Prvi svezak knjige Stipe Mesića - cijeli materijal ima gotovo dvije tisuće stranica - trebao bi izaći na jesen, pa nema sumnje da če privući veliku pozornost. I na tumačenja naše novije povijesti
Morat ću nositi pancirku kad to izađe, šalio se zadnjih mjeseci "doživotni bivši" predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić. Uskoro, naime, kako je objavio Glas Istre iz tiska treba izaći prvi od tri sveska njegovih memoara u izdanju Tehničke knjige iz Zagreba. To je, zapravo, treći put da Mesić ukoričuje svoju biografiju - najprije je izdao knjigu "Kako sam srušio Jugoslaviju", koja je u drugom izdanju nosila naslov "Kako smo rušili Jugoslaviju", potom je Ivica Đikić objavio njegovu biografiju "Domovinski obrat - politička biografija Stipe Mesića", a ovo će biti zadnja i, čini se, najbrutalnija verzoja životne i političke priče čovjeka koji se nikad nije plašio, pa je očito da će sadržaj biti papren. Prema onom što se može doznati iz krugova bliskih Mesiću, on će reći "popu pop, a bobu bob" - pisat će o naručenim ubojstvima, naručiteljima, izvršiteljima, zakulisnim političkim, ekonomskim i obavještajnim igrama, pa bi njegova ispovijed mogla utjecati i na tumačenja naše novije povijesti. Stjepan Mesić je, naime, zadnji ključar tajni - on je bio na čelu svega osim kućnog savjeta i Ujedinjenih naroda, u Hrvatskoj je bio predsjednik općine, Sabora, Vlade i dva puta Republike, predsjednik Jugoslavije bio je jednom. Mesić se godinama druži i sa starim Jožom Manolićem, koji je prošle godine bio vrlo zabrinut za sudbinu Hrvatske, pa je Mesiću predložio osnivanje savjetodavnog tijela čiji bi zadatak bio vraćanje zemlje - u kojoj već godinama 70 posto ispitanika misli da idemo u krivom smjeru - no do toga ipak nije došlo jer postoje letvice koje čak ni dobri stari Joža ne može preskočiti. Stjepan Mesić zna puno. U jednom od svezaka njegovih memoara izaći će priča o tome kako je hrvatska javnost doznala za ubojstvo obitelji Zec. Danas je o tom zlodjelu poznato dosta toga, ali ključni pozadinski detalji priče iznenadit će javnost, prije svega ime čovjeka koji je medijima dostavio spise iz istrage. Riječ je o poznatom desničarskom političaru, koji je relativno nedavno igrao važnu ulogu u političkom životu zemlje. Mesić objašnjava kako je Tuđmanova stranka, koja se isprva trebala zvati Hrvatski demokratski zbor, ali je na intervenciju Tomislava Ladana, koji je smatrao da to ime asocira na Dimitrija Ljotića, pa je promijenjeno u "Zajednica". isprva trebala imati ljevičarski predznak, ali je, na misteriozan način, postala desničarska - što je Joža Manolić navodno prokomentirao riječima: "Došli smo kao domobrani, a odlazimo kao ustaše". Nije točno poznato o kojim će sve likvidacijama Mesić pisati. Tijekom devedesetih na neobičan je način stradao Ante Paradžik, nepoćudni i neposlušni pravaški vođa, koji je navodno ubijen zabunom, kao i pravaški general Blaž Kraljević, koji je stradao u Hercegovini. I oko ubojstva Mire Barešića godinama se pletu razne priče. Hoće li "doživotni bivši" ispisati nešto i na tu temu? Prvi svezak knjige - cijeli materijal ima gotovo dvije tisuće stranica - trebao bi izaći na jesen, pa nema sumnje da će privući veliku pozornost. Mesić se u memoarima bavi i korupcijom. Sigurno će detaljnije objasniti i sljedeće svoje riječi: "Iz Amerike i Kanade (1991.) dolaze neki ljudi koji su bogati. Može se reći da su milijunaši. Uspješni Hrvati. Janko Herak, Miško Primorac, Ivica Zdunić. I oni traže od nas, ako idemo na izbore, da idemo zajedno sa Savkom i Mikom. Jer da sami ne možemo uspjeti. Ali Savka nije htjela, pa onda ni drugi. Neće ni Miko, neće ni Srečko Bjelić. E onda smo mi smatrali: možemo sami pobijediti, ali imamo čvrsti okvir iz kojega Tuđman ne može izaći.
