Iz uvoda knjige "Upoznaj Kraljevinu Saudijsku Arabiju" koji potpisuje direktor Kulturnog centra Kralj Fahd (izdavač Kulturni centar Kralj Fahd - Sarajevo, 2018.god./ 1439. h. god.)

"S obzirom na to da je neznatan broj knjiga informativnog karaktera o Kraljevini Saudijskoj Arabiji, koje su napisane na bosanskom, srpskom ili hrvatskom jeziku, publicirano je ovo djelo, koje se odlikuje jednostavnim stilom i lahkim načinom prezentiranja informacija. Ova knjiga je namijenjena svim čitaocima s ciljem da predstavi Kraljevinu Saudijsku Arabiju "Kraljevinom humanizma", utočištem arabizma, kolijevkom islama, Kiblom muslimana i zaštitnicom dvaju časnih harema."

(...)

"Zbog inicijativa koje je poduzela i još uvijek poduzima u rješavanju sukoba, promovišući kulturu mira i suživota u cijelom čovječanstvu, Kraljevina Saudijska Arabija zaslužuje naziv "Kraljevina humanizma", imajući u vidu njene zasluge i humanitarna dostignuća na lokalnom, arapskom, islamskom i međunarodnom nivou. Vrlo bitno je napomenuti da je Kraljevina Saudijska Arabija zauzela častan stav prema Bosni i Hercegovini tokom nepravednog rata protiv miroljubivog naroda (mart 1992. - novembar 1995.)., ali i nakon toga. Ona je odigrala vodeću ulogu u okončanju krize, pružajući potporu bosanskom narodu i bezgraničan doprinos kako bi se izgradila moderna bosanskohercegovačka država. Početkom rata u BiH, Čuvar dvaju časnih harema kralj Fahd b. Abdulaziz je intervenirao, u junu 1992. godine, kod tadašnjeg američkog predsjednika Džordža Buša starijeg, britanskog premijera Džona Mejdžera, generalnog sekretara UN-a Butros Butros Galija i drugih, kako bi promijenili svoje stavove prema ratu u Bosni i Hercegovini, pokrenuvši ujedno kompletnu međunarodnu zajednicu da zaustavi rat. Njegova inicijativa je na kraju dovela do NATO intervencije i potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Kraljevina Saudijska Arabija je u periodu od 1992-2000. godine, putem Visokog saudijskog komiteta za pomoć narodu Bosne i Hercegovine donirala pomoć u visini od 2.103.869.021 rijala (dvije milijarde, 103 miliona, 869 hiljada i 21 rijal) u hrani, odjeći, lijekovima, ogrijevu, pomažući jetime, povratak raseljenih osoba, smještaj izbjeglica, obnovu porušenih zgrada, te pružajući nesebičnu podršku vladinim i nevladinim organizacijama. Također, Saudijski fond za razvoj odobravao je od 2009 - 2013. godine zajmove i pružao pomoć Bosni i Hercegovini u vrijednosti od preko 100.000.000 dolara (100 miliona dolara), uključujući i zajam od 25 miliona dolara za obnovu i opremanje 4 bolnice. Ovaj Fond je obezbijedio 25 miliona dolara za izgradnju obilaznice oko grada Zenice, finansirao je obnovu Filozofskog fakulteta, Srednje poslovne škole, te 12 osnovnih i srednjih

škola u iznosu od 20,10 miliona rijala. Također je pružio podršku i pomoć malim preduzećima u iznosu od 18,75 miliona rijala. Podržao je program za uzgoj stoke sa 3,75 rijala, osposobio fabriku tekstila "Olimp" u vrijednosti od 1,5 miliona rijala, potom fabriku lijekova "Bosnalijek" u iznosu od 7,5 miliona rijala.

Pored navedenog, Saudijski fond za razvoj je učestvovao u popravci i obnovi stambenih objekata u Brčkom i Sanskom Mostu sa 3,85 miliona rijala. Također je pomogao rekonstrukciju zgrade i željezničke stanice u Sarajevu iznosom od 5,55 miliona rijala.

(...) 

