Tužilaštva predugo istražuju stečajne afere (Centar za istraživačko novinarstvo za magazin DANI, 18/11/2011)

Tužilaštva u Bosni i Hercegovini i po pet godina istražuju prijave radnika o namjernom dovođenju državnih firmi do bankrota i kriminalu u stečajnim postupcima. Dok traju istrage, imovina preduzeća prelazi u ruke novih vlasnika, a radnici ostaju bez posla, zarađenih plaća i penzija.

Studije slučaja: Mlinpek iz Prnjavora; Građevinsko preduzeća Integra-inžinjering iz Tuzle i  Trgovačko preduzeće Promet iz Prnjavora

IZVJEŠTAJO REVIZIJI FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA FEDERALNOG MINISTARSTVA ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE ZA 2011. GODINU Broj: 03-17/12

IZVJEŠTAJO REVIZIJI FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA

FEDERALNOG MINISTARSTVA ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE

ZA 2011. GODINU
Broj: 03-17/12

Doznaka sredstava izvršena je na osnovu šest odluka koje je donijela Vlada FBiH na prijedlog Ministarstva za privredna društva sa većinskim učešćem državnog kapitala za rješavanje teškog socijalnog i materijalnog stanja. Ministarstvo je na osnovu zahtjeva privrednih društava, bez  javnog objavljivanja, predložilo Vladi FBiH donošenje odluka onim privrednim društvima za koja je smatralo da im je  zbog teškog materijalnog položaja  potrebna pomoć. Sredstva su odobrena za „Pretis“ d.d. Vogošća  u iznosu od 255.000 KM, „BNT – Tvornica mašina i hidraulike“ d.d. Novi Travnik 200.000 KM, „Binas“ d.d. Bugojno 200.000 KM, „Zrak“ d.d. Sarajevo 150.000 KM, „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša 129.000 KM, PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez 200.000 KM, Željezara „Zenica“ d.o.o. Zenica 200.000 KM, Rudnici boksita d.o.o. Posušje 150.000 KM, Rudnici boksita d.o.o. Široki Brijeg 150.000 KM, Unis Ginex d.o.o. Goražde 100.000 KM i „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo 198.000 KM. Osim u Rudnicima boksita d.o.o. Posušje i Rudnicima boksita d.o.o. Široki Brijeg u svim ostalim privrednim društvima kojima su odobrena sredstva ovo Ministarstvo vrši ovlaštenja po osnovu učešća državnog kapitala u skladu sa Uredbom o vršenju ovlaštenja organa FBiH u privrednim društvima sa učešćem državnog kapitala.  Odlukama Vlade FBiH o odobravanju sredstva utvrđeno je da su korisnici dužni Ministarstvu dostaviti izvještaj o utrošku 

odobrenih sredstava, odmah po njihovom utrošku, uz materijalne dokaze o istom, a najkasnije 90 dana od dana doznačavanja sredstava. Ministarstvo nije sa korisnicima sredstava zaključilo ugovore kojima bi se regulisala prava i obaveze. Uvidom u dokumentaciju konstatovano je da, iako su sredstva odobrena, do okončanja  revizije nije izvršena uplata sredstava za  Rudnike boksita d.o.o. Posušje, Unis Ginex d.o.o. 

Goražde i Hidrogradnja Sarajevo. 

Post-conflict Privatisation: A Review of Developments in Serbia and Bosnia Herzegovina Kate Bayliss (2005)

https://www.odi.org/sites/odi.org.uk/files/odi-assets/publications-opinion-files/2519.pdf

Post-conflict Privatisation: A Review of Developments in Serbia and Bosnia Herzegovina Kate Bayliss Economic and Statistics Analysis Unit,  Overseas Development Institute (2005)

Čajavec - Elektromehaniku kupio Sloboprom iz Lončara (Nezavisne novine, 07-03-2007)

Čajavec - Elektromehaniku kupio Sloboprom iz Lončara
Srijeda, 07. 03. 2007.|10:05 | Izvor: Nezavisne novine
Preduzeće Sloboprom iz Lončara, čiji je vlasnik Slobodan Ćurčić, kupilo je banjalučku
firmu Čajavec - Elektromehanika  za 3.502.000 KM. Sloboprom se jedini javio na tender
za banjalučku fabriku u kojoj je bio pokrenut stečaj. Ćurčić se obavezao da će zadržati
postojeću djelatnost Čajavec - Elektromehanike i najmanje 125 radnika. Garancije za kupca
dala je Nova banka, koja se obavezala da će uplatiti nešto više od tri i po miliona KM u
zakonskom roku koji ističe 31. marta. 2007.

