Sumnjiva zapošljavanja u Međunarodnoj organizaciji za migracije: Kandidatima čestitali na novim pozicijama i prije nego je konkurs okončan (Žurnal, Z. Đelilović, 16.06.2022.)

 https://zurnal.info/clanak/kandidatima-cestitali-na-novim-pozicijama-i-prije-nego-je-konkurs-okoncan/25074

Sumnjiva zapošljavanja u Međunarodnoj organizaciji za migracije: Kandidatima čestitali na novim pozicijama i prije nego je konkurs okončan (Žurnal, Z. Đelilović, 16.06.2022.) 

 

Izvori Žurnala navode da se nekoliko uposlenika Službe za poslove sa strancima vodilo na platnoj listi IOM-a što iz ove Međunarodne organizacije ni ne poriču, već tvrde da oni na taj način "privremeno podržavaju Službu da pojačaju svoju radnu snagu kako bi se suočili sa povećanim brojem zadataka..."... Pitanje da li je legalno da jedna međunarodna organizacija po ugovoru plaća uposlenike koji bi trebali biti državni službenici za sada ostaje da visi u zraku...

 

Najveće malverzacije u Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM) BiH dešavaju se prilikom zapošljavanja: konkursne procedure se provode samo forme radi, a unaprijed je poznato ko će biti zaposlen, tvrde izvori Žurnala bliski ovoj organizaciji. 

U prilog tome govori i poruka iz oktobra prošle godine u kojoj tadašnja zamjenica kamp menadžera kampa Ušivak Zarfa Delić-Šorlija, tri do četiri dana prije okončanja konkursne procedure, čestita Kenanu Keseroviću i Stevanu Jugoviću na novim pozicijama.

„Dobre vijesti iz TRC Blažuj, Mlt Cilkovski dobrodošao na novu poziciju u Blažuj, također čestitke Stevanu Jugoviću i Kenanu Keseroviću na novim pozicijama“, stoji u poruci koju smo dobili na uvid.

 

 

Mit Cilkovski bio je kamp menadžer u kampu Miral u Velikoj Kladuši, a Kenan Keserović njegov zamjenik. Pred kraj prošle godine, Cilkovski je putem internog transfera prebačen za kamp menadžera u kampu u Blažuju, dok njegova pozicija u Miralu ostaje upražnjena. 

Raspisuje se interni konkurs za kamp menadžera u kampu Miral i samo jedna osoba aplicira – Keserović. Zbog toga se konkurs produžuje i u međuvremenu se pojavljuje još nekoliko prijava: „Sumnjamo da su te druge prijave bile fiktivne i nikada nismo saznali ko se još prijavio na taj konkurs“. 

Sumnje u regularnost ovog konkursa potvrđene su 20. oktobra 2021. kada je Delić-Šorlija, koja je u međuvremenu prebačena za tim lidera u kamp u Blažuju, čestitala Keseroviću na novoj poziciji, iako je konkursna procedura bila u toku. Keserović je, inače, od 2014. do 2018. bio zastupnik DNZ u Skupštini USK, a nakon zatvaranja Mirala navodno je prebačen u kamp Lipa.

Naši izvori sumnjaju i u regularnost posljednjeg konkursa za kamp Ušivak. Na uvid su nam dostavili pitanja i odgovore, na engleskom i bosanskom jeziku, za koje tvrde da su ih dobili neki od kandidata. 

Neki od kandidata dobili su pitanja i pripremljene odgovore 

 

“Javna je tajna ko im je dostavio pitanja i odgovore (identitet tih osoba je poznat redakciji Žurnala). Ovaj konkurs je i raspisan kako bi se eliminisale osobe koje su ranije radile na tim pozicijama, jer nekome u IOM-u nisu odgovarale. Konkurs je odlična prilika za eliminaciju tih osoba, a kako bi ih zamijenili sa podobnima”, navodi naš izvor. 

Upoznali smo IOM sa sadržajem sporne poruke, ali i sa pitanjima i odgovorima koje su dobili neki od kandidata, i u skladu s tim smo tražili određene odgovore. Pitali smo ih kada su raspisani i okončani konkursi na kojima su prošli Keserović i Jugović, s obzirom na to da ih mi sami nismo mogli pronaći na njihovoj zvaničnoj internet stranici. Naši izvori, inače, tvrde da se svi raniji oglasi brišu sa stranice.  

Također, pitali smo ih da li su upoznati sa situacijom da su pojedini kandidati unaprijed znali šta će biti pitani na intervjuu, te tražili komentar na tvrdnje da se konkursi provode forme radi i da se uslovi namještaju. 

 

Dio odgovora iz IOM-a

 

Zanimljivo je da iz IOM-a sporne dvije situacije nisu negirali, štaviše, uopće se nisu na njih konkretno osvrnuli. Samo su napomenuli da imaju “jasne procedure za prijavljivanje nedoličnog ponašanja, koje su dostupne svakom zaposlenom ili bivšem zaposleniku”. Istovremeno podsjećaju da je IOM nedavno prošao kroz proces smanjenja broja osoblja kako bi se odrazile smanjenju potreba na terenu. Proces je, kažu, bio kompetitivan i Misija je uložila sve napore da garantuje jednake šanse svim kandidatima. 

Nekoliko naših izvora, koji za sada žele ostati anonimni, navode da su se uslovi konkursa štimali prema sad već primljenim kandidatima. Za primjer navode konkurs iz oktobra 2019. kada su za poziciju „migrant assistant“ bile potrebne četiri godine iskustva, da bi ovu pozicija u martu ove godine prekvalificirali u "migrant protect assistant" i za nju su tražene tri godine iskustva. 

Iz IOM-a navode da su za spomenuti ugovor minimalni uslovi tri godine, te napominju da u procesu selekcije uzimaju u obzir nivo iskustva svakog kandidata koji ispunjava minimalne uslove. Zbog čega je ranije traženo četiri godine radnog iskustva nisu dodatno pojašnjavali, ali su dodali još da “iako postoje opšti minimalni zahtjevi za svaki stepen napredovanja, predispozicije za svaku poziciju se mogu prilagoditi na osnovu potreba projekta, vrste ugovora i trendova na tržištu rada”. Napominju da je IOM dinamična organizacija u kojoj se djelokrug rada njihovog osoblja mijenja brže nego u drugim kontekstima, pa se može dogoditi da se projektni zadaci prilagođavaju i ponovo oglašavaju kako bi se zadovoljile potrebe na terenu i promjena prirode posla. 

Zapošljavanje u IOM-u problematizirano je i u istraživanju za Heinrich Boll Stiftung pod nazivom - People on the Move in BiH 2019-2021 in Between: (UN)Welcome to no man's land, u kojem se navodi da je za kamp Lipa oficijelno zadužena Služba za strance BiH, ali da je, ipak, većinu radnika u ovom kampu uposlio upravo IOM: “Oni nemaju status ili prava državnih službenika, samo karte ugovore sa IOM-om za zapošljavanje u Lipi. Razgovarali smo s nekim od njih (nezvanično) i saznali smo da njihov status nije jasan. Iako javno rade za Službu za strance, oni su aplicirali za te pozicije putem javnih oglasa koje je objavio IOM i članovi ove organizacije su s njima obavili i intervjue. Većina njih, koji su ranije radili za različite organizacije, uključujući i IOM, otpušteni su, pa pozvani da ponovo apliciraju”. Sagovornici su za ovo istraživanje govorili o tome da imaju kratke ugovore, prema kojima su plaćeni samo za radno vrijeme, bez ikakvih drugih radnih privilegija. 

Sve ovo je potvrdio i izvor Žurnala kojem je poznato da je nekoliko radnika na platnoj listi IOM-a radilo za Službu za poslove sa strancima. Oni su sa inspektorima iz Službe vodili proces registracije korisnika u sistem izdavanja takozvanih "bijelih papira". 

“Sav taj ugovor radnika Službe i IOM-a nije nam jasan, ali IOM finansira taj dio uposlenika Ministarstva sigurnosti koji rade u kampu Lipa, ali i ostalim kampovima u sklopu Službe za poslove sa strancima”, tvrdi naš izvor. 

IOM BiH priznaje da oni “privremeno podržavaju Službu za poslove sa strancima da pojačaju svoju radnu snagu kako bi se suočili sa povećanim brojem zadataka, a to su, kažu, zaposlenici koji imaju IOM ugovore, podnose izvještaje IOM-u, ali podržavaju SPS u njihovim svakodnevnim zadacima”. 

“Cilj u bliskom i srednjem roku je da SPS pojača svoje osoblje kako bi odgovorilo na ove povećane zadatke putem vlastitih sredstava ukoliko se za to odobri državni budžet”, odgovorili su nam iz IOM-a, istovremeno podsjećajući da je Služba od 2018. pružila usluge za više od 85.000 migranata koji su ušli u BiH. 

“Ovakvo povećanje obima rada SPS zahtijevalo je brzo pojačanje ljudskih resursa”, smatraju oni. 

I pored ovog objašnjenja i dalje je nejasno po kojem principu na platnoj listi Međunarodne organizacije za migracije BiH mogu biti osobe koje se vode kao uposlenici Službe za poslove sa strancima BiH i koje bi trebale biti državni službenici, ali to ipak nisu.  

(zurnal.info)

 

Trumpov čovjek za Hrvatsku: Da, ručao sam s Hernadijem! (Igor Alborghetti, Express 24 sata,

 

Trump's man for Croatia Robert Kohorst: "Yes, I had a lunch with Hernadi!" Trump's friend and donor, Robert Kohorst was Trump's Ambassador to Croatia until Trump lost elections. Following Trump's debacle at the last year's US elections, he left Croatia. In the interview to 24 sata, Kohorst confirmed that he had a lunch in Budapest with the main boss of INA/MOL, Zsolt Hernadi, despite the fact that Hernadi was wanted by INTERPOL at that time. Interpol decided to renew an arrest warrant for Hernadi issued by Croatia in November 2018. Hernadi has been indicted in Croatia for allegedly bribing former Croatian Prime Minister Ivo Sanader to allow MOL to become the key decision-maker in Croatian energy company INA, in which MOL is the biggest but not the majority shareholder.

In 2018 Croatia began the trial of Sanader, who served as prime minister from 2003 to 2009, and Hernadi in that case. Hernadi was tried in absentia. 

 

 https://express.24sata.hr/top-news/trumpov-covjek-za-hrvatsku-da-rucao-sam-s-hernadijem-20752?page=2&fbclid=IwAR1Np6vkEZ0sT9P5YyIpAPpWQOf2DICG5q0gLbDh3f6WRbo-ZENM8sUBEpo

 

 

Ambasador SAD-a u Hrvatskoj ne vidi problem što se druži s čovjekom za kojim je naše pravosuđe raspisalo tjeralicu

Robertu Bobu Kohorstu već je prošlo 14 mjeseci mandata u Republici Hrvatskoj. Nije uvijek bilo mirno. Kupnja izraelskih zrakoplova F-16, koja je naprasno propala, dosta je, barem kroz pisanje medija i diplomatske kuloare, opteretila odnose SAD-a i Hrvatske. Oko toga, pak, ambasador je prilično opušten. Razumije hrvatske postupke, zadovoljan je kako je ministar Krstičević vodio pregovore. I ne prihvaća da je to bilo čiji poraz ili neuspjeh.