ISIL nije mrtav, jako utočište mu je u Africi (autor: Hassan Haidar Diab, objavljeno u Obzoru, Večernji list - vikend izdanje 24. i 25. lipnja, 2023., str. 30)

Brojne terorističke organizacije vehabijsko-selefijske ideologije prisegnule su rigidnoj Islamskoj državi

Unatoč tome što je teroristička organizacija Islamska država (ISIL) teritorijalno poražena i 2017. je izgubila područje koje je nazivala državom kalifata na Bliskom istoku te unatoč likvidaciji njezina utemeljitelja Abu Bakra al-Baghdadija, stručnjaci za sigurnost upozoravaju da ta zloglasna organizacija nije mrtva, štoviše da oživljava i na Bliskom istoku i u drugim regijama. Ponovno pojavljivanje ISIL-a ili bilo koje njegove inačice, neizbježno je s obzirom na velike neuspjehe nekoliko vlada na Bliskom istoku, u Africi i Aziji da je suzbiju. Zbog rata u Ukrajini i stanja u svijetu ISIL je u drugom planu i nije u fokusu, a još uvijek je vrlo aktivan i opasan. Samo u posljednjih godinu dana, osim u Afganistanu, ISIL je izveo nekoliko bombaških napada na vojne konvoje u planinskoj regiji Hamrin u Iraku, a u Siriji je pokrenuo napade na Deir Ezzor, Al-Hasakah, Raqqu i Aleppo, ubivši oko 300 ljudi. Procjenjuje se da još ima između 10.000 i 15.000 boraca u Siriji i Iraku, kojima su baze uglavnom u ruralnim područjima pod kontrolom sirijske i iračke vojske te nastavljaju postavljati zasjede i izvoditi bombaške napade uz ceste. Jedini teritorij koji je do danas ostao pod kontrolom ISIL-a i ostalih džihadističkih skupina je provincija Idliba na sjeverozapadu Sirije. Ondje je prije rata živjelo oko 300 tisuća ljudi, a danas ih je gotovo dva milijuna. Nitko nema prave informacije koliko je džihadista na tom području. Prema obavještajnim podacima, ondje su još i brojni državljani zemalja članica EU, SAD-a, Rusije ...

ISIL još djeluje u Afganistanu, ali njegova snaga i utjecaj variraju, iako se procjenjuje da i ondje ima između 15 i 20 tisuća boraca. U toj zemlji djeluje od 2014. godine. Tada su se neki talibanski borci odvojili od talibanske organizacije i pridružili se ISIL-u. Ta grupa bila je poznata kao ISIL-K (Islamska država Horasana provincija Khorasan) i uglavnom sekoncentrirala na istočne i sjeverne dijelove zemlje. ISIL-K i talibani često su se sukobljavali oko teritorija i utjecaja. Iako imaju slične ideološke korijene, dvije skupine imaju različite strategije i prioritete. Taj je sukob rezultirao brutalnim okršajima dviju skupina. Nakon povlačenja većine američkih snaga iz Afganistana 2021. godine, talibani su brzo napredovali u preuzimanju kontrole nad mnogim dijelovima zemlje. To je stvorilo novo okruženje u kojem ISIL-K pokušava iskoristiti nestabilnost i oslabljeni sigurnosni aparat.

Nakon gubitka teritorija na Bliskom istoku, ISIL se prebacio na taktiku gerilskih napada, kojima pokušava destabilizirati zemlje u kojima djeluje. Njegovi ciljevi uključuju vojne postrojbe, sigurnosne snage, civilno stanovništvo i vjerske manjine. ISIL i dalje koristi internet i društvene mreže za propagandu i regrutiranje novih članova. Iako su mu glavni računi na platformama poput Twittera, Facebooka i YouTube uklonjeni, ISIL koristi enkriptirane komunikacijske kanale i druge mreže kako bi širio svoju ideologiju i privukao nove simpatizere i borce. Do prihoda je, poznato je, dolazio prodajom nafte, pljačkama banaka, otmicama i drugim kriminalnim aktivnostima. Iako su mnogi od tih izvora prihoda smanjeni, još postoje izvješća da im novac pritječe od krijumčarenja nafte, trgovine oružjem, iznuda, ali i donacija izvana. ISIL i dalje promiče svoju radikalnu verziju islama i pokušava privući sljedbenike. Ta ideologija potiče nasilje, vjersku netoleranciju i stvaranje kalifata prema njihovoj interpretaciji. I u zemljama EU ISIL je i dalje aktivan, ali ne kao organizacija. Isilovci su u Europi vukovi samotnjaci, a njihovim smo napadima svjedočili i nedavno.