Sloboprom je kupio objekte Čajavec - Elektromehanike u centru Banjaluke i opremu koji
su se na dvije neuspješne licitacije koje su prethodile tenderu nuđeni za 13.868.967 KM.
Poslije neuspješnih licitacija Odbor povjerilaca Čajavec - Elektromehanike odredio je
najnižu cijenu preduzeća na tri i po miliona KM i raspisao tender za prodaju.
Iz prodaje su isključeni alat, repromaterijal, sirovine i rezervni dijelovi, čiju će cijenu
naknadno odrediti posebna komisija. Stečajni sudija Nedeljko Milijević rekao je da je to
glavni nedostatak ovog uslovnog tendera.
Ćurčić je rekao da je bio prisutan na posljednjoj licitaciji, ali da nije nudio novac, jer je
zaključio da su razni posrednici za Čajavec - Elektromehaniku ponudili skoro pet miliona
KM, a poslije odustali.
Ovo sada je ozbiljna ponuda. Svi neozbiljni kandidati su otpali, rekao je Ćurčić.
Dosta Baraković, stečajni upravnik, izjavila je da je poslije dvije godine dugog stečaja
najvažnije da se nastavi proizvodnja i da radnici ne ostanu bez posla. Dragan Tolimir iz
Odbora povjerilaca rekao je da je ovom prodajom ostvaren cilj stečajnog postupka - uspješna
reorganizacija firme.

Privatizacija u Bijeljini (Patriot Online): Ni crno iza nokta

www.patriotmagazin.com/arhiva/0123/media/010.htm
Vojin Mitrovic was involved in the privatization of state owned companies in Bijeljina becoming a 30% owner of the company AD "Panafleks" in 2004. As the new owner he inherited the problems of the previous management. Namely, the 250 workers of the Panafleks did not receive the salaries for a four year period and initiated the proceedings before the Bijeljina Court. The Court ruled in their favour awarding them the amount of KM 1.250.000. Mitrovic negotiated with 120 workers a deal to stay employed in exchange for the debt. The remaining workers refused and lost their jobs. However, the court did not accept this deal. Mitrovic purchased this 30% for the price of KM 137.000, mostly with the old foreign currency savings, although the company was values to the
amount of about KM 15 million

Privatizacija u Bijeljini

Ni crno iza nokta

Posljednja previranja u Prehrambenoj industriji "Sava", fabrici koja u Semberiji ima fantastičnu osnovu za uspješnu proizvodnju, dobar je primjer navedenog. Dešavanja u ostalim privatizovanim firmama, pogotovu "Panafleksu", šlag su na torti i možda bi se mogli svrstati u rubriku "Vjerovali ili ne". Prvo "Sava". Zaplet nad ponorom urušene firme počinje 17. juna, kada dosadašnji direktor Miodrag Račanović podnosi pismenu ostavku. Papir je, svjedoče izvori Patriota , još nekoliko dana nakon tog čina stajao na stolu predstavnika vlasnika 65% državnog kapitala Republike Srpske, pomoćnika ministra za poljoprivredu Milana Ninčića

piše: Mladen Stojanović

Radnici hoće da rade, hoće posla, jer interesuje ih plata, da mogu da prežive od prvog do prvog, da ishrane porodicu. Nove vlasnike tridesetak procenata nekada državnog kapitala u privatizovanom preduzećima interesuje kako da za jeftine pare uspostave punu kontrolu nad milionskim vrijednostima objekata i zemljišta. Interesuje ih kako da otpuste višak ljudi koje uzalud plaćaju, pogotovu one koji ne shvataju da to više nije njihova zajednička, već privatna imovina. Interesantni su i jogunasti vlasnici akcija, koji su potencijalna opasnost da se udruženi sutra pojave sa zahtjevima za dividendu ili, ne daj bože, upravljanje. Što su sitniji i raspršeniji na više strana svijeta, to je bolje. Naravno, cilj je otpuštanje bez ikakvih dodatnih davanja, pogotovu otpremnine, jer niko nije spreman uložiti gotov novac u "popravku" već opljačkanih firmi. Ali na drugoj strani leži "slatko" koje čini vrlo zanimljiv odnos duga i stvarne vrijednosti "pohabanih firme", i koji kad se upotrijebi digitron, pokazuje da se može izvući koji miliončić zarade... Svojevrstan ropski odnos dojučerašnjih samoupravnih graditelja, rad bez godišnjeg odmora za minimalnu cijenu ili čak rad na crno – podrazumijeva se. Država zasada ne nudi ozbiljan program prekvalifikacije i podsticaja za otvaranje mini-preduzeća koja bi nekako uposlila ovaj višak radne snage. Nema razvojnih programa, nema povoljnih kredita, rijetki su zahtjevi i prema stranim donatorima. A viška radnika će i te kako biti. Začin u paprenoj čorbi su političke partije ili, bolje rečeno, njihovi pojedini članovi koji nastoje što bolje unovčiti svoje pozicije u još neprivatizovanim preduzećima. Šeme su već razrađene. U ovoj tihoj i nategnutoj borbi, naravno, gubi onaj koji nema para. Obični radnik, do juče ratnik u rovu. Pobjeđuju pozadinci. Bezobzirnost je presuđujući faktor. Kako li će izgledati budućnost koja će nastati na toj bezobzirnosti. Crno, crnje ili neizdrživo?

