Šta je Milan Kučan znao o prodaji oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom rata? O tome svakako treba čitati u knjizi Bože Repea, koju je u prijevodu objavilo Udruženje za modernu historiju.
Ono što je sigurno je slijedeće: "Kriminal i politika su se šetali, držeći se za ruke".
Knjiga se može kupiti u knjižari Svjetlost, u Sarajevu, ili poručiti kod izdavača izravno slanjem e-maila na umhissarajevo@gmail.com. Cijena knjige je 35,00 KM
Ovdje donosimo samo mali izvod
Ono što je sigurno je slijedeće: "Kriminal i politika su se šetali, držeći se za ruke".
Knjiga se može kupiti u knjižari Svjetlost, u Sarajevu, ili poručiti kod izdavača izravno slanjem e-maila na umhissarajevo@gmail.com. Cijena knjige je 35,00 KM
Ovdje donosimo samo mali izvod
(preuzeto sa fb stranice Udruženja za modernu historiju Sarajevo)
Prodaja oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
U krhko političko primirje koje je trajalo tokom procesa osamostaljivanja i koliko-toliko podnošljive političke podjele, u najmračnijem periodu slovenačke tranzicije, izbila je 1993. prva „afera oružje“. Prodaja oružja stranama upletenim u ratove na teritoriji bivše Jugoslavije nakon osamostaljenja dobila je potpuno druge dimenzije i sve manje je bila povezana sa interesima Slovenije. Oko prodaje oružja, koja nije imala pokriće u odlukama Predsjedništva RS, vrtile su se ogromne svote novca. Tu trgovinu Kučan je nazvao „mati svih afera“.
Novinari Blaž Zgaga i Matej Šurc, koji su istraživali aferu trgovine oružjem, o njoj su napisali trilogiju „U ime države“, ocjenjuju da je zarada od prodaje oružja Hrvatskoj i BiH bila oko 140 miliona tadašnjih njemačkih maraka. U državni budžet je stiglo 10.000 maraka.
Prodaja oružja Hrvatskoj i BiH je, uistinu, polazila od principijelne odluke slovenačkog vođstva da Slovenija pomogne Hrvatskoj (a od aprila 1992. godine i BiH) oružjem koje njoj samoj nije potrebno, ali samo do granice do koje ta pomoć ne ugrožava odbrambene sposobnosti Slovenije. Po ocjeni Savjeta za odbranu pri Predsjedništvu u ljeto 1991, to je bio najbolji način i za odbranu Slovenije, koja je još uvijek bila u nesigurnom položaju.
Neposredno pred mirovnu konferenciju u Haagu, koja je započela 7. septembra 1991. godine, SAD su, kako je informirao slovenački ambasador u Americi, Ernest Petrič, preko Cyrusa Vancea obaviještene da Slovenija uvozi oružje iz Mađarske i Austrije, kako za sebe, tako za Hrvatsku i tako krši embargo na trgovinu oružjem. Vance je zahtijevao uvođenje ekonomskih sankcija protiv Slovenije, a posebno protiv Srbije embargo na snabdijevanje naftom, jer Srbija ne poštuje primirje. Po njegovom mišljenju, bilo kakvo priznanje Slovenije potpuno je isključeno.
Janša je negirao da Slovenija bilo šta uvozi, ili dozvoljava tranzit iz Austrije i Mađarske. Po njegovom mišljenju, te informacije širi jugoslavenska diplomatija i ocijenio da Slovenija ne može biti optužena za kupovinu, a da Austrija i Mađarska istovremeno ne budu optužene zbog prodaje oružja. Na Kučanovo insistiranje priznao je da Slovenija „ipak stalno“ uvozi oružje, jer joj to, kako je rekao, ne zabranjuje ni jedna mađunarodna rezolucija, ne zabranjuje ni Brionska deklaracija. Kada Slovenija bude međunarodno priznata i član OUN, odnosno u postupku odlučivanja o priznanju, tada bi to bilo mnogo delikatnije i Slovenija ne bi imala nikakav valjan izgovor. Cijela stvar je odložena za narednu sjednicu Predsjedništva, ali se rasprava dugo nije nastavila, iako je međunarodna zajednica tada već uvela embargo na prodaju oružja državama nastalim na teritoriji nekadašnje SFRJ. Prema Hrvatskoj i BiH embargo je bio veoma nepravedan, pošto su se morali boriti protiv veoma dobro naoružane i opremljene srpske (jugoslavenske) vojske, sposobne za dugogodišnji rat.