Kao iskusni i uspješni biznismen, kojeg je predsjednik Trump imenovao za veleposlanika u Republici Hrvatskoj, hvali racionalnu odluku koju je oko zrakoplova donijela Vlada. Uostalom, i Hrvatska mu je kao destinacija legla. Istina, kako je rekao, nema namjeru, nakon mandata, tu kupiti nekretninu. Ipak, u svemu su presudili veleposlanikovi unuci s kojima, nakon odlaska iz Hrvatske, želi provoditi puno vremena.

No dovoljno je pogledati njegov službeni profil na Twitteru kako bi ste shvatili da on i njegova gospođa jako vole i uživaju u Hrvatskoj.

Kako biste ocijenili razinu sveukupnih odnosa SAD-a i Republike Hrvatske? Je li propast gotovo potpisanog ugovora o kupnji američkih borbenih zrakoplova iz Izraela, iz poznatih razloga, pogoršala relacije između Washingtona i Zagreba?

Hrvatska i Sjedinjene Američke Države imaju odličnu suradnju na mnogim područjima. Pogotovo u vojnom segmentu. Doista ne vidim da je program kupnje zrakoplova F-16 završio neuspjehom. Sve što se dogodilo je dio procesa. SAD je, u tom smislu, spreman pomoći ako Hrvatska to zatraži.

Sandra Šimunović/Pixsell

Istina je da je Izrael prihvatio odgovornost zato što ugovor o prodaji zrakoplova nije potpisan. Istodobno, mediji u Hrvatskoj nisu mogli izbjeći pisanje o razočaranju zbog tvrdog stava SAD-a. Nije li vaša vlada mogla učiniti više kako bi se spasio cijeli posao?

Moje je mišljenje da su Sjedinjene Američke Države snažno stajale u podršci tog posla. Učinili smo sve ono što se od nas tražilo. Uključujući i tzv. Third Party Transfer (dopuštenje za prodaju američke tehnologije trećoj strani, op.a.). Sjedinjene Američke Države nisu razočarane. Rekao sam da na sve ovo gledamo kao na proces i da je ovo samo jedan korak u tom procesu. Nadamo se da će Hrvatska, u konačnici, sklopiti pravi posao i kupiti zrakoplove.

Što to znači kad kažete sklopiti pravi posao? Imate li neke indicije što će se dogoditi s nabavkom novih borbenih zrakoplova ili što planira hrvatska strana u sljedećim mjesecima?

Vlada je, mislim, pokazala interes za nastavkom procesa odabira borbenog zrakoplova F-16. Nemamo specifične informacije koji su točno planovi hrvatske strane. No mi smo prenijeli vašoj Vladi spremnost da se uključimo u proces kad oni to zatraže.

Stalno naglašavate kako je SAD bio vrlo jasan o uvjetima prodaje zrakoplova, uključujući i zahtjev za demontažom izraelske elektronike prije isporuke Hrvatskoj. Zašto bi onda Izrael pristupio tenederu imajući na umu stroge američke odredbe koje bi, sasvim je jasno, ubile ugovor s Hrvatskom već na samom početku?

Čujte, nemam pojma kakve su bile nakane izraelske strane od ulaska u pregovore. Od početka je postojalo očekivanje da će zrakoplovi dobiti opremu sukladnu NATO standardima što je posebno važno za Hrvatsku. Ti zrakoplovi su morali biti u stanju komunicirati s drugim zrakoplovima kako bi postali dio vrijednih kapaciteta Saveza. Dakle, znalo se da će avioni trebati opremu koja je kompatibilna NATO-u. Ali zaista ne mogu ništa reći o tome kakve su bile namjere uključenih strana.

Što biste rekli na tvrdnje da je Hrvatska ispala kolateralna žrtva konflikta Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, a ne tek trapavi kupac, kako se to pisalo u hrvatskim medijima?

Ne bih rekao da je riječ o sukobu. Više o procesu. U svake pregovore su uključene različite strane. One trebaju postići dogovor s kojim će svi biti zadovoljni. Nije do toga došlo, a to je opet dio procesa. Ako Hrvatska želi, sad može ponovno pokrenuti nabavku borbenog zrakoplova. Vjerujem da će, na kraju, vaša zemlja učiniti ono što će za nju biti najbolje. Ništa nije propalo, to je proces kako bi se pronašlo najbolje rješenje.

Hoćete li biti razočarani ako Hrvatska, primjerice, kupi borbene zrakoplove koji nisu proizvedeni u Sjedinjenim Američkim Državama, unatoč vašem angažamanu?

Svakako bismo voljeli da Hrvatska kupi američke zrakoplove F-16. A koje točno, odlučit će Hrvatska. Ali da. Htjeli bismo da ih kupite.

Kako biste odgovorili na tvrdnje iz medija da je odluka o zaustavljaju prodaje izraelskih F-16 donesena ovdje, u ambasadi u Buzinu kraj Zagreba, a ne u Washingtonu?

Ovo veleposlanstvo, naše Ministarstvo vanjskih poslova i naše Ministarstvo obrane potpuno su podupirali prodaju zrakoplova Republici Hrvatskoj. Učinili smo sve što je bilo u našoj moći da Hrvatskoj omogućimo da postigne svoj cilj. Nismo vas blokirali ili se na taj način uplitali.

Sandra Šimunović/Pixsell

Što kažete na informacije da ste umalo bili proglašeni personom non grata?

Ne znam ništa o tome. Mislim da to nema veze s istinom niti da se o tome ozbiljno razgovaralo.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević bio je pod neviđenim pritiskom zbog toga jer nije potpisan ugovor. Kakvo je vaše mišljenje o pozivima hrvatske oporbe na njegovu ostavku?

Ministar Krstičević je sudjelovao u pregovorima i smatram da je učinio posao za svaku pohvalu. Ne mislim da je na meni da ocjenjujem njegove postupke. Ti su pregovori bili složeni, ali kako se to zna dogoditi u poslu, dvije strane, Hrvatska i Izrael, nisu postigle zadovoljavajući dogovor. Zato je Hrvatska odustala. Uvijek treba biti spreman reći ne ako niste zadovoljni ishodom. To je ispravna odluka Vlade RH koja je time, između ostaloga, zaštitila i sačuvala hrvatski proračun.

Održan je niz sastanaka između vas i ministra obrane. O čemu ste razgovarali, jeste li pružali neke savjete hrvatskoj strani i, ako jeste, koje?

Sadržaji sastanaka između predstavnika Vlade SAD-a i Republike Hrvatske su povjerljivi. Ne smijem ulazili u detalje. Tijekom pregovora trudili smo se pružati podršku kad je to od nas traženo. Ni u jednom trenutku nismo se neprimjereno postavili ili sprečavali pregovore.

Okej, ali jeste li kao američki diplomat s mandatom u Hrvatskoj razočarani činjenicom da ovaj posao nije uspio?

Nisam. Uopće. Mislim da je Hrvatska ispravno postupila odbacivši sporazum koji im nije osigurao ono što su željeli. Tako se i treba postaviti kad ne postižete ono što vam treba.

Sad iz vas kao da progovara biznismen...

Biznismen bi napravio istu stvar kao i političar. Treba zaštititi svoj novac, zaštititi proračun i postići ono što zapravo želite. Ako je za to potrebno više vremena ili drugi krug pregovora, neka tako bude. To je sasvim prihvatljivo. Hoću reći da je Hrvatska učinila baš ono što je trebala.

Kako će se razvijati američko-hrvatska vojna suradnja u budućnosti? Primjerice, Srbija je iz Rusije, Kine i Bjelorusije dobila značajne količine naoružanja i vojne opreme. Imajući na umu ne tako davna iskustva, Hrvatska nije baš sretna takvom situacijom. Slažete li se?

Ne znam što su to Rusija i druge države dale Srbiji, ali znam da SAD snažno podržava hrvatske oružane snage. Tijekom proteklih godina donirali smo Hrvatskoj više od pola milijarde dolara vojne opreme, uključujući borbene helikoptere Kiowa Warrior, borbena vozila i oklopna terenska vozila, pokretne kuhinje, dva Black Hawk helikoptera vrijedna više od 50 milijuna dolara... Dakle, snažno podupiremo hrvatske oružane snage kako u opremi, tako i u obuci koju organiziramo za hrvatske časnike na američkim vojnim učilištima. Nije, naravno, sve u vojnoj opremi, važan je stupanj znanje i obuke. Mi, dakle, vjerujemo da imamo posebno vojno partnerstvo s Hrvatskom.

Možete li, molim vas, objasniti koji je financijski interes Republike Hrvatske u gradnji LNG terminala koji snažno gura i podržava vaša vlada u Washingtonu?

LNG terminal se planira već godinama. Jako sam sretan što se sad cijela stvar realizira. Ovo je strateški projekt za Hrvatsku i ovu regiju. Uz to, to je zaista projekt Europske unije i Hrvatske. Oni daju više od 100 milijuna eura što pokazuje njihovu snažnu predanost energetskoj diversifikaciji i sigurnosti. Mogu također radosno dodati da će Sjedinjene Američke Države poduprijeti projekt. LNG terminal će, dakle, biti vrlo velika prednost za cijelu regiju te će isto tako potvrditi da je Hrvatska kredibilan partner unutar Europske unije.

 

Sigurno, Hrvatska će dobiti izvor plina, ali tu neće biti neke financijske dobiti za nas. Zašto je tome tako? 

 

Nisam siguran da je tako. Pričekajmo desetak godina. Cijene plina rastu i padaju. Imati na raspolaganju još jedan izvor energije omogućuje bolju poziciju u pregovorima oko niže cijene plina s drugim proizvođačima. Iako to ne možete izravno povezati s gubitkom ili dobiti na LNG terminalu, ukupna cijena plina na tržištu mogla bi biti niža i tako dovesti do visoke stope povrata na ovoj investiciji. S druge strane, LNG terminal pruža sigurnost opskrbe plinom. Imate još jedan izvor. Cijene plina su jedno, ali uopće nemati plin je problem posebne vrste. Rekao bih da gradnja LNG terminala pruža mogućnost držanja cijena plina pod kontrolom i sigurnost opskrbe.

 

 

Gospodin ambasador Azimov kaže da njegova država, Rusija, vidi interes u kupnji mađarskih dionica Ine. Što vi mislite o tim namjerama? 