"Sava"

Posljednja previranja u Prehrambenoj industriji "Sava", fabrici koja u Semberiji ima fantastičnu osnovu za uspješnu proizvodnju, dobar je primjer navedenog. Dešavanja u ostalim privatizovanim firmama, pogotovu "Panafleksu", šlag su na torti i možda bi se mogli svrstati u rubriku "Vjerovali ili ne". Prvo "Sava". Zaplet nad ponorom urušene firme počinje 17. juna, kada dosadašnji direktor Miodrag Račanović podnosi pismenu ostavku. Papir je, svjedoče izvori Patriota , još nekoliko dana nakon tog čina stajao na stolu predstavnika vlasnika 65% državnog kapitala Republike Srpske, pomoćnika ministra za poljoprivredu Milana Ninčića. Radnici koji nizom obustava rada još od januara mjeseca uporno protestuju tražeći da fabrika počne sa radom, nakon ove vijesti sazivaju sindikalni zbor i Upravnom odboru predlažu da Račanovića naslijedi njegov prethodnik, smijenjen nakon opštih izbora – Vlado Mitrović. "Sava" je i za njegovog rada tavorila, ali je, tvrde, bilo bolje. Traži se i hitno sazivanje Skupštine akcionara. Revolt je izazvalo i nepojavljivanje na zboru pozvanih Ninčića, kao predstavnika državnog kapitala, ministra poljoprivrede Rodoljuba Trkulje, predsjednika UO Siniše Kajmakovića, i drugih. Došao je, kažu, samo predsjdnik Nadzornog odbora i Račanovićev član rukovodnog tima Milivoje Vilotić. Među radnicima kolaju infromacije da "bojkot" nije nimalo slučajan. Tvrdi se da je iz vrha bliskog vlastima potekla inicijativa da se niko ne pojavi sa nadom da neće doći ni dovoljan broj radnika. Sindikalci bi tako ostali sami na ledini i vjetru. Radnici se bune i protiv informacije da će za Račanovićevog nasljednika biti imenovan prisutni Vilotić. Pod prijetnjom štrajkom insistiraju na Mitroviću kao rješenju. UO ih sredinom sedmice ignoriše. Ninčić kao predstavnik 65% kapitala nudi Žarku Krbanjeviću mjesto direktora. Nakon što ga ovaj odbija, slijedi rješenje koje ne žele radnici. Vilotić postaje v.d. direktora. Nakon dva dana slijedi novi zbor i novo uslovljavanje radnika: ili Mitrović ili generalni štrajk. Iako na različitim stranama, predsjednik sindikata u Bijeljini Ratko Bobar i Milivoje Vilotić ipak su jedinstveni u jednom. U "Savi " se igra politička igra. Ali dok Bobar tvrdi da su svi, počev od ministra Trkulje, preko pomoćnika Ninčića kao predstavnika državnog kapitala, do predsjednika UO Kajmakovića i predsjednika NO i kandidata za direktora Vilotića, članovi PDP-a i ujedno najodgovorniji za trenutno zategnuto stanje, Vilotić je ubijeđen da se iza svega krije predizborna propaganda usmjerena protiv njega i partije kojoj pripada. Međutim, radnici i dio sindikalaca tvrde da ni Vilotić, ni Račanović ni Ninčić, koji sa 65% kapitala ima potpunu "vlast" da zaustavi ili potvrdi određena rješenja, nemaju podršku bijeljinskog PDP-a. Čak su, tvrdi se, dobili poruku: "Sami ste zakuvali, sad sami smirujte. Ako to ne budete znali, mi ćemo se umiješati." Izvor Patriota iz OO PDP-a potvrđuje ovu tezu kada su u pitanju Račanović i Vilotić. Oni su, kaže se, prekasno, kada su već odlučili da povuku određene poteze, o tome obavijestili stranku. U stranci čak ima mišljenja da je Mitrović, koji za sebe tvrdi da nakon raspada SNS-a ne pripada nijednoj opciji, bolje rješenje od Vilotića. Zagovornici kažu da je najvažnije da fabrika radi, ne obraćajući pri tome veliku pažnju na mogući predizborni "autogol". O svemu bi se, kako stvari stoje, mogao pozabaviti i sam vrh stranke.

