Prikazani su postovi s oznakom Osmani. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Osmani. Prikaži sve postove

srijeda, 26. kolovoza 2020.

Osmanijeva operacija Durres izmijenila kriminalnu arhitekturu Balkana (intervju sa Domagojem Margetićem vođen za Nedeljni telegraf objavljen na necenzurirano.com)

Osmanijeva operacija Durres izmijenila kriminalnu arhitekturu Balkana
1 post od 1 autora
 
margeti...@gmail.com
5.4.10.
http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1814&Itemid=1
Osmanijeva operacija Durres izmijenila kriminalnu arhitekturu Balkana
Nakon što je redakcija beogradskog Nedeljnog Telegrafa iz ne sasvim
poznatih razloga odustala od objave intervjua Domagoja Margetića o
temi povezanosti duhanske mafije u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, te
novoj kriminalnij arhitekturi Balkana, Necenzurirano.com u cijelosti
objavljuje razgovor kojeg je za Nedeljni Telegraf vodio novinar Boris
Subašić.
Tko je prvi došao na ideju da stvori duvansku mafiju, kada i s kojim
kadrovima? Tko su bili prvi šefovi te organizacije s kim su bili
povezani i na kojem su području djelovali? Da li su se osim cigareta
bavili i krijumačerenjem druge robe?
Duhanska mafija svoje korijene ima u tranzicijskim, političkim
strukturama u Hrvatskoj i Srbiji početkom 1990.-ih godina.
Dokumenti koje posjedujem i do kojih sam došao u mojim istraživanjima,
primjerice, jasno ukazuju na to da je ratni premijer Hrvatske Franjo
Gregurić jedan od najodgovornijih za izgradnju organizacijske
infrastrukture duhanske mafije na Balkanu.
Naime, upravo je u vrijeme Gregurićevog mandata u Hrvatskoj, praktički
u tajnosti proveden postupak pretvorbe i privatizacije duhanske
industrije, prije svega Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana
Rovinj, na nezakonit način, a prema uputama za privatizaciju duhanske
industrije, koje je u tajnosti izradila Gregurićeva Vlada.
Bio je to proces reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj, koja
je kasnije postala jedna od glavnih organizacijskih dijagonala
balkanske duhanske mafije. Točnije, bez takve reorganizacije duhanske
industrije u Hrvatskoj, ne bi bilo niti balkanske duhanske mafije.
Dakle, prvo je uslijedio proces reorganizacije duhanske industrije na
Balkanu, prije svega u Hrvatskoj, a potom pod utjecajem iz Hrvatske i
dijela duhanske industrije u BiH, da bi se potom spriječilo ulazak
stranih duhanskih indusrija na prostor Balkana, kako bi se duhanskoj
mafiji postupno osigurao trgovinski monopol nad međunarodnom ilegalnom
trgovinom duhanskim proizvodima preko Balkana.
Hrvatska Vlada tada je očito u tom poslu, kao i kasnije crnogorska,
vidjela mogućnost vrlo visokih "crnih" prihoda kojima jeu svakom
trenutku mogla kontrolirati financijske i gospodarske tijekove u
zemlji.
Dakle, postoje odluke Vlade i nadležnih ministarstava u Hrvatskoj, iz
1990.-ih godina koje jasno dokazuju kako je politička elita u
Hrvatskoj formirala kriminalnu infrastrukturu koju danas nazivamo
duhanskom mafijom.
U Hrvatskoj su prvi šefovi te organizacije bili Hrvoje Petrač, jedan
od notornih šefova hrvatskog kriminalnog podzemlja, te ljudi bliski
ratnom premijeru Franji Greguriću, posebno Ante Vlahović i Plinio
Cuccurin, te mafijaški bankari poput Franje Lukovića dugogodišnjeg
predsjednika Uprave Zagrebačke banke, koja je otvoreno bila umiješana
u stvaranje duhanske mafije, sudjelujući u vlasničkoj strukturi
duhanske industrije, ali i operacijama pranja novca balkanske duhanske
mafije.
S druge strane, ta struktura koju je kontrolirao ratni premijer Franjo
Gregurić bila je u Srbiji povezana sa Slobodanom Miloševićem, te su
kasnije s jedne strane kao punmoćnik kriminalnih struktura u Hrvatskoj
i s druge strane kao punomoćnik Miloševićevih struktura u Srbiji
financijskim operacijama pranja novca od međunarodnog krijumčarenja
duhana koordinirali Franjo Luković (s hrvatske strane) i Borka Vučić
(sa srbijanske strane).