 

Nemam pojma koje su njihove namjere. Ono što znam jest to da je hrvatska Vlada poduzela prve korake i krenula u pravom smjeru. Angažirali su konzultante koji će im pomoći odrediti vrijednost kompanije. Ne možeš kupiti nešto ako ne znaš koliko vrijedi. To je prvi korak. Kad to bude gotovo, trebali bi se raspitati tko bi bio dobar investitor. Ovo je bitno - nije važno da ima potreban novac, nego da Hrvatskoj bude dobar i dugoročan partner. Iz poslovnog iskustva znam da nije uvijek dobro uzeti novac od onoga koji ga ima samo zato što ga ima. Morate dijeliti zajedničke dugoročne interese. Nadam se da će, tijekom tog procesa, američke tvrtke pozorno ispitati mogućnost ulaganja i dati financijsku ponudu. Već sad su neke američke tvrtke pokazale interes. 

 

Velike tvrtke? 

 

Naravno. To je velika investicija. Prilično sam uvjeren da će, kad dođe vrijeme, američke tvrtke dati ponude i biti pouzdan hrvatski partner. 

 

Lijepo, a kolika je razina potrebnog ulaganja? Neka vaša procjena? 

 

Ne znam. Premalo je dionica na tržištu da bi se mogla postaviti neka utemeljena procjena vrijednosti. Svakako, to je skupi pothvat. Puno više od milijarde dolara. Potrebni su eksperti, poput ovih koje je angažirala vaša Vlada, da bi se utvrdila dugoročna vrijednost. 

 

U redu, ali koliko su Rusi ozbiljni u najavama kupnje mađarskih dionica Ine? Ili je to tek stanoviti test američkih namjera u regiji? 

 

Pa, nisam sasvim siguran da je to samo test. Mislim da pokazuju stanoviti interes za kupnjom. Ali ako žele kupiti Inu, neka daju ponudu baš kao i drugi ponuđači. Hrvatska mora procijeniti dvije stvari. Iznos ponude i tko bi joj bio najbolji partner. 

 

 Ipak, zbunjuje pozicija u kojoj ne bi trebalo išta iz energetskog sektora prodati Rusima, a istodobno nema američkih ulaganja. Možete li to malo objasniti? 

 

Nije nam u interesu zaustaviti Ruse. Želimo nešto drugo: diversificirati opskrbu i omogućiti postizanje povoljnijih cijena plina. To je uloga LNG terminala. To je kao kad kupujete osiguranje za vašu kuću. Ako ne izgori, jeste li taj novac uludo potrošili? Naravno da niste. Imali ste osiguranu imovinu. I LNG će u budućnosti osigurati redovitu opskrbu plinom po povoljnim cijenama. I ako bude stajao nešto novca, svejedno će biti dragocjeno imati takvu vrstu osiguranja. Mi stojimo uz projekt, ali nemamo nikakav financijski interes. Možda hoćemo, a možda i nećemo prodavati plin. Koncentriramo se na to da ova regija bude sigurna i stabilna. Energija je važna komponenta u tome. 

 

Čuo sam da ste se, prije nekoliko tjedana, trebali susresti s glavnim šefom MOL-a Zsoltom Hernadijem u Budimpešti? Jeste li?

 

 Da. Bili smo na ručku.

Jeste li s njim razgovarali o ruskoj ponudi za MOL-ove dionice Ine? 

 

Ne bih ulazio u detalje našega razgovora. Naravno da smo se dotakli svih energetskih tema u ovoj regiji. On o tome zna puno. Vidite, nadam se da će Mađari i Hrvati biti u stanju zajedno sjesti te dogovoriti kupnju plina preko LNG terminala. Mislim da Hrvatska sad, baš zbog LNG terminala, može sasvim ravnopravno pregovarati i postići sporazum u kojemu će sudjelovati obje strane. 

 

Ok, razumijem. Znate li, gospodine Kohorst, da Zsolta Hernadija godinama traže pravosudna tijela Republike Hrvatske? 

 

Čitao sam o tome. 

 

I kako onda mislite da će na susret američkog veleposlanika u Hrvatskoj s Hernadijem reagirati Vlada RH? 

 

Samo smo bili na ručku. Nema tu ništa dubinskog ili ozbiljnog. Mislim da je bilo korisno čuti što on ima reći oko energetike. Nemam nikakav komentar oko njegove optužnice. On, očito, nije osuđen zbog kriminala (kršenja zakona)... ...dok nije osuđen smatra se nevinim... Barem tako funkcionira pravni sustav u Sjedinjenim Američkim Državama. Vjerujem da je tako i u Hrvatskoj. 

 

Nedavno ste podržali izjavu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja se potpuno ogradila od ustaškog pozdrava 'Za dom spremni'. U međuvremenu je malo promijenila stajalište rekavši da je u nekim situacijama ipak prihvatljiv. Imate li neki komentar? 

 

Trebali biste pitati gospođu predsjednicu koja je njezina pozicija. Moje je mišljenje da bi svi trebali uživati fundamentalne slobode: govora i medija. S druge strane, to ne znači da bi svi trebali govoriti što im pada na pamet. Pojedinci bi trebali voditi računa kad daju neprikladne izjave i kloniti se toga. 

 

Novinari se bune da hrvatska Vlada kontrolira medije?  

 

Općenito sam mišljenja da Vlada RH poštuje slobodu medija i slobodu govora. Nadam se da će tako ostati. Zabrinut sam zbog broja sudskih tužbi protiv novinara. Time bi se trebalo baviti i ne dopustiti da stvar ode predaleko. Novinari također imaju obvezu istinito izvještavati. Dakle, mora postojati ravnoteža između slobode medija i odgovornosti novinara koji trebaju izvještavati istinito. Stranica 2/2

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/top-news/trumpov-covjek-za-hrvatsku-da-rucao-sam-s-hernadijem-20752?page=2 - express.24sata.hr

Netransparentnost Ujedinjenih naroda: Kako je UNDP dijelio milione dolara pomoći BIH za borbu protiv Covida (preuzeto sa portala Direkt)

https://www.direkt-portal.com/netransparentnost-ujedinjenih-naroda-kako-je-undp-dijelio-milione-dolara-pomoci-bih-za-borbu-protiv-covida/?fbclid=IwAR1-SMR3KKirtw83IFQJhxtCOfe6PRFR0VeDlSP_9nHKjcXdDQ4ifusuajw

Objavio portal Direkt,  25.12.2020, autor: Predrag Blagovčanin/Tačno.net

 

UNDP BIH je kroz program „Odgovor na Covid 19“ nabavljao medicinsku opremu na krajnje netransparentan način. Budžetskim sredstvima građana ove države, kao i donacijama za borbu protiv pandemije, ova međunarodna organizacija favorizirala je pojedine dobavljače te sklapala ugovore sa firmama koje su bile uključene u afere koje su obilježile ovu godinu.

 

 

Dešavanja sa milionskim nabavkama respiratora preko firme Srebrna Malina ili druge medicinske opreme preko fiktivnih firmi poput firme Patrio d.o.o. Visoko o čemu je portal Tačno.net pisao, bile su jedna od glavnih argumenta predstavnicima različitih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovina da UNDP-u prepuste odgovornost transparentnog trošenja donacija kao i budžetskih sredstava.

Podsjećamo, kao odgovor na pandemiju korona virusa UNDP BIH formira interni tim sa ciljem podrške vlastima i zdravstvenim institucijama Bosne i Hercegovine u nabavci lijekova, koordinaciji, procjeni ekonomskih i socijalnih efekata. Tako je UNDP BIH od marta ove godine nabavljao medicinsku opremu novcem različitih međunarodnih i domaćih donatora što po navodima ove organizacije predstavlja potvrdu uloge UNDP-a kao partnera za izvršavanje složenih zadataka u vrijeme krize.

Zaključno sa 15. decembrom ove godine, Vlade Posavskog kantona, Kantona Sarajevo, Srednjobosanskog kantona, Hercegovačko-neretvanskog, Zapadnohercegovačkog, Zeničko-dobojskog kao i Institut za javno zdravstvo RS-a te grad Doboj, uplatili su ukupno nešto više od 16 miliona KM za nabavku medicinske opreme.

Pored budžetskih sredstava Bosne i Hercegovine, UNDP raspolaže i sa 7 miliona eura pomoći Evropske unije našoj državi kao i donacijama Švicarske i Norveške vlade, donacijama Novartis pharma servisa u iznosu od 150.000 KM te vlastitim sredstvima u iznosu od 488.000 USD.

Čuj transparentno 

Kanton Sarajevo je dosad na račun UNDP-a prebacio 8,5 miliona KM. U aprilu ove godine premijer Mario Nenadić istakao je da javne nabavke treba u što većem broju kanalisati preko UNDP-a iz razloga efikasnosti, uštede i transparentnosti.

Međutim, sa ove vremenske distance evidentno je da je proces nabavki medicinske opreme vršen preko UNDP BIH nije donio uštede, a svakako ni transparentnost.

Krajem novembra portalu tačno.net obratila se grupa ponuđača na tenderima UNDP-a sa tvrdnjama da je proces nabavke kompromitovan sa ciljem favoriziranja pojedinih distributera medicinske opreme.

„UNDP je vršio nabavku kako je htio. Kriterijume je postavio onako kako su im rekli određeni dobavljači te su se mijenjali od postupka do postupka. Ako je neko bio registriran u Agenciji za lijekove BiH ili imao registrirano medicinsko sredstvo, tada je to zatraženo, a bilo je slučajeva kada su stavljani zahtjevi za koje se zna ko ih ima ili da u takvom postupku nemaju smisla. Ne zaboravimo da UNDP nema stručnjake za medicinska sredstva u organizaciji, već se oslanjao na dobavljače i njihove inpute, a ponekad od krajnjeg korisnika, što je jasno iz tendera i načina na koji su kreirani. Čak ni kriterijumi koji su opšta pravila, nisu morali biti ispunjeni. Niko od nas nikada nije mogao vidjeti ili saznati što nije dobio tender. Transparentnost UNDP-a je ravna nuli.“

Tragom ovih informacija, portal Tačno.net obratio se uredu UNDP-a sa zahtjevom za dostavu spiska dobitnika tendera kao i isplaćenih novčanih iznosa. Iz UNDP-a su dostavili link sa spiskom koji je u roku od 24 sata povučen.

U periodu od inicijalne komunikacije sa predstavnicima UNDP-a do danas, spisak dobitnika tendera u više navrata je modifikovan, uključujući i novčane iznose isplaćene za pojedinačne nabavke. Na naše pitanje iz kojih razloga svjedočimo konstantnim izmjenama, iz UNDP-a su odgovorili da je problem tehničke prirode.

Da ogranak ove međunarodne organizacije u Bosni i Hercegovini ima problem sa transparentnošću nabavki kao i očigledno određene tehničke probleme, govori i podatak da na zvaničnoj stranici UNDP-a možete naći dobitnike tendera u državama poput Hondurasa ili Zambije ali dobitnike tendera u Bosni i Hercegovini ne možete pronaći.

Izvor portala Tačno.net iz UNDP-a BIH koji, kako je naglasio, zbog sankcija ne može javno govoriti, ističe da je niz tendera namješten određenim dobavljačima.