Posljednjih godina najviše su se na udaru ISIL-a našle afričke zemlje, u kojima je našao jako utočište. Da je Afrika danas postala uporište ISIL-a. dokazuje i zadnji krvavi napad koji su izvele Savezničke demokratske snage (ADF), paravojska povezana s terorističkom organizacijom Islamske države, u gradu Mpondwe u Ugandi, blizu granice s Demokratskom Republikom Kongo. Pripadnici terorističke skupine ADF, koja djeluje iz DR Konga, podrijetlom su iz Ugande i zakleli su se na vjernost Islamskoj državi. Dužnosnik pokrajinske vlade kazao je kako je islamistička milicija ubila najmanje 42 osobe, 38 učenika, zaštitara i dva člana zajednice u napadu na srednju školu, a oteto je 15-ero djece, uglavnom djevojke, dok su ubijeni uglavnom muškarci. Prema policijskim izvještajima, teroristi su upali u srednju školu Lhubiriha duboko u noći dok su učenici spavali te pritom zapalili spavaonice. 

ADF i druge kongoanske paravojske već godinama izvode napade u pograničnom području dviju istočnoafričkih zemalja. Savezničke demokratske snage tvrde da se bore za prava muslimana, koje vlada u Ugandi sve više pomiče prema marginama društva. Cilj je skupine svrgnuti vladu u ugandskom glavnom gradu Kampali. Međutim, žrtve njihovih terorističkih napada uglavnom su civili. Dosad najgori napad koji je izvela ta teroristička skupina bio je na sveučilište u graničnoj pokrajini 1998., u čemu je smrtno stradalo 80 studenata.  

ADF se protivi vladavini predsjednika Ugande Yowerija Musevenija, koji je na vlasti od 1986. godine. Američka vlada klasificirala je ADF kao globalnu terorističku organizaciju. Snage demokratskog saveza (ADF) već su više od dva desetljeća aktivne u Demokratskoj Republici Kongo i dijele istu radikalnu ideologiju s ISIL-om. Skupinom se upravlja prema šerijatu. Ako kradeš, izgubit ćeš ruku. Siluješ li dijete, umrijet ćeš. Kažeš li laž o nekome i otkriju te, kazna je smrt.

Vjerski rat između islama i kršćanstva u Africi, koji je počeo krajem prošlog i početkom ovog stoljeća na području Somalije, Sudana, preko Sahare, sjeveroistočno od Nigerije, ubrzano se širi prema ekvatorijalnom pojasu. Nakon obnove sukoba u Somaliji, Južnom Sudanu i Srednjoafričkoj Republici, džihadisti iz Ugande, povezani sa somalijskim ogrankom Al'Qa'ide, prelili su vjerski sukob neizvjesnog ishoda na krševit teren sjeveroistočnog dijela DR Konga.  Jedini islamski pobunjenički pokret koji je djelovao u ekvatorijalnim džunglama Ugande od sredine 1990-ih upravo je ADF-NALU (Ujedinjene demokratske snage - Nacionalna vojska za oslobođenje Ugande). O toj se organizaciji ne zna mnogo. Ono što se zna jest to da su pripadnici ADF-a prekaljeni i obučeni borci kojima je zapovjednik Jamil Mukulu, katolik iz Ugande koji je prešao na islam sredinom 1990-ih i na meti je sankcija UN-a od 2011. godine. Prema podacima zapadne obavještajne službe, Mukulu je nekoć prošao ozbiljnu obuku u Al'Qa'idinim kampovima u Sudanu i Afganistanu te je još 2003. zamolio istomišljenike u Iraku da mu pomognu u srcu Afrike, ali i protiv zapadnih interesa u Ugandi, Keniji, Burundiju, Južnoj Africi.