 Naravno, tu su i ljudi poput Vlade Brkića u Hrvatskoj i Andrije
Draškovića u Srbiji, koji su cijelo to vrijeme bili ključni suradnici
kriminalne organizacije pod kontrolom Hrvoja Petrača u Hrvatskoj, pa
je tako međunarodno kijumčarenje cigareta preko Srbije organizirano
upravo u toj sprezi Andrije Draškovića s kriminalnim organizacijama u
Hrvatskoj, koje je kontrolirao njegov prijatelj Petrač.
Dakle, danas mnogi jednostavno krivo smatraju kako je hrvatska
duhanska veza nastala od crnogorske duhanske mafije, te kako je
srbijanska duhanska mafija uglavnom u cijelom poslu igrala marginalnu
ulogu.
Istina je znatno drugačija.
Balkanska duhanska mafija začeta je upravo u Hrvatskoj i preko jednog
desetljeća na vrhu te hijerarhije bila je Tvornice duhana Rovinj, sa
svojim čelnim ljudima Antom Vlahovićem i Pliniom Cuccurinom, naravno
uz podršku političke elite u Zagrebu, crnogorska veza zapravo je
nastala kao izdanak te kriminalne infrastrukture sa središtem u
Hrvatskoj.
Dijelovi ovih organizacija bavili su se i krijumčarenjem herina,
kokaina, te međunarodnih švercom oružja, ili recimo nuklearnih
materijala preko Luke Šibenik, što je izravno išlo po odobrenju
tadašnjeg premijera Franje Gregurića.
Odakle je dolazio obrtni kapital kojim je mafija pokrenula posao i na
koji način su prali novac zarađen na krijumčarenju? Tko je štitio te
multinacionalne poslove?
Jedan dio novca dolazio je iz preusmjeravanja dijela prihoda od
međunarodnog šverca oruja, heroina i kokaina, dok je drugi dio novca
investirala sama duhanska industrija, ulaganjem dijela prihoda od
prodaje duhanskih proizvoda u izgradnju organizacijske arhitekture
balkanske duhanske mafije, to im se vraćalo kroz prihode od ilegalne
trgovine cigaretama.
Dio novca je dolazio i od samih pripadnika političke elite koji su
bili pokrovitelji duhanske mafije, i to preko tajnih računa koje je
kontrolirala financijska infrastruktura iza duhanske mafije.
Pranje novca išlo je upravo preko te zakulisne, financijske bankarske
infrastrukture koja je stajala iza projekta duhanske mafije.
U Hrvatskoj je to bila Zagrebačka banka, dok je u Srbiji, novac od
šverca duhana također odlazio, istim kanalima kao i iz Hrvatske, na
tajne račune preko Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu i Banque
Franco Yugoslav u Parizu.
Suvlasnici tih banaka bili su vlasnici dionica i iz Hrvatske i iz
Srbije.
Hrvatske suvlasnike kontrolirao je ratni premijer Franjo Gregurić,
preko Zagrebačke banke i Franje Lukovića, obzirom da je Zagrebačka
banka suvlasnik tih dviju banaka, dok je srbijanske suvlasnike ove
bankarske mreže za pranje novca duhanske mafije kontrolirala pokojna
Borka Vučić.
Poslove duhanske mafije štitile su prije svega političke elite u
Hrvatskoj i Srbiji, potom u Crnoj Gori, i kasnije na Kosovu i u
Makedoniji.
Međutim, jasno je da bez političke podrške na zapadu balkanska
duhanska mafija ne bi mogla razgranati svoj biznis u tolikoj mjeri,
dakle u određenom trenutku je i dio međunarodne zajednice očito, iako
su bili upozoreni na razmjere duhanskog biznisa preko Balkana,
jednostavno pokrivao te ilegalne poslove, iz nekih svojih interesa.
Prije svega, treba shvatiti da je 1990.-ih godina, ma koliko god to
čudno izgledalo obzirom na ratne okolnosti i sukobe u regiji, na
razini političkih elita u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, pa i
Makedoniji i BiH, postojao određeni koncenzus oko zaštite ilegalnog
duhanskog biznisa.
Dakle, tada nominalno sukobljene političke elite, vrlo su blisko
surađivale u međunarodnom krijumčarenju duhana, odnosno cigareta, te
su možemo reći takvim koncenzusom štitile duhansku mafiju u zemljama
Balkana.