„Postoji direktna komunikacija sa dobavljačima i direktno se kupovalo od njih ili su njihove specifikacije opreme navedene u tenderima. Određene stvari su se kupovale po mnogo većim cijenama od tržišnih. Imate tendere koji su bili otvoreni samo 2 sata kako bi prošao dobavljač koji je bio pripremljen da reaguje tako brzo jer je njegova specifikacija bila u tenderu. Ali ono što je zabrinjavajuće je da na svaki pokušaj ukazivanja na ove probleme, niko nije reagovao.“

Tako su se u određenim tenderima, u zavisnosti od nabavke, kao diskvalifikacioni element tražile prateće dozvole Agencije za lijekove i medicinska sredstva BIH ili godišnji promet ekvivalentan vrijednosti ponude. U drugim tenderima za medicinsku opremu to nije bio slučaj.

Na naše pitanje zbog čega su ovi eliminacioni faktori prisutni u određenim tenderskim dokumentacijama a u drugim ne, istakli su da UNDP koristi različite metode nabavke u zavisnosti od roba i usluga koje nabavlja.

„Procedure nabavke su dizajnirane i implementirane u skladu sa principima nabavke najbolje vrijednosti za novac, integritet, kompetitivnost te transparentnost. Sve specifikacije kao i kriteriji vezani za Covid-19 su pripremljeni u konsultaciji sa krajnjim korisnicima i zdravstvenim institucijama, kao i Svjetskom zdravstvenom organizacijom te UNDP ekspertima.“

Na naše pitanje koji eksperti su učestvovali u kreiranju tenderskih specifikacija za nabavku medicinske opreme nisu dali odgovor, obzirom da, kako su naveli, politika UNDP-a je da ne daje informacije o uposlenicima.

Također ističu da je UNDP u potpunosti posvećen pomaganju državama i stanovnicima, koristeći sredstava donatora i partnera maksimalno profesionalno.

„Odgovor na Covid-19 zahtijevao je rad na vrijeme kako bi se medicinske potrepštine dostavile bolnicama i zdravstvenim radnicima na prvoj liniji širom zemlje kako bi se spasili životi.“

Kome da se zahvalimo za „spašene živote“

Na stranici koja je u trenutku pisanja ovog teksta još uvijek dostupna, nalazi se spisak firmi koje su od marta do novembra ove godine dobile tendere za nabavku medicinske opreme.

Tako je UNDP BIH 23. marta potpisao ugovor sa firmom Cubicus d.o.o. Sarajevo u vrijednosti 114 hiljada dolara.

Upravo je ova firma bila učesnica niza afera, poput nabavke 40 respiratora za Univerzitetski Klinički centar Sarajevo u vrijednosti 3 miliona KM. Respiratori nikad nisu isporučeni. Također, Cubicus je u jeku pandemije isporučio i 20.000 testova Federalnoj upravi civilnih poslova po enormno visokoj cijeni od 1,3 miliona KM. Prema pisanju portala Žurnal.info u tom trenutku ova firma nije imala dozvolu Agencije za lijekove BIH.

 

Sa firmom Panta Rei Sarajevo UNDP BIH potpisuje dva tendera, prvi u maju a drugi u septembru ove godine. Ukupan iznos ugovora potpisanih sa firmom Panta Rei iznose nešto više od 140 hiljada dolara.

Podsjećamo, firma Panta Rei u žižu bh. javnosti dolazi početkom maja kada mediji objavljuju informaciju da je firma u vlasništvu Bariše Bejtovića, sina kantonalne zastupnice Bilsene Šahman, koja se bavila prodajom kolača, sklopila ugovor sa Federalnom upravom civilnih poslova za nabavku maski ukupne vrijednosti 52 hiljade KM. Sarajevsko Tužilaštvo u decembru ove godine donijelo je odluku o neprovođenju istrage protiv ove firme.

Također, UNDP BIH je preko ugovora sa firmom Licentis d.o.o. nabavljao lijek Favipiravir u vrijednosti 173 hiljade USD za potrebe bolnica i zdravstvenih centara u Sarajevu. Prema pisanju Fokus.ba portala ovaj lijek pojavio se u slobodnoj prodaji u sarajevskim apotekama po cijeni od 300 KM, mada kliničko ispitivanje nikada nije završeno.

Kao najznačajniji dobavljač Covid testova za UNDP pojavljuje se firma CEE MED u vlasništvu Medina Okića. Ova firma je u vremenskom periodu od marta do decembra, barem po zadnjem update-u zvanične stranice UNDP-a, potpisala 10 tenderskih ugovora ukupne vrijednosti od 1 milion i 244 hiljade USD odnosno cca 2 miliona KM.

Prema podacima poslovnog portala AKTA.ba ova firma ima godišnji promet od 260.000 KM i jednog uposlenog.  Indikativno, kriteriji poput godišnjeg prometa u tenderu nisu bili eliminacioni faktor za ovu firmu. Također postavlja se i pitanje i zarade ove firme na ugovorima potpisanim sa  UNDP-om.

CEE MED d.o.o. prema podacima Izdatih Saglasnosti za interventni uvoz za period 15.03.-31.05.2020.,  imala je tri uvoza testova za Covid. Prvi uvoz datira od 23. marta vrijednosti nešto više od 30.000 KM. Tri dana kasnije CEE MED uvozi drugi kontigent kitova za korona virus u vrijednosti od 52.000 KM. Početkom aprila ista firma uvozi 500 komada detection kitova za Covid ukupne vrijednosti 293.000,00 KM. Vrijednost ukupnog uvoza u ovom periodu iznosi  nešto više od 375 hiljada KM.

U istom periodu CEE MED testove prodaje UNDP BIH kroz tri tendera ukupne vrijednosti cca 785 hiljada KM.

Sa Medinom Okićem vlasnikom firme CEE MED d.o.o Sarajevo, uspostavili smo kontakt kako bi razjasnili razlike u cijenama od nekih 400 hiljada KM kao i sam način poslovanja ove firme sa UNDP-om. U odgovoru iz ove firme zahvalili su nam se na interesovanju ali su odbili da govore za portal Tacno.net konstatacijom da nemaju ovlaštenja UNDP-a da javno objavljuju poslovne podatke.

Najveća pojedinačna nabavka UNDP-a u proteklom periodu bila je nabavka 30 respiratora 14. aprila po cijeni od milion i 125 hiljada dolara. Tender za nabavku respiratora dobila je firma IDS-Zdrava sredina koja se inače bavi dezinfekcijom, deratizacijom i dezinsekcijom prostora.

Ova firma primarno surađuje sa javnim ustanovama. Od 2017. godine do danas, prema podacimaAgencije za javne nabavke, potpisala je 85 ugovora ukupne vrijednosti  285.000 KM.

U periodu od početka pandemije, IDS-Zdrava Sredina za Federalnu civilnu zaštitu nabavljala je zaštitne maske 30.000 komada za 58.000 KM te dezinfekcijsko sredstvo 11.616 komada „handy sept za ruke“ i 6.600 komada „dezi clean“ sredstva za dezinfekciju. Vrijednost ove nabavke iznosila je 308 hiljada KM.

Prema informacijama koje dolaze iz UNDP BIH u proteklom periodu potpisali su direktne sporazume u vrijednosti ispod 2 miliona dolara.

Tender za nabavku respiratora kupljenih od firme IDS Zdrava Sredina nismo uspjeli pronaći.

Postavlja se pitanje kako je IDS Zdrava sredina bez servisera, ovlaštenja od strane proizvođača i osoblja za instalaciju ovih respiratora dobila tender UNDP BIH u vrijednosti od milion i 125 hiljada dolara?

Odgovore na naša pitanja vezano za poslovanje ove firme do objave ovog teksta nismo dobili, a direktor IDS Zdrave sredine, Tarik Vatreš nije odgovorio na naš poziv za razgovor.

Edis Arifagić i Mario Nenadić (Foto: press KS)

Edis Arifagić, nekadašnji menadžer Programa opravka od poplava, današnji šef Programa za lokalni razvoj, istakao je da je zadovoljan dosadašnjim poslom nabavki medicinske opreme. O pojedinačnim nabavkama nije mogao razgovarati. Negirao je bilo kakvo favoriziranje ponuđača na tenderima UNDP BIH, pravdajući odobravanje tenderske dokumentacije timovima ove organizacije u Istanbulu i New Yorku.

Od zaraženih malina do Odgovora na Covid-19

U periodu od 2014. godine do 2016. godine prema pisanju medija kao i internim izvještajima UNDP BIH kroz projekat „Odgovor UN-a na poplave u BIH“ donirao je maline zaražene bakterijskim rakom korijena. Zbog ovog propusta niz poljoprivrednika doživio je astronomske gubitke obzirom da je nakon sadnje zemljište ostalo kontaminirano za periodu od 5 godina.

„Uložio sam dosta truda. Uveo sam navodnjavanje, uzeo pozajmicu da kupim štapove, žicu. Proveo sam 2 godine orajući i kopajući – ovo je katastrofa. Takođe sam uzeo kredit za maline u vrednosti 3000 m2 . Ovaj kredit je 10.000 maraka sa kamatnom stopom od 17%. Mogu vam to i dokazati. Molim vas da me posjetite na gazdinstvu. Moja porodica je vrlo nezadovoljna. Takođe sam morao da kupim parcelu i da je prilagodim poljoprivrednim aktivnostima, što je bilo značajno ulaganje. Razočaran sam u UNDP Sarajevo zato što osećam pritisak sa njihove strane, jer sam pripremio tužbu zbog zagađenosti zemljišta i gubitka prihoda u protekle 2 godine. Umjesto da dobijem maline za 4000 m2, a pripremio sam zemlju za tu količinu, dobio sam sadnice maline za 3000 m2, odnosno sadnice Polke za 1500 m2 i sadnice Mikera za 1500 m2 . Svega 1% sadnica Mikera je bilo plodonosno, te više ne vjerujem nikome“, navod iz službenog izvještaja.

Afera oko zaraženih malina nikada do kraja nije rasvijetljena niti su nadležni koji su dopustili ovakav propust odgovarali ali ono što je začuđujuće je da UNDP BIH iz ove afere nije izvukao pouke.

Upravo to vidimo na UNDP-om programu „Odgovor na Covid-19“ koji obiluje nabavkama koje su vršene na krajnje netransparentan način. Ironija čitave priče ogleda se upravo u podatku da će predstavnici ove međunarodne institucije uskoro organizovati tribinu o transparentnosti javnih nabavki ili iskazati zabrinutost za stepen korupcije u Bosni i Hercegovini. Međutim i UNDP BIH snosi dio odgovornosti. Jer ovaj put nisu u pitanju zaražene maline nego kako i sami tvrde u pitanju su ljudski životi.

 

 

 

 

 

Published evidence This is how Bosnia and Herzegovina robs its diaspora/ Objavljeni dokazi: Ovako Bosna i Hercegovina pljačka svoju dijasporu

 January, 2018

Diaspora criticized its representative Edim Fejzic that he became a Croat over night. As published by bhdijaspora portal, Fejzic, a Bosniak from Gorazde, inspired by lack of Croat representatives at the Cantonal Assembly - started to declare himself as a Croat. He also became a member of the Federation House of Peoples as a Croat.