Iako Jamil Mukulu potječe iz poznate kršćanske obitelji, tvrdi da je prešao na islam jer nije zadovoljan vladom Ugande zbog ponašanja prema muslimanima i njihova tlačenja ističući da islam jedini jamči vječni život u raju. Teroristička skupina stigla je iz Ugande 1995. godine. ADF ima nekoliko kampova za obuku u istočnom DR Kongu. Između srpnja 2010. i studenoga 2013. Benijevo civilno društvo registriralo je 660 otmica koje je izveo ADF, od kojih su se 382 dogodila u 2013. godini. 

Teroristička organizacija Islamska država nakon nestanka u Iraku i Siriji, osim u Afganistanu, brojna uporišta našla je i u afričkim zemljama, gdje su brojne terorističke organizacije iste ideologije, vehabijsko-selefijske, dale prisegu i pridružile se ISIL-u. Radikalna organizacija Wilayat Sinai u Egiptu, prije poznata kao Beit al-Maqdis, pristupila je ISIL-u i sve svoje aktivnosti vodi kao ogranak ISIL-a u toj zemlji. Slična teroristička organizacija aktivna je i u Alžiru pod nazivom Vojska halifata. Ta je skupina otkazala poslušnost Al Qa'idi i pridružila se ISIL-u kao njegov ogranak u toj afričkoj zemlji. Teroristička organizacija Boko Haram nastala je prije nekoliko godina u nigerijskoj pokrajini Borno, a danas djeluje i na prostorima Kameruna i regije oko jezera Čad. Kao jedna od najvećih terorističkih organizacija u Africi, Boko Haram dao je prisegu i pridružio se pokretu ISIL-a. Trenutačno vodi sukobe protiv snaga sigurnosti Nigerije, Nigera, Kameruna i Čada, ali izvodi i napade na civile. 

Al Shabaab, čiji je lider Abdel Kabir al-Mu'min, teroristička je organizacija koja je nastala 2006. godine nakon etiopske okupacije u Somaliji. Tu se organizaciju tereti za niz terorističkih napada u Somaliji i Keniji. Svoju odanost ISIL-u objavila je i radikalna skupina Al Murabitun, koja uporište ima u Maliju, ali djeluje duž afričkog pojasa Sahel. Riječ je o organizaciji koja je prije dvije godine nastala udruživanjem nekoliko manjih radikalnih pokreta. Nakon pada režima Moamera Gadafija, i Libija je postala povoljno tlo za različite terorističke skupine, uključujući i ISIL. Organizacija je uspjela uspostaviti baze i izvesti napade u nekim dijelovima zemlje. Djelovanje ISIL-a u Libiji dodatno je destabiliziralo situaciju u toj zemlji. U nekim dijelovima Malija zabilježeno je djelovanje ISIL-a, posebno u regiji Sahel. ISIL je uspio izvesti terorističke napade i regrutirati borce iz lokalnih militantnih skupina. Djelovanje ISIL-a u Maliju dodatno komplicira sigurnosnu situaciju u regiji koja već pati zbog drugih terorističkih skupina. Posljednjih godina pokrajina Cabo Delgado u Mozambiku postala je također poprište nasilja i terorističkih napada. Grupa poznata kao ISIL-Mozambik, koja je povezana s ISIL-om, izvodi napade na civilno stanovništvo, vojne postrojbe i infrastrukturu. Djelovanje ISIL-a u Mozambiku izazvalo je humanitarnu krizu i velik broj raseljenih ljudi. Velika prisutnost ISIL-a u afričkim zemljama zasigurno je pridonijela kompleksnosti situacije na afričkom kontinentu te stvorila plodno tlo i za druge terorističke skupine i lokalne konflikte. Teroristička organizacija ISIL koristi veze s drugim skupinama kako bi proširila svoj uzjecaj i iskoristila nestabilnost u tim regijama. 

Kad mi izađe nova knjiga, morat ću nositi pancirku (Boris Rašeta za Express, subota, 17. lipnja 2023.)