U Mesićevu životu ima doista bizarnih epizoda - prvi put Tita je vidio kao dječak i Tito mu je dao čokoladu. "Prvi put sam ga sreo kad sam išao u požešku gimnaziju. Moj otac je bio predsjednik kotara. Bio je poslanik u saveznoj skupštini. Tito je dolazio. To je negdje pedeset i neka godina. Bio sam gimnazijalac. On je držao govor u Brodu. Došao sam s ocem i tad sam Tita vidio iz blizine. Nisam se s njim rukovao. No pošto sam ja bio s ocem, on mi je dao čokoladu i time sam dobio otpust te sam otišao tamo u masu ljudi, koji su čekali njegov govor. A rukovodioci su mu bili malo bliže. U to vrijeme sam ga ja gledao sasvim jasno. Kult ličnosti se politički stvara. Tako da ja nisam ni slušao šta on govori. Ja sam ga samo gledao jer sam bio opčinjen njegovom figurom - njegovom političkom osobom", sjetio se jednom. Kao odrastao čovjek s njim je bio na sastanku partijskog aktiva u Slavoniji, a zadnja veza Tita i Mesića sadržana je u Titovoj rečenici:"Ima neki predsjednik općine Orahovica koji bi restaurirao kapitalizam", nešto kasnije Mesić je iz Orahovice prebačen u obližnju Gradišku. "To je bio jedan teški zatvor. Jer 32 zatvorenika su u sobi. Od toga je bilo pet političkih ili kvazipolitičkih. A drugo su sve bili manje više kriminalci povratnici. Ali u takvoj prostoriji gdje nema grijanja, nema vode, kad te zaključaju uvečer, ujutro tko preživi - taj se javlja na prozivku. Jer tu je bilo i bolesnih. Svašta je bilo. I u zimi i u ljeti 32 u sobi. Sada gledam kako su ovi na izdržavanj kazni kod nas. Pa to je "esplanada" prema onome kako smo mi imali." Mesić se prisjetio i diskusije koju je vodio s Markom Veselicom u vrijeme studentskog štrajka 1971. godine. "Marko Veselica je kazao da sam ja presentimentalan prema vodstvu Centralnog komiteta i da ja mislim da ako ovo vodstvo padne doći će još kroatičnije, hrvatskije i još demokratičnije. No kako je kasnije došlo do represije, došlo je i do suđenja. Marko i ja smo se našli u Staroj Gradiški. I jesu li došli kroatičniji i demokratičniji, pitao sam Veselicu."
Bit će zanimljiv i današnji, sine ira et studio, pogled na Tuđmana, kojeg je nakon izlaska iz zatvora povremeno susretao. "S Tuđmanom sam se, manje više, sastajao prigodno. Najviše poslije sedamdeset i prve godine. I kada je on došao iz zatvora, i kada sam ja došao, onda bismo se sastajali kod Savke, kod Srećka Bjelića, kod Marka Koprtle, kod Mike Tripala, uvijek bi se našla neka prigoda. Ili je netko kupio auto, ili je netko imao rođendan, ili se nekome rodio unuk. Jer, više se nikome djeca nisu rađala, ali jesu unuci. I onda bismo se našli. I malo raspravljali o raznim tad aktualnim temama. Čitavo to vrijeme Tuđman nije predlagao da se dijeli Bosna. Ali je često ponavljao da je AVNOJ pogriješio kada je Srbiji dao autonomnu pokrajinu Vojvodinu. Jer Vojvodina nikada do Prvog svjetskog rata nije bila u sklopu Srbije. Ali ako je već Srbija dobila Vojvodinu, onda je Bosna i Hercegovina trebala biti u Hrvatskoj. Kao što je tamo pokrajina, tako i ovdje pokrajina. Mi sada možemo pričati što je AVNOJ trebao, a što nije trebao, ali to je bilo definitivno riješeno. I onda on na tome ne bi dalje inzistirao. I nikada, moram reći, nije govorio o podjeli Bosne. To nije bila nikakva ilegala. Ali se ipak nismo sastajali, da tako kažem, na javnim mjestima, nego u kućama. Uvijek bi se analizirao tadašnji politički trenutak. I procjene su vršene."