Objavljeni dokazi: Ovako Bosna i Hercegovina pljačka svoju dijasporu (bhdijaspora.net)

Možda se neki neće složiti s ocjenom iz naslova ovog teksta, ali koliko god zvučalo degutantna, konstatacija iz naslova je tačna. Edim Fejzić, lažni Hrvat i ‘’predstavnik’’ bh. dijaspore je smislio način kako da opljačka narodni novac, a država mu je itekako pomogla da sve to uradi. Kako?

Bruka i sramota: Pogledajte ko predstavlja bh. dijasporu u BiH

Pa ako u Bosni i Hercegovini postoje zakoni koji su decidni po pitanju registracije pravnih subjekata, ako postoje pravila prema kojima se vrši registracija stranaka i ako postoje nekakve norme prema kojima bi se na osnovu prethodnog nacionalnog izjašnjavanja mogao utvrditi nečiji ‘’identitet’’, onda su svi ti zakoni na primjeru ovog goraždanskog ‘’dijasporca’’ mogli i morali primijeniti.

Šta je uradio Fejzić, već ste mogli čitati na BHDijaspora. net. On je inače poslanik u Skupštini Bosansko-podrinjskog kantona i delegat u Domu naroda Federacije Bosne i Hercegovine. Vjerovali li ili ne, on je u Dom naroda ušao zato što je Hrvat. Edim Fejzić, Bošnjak iz Goražda, vojnik, pripadnik Armije BiH, čovjek koji je u ratu bio na jednoj strani zbog novca je preko noći postao Hrvat. Samo je tako mogao ući u Dom naroda zbog nedostatka poslanika Hrvata u kantonalnoj Skupštini.

Za Fejzića obraz ne znači ništa

Plata u Domu naroda je oko 3.000 maraka. Uz to delegati dobijaju paušal od 640 i naknadnu za odvojeni život od 800 maraka. Od takvh brojeva boli glava. U zemlji gdje ljudi nemaju šta da jedu, gdje se akcije za pomoć bolesnima jedina nada za ozdravljenje, gdje se knjige za školovanje djece kupuju od dobrotvornih prihoda. Ali pravi razlog Fejzićevog hrvatisanja nije Dom naroda već novac koji Bosanskohercegovačkoj stranci dijaspore pripada iz budžeta. U tome je glavna kvaka!

Za Fejzića obraz ne znači ništa. Dijaspora mu je obezbijedila mandat svojim glasovima. Radila je za njega, u njemu vidjela nekog ko će predstavljati i za nju se boriti. Treba joj je neko takav. Ali Fejzić je nakon dobijenog mandata pokazao kakav je njegov pravi cilj i koliko košta obraz političara u BiH. Prvo je privatizirao stranku (država mu je to omogućila katastrofalnim propustima i to ovdje mora da se kaže), a potom je uzeo sav novac koji stranci pripada iz budžeta i samo on zna gdje su te pare završile.

BHDijaspora.net je u posjedu finansijskog izvještaja Stranke dijaspore za 2016. godinu. Sve je ovdje jasno. Ovdje nema ništa sporno – novac je legao iz budžeta, a potom mu se gubi svaki trag. Fejzić ne putuje po dijaspori, stranka nema kantonalne i općinske odbore koji rade i koji troše novac, stranka ne drži panele i ne organizuje nikakve događaje za bh. dijasporu zbog koje postoji ili bi barem zbog nje trebala postojati. Stranka Edima Fejzića postoji samo da bi bezočno krala novac države. A ista država, Stranci dijaspore je omogućila da je potkrada. Sve to u zemlji u kojoj pola miliona ljudi živi ispod granice siromaštva…

Napomena: Stranke u Federaciji BiH novac dobijaju od Federalnog ministarstva finansija koje vrši isplate, ali to Ministarstvo ne vrši kontrolu utroška novca. Sve što strankama treba nakon što novac legne na račun jeste da našu pogodnog revizora autorizovanog da svojim potpisom odobri ono što stranke žele. Niko u državi ne kontroliše utrošak tog novca jer CIK samo gleda porijeklo novca utrošenog za kampanje, ali ne i njegovo trošenje.

Pogledajte finansijski izvještaj Stranke dijaspore za 2016. godinu. Bruka i sramota!

(DER)VIŠKA HALKA: Bošnjački kadar u Vijeću ministara odredio je šejh Halil Brzina (The Bosnia Times, 10 decembra, 2019)

https://thebosniatimes.ba/38682/derviska-halka-bosnjacki-kadar-u-vijecu-ministara-odredio-je-sejh-halil-brzina/ Nakšibendijka tekija je slovila kao najmoćnije okupljalište vjerske i političke elite gdje se Bošnjacima „krojila kapa“ još od vremena Sulejmana Tihića Bivši predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Nedžad Branković bit će kandidat Stranke demokratske akcije (SDA), pišu sarajevski portali. Mada su u javnost procurila već imena budućih ministara u nekim medijima se spekulira da još uvijek postoji mogućnost izvjesnih promjena. Tako se između ostalog nagađa da bi umjesto Bisere Turković ministarstvo vanjskih poslova ipak mogao preuzeti Denis Zvizdić koji je to ranije odbijao. Prema informacijama “Slobodne Bosne”, neće ništa biti od tih najavljenih promjena, tako da će ministarstvo vanjskih poslova preuzeti Bisera Turković. Bili kako bilo, Denis Zvizidć, Nedžad Branković i Bisera Turković su muridi, pristalice Halila Brzine, šejha Nakšibendijske tekije na Mejtašu. Ova tekija je slovila kao najmoćnije okupljalište vjerske i političke elite gdje se Bošnjacima „krojila kapa“ još od vremena Sulejmana Tihića.

TEKIJA-SOBA ZA KADROVE (Cross Atlantic Bosnian News, 25/08/2016)

https://cross-atlantic.com/2016/08/25/tekija-soba-za-kadrove/?fbclid=IwAR2XTbRuT6-8P58CLvAxFPJkgp_YdlwHhkyTAWUU_ECMIRvCQl_WyJVqlhI Uvijek kada se govori o islamizaciji i šerijatizaciji BiH, govori se o džamijama, Medresama i medžlisima (mejtefima), o njihovom broju, uticaju na društvo i učešće u politici. U zadnje vrijeme, obzirom na već zasićenu izgradnju ovih objekata, kreće se u izgradnju Islamskih Centara /moći/, koje se obično nazivaju ‘kulturnim centrima’ Broj je svakako impozantan i diskutabilan, međutim i po broju popravljenih (porušenih) a posebno nanovo izgrađenih vjerskih objekata, dok se broj obnašaoca državne vlasti i učesnika u politici u BiH koji su prethodno završile neku od vjerskih islamskih škola (Medrese najčešće, a naknadno dovršeno školovanje u Egiptu, Maleziji, Saudi Arabia-i, Jordanu ili Qatru) ne zna. I nemože se ni razlučiti, SDA se u dogovoru sa Islamskom Zajednicom potrudila da tako ostane još od Alije Izetbegovića pa preko bivšeg Reisa Cerića, Harisa Silajdžića, takva praksa je nastavljena i danas sa Bakirom Izetbegovićem. Paradžemati (parajli džemati) koje navodno IZ BiH pokušava staviti pod svoj kišobran a u stvari ih spašava su posebna priča, ali u ovoj kadrovskoj križaljci SDA nigdje se ne računaju još jedne vjerske ustanove a one su, kako stvari stoje itekako značajne. Riječ je o ‘specijalizirianim’ ustanovama tekijama gdje se, kako je 2014 tvrdila ‘Slobodna Bosna’ a sada to aktualizira elektronsko glasilo ‘The Bosnian Times’ braće Latića (Džemaludina i Nedžada) kroje kadrovske križaljke u vlasti BiH. Do sada smo znali od hodže Harisa Silajdžića pa do predsjednika Ustavnog Suda BiH ili ambasadora, sve je ‘naslonjeno’ na islamski kadar, jer put BiH je, kako je to objelodanio javno Bakir, Put Alije Izetbegovića i njegove ‘Islamske Deklaracije’. Alijina filozofija ‘podobnih’ a ne sposobnih kadrova je u punom sjaju, od dječjih vrtića do ambasada i najviših bh državnih organa vlasti, gdje je Medresa i džamijski prag osnovni temelj bodovanja i prijema na listu najveće i vodeće partije u BiH SDA Partije. Samim time i u vlast. No, pomenuta dva glasila tvrde kako se u tekijama zapravo kroji kadrovska služba SDA vlasti a među nekoliko njih koje su obnovljene poslije bh rata najznačajnija da je ona u Sarajevu naslonjena na džamiju ‘Sarac-Ismailovu’ – Nakšibendijska tekija Mejtaš, sa glavnim šejhom Halil Hulusi Nakšibendi el Bosnevijem na čelu, pod kojim imenom je zapravo penzionisani general ArBiH Halil Brzina, bivši komandant 7. Muslimanske Brigade i član Nadzornog Odbora Fabrike Duhana Sarajevo. Ovi mediji tvrde da se u ovoj tekji odvijaju svi važniji dogovori, da se tu slivaju i informacije obavještajnih službi i kroje križaljke vlasti. U ovoj tekiji boravi ponekad i Bakir Izetbegović, Reis ef. Kavazović također a tekija je otvorena 24 sata. Tu se, dakle, ne ubadaju derviši noževima uz ispuštanje zvukova kao što smo uobičavali to gledati u filmovima, rade i to ali tu se ‘ubadaju’ i fotelje u vlasti. Vijesti govore kako je ovdje dogovoreno da u oktobarskim izborima koji su pred nama, za načelnika opštine Stolac ide svršenik Medrese Salmir Kaplan, nekadašnji uzdanik SDA partije i ministar za sport, a logistiku i potporu imaće od šejha Brzine koji je rodom iz Stoca. Tu često svrati i Senad Šepić, također svršenik Cazinske Medrese, Denis Zvizdić sadašnji predsjednik ministarskog vijeća BiH se zna ovdje vidjeti kao i nekadašnji premijer Nedžad Branković a Bisera Turković, vječiti bh ambasador od Alije do Bakira, također je obavezno na konsultacijama kod šejha. Ono što su nekad u kadriranju obavljali Cerić, Šahinpašić i Čengići, Veladžići, sada slatko odrađuje šejh Brzina, bivši vođa mudžahedina u ArBiH. Tekija je nekad bilo ravno 47, u vrijeme komunizma su zatvorene a neke i porušene, sada ih ima 11 u Sarajevu a od onih van Sarajeva najpoznatija je ona u Stocu koju je nanovo napravio lično šejh Brzina rodom iz Stoca, derviš i šejh tekije u Sarajevu. Tekije imaju i svoje posebne medžlise, međutim odavno su već pod ingenerencijom Islamske Zajednice BiH i rade po njihovim propisima. Tekije se razlikuju po ‘redovima’, školama (sufijska, mevlevijska, bektašika, rufaiska, kadirijska, halvetijska i nakšibendijska), u njima se duhovno uzgajaju budući derviši (kao muslimansko bratstvo), i ovdje je poslednja riječ glavnog derviša poslije šejha. Muridi su pomoćnici derviša. Jedan od murida Halila Brzine je ‘sestra’ Bisera Turković pored Nedžada Brankovića dok je Salmira Kaplana u tekiju ‘uveo’ Senad Šepić iz Cazina, koji je također jedan od pomoćnika derviša u ovoj tekiji. Zbog ratnih događanja u 7. Muslimanskoj Br ArBiH šejh Brzina je zaštićen kod bh vlasti više od bilo koje biljne ili životinjske vrste, a pojaviti se kod njega u tekiji na iftaru ili na molitvi, ravno je dobitku na lutriji, zagarantovana je uspješnost u napredovanju u osvajanju vlasti. U vrijeme sukoba sa Bakirom Izetbegović, Radončićev ‘Avaz’ je tamo slikao Denisa Zvizdića, dok sada nakon ‘pomirenja’ dvojice najvećih U Bošnjaka, Halil Brzina je čest kolumnista u njegovoj novini. Kao što je i čest gost i urednik nekih emisija kod Senada Hadžifejzovića, u tv ‘Face’.