Prvi svezak knjige Stipe Mesića - cijeli materijal ima gotovo dvije tisuće stranica - trebao bi izaći na jesen, pa nema sumnje da če privući veliku pozornost. I na tumačenja naše novije povijesti

Morat ću nositi pancirku kad to izađe, šalio se zadnjih mjeseci "doživotni bivši" predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić. Uskoro, naime, kako je objavio Glas Istre iz tiska treba izaći prvi od tri sveska njegovih memoara u izdanju Tehničke knjige iz Zagreba. To je, zapravo, treći put da Mesić ukoričuje svoju biografiju - najprije je izdao knjigu "Kako sam srušio Jugoslaviju", koja je u drugom izdanju nosila naslov "Kako smo rušili Jugoslaviju", potom je Ivica Đikić objavio njegovu biografiju "Domovinski obrat - politička biografija Stipe Mesića", a ovo će biti zadnja i, čini se, najbrutalnija verzoja životne i političke priče čovjeka koji se nikad nije plašio, pa je očito da će sadržaj biti papren. Prema onom što se može doznati iz krugova bliskih Mesiću, on će reći "popu pop, a bobu bob" - pisat će o naručenim ubojstvima, naručiteljima, izvršiteljima, zakulisnim političkim, ekonomskim i obavještajnim igrama, pa bi njegova ispovijed mogla utjecati i na tumačenja naše novije povijesti. Stjepan Mesić je, naime, zadnji ključar tajni - on je bio na čelu svega osim kućnog savjeta i Ujedinjenih naroda, u Hrvatskoj je bio predsjednik općine, Sabora, Vlade i dva puta Republike, predsjednik Jugoslavije bio je jednom. Mesić se godinama druži i sa starim Jožom Manolićem, koji je prošle godine bio vrlo zabrinut za sudbinu Hrvatske, pa je Mesiću predložio osnivanje savjetodavnog tijela čiji bi zadatak bio vraćanje zemlje - u kojoj već godinama 70 posto ispitanika misli da idemo u krivom smjeru - no do toga ipak nije došlo jer postoje letvice koje čak ni dobri stari Joža ne može preskočiti. Stjepan Mesić zna puno. U jednom od svezaka njegovih memoara izaći će priča o tome kako je hrvatska javnost doznala za ubojstvo obitelji Zec. Danas je o tom zlodjelu poznato dosta toga, ali ključni pozadinski detalji priče iznenadit će javnost, prije svega ime čovjeka koji je medijima dostavio spise iz istrage. Riječ je o poznatom desničarskom političaru, koji je relativno nedavno igrao važnu ulogu u političkom životu zemlje. Mesić objašnjava kako je Tuđmanova stranka, koja se isprva trebala zvati Hrvatski demokratski zbor, ali je na intervenciju Tomislava Ladana, koji je smatrao da to ime asocira na Dimitrija Ljotića, pa je promijenjeno u "Zajednica". isprva trebala imati ljevičarski predznak, ali je, na misteriozan način, postala desničarska - što je Joža Manolić navodno prokomentirao riječima: "Došli smo kao domobrani, a odlazimo kao ustaše". Nije točno poznato o kojim će sve likvidacijama Mesić pisati. Tijekom devedesetih na neobičan je način stradao Ante Paradžik, nepoćudni i neposlušni pravaški vođa, koji je navodno ubijen zabunom, kao i pravaški general Blaž Kraljević, koji je stradao u Hercegovini. I oko ubojstva Mire Barešića godinama se pletu razne priče. Hoće li "doživotni bivši" ispisati nešto i na tu temu? Prvi svezak knjige - cijeli materijal ima gotovo dvije tisuće stranica - trebao bi izaći na jesen, pa nema sumnje da će privući veliku pozornost. Mesić se u memoarima bavi i korupcijom. Sigurno će detaljnije objasniti i sljedeće svoje riječi: "Iz Amerike i Kanade (1991.) dolaze neki ljudi koji su bogati. Može se reći da su milijunaši. Uspješni Hrvati. Janko Herak, Miško Primorac, Ivica Zdunić. I oni traže od nas, ako idemo na izbore, da idemo zajedno sa Savkom i Mikom. Jer da sami ne možemo uspjeti. Ali Savka nije htjela, pa onda ni drugi. Neće ni Miko, neće ni Srečko Bjelić. E onda smo mi smatrali: možemo sami pobijediti, ali imamo čvrsti okvir iz kojega Tuđman ne može izaći.