"Sava" (ni)je puštena niz vodu

U čemu je "kvaka" sukoba? U tome što su i Vilotić i Kajmaković i Ninčić jedinstveni da se zbog duga od osam miliona maraka u "Savi", čija je vrijednost kao strateškog preduzeća (prema izvorima Patriota ) prvobitno procijenjena na 19, pa smanjena na 14 miliona maraka, mora zavesti radni stečaj. Najveći dio su neplaćene obaveze sa socijalno i penziono osiguranje radnika i nepovezan radni staž od 1998. godine. Prema Zakonu o stečaju prvo se namiruju država i povjerioci, a za otpremninu radnika šta ostane. Ali ovdje se radi o radnom stečaju. "Radnici ne žele radni stečaj. To bi značilo da fabrika i dalje radi, ali da se smanjuje broj od 220 radnika po Zakonu o stečaju. To znači i prolongiranje obaveza prema dobavljačima, koje ovdje i nisu velike, i reprogram dugova prema državi. Naš cilj kao sindikata je da 'Sava' radi, da ljudi zarade platu, a ne da se zatvori. Radnici i poslovođe smatraju da – ukoliko se krene sa preradom koštičavog voća višnje, potom kajsije i breskve, šljive i jabuke, ukoliko se obnovi saradnja sa Poljoprivrednim dobrom "'Semberija'", koje je spremno zasijati 30 hektara postrne boranije, ukoliko se preradi krastavac, cvekla, paprika i paradajz, koje semberski seljaci ostavljaju ispred kapija fabrike – "'Sava'" ima šansu da preživi. Ukoliko se ostvare zalihe od 3.500 do 5.000 tona, uz tržište koje tradicionalno ima, prodaja ne bi trebalo da ima velikog posla. U međuvremenu se mora sjesti sa državnim predstavnicima i vidjeti kako reprogramirati dugove prema državi, kao i kako ljudima obezbijediti zdravstvenu zaštitu; kako na prihvatljiv način penzionisati radnike koji imaju osnova i isplatiti otpremninu onima koji sami žele napustiti posao ili budu proglašeni tehnološkim viškom. Radnici traže i da se konačno raspiše tender za privatizaciju i fabrika privatizuje", kaže Ratko Bobar u izjavi za Patriot . Ako ode pod stečaj, strah i radnika i sindikata je, kaže Bobar, da više nikada neće raditi. Pribojavati se, misli, i inata. Moguća varijanta je da se prihvati Vlado Mitrović kao direktor, a onda da se pošalje finansijska policija, koja bi zbog dugova fabriku "opasala crvenim trakama". "U tom slučaju postoji opasnost da prođe kao Fabrika namještaja 'Stolar', da ide na doboš. Ako bi došlo do toga, onda bi morala da se uključi i lokalna zajednica jer se radi o zaista strateškom preduzeću, izuzetno značajnom za poljoprivredu, kao glavnu privrednu granu u Semberiji", ističe Bobar. Mitrović, kako napominje, nije političko rješenje već rješenje koje predlažu radnici, uvjereni da može iskoristiti autoritet u obnavljanju saradnje sa PD "Semberija" i ispuniti bar dio obećanja oko reprograma dugova državi. Sam Mitrović je u obraćanju radnicima kao redoslijed svojih poteza naveo: "Prvo proizvodnja, zatim dvije zaostale plate i redovna primanja. Što se tiče povezivanja staža, to je viša instanca. Ja ću vas izvijestiti o mogućnostima i za to trenutno imam plan."

Izvori Patriota , međutim, govore o "poslovima" koje su pojedinci obavljali u "Savi" za svoje interese, kao i o "šemi" da "Sava" počne raditi u interesu određenih semberskih "biznismena". O detaljima, zasada, ne žele javno govoriti zbog toga što su "poslovi" još uvijek na nivou dogovora, ali ako se ostvare, ići će po leđima radnika.