Dužnosnik UN-a iz BiH Alkalaj optužen za protuzakonitu isplatu novčane nagrade (Index, Hina 14.4.2015.)

https://www.index.hr/vijesti/clanak/Duznosnik-UN-a-iz-BiH-Alkalaj-optuzen-za-protuzakonitu-isplatu-novcane-nagrade/814345.aspx

SUD BOSNE i Hercegovine objavio je u utorak kako je potvrdio optužnicu protiv bivšeg ministra vanjskih poslova BiH Svena Alkalaja, kojega se tereti za nesavjestan rad u u službi.

Alkalaj je optužen da je u svojstvu ministra vanjskih poslova protuzakonito odobrio isplatu novčane nagrade svojoj zamjenici Ani Trišić-Babić.

Naknadu joj je odobrio na temelju njezina angažiranja za rad u koordinacijskom timu za NATO pri Vijeću ministara BiH.

Nevedeno je kako je Alkalaj ovime svjesno prekršio odluku Vijeća ministara BiH po kojoj novčana naknada ne pripada voditelju i zamjeniku voditelja tijela vlasti u BiH.

Time je ujedno prouzročio štetu proračunu Bosne i Hercegovine u iznosu od oko 13,5 tisuća konvertibilnih maraka (6.900 eura).

Alkalaj je dužnost ministra vanjskih poslova BiH obnašao od 2007. do 2012. godine kao kadar kojega je postavio tadašnji član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić.

Nakon isteka ministarskog mandata glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-Moon imenovao ga je izvršnim tajnikom Ekonomskog povjerenstva UN-a za Europu (UNECE), a tu dužnost i sada obnaša.

 

Da li je Šolak utajio porez u Srbiji?/ Has Šolak evaded taxes in Serbia? (Ekspres, 19.07.2017.)

 https://www.ekspres.net/brejking/da-li-je-solak-utajio-porez-u-srbiji

Za razliku od 2012, kada je SBB platio 1,9 miliona evra poreza, 2014. su, obračunavši 32,7 miliona rashoda iz odnosa s povezanim pravnim licima, dobili poreski gubitak od 1,5 miliona evra. Grubom procenom, to što je SBB platio povezanim licima, odnosno svojim vlasnicima u inostranstvu, potencijalno je stvorilo minus u državnoj kasi od oko šest miliona evra na ime poreza na dobit

Lepota je u oku posmatrača, kažu ljudi. Slično je i sa obračunavanjem poreza. Zavisi od ukusa. Ono što je za jedne izvlačenje para i gruba obmana poreskih organa, za druge je poslovanje po zakonu. Bar u Srbiji.
Mnoge filigranske pojedinosti o aktivnostima kablovskog operatera SBB u Srbiji nisu poznate široj javnosti, ali ono što zna svaki čitalac tabloida i upućeniji poznavalac ovdašnjih biznis prilika jeste da ga je pre skoro četiri godine kupio američki investicioni fond KKR („Kolberg Kravis Roberts”), kojim rukovodi nekadašnji šef CIA Dejvid Petreus.
Kompanija KKR saopštila je 16. oktobra 2013. da od kompanije „Mid Europa Partners” preuzima „SBB Telemah grupu”, u čijem sastavu je i srpska kablovska mreža SBB. Na čelu SBB-a ostao je tim predvođen osnivačem kompanije Draganom Šolakom, koji je zadržao znatan udeo u „SBB Telemah grupi”.
Devojka od sto milijardi dolara
Zvanično nije otkriveno koliko je tačno vredelo ovo preuzimanje, ali se u javnosti spekulisalo da je reč o sumi od milijardu evra, što je relativno značajna svota čak i za KKR, koji raspolaže imovinom vrednom skoro sto milijardi dolara. Posao decenije zvanično je završen u proleće 2014. godine i smatra se jednom od najvećih kupovina na području telekomunikacija u istočnoj Evropi. Kao što to obično biva u ovakvim transakcijama, SBB je kupljen delom kroz kapital, delom kroz „dug koji će nastati u budućnosti”. Ako se pitate zašto se sada time bavimo, odgovor leži upravo u periodu koji se dešava posle kupovine.
Krenimo od početka. „SBB – Srpske kablovske mreže” najveći su operater digitalne i analogne kablovske televizije i širokopojasnog interneta u Srbiji. Osnovane su 1. septembra 2000. godine u Kragujevcu. Investicioni fond „Mid Europa Partners” iz Londona kupio ih je 2007. godine, istovremeno kada i slovenački „Telemah” (koji je nešto ranije preuzeo „Telemah Bosne i Hercegovine”). Posle toga, verovatno da bi na jednom mestu okupio svoje investicije u bivšoj Jugoslaviji, fond MEP, zajedno sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj (EBRD), takođe sa sedištem u Londonu, osniva „United Group”, gde ulaze sva tri pomenuta kablovska operatera s Balkana. Zvanični vlasnik SBB-a ispred „Mid Europa Partners” bilo je preduzeće „Adria Cable BV” iz Amsterdama u Holandiji.
Podsetimo, list „Delo” iz Ljubljane prošle godine objavio je tekst u kojem se navodi da je prodaja udela „Mid Europa Partnersa” u kompaniji „United Group” američkom KKR-u izvršena u inostranstvu, i to od privrednog društva registrovanog u inostranstvu, i da, navodno, za ovu transakciju u Srbiji nije plaćen ni dinar poreza. Ti podaci mogu da se nađu u Agenciji za privredne registre, gde se ne navodi ko stoji iza kapitala koji su „Mid Europa Partners” i KKR investirali u kupovinu. Istovremeno s preuzimanjem od KKR-a, promenio se i formalni neposredni vlasnik SBB-a ispred „United Group”, i to je sada „Adria Serbia Holdco B. V.”, takođe sa sedištem u holandskom Amsterdamu. Upisan nenovčani kaptal, koji je prenet od prethodnog vlasnika, iznosi 25.537.578.444,35 dinara. SBB trenutno ima devet ćerki firmi i 22 ljudi u menadžmentu.
U okviru istraživačkog novinarskog projekta „Ko je vlasnik interneta?” ljubljanskog dnevnika „Delo”, detaljno je proučena vlasnička struktura pojedinih kompanija koje pružaju internet usluge, poput slovenačkog „Telemaha”. Njegovo vlasništvo je, u poređenju s drugim akterima na istom tržištu, nedvosmisleno najmanje transparentno. Petinu u svom vlasništvu ima predsednik uprave „United Group” i prokurista „Telemaha” Dragan Šolak, ali to je do tada bilo sakriveno od očiju javnosti. Naime, „United Group” u svom okrilju ima čitav niz preduzeća čiji nazivi sadrže reč „Adria” i koja se pojavljuju u veoma komplikovanoj mreži različitih firmi koje su jedna drugoj vlasnik. Isprepletana vlasnička struktura omogućava lakše izvlačenje para iz preduzeća, što se upravo i dešava sa SBB-om. Konstantno praveći gubitke, SBB je skoro potpuno potrošio svoj kapital, odnosno njegove akumulirane obaveze do kraja 2014. dosegle su preko 95 odsto ukupne vrednosti imovine. Prikazujući da iz godine u godinu ostvaruje gubitke, SBB takođe izbegava da plati porez na dobit, objavilo je „Delo” i tek poneki opskurni mediji u Srbiji.

Poreski stručnjaci s kojima smo se konsultovali kažu da poslovanje s povezanim licima ne znači automatski kršenje zakona i da je, pošto su svi ovi podaci u zvaničnim izveštajima, država imala uvid u njih i verovatno procenila da je sve u skladu s propisima

Zavisi kako se uzme…
U prethodnom broju „Ekspresa” objavili smo priču zagrebačkog „Nacionala” u kojoj se navodi da je malteška firma Dragana Šolaka „iz Hrvatske izvukla oko 6,7 miliona evra od TV prava bez plaćanja poreza”. Opravdano, zapitali smo se da li tako posluju i u Srbiji, međutim, dobili smo odgovor od Šolakovih saradnika da „uredno izmiruju obaveze u svim jurisdikcijama u kojima posluju”. Da li je baš tako?
Tragom ove informacije, istraživali smo izveštaje dostupne na sajtu Boniteti.rs i došli do podatka da je 2012. godine (pre nego što ih je KKR preuzeo) udeo kapitala u finansiranju SBB-a bio približno 30 odsto, dok je dve godine kasnije taj udeo pao na svega dva procenta. Istovremeno, udeo obaveza iz 2012. godine sa 65 odsto dolazi na čak 95 procenata u 2014. godini. Šta se time dobija? Firma koja je u 2012. godini platila porez na dobit od 1,9 miliona evra, nakon što ju je preuzeo KKR, tokom 2014. registruje poreski gubitak od skoro 1,5 miliona evra (tačnije 1.469.813,99 evra). Taj poreski gubitak je posebno interesantan ako se analiziraju prihodi firme. Tokom 2012, ukupni prihodi SBB-a bili su 114,7 miliona evra, dok su dve godine kasnije porasli na 153 miliona. Napredak u poslovanju primetan je i ako se analizira dobit pre amortizacije (EBITDA) – ona je 2012. iznosila 45 miliona evra, a 2014. čak 51 milion. Međutim, za razliku od 2012, kada su platili pomenutih 1,9 miliona evra poreza, 2014. zabeležili su ne samo tri puta veće troškove redovnog poslovanja (oni su sa 7,7 narasli na 22,2 miliona evra) već su obračunali i 32,7 miliona rashoda iz odnosa s povezanim pravnim licima i tako je uspešna firma upala u poreski minus od 1.469.813 evra. To im je omogućilo da ne plate akontativni porez na početku godine. I taj minus ne treba shvatiti kao neplaćeni porez, već kao dažbine koje su prethodno plaćene kroz PDV. Da budemo jasni, država nije na gubitku. Ipak, prema jednom tumačenju, to što je SBB platio povezanim licima, odnosno svojim vlasnicima u inostranstvu, predstavlja izvlačenje para i grubom procenom stvara minus u državnoj kasi od oko šest miliona evra po osnovu poreza na dobit od oko 20 odsto. Međutim, važno je napomenuti da država ima mehanizam da spreči takve zloupotrebe. Ukoliko poslujete s povezanim licima iz inostranstva, morate u skladu s propisima angažovati nezavisnu revizorsku kuću da uradi elaborat o transfernim cenama. Drugo, da bi se izbegla mogućnost da s povezanom firmom u ofšor zemljama sklopite ugovor o kreditiranju po visokim kamatnim stopama i tako izvučete pare, zakonodavac je propisao da kamatna stopa mora da se uskladi s referentnom stopom Narodne banke Srbije, a da se sve preko toga oporezuje. Da li je SBB sve to uradio, do zaključenja ovog broja nismo saznali.
Međutim, poreski stručnjaci s kojima smo se konsultovali kažu da poslovanje s povezanim licima ne znači automatski kršenje zakona i da je, pošto su svi ovi podaci u zvaničnim izveštajima, država imala uvida u njih i verovatno procenila da je sve u skladu s propisima.