Iako su prodaja i tranzit oružja bili velik napor za Sloveniju još od oktobra 1991, trgovanje nije prestalo, nego se, naprotiv, razmahalo. Slovenačke trgovce oružjem ništa nije zaustavilo, ni ulazak Slovenije u OUN u maju 1992. godine, ni nastojanja za priključenje u EU i u druge različite svjetske organizacije. To im je omogućavao i novi Ustav usvojen u decembru 1991. godine, kao i odluka Ustavnog suda, kojim je rukovodio Peter Jambrek, od 23. decembra 1993. godine, da se ukine Savjet za odbranu pri predsjedniku Republike. Time su još više okrnjena ovlaštenja predsjednika Republike. Članovi Demosa su na svaki način, željeli ograničiti Kučanov uticaj, oružane snage izvući ispod njegove kontrole, mimo Parlamenta i Vlade ih podrediti isključivo Ministarstvu odbrane.
Predsjednik Odbora za nadzor embarga Savjeta bezbjednosti OUN je u novembru 1992, upravo u vrijeme izborne kampanje za predsjedničke izbore i pola godina nakon što je Slovenija primljena u OUN, zahtijevao objašnjenja o sedam kršenja embarga, o kojima ga je obavijestila Savezna Republika Jugoslavija. Tek to je natjeralo Sloveniju da u januaru 1993. zaključi da više neće dozvoljavati transfer oružja za Hrvatsku i BiH preko svoje teritorije. Ministarstva za odbranu i unutrašnje poslove su se obavezala da će se odmah pobrinuti za striktno poštovanje te odluke. Kučan, koji je od decembra bio predsjednik Republike, a ne, kao ranije predsjednik Predsjedništva bi Tuđmanu i Izetbegoviću povodom eventualne molbe za transfer, objasnio u kakve velike probleme bi zbog toga ušla Slovenija, ali da se Slovenija, upravo zbog toga, intenzivno zalaže za ukidanje embarga za Hrvatsku i BiH, kojima je oružje neophodno za odbranu pred srpskom agresijom. Njegovoj odluci su kumovale i napetosti između Hrvatske i BiH, pošto su u oktobru bili prvi oružani sukobi, koji su se pojačavali u prvim mjesecima 1993. godine.
Službeni slovenački stav bio je, na Kučanov prijedlog, da od prijema Slovenije u OUN, preko slovenačkog teritorija nije bilo ni jednog transfera oružja. Kučanovi sagovornici su, takođe, negirali da su se bošnjački vojnici obučavali u Sloveniji. Odluku o pomoći Hrvatskoj i BiH donijelo je Predsjedništvo Republike u proširenom sastavu, a odluku o obustavljanju pomoći mora donijeti Predsjednik Republike kao nasljednik Predsjedništva, razmišljao je Kučan. Uprkos odluci, prihvaćenoj na sastanku kod predsjednika Republike, prodaja oružja Hrvatskoj i BiH nije prestala do ljeta 1993. godine.
Već u januaru 1993. godine u javnost su prodrle prve informacije o aferama u trgovini oružjem. Prve vijesti o tome objavila je Mladina u novembru 1992. godine. Mladina je sistematično pratila ilegalnu trgovimu oružjem. Pokušavala je otkriti i njenu pozadinu. Pisala je i o neuspješnom kidnapovanju grčkog trgovca oružjem. Radilo se o „privatnoj akciji“ četverice specijalaca Ministarstva unutrašnjih poslova, nakon čega su, zbog objektivne odgovornosti, ostavke podnijeli ministar unutrašnjih poslova, Ivan Bizjak i komandant specijalne policijske jedinice, Vinko Beznik.
Sve jasnije je postajalo da će se principijelna odluka, da Slovenija, zbog vlastite ugroženosti, neće više oružjem pomagati Hrvatskoj i BiH, zloupotrijebiti za veoma profitabilne privatne biznise i to, pomoću saradnje i sa znanjem kako Ministarstva odbrane tako i Ministarstva unutrašnjih poslova i osoba, koje su u različitim ulogama bile povezane sa njima. Novac od prodaje oružja je nestao, a da niko ne zna kuda, upleteni pojedinci su se obogatili, sve glasnije se zahtijevalo da se afere raščiste. Poslanik Zdužene liste, Jože Jagodnik je Vladi, koju je tada vodio Janez Drnovšek, postavio 27 pitanja.