U Mesićevu životu ima doista bizarnih epizoda - prvi put Tita je vidio kao dječak i Tito mu je dao čokoladu. "Prvi put sam ga sreo kad sam išao u požešku gimnaziju. Moj otac je bio predsjednik kotara. Bio je poslanik u saveznoj skupštini. Tito je dolazio. To je negdje pedeset i neka godina. Bio sam gimnazijalac. On je držao govor u Brodu. Došao sam s ocem i tad sam Tita vidio iz blizine. Nisam se s njim rukovao. No pošto sam ja bio s ocem, on mi je dao čokoladu i time sam dobio otpust te sam otišao tamo u masu ljudi, koji su čekali njegov govor. A rukovodioci su mu bili malo bliže. U to vrijeme sam ga ja gledao sasvim jasno. Kult ličnosti se politički stvara. Tako da ja nisam ni slušao šta on govori. Ja sam ga samo gledao jer sam bio opčinjen njegovom figurom - njegovom političkom osobom", sjetio se jednom. Kao odrastao čovjek s njim je bio na sastanku partijskog aktiva u Slavoniji, a zadnja veza Tita i Mesića sadržana je u Titovoj rečenici:"Ima neki predsjednik općine Orahovica koji bi restaurirao kapitalizam", nešto kasnije Mesić je iz Orahovice prebačen u obližnju Gradišku. "To je bio jedan teški zatvor. Jer 32 zatvorenika su u sobi. Od toga je bilo pet političkih ili kvazipolitičkih. A drugo su sve bili manje više kriminalci povratnici. Ali u takvoj prostoriji gdje nema grijanja, nema vode, kad te zaključaju uvečer, ujutro tko preživi - taj se javlja na prozivku. Jer tu je bilo i bolesnih. Svašta je bilo. I u zimi i u ljeti 32 u sobi. Sada gledam kako su ovi na izdržavanj kazni kod nas. Pa to je "esplanada" prema onome kako smo mi imali." Mesić se prisjetio i diskusije koju je vodio s Markom Veselicom u vrijeme studentskog štrajka 1971. godine. "Marko Veselica je kazao da sam ja presentimentalan prema vodstvu Centralnog komiteta i da ja mislim da ako ovo vodstvo padne doći će još kroatičnije, hrvatskije i još demokratičnije. No kako je kasnije došlo do represije, došlo je i do suđenja. Marko i ja smo se našli u Staroj Gradiški. I jesu li došli kroatičniji i demokratičniji, pitao sam Veselicu."

Bit će zanimljiv i današnji, sine ira et studio, pogled na Tuđmana, kojeg je nakon izlaska iz zatvora povremeno susretao. "S Tuđmanom sam se, manje više, sastajao prigodno. Najviše poslije sedamdeset i prve godine. I kada je on došao iz zatvora, i kada sam ja došao, onda bismo se sastajali kod Savke, kod Srećka Bjelića, kod Marka Koprtle, kod Mike Tripala, uvijek bi se našla neka prigoda. Ili je netko kupio auto, ili je netko imao rođendan, ili se nekome rodio unuk. Jer, više se nikome djeca nisu rađala, ali jesu unuci. I onda bismo se našli. I malo raspravljali o raznim tad aktualnim temama. Čitavo to vrijeme Tuđman nije predlagao da se dijeli Bosna. Ali je često ponavljao da je AVNOJ pogriješio kada je Srbiji dao autonomnu pokrajinu Vojvodinu. Jer Vojvodina nikada do Prvog svjetskog rata nije bila u sklopu Srbije. Ali ako je već Srbija dobila Vojvodinu, onda je Bosna i Hercegovina trebala biti u Hrvatskoj. Kao što je tamo pokrajina, tako i ovdje pokrajina. Mi sada možemo pričati što je AVNOJ trebao, a što nije trebao, ali to je bilo definitivno riješeno. I onda on na tome ne bi dalje inzistirao. I nikada, moram reći, nije govorio o podjeli Bosne. To nije bila nikakva ilegala. Ali se ipak nismo sastajali, da tako kažem, na javnim mjestima, nego u kućama. Uvijek bi se analizirao tadašnji politički trenutak. I procjene su vršene."