---

Privati zacija na štetu radnika

Privatizaciju preduzeća u Bijeljini obilježilo je i neslaganje radnika da svoje zaostale plate poklone bilo državi bilo budućim vlasnicima. Najzanimljivija je tužba oko 250 radnika protiv AD "Panafleks" iz Bijeljine. Na osnovu pravosnažne presude 19. jula će biti sprovedena licitacija za prodaju hale i dijela opreme. Ukupna suma koju treba ostvariti je 1.250.000 maraka. Novi vlasnik oko 30% državnog kapitala Vojin Mitrović (vlasnik preduzeća "Oktan promet") nije uspio osporiti presudu. Sem Mitrovićevih tvrdnji da je za tužbu i već gotovu presudu saznao tek nakon kupovine, kuriozitet je da je i bivši direktor Dragan Mićić (odgovoran za poslovanje preduzeća i, prema tome, neredovnu isplatu plata u periodu od 1992. do 2004), videći da su radnici dobili spor, zajedno sa još pedesetak prvobitnih skeptika podnio tužbu za naplatu i svojih "zaostalih primanja". Sa kamatom, naravno. Zanimljivo je i da je pogon "Panafleksa" u Janji iseljen, iako su njegovi radnici prvi dobili pravo naplate prodajom imovine, jer je Mitrović u međuvremenu uspio isposlovati osporavanje presude zbog toga što je pravnik preduzeća zastupao firmu, ali i tražio svoje plate. Ipak, hala u Janji, koja još uvijek nije demontirana, prema izvorima Patriota , nosi na sebi hipoteku od 700 hiljada maraka. Tu nije kraj priče, jer je Mitrovićevu ponudu – "posao u zamjenu za odustajanje od zaostalih plata" – prihvatilo i potpisalo oko 120 radnika. Drugih 106 je odbilo da mu vrati svojih i do 15 hiljada maraka po pojedincu, zbog čega su se, tvrde u gradskom sindikatu, našli na spisku "tehnološkog viška". Međutim, sud i pored dostavljenog spiska nije prihvatio trampu, već je naložio punu isplatu svih dužnika. Sada će, kažu sindikalci, biti zanimljivo vidjeti hoće li radnici, kada dobiju deset i više hiljada maraka, odoljeti iskušenju da novac ipak zadrže prije nego ga vrate u kasu preduzeća, jer im niko ne može garantovati da će firma u budućnosti raditi. Nezadovoljni radnici protestuju zbog činjenice da je Mitrović najvjerovatnije krenuo u nabavku mašina za proizvodnju armaturnih mreža po cijeni približnoj iznosu njihovih ukupnih potraživanja, kao i da nije pristao prodati oko dva hektara neizgrađenog fabričkog zemljišta ponovo po istoj cijeni. I na kraju, šlag na tortu je da su radnici, većina sa srednjom školom i fakultetima, vlasnici više od 40% akcija, a da je Vojin Mitrović u početku kontrolisao oko 30%. Međutim, fondovi su uz njega i, naravno, radnici su razjedinjeni, tako da su skoro počeli prodavati akcije po nekoliko maraka, pa po marku, da bi, prema posljednjim pričama, pristajali i na nekoliko desetina pfeniga. Trideset posto kapitala je kupljeno sa 137 hiljada maraka, uglavnom stare devizne štednje, tvrdi izvor iz sindikata, a vrijednost imovine firme je je procijenjena na petnaestak miliona. Slična situacija je i u Fabrici konfekcije "Kurjak", čija imovina je početkom privatizacije procijenjena na četiri miliona maraka, a Vlatko Jeftić je oko 29% kapitala kupio za 11.000 maraka. Samo radnici za neisplaćene plate tužbom potražuju 1.600 hiljada maraka. Očekuje se odluka suda. Oko 70 radnika još uvijek ne zna svoju sudbinu. Misteriozna i za sindikalce i za bivše zaposlene, ostala je presuda u slučaju Fabrike obuće "Zenit". Njeni radnici su, tvrdi sagovornik, prvi dobili presudu, ali je ostalo nerazjašnjeno zašto nije izvršena. Fabrika je trenutno pod kontrolom porodice Dimić. Dio od 265 zaposlenih trenutno radi u dijelu pogona u Ugljeviku, ili kod novog vlasnika. Ostali su kući. Čeka se i rasplet u vezi sa Robnom kućom "Bijeljina". Kao firme koje kontrolišu ovo preduzeće spominju se "Sloboprom" iz Lončara i još neke kompanije. Prema saznanjima Patriota iz sindikata ove firme, prvog avgusta slijedi zatvaranje i renoviranje objekta u najužem centru grada. Problem je što će radnici dobiti otkaze, a dio ih je u vrijeme zapošljavanja dao oko 3.200 maraka na ime "učešća za otvaranje radnih mjesta". Sada potražuju 12.000 sa kamatama. Dobijaju po 5.000. Problem su i otpremnine ostatka radnika.

Fabrika namještaja "Stolar" je pod blokadom poreznika i očekuje se njena rasprodaja radi namirenja dugova. Novi vlasnici "Sloboprom" i "LD" iz Bijeljine su prihvatili, ali nisu ispunili prijedloge sindikata da se prevaziđe kriza. Sedamdesetak radnika je ostalo bez posla. Prema procjenama u AD "Evako" Bijeljina, u fabrici šina vođica za liftove i armaturnih mreža trenutno radi 483 radnika, a prema procjenama optimalno je 250 – 300 radnika.

Šta sa viškom radne snage? Samo ih izbaciti na ulicu, ili dati mogućnost za besplatnu prekvalifikaciju ili povoljna sredstva za pokretanje sopstvenog biznisa. Bijeljini treba ozbiljan i sprovodiv socijalni program, pogotovu ako se ima u vidu broj izbjeglih koji se "prilio" na ovo područje.