U prvom odgovoru poslanicima, u junu 1993. godine, Vlada je odgovorila da Ministarstvo za odbranu nije trgovalo oružjem, nego je samo brinulo za najneophodnije snabdijevanje Teritorijalne odbrane i poboljšanje borbene spremnosti, s obzirom na sukobe u neposrednoj blizini. Ministarstvo za odbranu je od maja 1990. evidentiralo veći broj pojedinaca i preduzeća koji su (samoinicijativno) nudili oružje i vojnu opremu. U odgovoru je Vlada još navela da je kriminalistička policija, nakon osamostaljenja, poklonila „dodatnu pažnju“ nedozvoljenoj trgovini oružjem i uložila više krivičnih prijava, između ostalih i protiv preduzeća Orbis i Ivana Draušbahera.
Izgovor da Ministarstvo odbrane, navodno, nije znalo ništa o prodaji oružja nego je isključivo radilo na osnovu odluka Predsjedništva i Savjeta za odbranu i Vlade, bio je, i kasnije, konstanta u Vladinim odgovorima. Zatim se odgovornost dodatno sužavala. Janez Drnovšek, predsjednik Vlade najednom je počeo negirati da je Vlada bilo šta znala i imala bilo kakvu ulogu u trgovini oružjem. Između Vlade, kabineta predsjednika Republike, Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva odbrane započelo je dugogodišnje dopisivanje, čiji temelj su činili zahtjevi (koje je potpisivao Drnovšek), da Predsjedništvo, za potrebe izrade Vladinog, odnosno izvještaja oba ministarstva, dostavi dokumente o prodaji oružja.
Cijelu situaciju tada je Janša okrenuo protiv Kučana. Kao snažnu metodu političkog pritiska na svoje političke saveznike, kada je riječ o trgovini oružjem, iskoristio je različite interese: interes Slovenije da ne bi, pred različitim forumima bila optužena za preprodaju oružja, interes za prikrivanje trgovine oružjem i sa njom povezanim profitima, svjesnu politiku predsjednika Vlade Janeza Drnovšeka da se ne raščisti problem trgovanja oružjem, pošto bi to za njega moglo imati političke i lične posljedice. U prodaju oružja, naime, bio je upleten njegov vozač, Anton Koščak.
U krhko političko primirje koje je trajalo tokom procesa osamostaljivanja i koliko-toliko podnošljive političke podjele, u najmračnijem periodu slovenačke tranzicije, izbila je 1993. prva „afera oružje“. Prodaja oružja stranama upletenim u ratove na teritoriji bivše Jugoslavije nakon osamostaljenja dobila je potpuno druge dimenzije i sve manje je bila povezana sa interesima Slovenije. Oko prodaje oružja, koja nije imala pokriće u odlukama Predsjedništva RS, vrtile su se ogromne svote novca. Tu trgovinu Kučan je nazvao „mati svih afera“.
Novinari Blaž Zgaga i Matej Šurc, koji su istraživali aferu trgovine oružjem, o njoj su napisali trilogiju „U ime države“, ocjenjuju da je zarada od prodaje oružja Hrvatskoj i BiH bila oko 140 miliona tadašnjih njemačkih maraka. U državni budžet je stiglo 10.000 maraka.
Prodaja oružja Hrvatskoj i BiH je, uistinu, polazila od principijelne odluke slovenačkog vođstva da Slovenija pomogne Hrvatskoj (a od aprila 1992. godine i BiH) oružjem koje njoj samoj nije potrebno, ali samo do granice do koje ta pomoć ne ugrožava odbrambene sposobnosti Slovenije. Po ocjeni Savjeta za odbranu pri Predsjedništvu u ljeto 1991, to je bio najbolji način i za odbranu Slovenije, koja je još uvijek bila u nesigurnom položaju.