Nesumnjivo danas imamo podatke o tome kako su carinske službe
pojedinih država, kao primjerice Hrvatske, Srbije, BiH, bile
integrirane u kriminalne tijekove duhana, nafte, ljudi, oružja, kave i
nekih drugih roba interesantnih za međunarodno krijumčarenje.
Kojim je sve rutama krijumčaren duhan devedesetih? Koji su političari,
tajkuni, banke i službe bili upleteni u posao?
Kada govorimo o hrvatskim rutama, tu su bile rute preko Slavonskog
Broda i Stare Gradiške, usmjerene na krijumčarenje prema i iz
Republike Srpske.
Jednako tako funkcioniralo je oko 118 ilegalnih graničnih prijelaza
između Hrvatske i BiH, koji su služili, između ostalog i švercu
cigareta, od kojih je samo dio bio namijenjen tržištu u BiH, i to
manji dio, dok je većina tako švercanog duhana krijumčarena dalje za
Srbiju.
Jedno je vrijeme Tvornica duhana Rovnj, primjerice, tobože rahodovala
stari pogon Tvornice duhana Zagreb i taj tako rashodovan pogon,
prevezen je u Čapljinu, pod kontrolom vrha tadašnje Herceg Bosne i HVO-
a, gdje je uspostavljena potpuno ilegalna tvornica duhana, isključivo
za proizvodnju cigareta namijenjenih švercu preko Crne Gore i Srbije,
dalje, za jug Italije i potom za zemlje Europske unije, dok je jedan
manji dio završavao preko Srbije na istočnoeuropskim tržištima.
Dakle, tada je Tvornica duhana Rovinj imala punu političku zaštitu
vlasti u Zagrebu i na granici transporti TDR-a praktički nisu
kontrolirani, odnosno nadležne carinske službe imale su naredbu čije
provođenje je kontrolirala policija, da svaki transport TDR-a moraju
propustiti bez dodatnih kontrola.
To su carinici radno nazivali "slobodni prolaz", iako takve carinske
postupke zakoni nisu poznavali niti tada 1990.-ih godina, niti poznaju
danas.
S druge strane imali ste trasu iz Luke Rijeka u Luku Kopar, potom za
Europsku uniju, gdje su krijumčarene lažno deklarirane TDR-ove
cigarete s originalnim duhanskim markicama Ministarstva financija
Republike Hrvatske, što je samo još jedna potvrda umiješanosti
najviših državnih institucija u međunarodno krijumčarenje cigareta.
Dakle, glavne krijumčarske trase išle su iz Hrvatske prema Sloveniji,
i to kopnom i morem, dakle preko luka Rijeka i Šibenik, te preko
jednog donedavno nepoznatog krijumčarskog koridora u blizini Zaprešića
kraj Zagreba, također prema Sloveniji, koji je nadzirala policija
korumpirana od strane krijumčarskih kriminalnih organizacija.
Inspektori koji su istraživali krijumčarenje za Sloveniju preko
Zaprešića, kažu mi kako su taj prostor kraj Zagreba nazivali "zlatnim
trokutom", a trasa je išla preko sela Dubravica, Vučilčevo i Prosinec,
dalje prema Sloveniji.
Promet ovom trasom trajao je u kontinuitetu od 1990. do 2002. godine.
o krijumčarenju tom trasom istrage su vodili čak i agenti hrvatske
Sigurnosno obavještajne agencije, o čemu su podnosili i službena
izvješća, međutim kako se radilo o organiziranom kriminalu pod
pokroviteljstvom države, po njihovim se informacijama nije dalje
postupalo, a istrage su u pravilu obustavljane.
Potom su od presudnog značenja bile trase prema BiH, Crnoj Gori i
Srbiji, a krijumčarenje prema Kosovu i Makedoniji u značajnoj mjeri
kreće tek nakon 2000. godine.
Već sam rekao kako su u svemu sudjelovali ratni premijer Hrvatske
Franjo Gregurić, čiji je šef kabineta operativno nadzirao ove poslove,
a danas je ministar unutarnjih poslova Hrvatske, radi se o Tomislavu
Karamarku, zatim predsjednik Uprave Adris grupe iz Rovinja Ante
Vlahović, bivši predsjednik Uprave Tvornice duhana Rovinj Plinio
Cuccurin, tajkun i jedan od šefova hrvatskog podzemlja Hrvoje Petrač,
Srećko Kestner, Andrija Drašković, Ratko Knežević, Stanko Subotić,
Milo Đukanović, Tino Bralo (koji je kontrolirao krijumčarenje preko
BiH), Vlado Brkić (praktički koordinator krijumčarske mreže preko koje
je TDR na crnom tržištu plasirao svoje proizvode), Slobodan Milošević
i njegov sin Marko Milošević, Borka Vučić.