Mesić je vodio dosta rasprava i s Borom Jovićem, podlim i priglupim srpskim članom predsjedništva SFRJ, koji mu je iskreno izložio srpski plan. "Ja njemu kažem: dobro, Boro, što vi želite u Hrvatskoj? Da li želite Srbe u Hrvatskoj - naše građane? Ne. Da li želite naš teritorij? Ne. Ono što mi želimo je 63% Bosne i Hercegovine, to je bilo srpsko, to jest srpsko i to srpsko mora ostati. Ako vi od Hrvatske ništa ne očekujete, pa idemo onda ti i ja, Tuđman i Milošević, negdje sjesti pa da mi konstatiramo koji su problemi. I da tražimo onda političke mehanizme kako da to riješimo, u jednoj demokratskoj proceduri, ali da se okanimo oružja. Kaže on da se slaže, da je zvao Miloševića i on se složio. I ja sam uzeo avion, otišao u Zagreb. Rekao Tuđmanu: ova dvojica se žele sastati, jesi li za to. Kaže on - jesam, a ja ću ti reći kada ćeš dogovoriti. Međutim, potom Tuđman meni više ništa ne govori, jer njemu je to bio znak da može s Miloševićem sam razgovarati."

Mesić je memoare priredio u suradnji s dr. Franjom Maletićem, profesorom na Sveučilištu Sjever u Koprivnici, koji je objavio i sjećanja Jože Manolića, koja su obilovala šokantnim tvrdnjama, ali nigdje nisu bila ozbiljno demantirana. Pitanje svih pitanja - koliku je i kakvu ulogu imala služba državne sigurnosti - u ovim će sjećanjima svakako biti detaljno elaborirano i poduprto brojnim dokumentima. Stjepan Mesić zna s arhivima kao profesionalac - kad je postao predsjednik, sa stenogramima sa Pantovčaka izazvao je bezbroj političkih potresa, oluja i nevera. Prvi svezak, kako su doznali kolege iz Glasa Istre "bavi se zakulisnim igrama u kojima su sudjelovali špijuni i svi

oni koji su osiguravali komunistički režim. Mnogo od toga nije jasno ni do danas, najmanje kako su se stvarali savezi svih iz komunističke poluge vlasti i kako su gazili sve one koji im nisu bili po volji. Miko Tripalo i Franjo Tuđman sedamdesetih su se godina po povratku iz Slavonskog Broda, vozili automobilom, pa je ni s čim izazvan Tuđman rekao Tripalu: "Zapamtite, za dvadeset se godina ovdje ništa bez mene neće događati." Kako je znao?  Kako je mogao znati? U memoarima će Mesić pisati o svojim zatvorskim danima, stradanju hrvatskih domoljuba. Drugi tom bavi se događajima koji su prethodili  ratu na ovim prostorima, približavanju Mesića politici Franje Tuđmana, njegovim beogradskim danima. Mesić je i zadnji svjedok koji može svjedočiti o Tuđmanovom vremenu iz prve ruke, jer je dugo bio njegov blisku suradnik dok se nisu razišli. Bit će tu puno pikanterija, koje su sve dileme imali ljudi u vodstvu tadašnje Hrvatske, pogleda na osjetljive situacije. Afera Našice i čekovi koje je iz Australije donio, navodno za Zakladu Ankice Tuđman, također će biti tematizirani u knjizi. U završnom dijelu ambiciozno zamišljene trilogije bit će opisan razlaz s Tuđmanom i dva predsjednička mandata, koja je Mesić osvojio s tek nešto manje glasova od Tuđmana.