Neposredno pred mirovnu konferenciju u Haagu, koja je započela 7. septembra 1991. godine, SAD su, kako je informirao slovenački ambasador u Americi, Ernest Petrič, preko Cyrusa Vancea obaviještene da Slovenija uvozi oružje iz Mađarske i Austrije, kako za sebe, tako za Hrvatsku i tako krši embargo na trgovinu oružjem. Vance je zahtijevao uvođenje ekonomskih sankcija protiv Slovenije, a posebno protiv Srbije embargo na snabdijevanje naftom, jer Srbija ne poštuje primirje. Po njegovom mišljenju, bilo kakvo priznanje Slovenije potpuno je isključeno.
Janša je negirao da Slovenija bilo šta uvozi, ili dozvoljava tranzit iz Austrije i Mađarske. Po njegovom mišljenju, te informacije širi jugoslavenska diplomatija i ocijenio da Slovenija ne može biti optužena za kupovinu, a da Austrija i Mađarska istovremeno ne budu optužene zbog prodaje oružja. Na Kučanovo insistiranje priznao je da Slovenija „ipak stalno“ uvozi oružje, jer joj to, kako je rekao, ne zabranjuje ni jedna mađunarodna rezolucija, ne zabranjuje ni Brionska deklaracija. Kada Slovenija bude međunarodno priznata i član OUN, odnosno u postupku odlučivanja o priznanju, tada bi to bilo mnogo delikatnije i Slovenija ne bi imala nikakav valjan izgovor. Cijela stvar je odložena za narednu sjednicu Predsjedništva, ali se rasprava dugo nije nastavila, iako je međunarodna zajednica tada već uvela embargo na prodaju oružja državama nastalim na teritoriji nekadašnje SFRJ. Prema Hrvatskoj i BiH embargo je bio veoma nepravedan, pošto su se morali boriti protiv veoma dobro naoružane i opremljene srpske (jugoslavenske) vojske, sposobne za dugogodišnji rat.
Iako su prodaja i tranzit oružja bili velik napor za Sloveniju još od oktobra 1991, trgovanje nije prestalo, nego se, naprotiv, razmahalo. Slovenačke trgovce oružjem ništa nije zaustavilo, ni ulazak Slovenije u OUN u maju 1992. godine, ni nastojanja za priključenje u EU i u druge različite svjetske organizacije. To im je omogućavao i novi Ustav usvojen u decembru 1991. godine, kao i odluka Ustavnog suda, kojim je rukovodio Peter Jambrek, od 23. decembra 1993. godine, da se ukine Savjet za odbranu pri predsjedniku Republike. Time su još više okrnjena ovlaštenja predsjednika Republike. Članovi Demosa su na svaki način, željeli ograničiti Kučanov uticaj, oružane snage izvući ispod njegove kontrole, mimo Parlamenta i Vlade ih podrediti isključivo Ministarstvu odbrane.
Predsjednik Odbora za nadzor embarga Savjeta bezbjednosti OUN je u novembru 1992, upravo u vrijeme izborne kampanje za predsjedničke izbore i pola godina nakon što je Slovenija primljena u OUN, zahtijevao objašnjenja o sedam kršenja embarga, o kojima ga je obavijestila Savezna Republika Jugoslavija. Tek to je natjeralo Sloveniju da u januaru 1993. zaključi da više neće dozvoljavati transfer oružja za Hrvatsku i BiH preko svoje teritorije. Ministarstva za odbranu i unutrašnje poslove su se obavezala da će se odmah pobrinuti za striktno poštovanje te odluke. Kučan, koji je od decembra bio predsjednik Republike, a ne, kao ranije predsjednik Predsjedništva bi Tuđmanu i Izetbegoviću povodom eventualne molbe za transfer, objasnio u kakve velike probleme bi zbog toga ušla Slovenija, ali da se Slovenija, upravo zbog toga, intenzivno zalaže za ukidanje embarga za Hrvatsku i BiH, kojima je oružje neophodno za odbranu pred srpskom agresijom. Njegovoj odluci su kumovale i napetosti između Hrvatske i BiH, pošto su u oktobru bili prvi oružani sukobi, koji su se pojačavali u prvim mjesecima 1993. godine.
Službeni slovenački stav bio je, na Kučanov prijedlog, da od prijema Slovenije u OUN, preko slovenačkog teritorija nije bilo ni jednog transfera oružja. Kučanovi sagovornici su, takođe, negirali da su se bošnjački vojnici obučavali u Sloveniji. Odluku o pomoći Hrvatskoj i BiH donijelo je Predsjedništvo Republike u proširenom sastavu, a odluku o obustavljanju pomoći mora donijeti Predsjednik Republike kao nasljednik Predsjedništva, razmišljao je Kučan. Uprkos odluci, prihvaćenoj na sastanku kod predsjednika Republike, prodaja oružja Hrvatskoj i BiH nije prestala do ljeta 1993. godine.