Tek nakon 2000. godine ova se mreža počinje u značajnijoj mjeri
reorganizirati, pa jednim dijelom i raspadati, a nakon 2001. godine,
posebno nakon 2005. godine značajno se mijenjaju i glavne krijumčarske
trase.
Kada je došlo do raskola u kriminalnom bratstvu i kada? Tko su bili
predvodnici ovih klanova? Tko je čije cigarete krijumčario i gdje?
Zapravo u slučaju duhanske mafije ne dolazi do klasičnog razdora
odnosno raskola unutar te kriminalne strukture, nego se prvi put na
Balkanu događa doslovno preuzimanje kriminalnog podzemlja od strane
jednog od šefova albanske mafije Qazima Osmanija zvanog Felix.
Dakle, Felix je taj koji već krajem 2000. godine, a posebno nakon
2001. godine centar svojih kriminalnih operacija ponovno premješta iz
Europe, točnije iz Njemačke iz Hamburga na Balkan, i to s idejom
preuzimanja vodeće uloge u balkanskom kriminalnom podzemlju, te
preuzimanja potpune kontrole nad međunarodnim krijumčarenjem cigareta,
heroina, kokaina, ljudi, oružja, nuklearnog otpada i nuklearnih
materijala preko balkanskih zemalja.
Dok Felixova organizacija nesporno financijski i organizacijski na
Balkanu postaje sve moćnija i utjecajnija, mnogi drugi klanovi
objektivno slabe.
Uhićenjem Slobodana Miloševića, kriminalne strukture koje je on
kontrolirao jednim dijelom gube značajnog političkog zaštitnika i
prisiljene su na reorganizaciju i sklapanje novih saveza bilo s novim
političkim sponzorima bilo s novim kriminalnim entitetima kako bi
održali svoju poziciju unutar kriminalne karte Balkana.
Danas znamo i nazivk ojeg je Felix dao cijeloj ovoj strategiji
reorganizacije balkanskog kriminalnog podzemlja.
Naime, operativci hrvatske Sigurnosno obavještajne agencije koji su
nadzirali neke od sastanaka Qazima Osmanija s partnerima u Hrvatskoj,
utvrdili su postojanje plana "Operacije Durres", nazvane po albanskoj
luci Drač.
U Hrvatskoj je u tom trenutku značajan dio kriminalne organizacije
koju je kontrolirao Hrvoje Petrač, a s kojom su surađivali i Ratko
Knežević i Andrija Drašković, u zatvoru, tzv. "zločinačka
organizacija" iz sudskih procesa s početka 2000.-ih godina, dok se i
protiv samog Petrača u tom trenutku pokreće više kaznenih istraga, od
kojih jedna i zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta, koja se
istraga vodila protiv Hrvoja Petrača, Srećka Kestnera i Ratka
Kneževića, sve do 2002. godine.
Prijelomni događaj u tim procesima predstavlja, tajni dogovor Qazima
Osmanija Felixa i Hrvoja Petrača, u Ankari, u Turskoj, nekoliko puta
od 2001. do 2005. godine, uz posredovanje tadašnjeg veleposlanika
Republike Hrvatske u Turskoj Amira Muharemija, kasnijeg dugogodišnjeg
predstojnika Ureda Predsjednika Republike, tijekom drugog
predsjedničkog mandata Stjepana Mesića.
Dakle, ti su se klanovi i kriminalne organizacije jednostavno morali
reorganizirati kako ne bi nestali s kriminalne karte Balkana, i taj
trenutak njihove slabosti prepoznao je i lukavo iskoristio upravo
Qazim Osmani zvani Felix, koji tada sklapa kriminalne saveze sa
Petračevom organizacijom, koja uz posredovanje Amira Muharemija, koji
je organizirao susret Petrača i Osmanija u Ankari, te je od 2001. do
2005. u vrijeme Petračevog bijega od hrvatskog pravosuđa održano
nekoliko takvih sastanka Felixa i Petrača u Ankari.
Upravo su na sastancima u Ankari, uz posredovanje pripadnika klana
Osmani Amira Muharemija, Qazim Osmani Felix i Hrvoje Petrač dogovorili
kriminalni sporazum o preuzimanju infrastrukture Petračeve kriminalne
organizacije za međunarodno krijumčarenje cigareta u Hrvatskoj.