ĆERKE FIRME SBB-a
* Knight Developement Support
* SBB fondacija
* IKOM Beograd
* Fondacija Registar nacionalnog internet domena Srbije
* CAS Media d.o.o.
* Beogrid
* Telegrad
* EUnet
* Atomski zdesna d.o.o. – u likvidaciji

Hundreds of Millions Flow From Russian Ministry Into An Obscure Geneva Organization — And Officials’ Pockets (OCCRP) - 22 July 2020

https://www.occrp.org/en/investigations/hundreds-of-millions-flow-from-russian-ministry-into-an-obscure-geneva-organization-and-officials-pockets?fbclid=IwAR20E2PMLrIKhZxgaSaCYRtz8Gk4iOXpIUYE8BSIRU8O9r-kbsHSkgQvfVs Though its population barely exceeds 200,000 people, Geneva is one of the world’s most important diplomatic centers. The International Red Cross and the World Health Organization are headquartered in the picturesque Swiss city, along with the second-largest office of the United Nations. Geneva also hosts dozens of smaller groups working in everything from meteorology to intellectual property. Typically funded jointly by their member states, these intergovernmental organizations have been a central feature of the international order since the Second World War. But they can also hide surprises. In the middle of a leafy neighborhood in the Geneva suburb of Petit-Lancy, a gabled stone villa hosts what might appear to be just another group of diligent international bureaucrats. The International Civil Defence Organization (ICDO), which operates out of the villa, says it’s dedicated to the mission of strengthening rescue and emergency services. Credit: Olesya Shmagun The Geneva headquarters of the International Civil Defence Organization. The ICDO has all the appearance of a legitimate international body: A yearly budget in the tens of millions, a history that dates to the 1930s, and dozens of member states (mostly in Africa, the Middle East, Central Asia, and Central America). Its top employees hold diplomatic status, and it enjoys certain civil and administrative immunity from the Swiss government. But though the ICDO is an intergovernmental organization on paper, the reality is very different. Internal records from 2012 through 2018, as well as interviews with insiders and business partners, reveal that the organization’s work over that period was made possible by the Russian government. Funded almost entirely by Russia’s Ministry of Emergency Situations, the ICDO’s main occupation is carrying out humanitarian missions on its behalf in politically sensitive places like Cuba, North Korea, and Abkhazia. With little independent decision-making and no transparent procurement processes, the ICDO essentially took money from the Russian state — about $140 million from 2013 to 2018 — and passed it to contractors pre-selected by Russian officials. “We received everything from Moscow: the money, the contracts to be signed. Then we rerouted the money, that’s all,” says a former employee who asked not to be named in fear of retaliation. Perhaps unsurprisingly, in addition to operating as an instrument of Russian foreign policy, the ICDO became a tool of personal enrichment. An official close to Defense Minister Sergey Shoigu funnelled ICDO contracts to his own companies. Others were awarded to mysterious firms set up just months earlier. The organization’s head received a higher salary than the general secretary of the United Nations. And, over the years, the ICDO has attracted a cast of colorful characters who used their association with it to further their own interests, including a self-declared “prince” and a man who founded an international organization that has a single member state. “With less than 60 members, including no Western countries, and this dependendence on financing from one single country, we can clearly question the universal objectives of this organization,” said Laurence Boisson de Chazournes, a law professor at the University of Geneva, in an interview with Radio Television Suisse, describing the ICDO as “a unique case in the world of international organizations based in Switzerland.” In response to questions from OCCRP and Radio Television Suisse, an ICDO representative said that all its contractors were indeed chosen by the Russian government, but that the organization’s role was to “ensure contact and follow-up with beneficiary countries,” set up trainings related to the projects, and report to the Russian government at the conclusion of each field mission. The representative also underlined that the ICDO “has always been and will remain independent” and that all its decisions and activities are governed by the organization’s constitution and internal rules, as well as a General Assembly. “All international organizations have donors that contribute more than others — usually these are the big countries like the U.S., China, and Russia,” the representative said. The French Connection The ICDO traces its history to the early 1930s. Moved by the horrors he had experienced in the First World War, French surgeon general George Saint-Paul founded an advocacy group in Paris to promote the creation of neutral “Geneva zones” in cities to serve as refuges for civilians in wartime. The idea didn’t catch on in its original form, but his Geneva Zones Association survived, moving to Geneva after World War II, changing its name, and refashioning its agenda to focus on disaster response. The ICDO’s charter was adopted in Monaco in 1966 and entered into force in 1972 after being signed by its first 10 member states. Four years later, the organization signed an agreement governing its legal status with the Swiss government, granting diplomatic status to three of its high-level staff, certain legal immunities, and tax advantages. Today the ICDO has 59 member states, including China, Russia, and smaller countries across Africa, Asia, and Central America. No major Western countries have joined, and Cyprus is the only EU member. The ICDO receives small annual dues from its member states, but they only add up to about $1.5 million a year, an amount that doesn’t even cover the salaries of the organization’s ten or so Geneva employees. According to annual audits and internal accounting records, almost every year about half of ICDO members’ fees remain unpaid. Fortunately for the organization, it has another source of income — the Russian government. The country’s Emergencies Ministry has given the ICDO tens of millions of dollars over the past decade to implement humanitarian projects. Internal accounting records obtained by reporters show that the organization received about $140 million from the ministry to implement 17 humanitarian projects between 2012 and 2018. These included delivering firefighting equipment to Cuba, Nicaragua, and North Korea; sending inflatable boats to Armenia; and conducting demining work in Serbia. This money from Russia makes up a large majority of the ICDO’s budget. (By comparison, the organization received about $9 million from its members in fees over the same period). Its largest recent project, with a budget of over $40 million, is a “humanitarian center” in the Serbian city of Niš that American officials have warned could become a Russian spy center in the Balkans. Serbian diplomats and managers at the facility have dismissed the accusations as absurd. Between 5 and 10 percent of the funding for every such project goes into the ICDO’s budget to cover its own expenses. It’s not just money that comes from Moscow. The organization appears to have little discretion on how to spend the funds it receives, making it essentially an instrument through which the Russian Emergencies Ministry can funnel money to its preferred list of contractors. Former ministry employees who agreed to speak with reporters anonymously explained where the humanitarian projects originate: First, requests for help from various countries are passed to the Ministry from the presidential administration or the government. Within the ministry, the approved missions are assigned to Emercom, an agency dedicated to international humanitarian assistance work. The process of defining each project and drawing up its budget is performed within this agency and then approved by the finance ministry, which sends the ICDO the money. Crucially, by this point, the list of goods to be delivered and their prices have already been determined. This leaves room for the ministry to skirt its formal procurement process, since the payments the ministry makes to the ICDO are technically donations to an intergovernmental organization. The ICDO has no publicly available procurement policy or explanation of how it chooses its contractors. In an interview, the ICDO’s former secretary-general, Vladimir Kuvshinov, confirmed that the contractors the organization paid for its humanitarian projects were chosen in Moscow. “We didn’t even have the possibility of controlling, checking, monitoring or doubting something,” he said. “We got documents from Russia already approved by all the authorities.” According to Axel Dreher, the editor-in-chief of a peer-reviewed journal that covers international organizations, such a lack of transparency was, until recently, a common practice. “Most of these procedures have been in the hiding until recent years,” he wrote. He added that “most Western organizations such as the IFC [International Finance Corporation] are, however, highly transparent about procedures today.” Yury Zaitsev, an international trade expert at RANEPA, a university in Moscow that specializes in public administration, said that governments that provide international humanitarian assistance are often pursuing the simultaneous goal of helping domestic suppliers enter foreign markets. In the case of the ICDO, it’s clear that those who benefited from this help were not independent operators. Emerkom and Belaventsev investigations/Belaventsev.jpg Credit: kremlin.ru Oleg Belaventsev Between 2001 and 2012, Emercom was helmed by a man named Oleg Belaventsev. The one-time Soviet diplomat was expelled from the United Kingdom by Margaret Thatcher’s government in 1985 for unspecified “unacceptable actions” that “threatened national security.” In the 1990s, he worked in Rosvooruzhenie, Russia’s main arms exporter, before beginning a long career in the Emergencies Ministry. 🔗Shoigu and Crimea Belaventsev’s career has closely tracked that of Sergei Shoigu, who led the Emergencies Ministry in the 1990s and 2000s. After leaving the ministry in 2012, Shoigu briefly served as governor of the Moscow region; Belaventsev worked for the Moscow regional government during this period. Shoigu then became Minister of Defense, a position he still holds today. Belaventsev then worked for a company that supplied the Russian military before moving on to serve as President Putin’s official representative in Crimea in 2014. Two years later, he left Crimea to fulfil the same role for two years in the North Caucasus Federal District. He also had a seat on the Russian Federal Security Council. In 2018, he returned to Crimea as an advisor to Sergey Aksenov, the region’s head. As reported in OCCRP and Novaya Gazeta’s previous investigation, Belaventsev used his time at the ministry to build a lucrative business empire, with millions of dollars in turnover, in the area of firefighting and natural disaster preparedness. ICDO projects were among these streams of income, and the money continued to flow long after he left the emergencies ministry. After Belaventsev left, his position as head of Emercom went to a former subordinate, Alexandr Mordovskiy. Though Belaventsev was known to have received money through ICDO contracts, the exact breakdown of the spending was unknown. But the new documents obtained by reporters show that three companies connected to the businessman received two-thirds of all the money the ICDO paid its commercial contractors for humanitarian projects between 2012 and 2018. The money flowed through the subsidiaries of a company started by Belaventsev called Zarubezhtekhpromproekt (ZTPP). 