Već u januaru 1993. godine u javnost su prodrle prve informacije o aferama u trgovini oružjem. Prve vijesti o tome objavila je Mladina u novembru 1992. godine. Mladina je sistematično pratila ilegalnu trgovimu oružjem. Pokušavala je otkriti i njenu pozadinu. Pisala je i o neuspješnom kidnapovanju grčkog trgovca oružjem. Radilo se o „privatnoj akciji“ četverice specijalaca Ministarstva unutrašnjih poslova, nakon čega su, zbog objektivne odgovornosti, ostavke podnijeli ministar unutrašnjih poslova, Ivan Bizjak i komandant specijalne policijske jedinice, Vinko Beznik.
Sve jasnije je postajalo da će se principijelna odluka, da Slovenija, zbog vlastite ugroženosti, neće više oružjem pomagati Hrvatskoj i BiH, zloupotrijebiti za veoma profitabilne privatne biznise i to, pomoću saradnje i sa znanjem kako Ministarstva odbrane tako i Ministarstva unutrašnjih poslova i osoba, koje su u različitim ulogama bile povezane sa njima. Novac od prodaje oružja je nestao, a da niko ne zna kuda, upleteni pojedinci su se obogatili, sve glasnije se zahtijevalo da se afere raščiste. Poslanik Zdužene liste, Jože Jagodnik je Vladi, koju je tada vodio Janez Drnovšek, postavio 27 pitanja.
U prvom odgovoru poslanicima, u junu 1993. godine, Vlada je odgovorila da Ministarstvo za odbranu nije trgovalo oružjem, nego je samo brinulo za najneophodnije snabdijevanje Teritorijalne odbrane i poboljšanje borbene spremnosti, s obzirom na sukobe u neposrednoj blizini. Ministarstvo za odbranu je od maja 1990. evidentiralo veći broj pojedinaca i preduzeća koji su (samoinicijativno) nudili oružje i vojnu opremu. U odgovoru je Vlada još navela da je kriminalistička policija, nakon osamostaljenja, poklonila „dodatnu pažnju“ nedozvoljenoj trgovini oružjem i uložila više krivičnih prijava, između ostalih i protiv preduzeća Orbis i Ivana Draušbahera.
Izgovor da Ministarstvo odbrane, navodno, nije znalo ništa o prodaji oružja nego je isključivo radilo na osnovu odluka Predsjedništva i Savjeta za odbranu i Vlade, bio je, i kasnije, konstanta u Vladinim odgovorima. Zatim se odgovornost dodatno sužavala. Janez Drnovšek, predsjednik Vlade najednom je počeo negirati da je Vlada bilo šta znala i imala bilo kakvu ulogu u trgovini oružjem. Između Vlade, kabineta predsjednika Republike, Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva odbrane započelo je dugogodišnje dopisivanje, čiji temelj su činili zahtjevi (koje je potpisivao Drnovšek), da Predsjedništvo, za potrebe izrade Vladinog, odnosno izvještaja oba ministarstva, dostavi dokumente o prodaji oružja.
Cijelu situaciju tada je Janša okrenuo protiv Kučana. Kao snažnu metodu političkog pritiska na svoje političke saveznike, kada je riječ o trgovini oružjem, iskoristio je različite interese: interes Slovenije da ne bi, pred različitim forumima bila optužena za preprodaju oružja, interes za prikrivanje trgovine oružjem i sa njom povezanim profitima, svjesnu politiku predsjednika Vlade Janeza Drnovšeka da se ne raščisti problem trgovanja oružjem, pošto bi to za njega moglo imati političke i lične posljedice. U prodaju oružja, naime, bio je upleten njegov vozač, Anton Koščak.