CIN: Tužilaštva predugo istražuju stečajne prevare (23/11/2011.) - Mlinpek kao tipski primjer legalizacije pljačkaške privatizacije putem stečaja; Integra-inžinjering Tuzla; TP Promet Prnjavor

CIN: Tužilaštva predugo istražuju stečajne prevare

srijeda, 23 novembar 2011 15:33

0 0G+0

segic2311

Tužilaštva u Bosni i Hercegovini i po pet godina istražuju prijave radnika o namjernom dovođenju državnih firmi do bankrota i kriminalu u stečajnim postupcima. Dok traju istrage, imovina preduzeća prelazi u ruke novih vlasnika, a radnici ostaju bez posla, zarađenih plaća i penzija.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Radnici i mali akcionari pekarske industrije Mlinpek iz Prnjavora su prije tri i po godine zatražili tužilačku istragu protiv direktora Miladina Stanića i još 20 osoba, među kojima su i oni odgovorni za vođenje stečaja u njihovom preduzeću. Stanića su optužili da je namjerno doveo Mlinpek do stečaja kako bi se domogao njegove imovine, a ostale da su mu u tome pomagali.

Zahtjev je upućen Okružnom tužilaštvu Banja Luka a potom i Specijalnom tužilaštvu Republike Srpske (RS), koje još nije okončalo istragu.

Ovaj slučaj je jedan od mnogih u kojima su radnici dostavili podatke pravosuđu o, navodno, planskom uništavanju njihovih preduzeća nakon privatizacije. Međutim, u Bosni i Hercegovini (BiH) nije podignuta nijedna optužnica za namjerno izazivanje stečaja, radi preuzimanja imovine preduzeća.

Stečaj se pokreće na sudu kako bi povjerioci naplatili dugove od preduzeća. Sud imenuje stečajnog sudiju a on stečajnog upravnika. Upravnik popisuje imovinu i rukovodi njenom prodajom a sudija prati da li se stečaj odvija prema zakonu.

Zvanična statistika o broju preduzeća koja su nakon privatizacije otišla u stečaj ne postoji. Na osnovu podataka Udruženja stečajnih upravnika u BiH, a dijelom i informacija objavljenih u službenim glasnicima, novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su utvrdili da je od 2000. godine stečajni postupak pokrenut za više od 2.400 firmi. Završeno je blizu 1.900 postupaka, od čega je najveći broj njih okončan likvidacijom – prestankom postojanja preduzeća.

Siniša Božić, ekonomista iz Banje Luke i stručni saradnik u Savezu udruženja malih akcionara RS, kaže da su loši rezultati stečajeva razlog zašto mali akcionari nemaju povjerenja u sudstvo.

Namjeran stečaj

Preduzeće Mlinpek je nastalo 2000. godine, a uz odobrenje Direkcije za privatizaciju RS-a pripojena mu je lokalna pekara iz sastava nekadašnje državne firme Žitoprodukt iz Banje Luke.

Za direktora je imenovan Miladin Stanić, dotadašnji upravnik podružnice. Stanić je, također, vlasnik preduzeća Bisprom koje se bavi prodajom poljoprivrednih artikala.

Slavko Segić, predsjednik Malih akcionara Mlinpeka, kaže da je Stanić robu za Mlinpek nabavljao isključivo posredstvom svoje firme i time ga zadužio do te mjere da više nije mogao vratiti dugove. Na koncu, Bisprom je u novembru 2006. godine pokrenuo stečaj za namirenje duga.

Radovan Milaković, stečajni sudija Osnovog suda Banja Luka, imenovao je ekonomistu Milana Kovačevića za stečajnog upravnika. Kovačević je u martu 2007. godine sačinio plan reorganizacije, prema kojem bi Bisprom nešto više od pola miliona KM potraživanja naplatio u akcijama Mlinpeka. Ovakav plan je odobrila i Vlada RS-a.

Prije reorganizacije Stanić je imao 1,4 posto udjela u preduzeću, da bi nakon nje postao većinski vlasnik sa 53 posto kapitala. Udio radnika i ostalih malih akcionara sveden je sa 62 na 29,5 posto.

Dva mjeseca kasnije radnici i mali akcionari uputili su Kovačeviću zahtjev za prekid stečaja, sa prijedlogom da sami izmire dugove. Sudija Milaković kaže da se ne sjeća da je do njega stigao takav zahtjev.

Kako nisu dobili nikakav odgovor, njih 4.500, okupljenih u Udruženju malih akcionara Mlinpeka, su u martu 2008. godine podnijeli prijavu protiv Stanića i još 20 osoba, tražeći istragu zbog namjernog izazivanja stečaja i nezakonitog prisvajanja preduzeća. Među 20 osumnjičenih su i Nedeljko Milijević, šef bivšeg Privrednog odjeljenja Osnovnog suda Banja Luka, te stečajni upravnik Kovačević.