🔗Shares in ZTPP Belaventsev owned 60 percent of ZTPP when the company was founded. Two of his Emercom deputies, Alexandr Mordovskiy and Sergei Ivanov, and Emercom’s former senior accountant, Tamara Mikhailova, owned 10 percent each. Another 10 percent belonged to a woman named Valeria Provotorova, about whom little is known. ZTPP is not required to make its shareholders public. But reporters obtained company records showing that, in 2014, 70 percent of the company was owned by Belaventsev’s daughter, Viktoria Bliznova. Another 20 percent was owned by Galina Ivanova, the name of the daughter of Ivanov at Emerkom. Mikhailova still had her 10 percent. HIDE ZTPP’s specialty is installing fire fighting systems in new buildings, but over the years when Belaventsev headed Emercom, the company grew into an entire holding whose subordinate companies are all connected to rescue work. These include: Mobilnye Systemy, founded in 2008, a company that has registered a patent for firefighting gloves. Spetstekhnika Pozharotusheniya (“Special Firefighting Equipment”), founded in 2008, is a major fire truck manufacturer. Emercom Demining, initially a state-owned company created by Emercom but later acquired by ZTPP. It conducts mine clearance operations. All three companies received ICDO contracts from the Emergencies Ministry, at times carrying out work that had no connection to their main line of business. For example, Emercom Demining was awarded contracts to deliver medicine to Palestine and mobile hospitals to Guinea. Another major ICDO contractor was Impulsdialog, a company whose founder and director, Zhanna Slavskaya, was Belaventsev’s subordinate at Emercom. Impulsdialog’s main field of activity is trading of agricultural products, but won contracts from ICDO to deliver rescue equipment to Jordan. It also received contracts to provide goods or services or goods to Abkhazia, Armenia, Cameroon, and Cuba. Belaventsev could not be reached for comment. Slavskaya hung up the phone when reached by reporters. Kuvshinov, the ICDO’s former secretary-general, said the owners of the companies that won ICDO contracts were of no concern to him. “If the owner was Belaventsev, we didn’t have anything to do with that,” he said. “Extremely Clean” The ICDO’s other contractors on humanitarian projects including companies that had been founded just before they received their ICDO contracts. In October 2018, a company called Elitek delivered office furniture and computer equipment to Cuba under an ICDO contract. It had been registered a few months earlier. Natalia Varenova, who is listed in Russia’s official corporate register as Elitek’s owner and director, first denied having any connection to the company. When asked whether her name may have been used to register a fictitious business, she wrote “This is not a fictitious company. … It was well-done work. Absolutely real and honest.” She offered no further explanation. In 2014, a company called Trimo Construction delivered modular homes to Tajikistan on a $2.7 million ICDO contract. It had been registered just a few weeks earlier and has just two employees, including its general director. In an interview, the director and owner, Mikhail Vankovich, said he has been in the business of modular homes since the end of the 1990s. “Everything’s extremely clear, extremely understandable, extremely clean,” he said of the ICDO’s projects. “There’s a circle of people who do certain work, and they know each other. They don’t care if there are tenders or not. … You want them to issue tenders on an open market? An ‘honest’ winner could fail to carry out the contract. Have you been to southern Algeria? To Tajikistan? I have. Who can be asked to do a delivery there? You can call it corruption if you’d like.” The Foundation Men The ICDO was surrounded by unusual, sometimes eccentric people who voiced big plans for the organization and created a network of private companies associated with it. At the center of this colorful collective was Nicola Savoretti, a Russian-Italian businessman who, until several years ago, appeared to spend much of his time in Russia, where many of his varied business interests were based. investigations/Savoretti.jpg Credit: YouTube Nicola Savoretti at a 2016 interview with Russia’s Channel 24. There, he also served as a representative of the Order of Malta, a Catholic organization that is considered an independent sovereign entity. In 2012, another representative of the Order granted its highest award to the former head of the Emergencies Ministry, Sergei Shoigu. But Savoretti had to leave Russia after two banks sued him for failing to return over $10 million in loans. He started appearing frequently in Geneva, where he grew close with ICDO head Kuvshinov. “Volodya [Kuvshinov] needed a PR guy,” Savoretti told reporters in an interview. “I came to him and we agreed right away on a whole series of projects which we could set up for the good of the ICDO.” “I was lucky enough to be born in a good family,” he said, explaining his affinity for the organization’s charitable mission. “I’ve always thought that I need to help others.” In Switzerland, Savoretti became involved in a range of companies and projects in some way associated with the ICDO, though in many cases it is unclear whether they carried out any activity. For example, the website of the International Civil Defence Support and Coordination Agency, a private company established in 2014, says that its mission was to “support the Secretary General” of the ICDO. Savoretti officially became director of the company in 2017, but represented it as its director at an ICDO event two years earlier. Reporters obtained one contract this company signed with the ICDO, but the project it describes never moved forward. According to this contract, the company would receive the exclusive commercial rights to the use of a new “International Monitoring and Coordination Center” that opened in the ICDO headquarters in 2015. This center, meant to help predict and coordinate disaster responses among national civil defence agencies, was created by Russia for $4.5 million as part of a wider international network. Savoretti’s company received the right to charge 30 percent commission for each commercial contract involving the center. The remaining 70 percent were supposed to be used by Savoretti’s company for the “development of any new products of [the] ICDO in the world.” Kuvshinov saw nothing inappropriate in the arrangement, describing it as an ordinary “government-private partnership.” But this project was not to be. Soon after the contract was signed, Kuvshinov left his position, and the new ICDO management suspended the agreement for “endangering” the organization’s intellectual property rights. Credit: Instagram Vladimir Kuvshinov (left) shakes hands with Fabrice Houmard, one of several colorful characters affiliated with the ICDO (see box). His Excellency and His Imperial Royal Highness Another of Savoretti’s Swiss projects was the creation in 2017 of the Global Houmard and Co Foundation, which was meant to support the ICDO, according to a press statement that introduced the new group Kuvshinov, then still the ICDO’s head, attended the foundation’s opening ceremony and was photographed handing an ICDO flag to an elegant-looking young man. This was Fabrice Houmard, Savoretti’s partner in the venture, who uses the prefix “H.E.” for “His Excellency” and describes himself as an investor, innovator, and discoverer of cultures and stories around the world. “In 2017, an old business partner told me: ‘Fabrice, I would like to introduce you to the ICDO.’” Houmard recalled. “‘ICDO has a need and we think you’re the person who can help ICDO to get out of the shadows.’ He introduced me to Savoretti.” His relationship with the organization was short-lived. Houmard said Savoretti urged him to accept a billion dollars in donations from unknown foreigners. “All the banks have immediately said: Don’t touch it, because something smells.” Houmard said. “We found out that the documents were wrong and even very suspect and even like money laundering.” Savoretti denied directing any foreign donors to Houmard. Houmard said he hasn’t received any money from the ICDO. He said the organization was no longer of “interest” to him, explaining that he and several partners had excluded Savoretti from the foundation and created a new group called the Global Union. Houmard said his position at this “supranational intergovernmental organization” was on the “same level” as the president of the European Union.” The Democratic Republic of Congo was currently the organization’s only member, he said. “But with the UAE we are in discussion, with China we are in discussion, with Russia we soon will be in discussion.” Another acquaintance of Savoretti, Stefan Cernetic, who calls himself His Imperial Royal Highness The Prince of Montenegro, was appointed by Kuvshinov as an official ICDO “goodwill ambassador.” Cernetic’s website features a purported letter of support for the ICDO from the administration of U.S. President Donald Trump, though it has unusual formatting and basic grammatical errors. In June 2017, British and Serbian media outlets reported that he had been arrested by Italian police for using a fake identity. Less Money, More Problems investigations/Houmard.jpg Credit: Instagram Fabrice Houmard is one of several people who created organizations affiliated with the ICDO (see box). The ICDO, meanwhile, has been having a challenging few years. Vladimir Kuvshinov, the former ICDO secretary-general who spoke with reporters, was elected to the position in 2014. He, too, has a long history with Russia’s emergencies ministry, working on humanitarian projects in the 1990s and later serving as its representative to the European Union. In 2018, Kuvshinov’s salary at the ICDO was equivalent to about $400,000 per year, meaning that he earned significantly more than António Guterres, the secretary-general of the United Nations. His son Aleksey Kuvshinov, then 29, has also worked at the ICDO for a yearly salary of just under $100,000. Describing his time at the ICDO, the elder Kuvshinov said that his work aimed to “advance rescue techniques and save the whole world.” “In four years of work, I met with seven presidents, nine prime-ministers, the UN general secretary, the ASEAN [Association of Southeast Asian Nations] general secretary, I signed a framework cooperation agreement with ASEAN. … I didn’t steal my salary. It was prescribed in my contract, which was signed by the head of the ICDO general assembly,” he said. After serving his first four-year term as secretary-general, Kuvshinov was reelected to a second in 2018. The organization’s executive committee praised him for his work and thanked him for his “untiring efforts to raise the effectiveness of the work of the Permanent Secretariat.” But not long after this tribute, he was ousted. According to a former ICDO staffer, this development was also closely linked to the state of affairs at Russia’s Emergencies Ministry, where Vladimir Puchkov, the minister, had been replaced by Evgeny Zinichev, a former senior FSB official. What happened in the ICDO is unknown. But that September, Swiss media outlets published a leaked letter the organization’s staffers had addressed to its executive committee that accused Kuvshinov of nepotism, lack of transparency, inappropriate spending on travel, and association with suspicious characters. He soon retired, becoming the director of an Italian branch of Savoretti’s Swiss company. At the ICDO’s most recent executive council meeting in April 2019, Kuvshinov’s performance during his 4-year term was questioned by the same members who had praised his achievements just a year earlier. According to the meeting agenda, Kuvshinov was accused of abusing his office, overcompensating himself for travel, and forming abusive partnerships that harmed the organization. Kuvshinov denies the charges, describing them as slander. At the same meeting, a new acting secretary general, an Algerian named Belkacem Elketroussi who had been Kuvshinov’s deputy, was approved. The Russian Emergencies Ministry supported his candidacy while proposing the appointment of another former Emercom official, Andrey Kudinov, as his deputy. Kudinov, who had worked for the ICDO under Kuvshinov, was duly appointed and is now in charge of the organization’s humanitarian projects. Meanwhile, the ICDO took further action in the wake of Kuvshinov’s ouster, lowering the next general secretary’s salary to 315,000 swiss francs ($317,000) per year — still considerably more than the salary of the UN’s secretary general. The Russian Emergencies Ministry did not answer reporters’ questions. Meanwhile, Belaventsev’s ZTPP has moved on to his newest stomping ground, Crimea, where he reportedly serves as an assistant to the head of the occupied territory. One of its subsidiaries now owns a metal processing plant in the city of Simferopol, and another is involved in privatizing Ukrainian property that was nationalized after Russia’s incursion. With reporting by Marc Renfer, Radio Television Suisse.