Otkriće oružja na mariborskom aerodromu
Prve konstrukte „Civilne inicijative“ Janša je 21. jula 1993. nadzidao „otkrićem“ oružja (120-180 tona), na mariborskom aerodromu. U svojoj knjizi „Okopi“ iz 1994. godine, zapisao je da je to „nepobitan dokaz za postojanje dobro organizirane, politički čvrsto usidrene i zaštićene udbomafije kod nas, koja za širenje svog podzemnog imperija koristi svoje stare veze i poznanstva u svijetu.“ Na konferenciji za štampu, nakon „pronalaženja“ oružja, istakao je da je vlasnik oružja Silvo Komar, šef Sigurnosno-informativne službe (Varnostno-informativne službe - VIS) za Štajersku i nekadašnji Kučanov saradnik u CK SKS. Oružje je, tako je uzgred nabacio, bilo namijenjeno za izvođenje državnog udara. U hronologiji je zapisao da je „Ministarstvo odbrane proslijedilo dokumente Ministarstvu unutrašnjih poslova u kojima se pominje Silvo Komar, što bi moglo poslužiti kao dokaz da je oružje bilo pod neposrednom kontrolom VIS.“
U julu 1994. Parlamentarna istražna komisija saslušala je, kao svjedoka, bosanskog funkcionera Hasana Čengića, koji je bio glavni posrednik u slovenačkoj prodaji oružja Bosni i Hercegovini. Nabrojao je slovenačke političare i državne službenike sa kojima je bio u kontaktu u vezi sa slovenačkom pomoći Bosni i Hercegovini. Rekao je da je kontaktirao sa Igorom Bavčarom, Mihom Brejcem, koji je tada rukovodio Sigurnosno-obavještajnom službom i Janezom Janšom. Naveo je i imena operativaca koji su učestvovali u realizaciji dogovorenog. Rekao je da se sreo i sa Milanom Kučanom.
Sa Čengićem se Kučan susreo dva puta, 7. 10. 1992. i 17. 2. 1992. godine. Čengić mu je bio predstavljen kao član delegacije za vrijeme posjete predsjednika Izetbegovića Sloveniji, koja je započela 1. oktobra, ali ga tada nije zapamtio. U dogovoru sa slovenačkim domaćinima, Izetbegović je produžio boravak u Sloveniji i nakon isteka službenog dijela i u tom periodu Kučan je primio Čengića kao službenog predstavnika BiH. Naime, u Sloveniju je tada dolazila masa ljudi koji su se predstavljali kao predstavnici BiH, iako, najčešće, nije bilo jasno koga su predstavljali. Bavčar i Janša su Kučanu predložili da sa Izetbegovićem razgovara o tome ko je, ustvari, vjerodostojni predstavnik BiH.
„Sa Hasanom Čengićem nisam nikad razgovarao o bilo kakvoj konkretnoj stvari. Kod mene je samo želio dobiti rješenja za nesmetan prelazak granice. Uglavnom je tada živio i radio u Zagrebu. Tamo je imao svoju bazu. Njegova želja bila je razumljiva, jer je često dolazio u Sloveniju i iz Slovenije odlazio dalje. O tome sam razgovarao sa ministrom unutrašnjih poslova, Bavčarom, koji se, zatim, dogovarao sa svojim podređenim.“
Istražna parlamentarna komisija prestala je djelovati neposredno nakon Čengićevog svjedočenja. Nije podnijela niti zaključni, niti intervalni izvještaj.
„Kolateralna žrtva“ Janšinog obračunavanja sa Kučanom bio je Silvo Komar, koji je uhapšen nakon otkrivanja oružja, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. O svemu je prvi put progovorio 2008. na Radiju Maribor. Objasnio je da je Slovenija oružjem pomagala BiH, a izgovor je bila humanitarna pomoć. Drugačije nije išlo, a sam nije znao sve pojedinosti, pošto mu je rukovodstvo VIS zadalo samo zadatke logike i zaštite. „Odlučivali su nadležni organi na osnovu molbi drugih država“ rekao je, „što je sve bilo u redu. Kod nas nije bilo nikakvog i ničijeg novca, svi dokumenti su slani Vladi RS, mi smo, kao operativa, samo brinuli za zaštitu i kontraobavještajno pokriće, da ne dođe do kakvih neprijatnosti i štete za državu. Brejc, šef VIS mi je garantirao da za oružje znaju svi nadležni organi u Sloveniji.“
Dvije godine kasnije, Silvo Komar je upozorio na odluku Vlade da se omogući prevoz humanitarne pomoći za BiH. Njegova služba nije znala da je oružje u pošiljci. „To se kasnije pokazalo, kada je nakon Čengićevog svjedočenja postalo jasno da se radilo o oružju namijenjenom Bošnjacima. Na aerodromu u Mariboru ostalo je zato što je došlo do sukoba između Bošnjaka i Hrvata, pa su Hrvati zabranili prevoz oružja preko svog teritorija. Najvjerovatnije su šefovi VIS, pod Brejčevim vođstvom, sve to znali, ako to nisu znali svi, sa Janšom na čelu, koji je „otkrio“ to oružje. S obzirom na kasniju karijeru koju je Brejc napravio, slobodno mogu pretpostaviti, da su sve to napravili u dogovoru.“
Optužbe o trgovini oružjem i o tome da je oružje namijenjeno bivšim komunistima za izvođenje državnog udara, Silvo Komar je prvi put čuo 23. jula 1993. na konferenciji za štampu iz usta Janeza Janše. Niko nije odgovorio na te apsurdne tvrdnje, ni predsjednik Vlade Janez Drnovšek u čijoj Vladi je Janša bio ministar.