Stanić, trenutno poslanik Srpske demokratske stranke u Narodnoj skupštini RS-a, negirao je novinarima CIN-a optužbe radnika za namjerno izazivanje stečaja nad Mlinpekom.

"Radnici mogu da pišu krivične prijave, to je njihovo pravo", kaže Stanić.

Nebojša Jugović, predsjednik Udruženja malih akcionara RS-a, navodi da je Mlinpek "tipski primjer legalizacije pljačkaške privatizacije putem stečaja".

Sudija Milaković kaže: "Ubijeđen sam da je najveći broj stečajeva došao kao posljedica nekih nezakonitih radnji, svjesnih ili nesvjesnih." Dodaje da sudije nisu obavezne da ispituju razloge koji dovode do stečajeva i da taj posao treba raditi tužilaštvo.

Istrage traju dugo, optužnica nema

Za razliku od slučaja Mlinpek, radnici Građevinskog preduzeća Integra-inžinjering iz Tuzle su u junu 2004. godine sami zatražili pokretanje stečaja nad svojim preduzećem. Na to su se odlučili kako bi dobili novac za neisplaćene plaće u 2001. i 2002. godini.

Za stečajnog sudiju je imenovan Milan Godžirov, sudija Općinskog suda u Tuzli. Nakon što je utvrđeno da firma ima dovoljno imovine čija bi prodaja mogla pokriti dugove, za stečajnog upravnika je postavljen Salih Fajić, ekonomista iz Tuzle.

Na prvoj Skupštini povjerilaca, održanoj u aprilu 2005. godine, formiran je Odbor povjerilaca, a kao članovi su izabrani Senaid Pirić i Pašan Mujkanović - radnici Integre, advokat Vesna Jugović koja je zastupala Trgovački centar Stupine te predstavnici Tuzlanske banke i poreske uprave.

Skupština je odlučila da preduzeće likvidira, a potom je prodat manji dio njegove imovine.

Šest mjeseci kasnije Jugović je napustila Odbor a Godžirov je za novog člana imenovao Nihada Džibrića, uposlenika preduzeća Tehnograd Company iz Tuzle. Na sličan način je 2007. godine postavio još dva člana Odbora.

Na sjednici održanoj 15. februara 2007. godine, Godžirov je obavijestio Odbor da je Tehnograd sudu dostavio samoinicijativnu ponudu za kupovinu 5.843 metra kvadratna građevinskog zemljišta koje se nalazi u Slavinovićima kod Tuzle. Odbor je odlučio da je ponuda ozbiljna a Fajić je dodao da je već angažirao vještaka radi procjene vrijednosti zemljišta.

Prema Zakonu o stečajnom postupku prvi i obavezni korak u prodaji je javna licitacija, a tek ako ona ne uspije, stečajna uprava može prodavati imovinu firme na osnovu samoinicijativne ponude.

Četiri dana kasnije Fajić je upoznao Odbor sa nalazom vještaka koji je zemljište procijenio na 176.657 KM. Mada u zapisniku stoji da Odbor nije imao primjedbi, Mujkanović kaže da je prigovorio da je cijena premala, ali da to nije uneseno u zapisnik.

Odlučeno je da se zemlja proda ovoj firmi, ukoliko se u roku od 5 dana niko ne javi sa istom ili sličnom ponudom. Mujkanović kaže da je lično obavijestio još tri firme koje su potom izrazile interes za kupovinu zemlje. Sedam dana kasnije Odbor je odlučio da oglas objavi, ali samo na oglasnoj tabli suda.

Na licitaciji održanoj 30. augusta 2007. godine učestvovalo je pet preduzeća, a kupcem je proglašen Tehnograd koji je ponudio nešto više od 1,9 miliona KM. Kako su kasnili sa uplatom, zemljište je dodijeljeno drugom najboljem ponuđaču, firmi Tom - Cat iz Tuzle koja je odmah uplatila novac i kupila zemlju.

Radnici su se žalili Kantonalnom sudu u Tuzli koji je u decembru 2010. godine presudio da su tri člana Odbora imenovana nepravilno i da su izostali kontrola rada i nadzor nad provođenjem stečaja.

U augustu 2008. godine radnici su podnijeli krivičnu prijavu za zloupotrebu položaja protiv Godžirova, Fajića i Pirića, ali Tužilaštvo Tuzlanskog kantona ni nakon tri godine nije okončalo istragu.

Zaostale doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje radnici su naplatili 2009. godine, ali još nisu dobili 696.557 KM duga za plaće i otpremnine.

Godžirov kaže da je odluke donosio Odbor, a ne on, i da je krivična prijava samo pritisak na sud.

Fajić i Pirić odbili su razgovarati sa novinarima CIN-a.

Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH je u maju 2011. godine pokrenulo disciplinski postupak protiv Godžirova i suspendovalo ga, ali novinarima CIN-a nisu željeli navesti razloge. Nakon što je 15. augusta podnio ostavku na funkciju sudije Općinskog suda u Tuzli, postupak protiv njega je obustavljen.

Akcije za robu

Radnici i mali akcionari Trgovačkog preduzeća Promet iz Prnjavora smijenili su staru upravu kako bi spriječili dalje zaduživanje i propast svoje firme, ali nisu vratili akcije prodate u bescjenje čovjeku koji je, kako kažu, na prevaru želio preuzeti ovu firmu.

Nebojša Jugović, direktor Prometa, je u aprilu 2007. godine podnio Okružnom tužilaštvu Banje Luke krivičnu prijavu protiv Petra Dušanića, najvećeg akcionara ovog preduzeća i suvlasnika Kompanije Dušanić, optužujući ga za prevaru. Iz Tužilaštva navode da još uvijek prikupljaju dokaze o ovom slučaju.

Radnici kažu da su Dušaniću prodavali akcije po cijeni tri puta manjoj od njihove vrijednosti. On im je plaćao u novcu, građevinskom materijalu i drugoj robi.

Osim ugovora radnici su Dušaniću potpisivali i punomoći kako bi u njihovo ime mogao prodavati te akcije. Kažu da nisu znali da je takva trgovina nezakonita i da su ovu ponudu prihvatali zbog teške ekonomske situacije. Naime, prema zakonu, akcije se mogu prodavati samo na berzi. Dušanić zbog toga nije mogao radničke akcije uknjižiti kao svoje.

U razgovoru sa novinarima CIN-a Dušanić je negirao da je kupovao akcije mimo berze: "Ljudi su kupovali kod nas robu uz dogovor da će tu robu platiti Kompaniji Dušanić onog momenta kad oni putem berze unovče svoje akcije."

Krajem augusta 2002. godine Komisija za hartije od vrijednosti RS-a je naložila Dušaniću da obustavi nabavku akcija izvan berze, a dotadašnje ugovore je poništila.

Međutim, nakon što je u oktobru 2003. godine na javnoj licitaciji za 240.000 KM kupio 22,7 posto državnog udjela u Prometu, Dušanić je sazvao Skupštinu akcionara na kojoj je, kako je navedeno u krivičnoj prijavi, iskoristio punomoći radnika da bi povećao broj glasova na Skupštini. Sa ukupno 34,85 posto akcija, na vodeće pozicije u Prometu je imenovao sebi bliske ljude.

Predsjednik Skupštine postao je Blagoje Milutinović, direktor preduzeća Metalka iz Prnjavora, a članovi uprave: Čedo Radonjić, dugogodišnji radnik Prometa, Goran Avlijaš i Gostimir Ivanković. Avlijaš je bio član uprave u preduzeću Konzum iz Banje Luke, a Ivanković pomoćnik direktora preduzeća Metal iz Banje Luke. U obje firme Dušanić je bio najveći akcionar.

Borislav Vasić, šef računovodstva Kompanije Dušanić, imenovan je za predsjednika Nadzornog odbora, a članovi su postali Slobodan Milaković - šef komercijale Metala i Stevo Trivalić - radnik Prometa.

Naredne tri godine uprava Prometa je od Kompanije Dušanić nabavljala građevinski materijal i robu. Zaključili su i dva ugovora o zajedničkom ulaganju koji su, prema prijavi, išli na štetu Prometa.

U revizorskom izvještaju preduzeća za 2004. i 2005. godinu navodi se da je Promet robu od Dušanića nabavljao bez potpisanog ugovora i da nije moguće utvrditi da li su materijali uopće isporučeni.

Do kraja 2006. godine Prometu su bili blokirani svi računi zbog neplaćanja 950.000 KM poreskih obaveza, dok je dug Kompaniji Dušanić iznosio 700.000 KM.

U oktobru te godine uprava je usvojila Prijedlog mjera za dalji rad u kojem, između ostalog, stoji da Promet "nema nikakvog ekonomskog i finansijskog efekta za daljnje poslovanje".

Bojeći se da bi Dušanić mogao pokrenuti stečaj, mali akcionari su se udružili sa fondovima i na Skupštini akcionara u novembru 2006. godine izglasali nepovjerenje dotadašnjoj, te imenovali novu upravu.

Mali akcionari i radnici Prometa kažu da nastoje izmiriti dugovanja i popraviti štetu koja je nastala. Do sada su poslali dvije urgencije tužilaštvu sa nadom da će ubrzati provođenje istrage, a pripremaju i treću.

(CIN)



Log: Tekst kopiran sa BanjalukaLive portala: http://www.banjalukalive.com/press-izbor/cin-tuzilastva-predugo-istrazuju-stecajne-prevare.html#ixzz2dvxD30Nh

O privatizaciji u BiH/ On privatization in BiH