Mesić je vodio dosta rasprava i s Borom Jovićem, podlim i priglupim srpskim članom predsjedništva SFRJ, koji mu je iskreno izložio srpski plan. "Ja njemu kažem: dobro, Boro, što vi želite u Hrvatskoj? Da li želite Srbe u Hrvatskoj - naše građane? Ne. Da li želite naš teritorij? Ne. Ono što mi želimo je 63% Bosne i Hercegovine, to je bilo srpsko, to jest srpsko i to srpsko mora ostati. Ako vi od Hrvatske ništa ne očekujete, pa idemo onda ti i ja, Tuđman i Milošević, negdje sjesti pa da mi konstatiramo koji su problemi. I da tražimo onda političke mehanizme kako da to riješimo, u jednoj demokratskoj proceduri, ali da se okanimo oružja. Kaže on da se slaže, da je zvao Miloševića i on se složio. I ja sam uzeo avion, otišao u Zagreb. Rekao Tuđmanu: ova dvojica se žele sastati, jesi li za to. Kaže on - jesam, a ja ću ti reći kada ćeš dogovoriti. Međutim, potom Tuđman meni više ništa ne govori, jer njemu je to bio znak da može s Miloševićem sam razgovarati."
Mesić je memoare priredio u suradnji s dr. Franjom Maletićem, profesorom na Sveučilištu Sjever u Koprivnici, koji je objavio i sjećanja Jože Manolića, koja su obilovala šokantnim tvrdnjama, ali nigdje nisu bila ozbiljno demantirana. Pitanje svih pitanja - koliku je i kakvu ulogu imala služba državne sigurnosti - u ovim će sjećanjima svakako biti detaljno elaborirano i poduprto brojnim dokumentima. Stjepan Mesić zna s arhivima kao profesionalac - kad je postao predsjednik, sa stenogramima sa Pantovčaka izazvao je bezbroj političkih potresa, oluja i nevera. Prvi svezak, kako su doznali kolege iz Glasa Istre "bavi se zakulisnim igrama u kojima su sudjelovali špijuni i svi
oni koji su osiguravali komunistički režim. Mnogo od toga nije jasno ni do danas, najmanje kako su se stvarali savezi svih iz komunističke poluge vlasti i kako su gazili sve one koji im nisu bili po volji. Miko Tripalo i Franjo Tuđman sedamdesetih su se godina po povratku iz Slavonskog Broda, vozili automobilom, pa je ni s čim izazvan Tuđman rekao Tripalu: "Zapamtite, za dvadeset se godina ovdje ništa bez mene neće događati." Kako je znao? Kako je mogao znati? U memoarima će Mesić pisati o svojim zatvorskim danima, stradanju hrvatskih domoljuba. Drugi tom bavi se događajima koji su prethodili ratu na ovim prostorima, približavanju Mesića politici Franje Tuđmana, njegovim beogradskim danima. Mesić je i zadnji svjedok koji može svjedočiti o Tuđmanovom vremenu iz prve ruke, jer je dugo bio njegov blisku suradnik dok se nisu razišli. Bit će tu puno pikanterija, koje su sve dileme imali ljudi u vodstvu tadašnje Hrvatske, pogleda na osjetljive situacije. Afera Našice i čekovi koje je iz Australije donio, navodno za Zakladu Ankice Tuđman, također će biti tematizirani u knjizi. U završnom dijelu ambiciozno zamišljene trilogije bit će opisan razlaz s Tuđmanom i dva predsjednička mandata, koja je Mesić osvojio s tek nešto manje glasova od Tuđmana.