Rudolf Moge je vodio drugu parlamentarnu istražnu komisiju u vezi sa oružjem pronađenim na mariborskom aerodromu. Njegova komisija je najdalje došla u prikupljanju podataka. „Komisija je usvojila izvještaj o dotadašnjem radu, Državni zbor ga je potvrdio. Još nismo mogli utvrditi šta je bilo sa novcem. Zatim je došla Bajukova, pa Janšina Vlada, kojoj se pridružio Podobnik. Taj je vodio Državni zbor, tako da naš izvještaj nikad nije došao na dnevni red. Kriminal i politika su se šetali, držeći se za ruke.“
Prve konstrukte „Civilne inicijative“ Janša je 21. jula 1993. nadzidao „otkrićem“ oružja (120-180 tona), na mariborskom aerodromu. U svojoj knjizi „Okopi“ iz 1994. godine, zapisao je da je to „nepobitan dokaz za postojanje dobro organizirane, politički čvrsto usidrene i zaštićene udbomafije kod nas, koja za širenje svog podzemnog imperija koristi svoje stare veze i poznanstva u svijetu.“ Na konferenciji za štampu, nakon „pronalaženja“ oružja, istakao je da je vlasnik oružja Silvo Komar, šef Sigurnosno-informativne službe (Varnostno-informativne službe - VIS) za Štajersku i nekadašnji Kučanov saradnik u CK SKS. Oružje je, tako je uzgred nabacio, bilo namijenjeno za izvođenje državnog udara. U hronologiji je zapisao da je „Ministarstvo odbrane proslijedilo dokumente Ministarstvu unutrašnjih poslova u kojima se pominje Silvo Komar, što bi moglo poslužiti kao dokaz da je oružje bilo pod neposrednom kontrolom VIS.“
U julu 1994. Parlamentarna istražna komisija saslušala je, kao svjedoka, bosanskog funkcionera Hasana Čengića, koji je bio glavni posrednik u slovenačkoj prodaji oružja Bosni i Hercegovini. Nabrojao je slovenačke političare i državne službenike sa kojima je bio u kontaktu u vezi sa slovenačkom pomoći Bosni i Hercegovini. Rekao je da je kontaktirao sa Igorom Bavčarom, Mihom Brejcem, koji je tada rukovodio Sigurnosno-obavještajnom službom i Janezom Janšom. Naveo je i imena operativaca koji su učestvovali u realizaciji dogovorenog. Rekao je da se sreo i sa Milanom Kučanom.
Sa Čengićem se Kučan susreo dva puta, 7. 10. 1992. i 17. 2. 1992. godine. Čengić mu je bio predstavljen kao član delegacije za vrijeme posjete predsjednika Izetbegovića Sloveniji, koja je započela 1. oktobra, ali ga tada nije zapamtio. U dogovoru sa slovenačkim domaćinima, Izetbegović je produžio boravak u Sloveniji i nakon isteka službenog dijela i u tom periodu Kučan je primio Čengića kao službenog predstavnika BiH. Naime, u Sloveniju je tada dolazila masa ljudi koji su se predstavljali kao predstavnici BiH, iako, najčešće, nije bilo jasno koga su predstavljali. Bavčar i Janša su Kučanu predložili da sa Izetbegovićem razgovara o tome ko je, ustvari, vjerodostojni predstavnik BiH.
„Sa Hasanom Čengićem nisam nikad razgovarao o bilo kakvoj konkretnoj stvari. Kod mene je samo želio dobiti rješenja za nesmetan prelazak granice. Uglavnom je tada živio i radio u Zagrebu. Tamo je imao svoju bazu. Njegova želja bila je razumljiva, jer je često dolazio u Sloveniju i iz Slovenije odlazio dalje. O tome sam razgovarao sa ministrom unutrašnjih poslova, Bavčarom, koji se, zatim, dogovarao sa svojim podređenim.“
Istražna parlamentarna komisija prestala je djelovati neposredno nakon Čengićevog svjedočenja. Nije podnijela niti zaključni, niti intervalni izvještaj.
„Kolateralna žrtva“ Janšinog obračunavanja sa Kučanom bio je Silvo Komar, koji je uhapšen nakon otkrivanja oružja, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. O svemu je prvi put progovorio 2008. na Radiju Maribor. Objasnio je da je Slovenija oružjem pomagala BiH, a izgovor je bila humanitarna pomoć. Drugačije nije išlo, a sam nije znao sve pojedinosti, pošto mu je rukovodstvo VIS zadalo samo zadatke logike i zaštite. „Odlučivali su nadležni organi na osnovu molbi drugih država“ rekao je, „što je sve bilo u redu. Kod nas nije bilo nikakvog i ničijeg novca, svi dokumenti su slani Vladi RS, mi smo, kao operativa, samo brinuli za zaštitu i kontraobavještajno pokriće, da ne dođe do kakvih neprijatnosti i štete za državu. Brejc, šef VIS mi je garantirao da za oružje znaju svi nadležni organi u Sloveniji.“
Dvije godine kasnije, Silvo Komar je upozorio na odluku Vlade da se omogući prevoz humanitarne pomoći za BiH. Njegova služba nije znala da je oružje u pošiljci. „To se kasnije pokazalo, kada je nakon Čengićevog svjedočenja postalo jasno da se radilo o oružju namijenjenom Bošnjacima. Na aerodromu u Mariboru ostalo je zato što je došlo do sukoba između Bošnjaka i Hrvata, pa su Hrvati zabranili prevoz oružja preko svog teritorija. Najvjerovatnije su šefovi VIS, pod Brejčevim vođstvom, sve to znali, ako to nisu znali svi, sa Janšom na čelu, koji je „otkrio“ to oružje. S obzirom na kasniju karijeru koju je Brejc napravio, slobodno mogu pretpostaviti, da su sve to napravili u dogovoru.“
Optužbe o trgovini oružjem i o tome da je oružje namijenjeno bivšim komunistima za izvođenje državnog udara, Silvo Komar je prvi put čuo 23. jula 1993. na konferenciji za štampu iz usta Janeza Janše. Niko nije odgovorio na te apsurdne tvrdnje, ni predsjednik Vlade Janez Drnovšek u čijoj Vladi je Janša bio ministar.
Rudolf Moge je vodio drugu parlamentarnu istražnu komisiju u vezi sa oružjem pronađenim na mariborskom aerodromu. Njegova komisija je najdalje došla u prikupljanju podataka. „Komisija je usvojila izvještaj o dotadašnjem radu, Državni zbor ga je potvrdio. Još nismo mogli utvrditi šta je bilo sa novcem. Zatim je došla Bajukova, pa Janšina Vlada, kojoj se pridružio Podobnik. Taj je vodio Državni zbor, tako da naš izvještaj nikad nije došao na dnevni red. Kriminal i politika su se šetali, držeći se za ruke.“
(
"U julu 1994. Parlamentarna istražna komisija saslušala je, kao svjedoka, bosanskog funkcionera Hasana Čengića, koji je bio glavni posrednik u slovenačkoj prodaji oružja Bosni i Hercegovini. Nabrojao je slovenačke političare i državne službenike sa kojima je bio u kontaktu u vezi sa slovenačkom pomoći Bosni i Hercegovini. Rekao je da je kontaktirao sa Igorom Bavčarom, Mihom Brejcem, koji je tada rukovodio Sigurnosno-obavještajnom službom i Janezom Janšom. Naveo je i imena operativaca koji su učestvovali u realizaciji dogovorenog. Rekao je da se sreo i sa Milanom Kučanom.