Konačni dogovor Petrača i Osmanija postignut je početkom 2005. godine,
nakon čega je Osmani trebao samo definirati dogovor s Antom Vlahovićem
i tajnim vlasnicima TDR-a, odnosno Adris grupe.
Prvi sastanak Vlahovića i Osmanija, kako doznajemo dogodio se upravo
početkom 2005. godine uz posredovanje Ekrema Lluke, te je upravo na
tom sastanku kao prvi dio tajnog prezimanja TDR-a od strane novih
vlasnika dogovoreno udruživanje TDR-a i nekadašnje Tvornice duhana
Zagreb (TDZ), koje je uslijedilo oko godinu dana kasnije.
Međutim, Vlahović je i tada upozorio Osmanija kako postoji grupacija
tajnih vlasnika TDR-a, koji se kriju iza tajnih skrbničkih računa, s
čijim će punomoćnicima morati dogovoriti preuzimanje onog dijela TDR-a
koji vlasništvom ne kontrolira Vlahović sa svojim ljudima.
Kasnije je posredničku ulogu između Vlahovića i Osmanija preuzeo po
Felixovom nalogu Dražen Golemović, koji se danas nalazi u bijegu u
susjednoj BiH, a kojeg istraga Pukanićevog ubojstva, iako su to mediji
uglavnom prešutjeli, također dovodi u vezu s likvidacijom Ive
Pukanića, točnije s navodnim izvršiteljem ubojstva Željkom
Milovanovićem.
Dakle, Osmanijeva "Operacija Durres" u bitnome je od 2000. godine do
2009. godine izmijenila kriminalnu arhitekturu Balkana, a jedan od
glavnih dijelova te strategije bilo je i Osmanijevo preuzimanje
duhanskog biznisa na Balkanu.
Svi kasniji sukobi zapravo proizlaze iz akcija koje su osmanijevi
poduzimali na ostvarivanju svoje kriminalne strategije.
U čijem je interesu Pukanić u Nacionalu pokrenuo svoju kampanju
protiv duhanske mafije? Tko štiti Mila Đukanovića, ako su točne
Medojevićeve tvrdnje da italijansko tužiteljstvo poseduje kubne metre
dokumentacije o njegovoj umiješanosti u šverc?
Danas zapravo postoje i određene indicije da je i sam Pukanićev
projekt tjednih novina Nacionala u određenom trenutku poslužio
operacijama pranja novca kriminalnog podzemlja, pa se tako spominje i
navodni sukob Pukanića i Ratka Kneževića neposredno prije Pukanićeve
smrti, radi Pukanićeve namjere da proda tjednim Nacional stranim
investitorima, dok se smatra kako je jedan od tajnih suvlasnika
Nacionala bio upravo i Ratko Knežević.
Zbog ove su situacije zadnjih par godina Ivo Pukanić i Ratko Knežević,
navodno, bili i u svađi, dok postoji trag i o tome kako je Pukanić
svojevremeno bio policiji prijavio Kneževića zbog nekakvih prijetnji,
ali je naknadno odustao od te prijave.
Nesporno je kako je u početku Pukanićevih novinskih napisa o duhanskoj
mafiji u Crnoj Gori, ta medijska kampanja koju su dogovorno pokrenuli
Ivo Pukanić, Ratko Knežević i Hrvoje Petrač, uvelike odgovarala
planovima kriminalnog klana Osmani za preuzimanje duhanskog biznisa na
Balkanu, jer je ta kampanja ugrozila krijumčarske operacije preko Crne
Gore, koje su kontrolirali Milo Đukanović i Stanko Subotić, koje je
Osmani prije ili kasnije želio eliminirati kao konkurenciju, ali i kao
moguće partnere.
S druge strane, Pukanićeva kampanja protiv duhanske mafije, strogo
ograničena na Đukanovića i Subotića, skretala je pozornost s
aktivnosti kriminalnog klana Osmani na Balkanu, i usmjerila
međunarodne sigurnosne i obavještajne agencije na krijumčarenje
cigareta u Crnoj Gori, dok je Felix u tišini, i potpuno "ispod radara"
sigurnosnih službi zapadnih zemalja, odrađivao svoj plan redefiniranja
balkanskog kriminalnog podzemlja.
Treće, Pukanićeva medijska kampanja donijela je ključan rezultat u
odnosu na projekt redefiniranja kriminalnog podzemlja na Balkanu.
Rezultat te kampanje bio je potpuni prekid duhanskog biznisa preko
Crne Gore, te istovremena uspostava novih i profitabilnijih
krijumčarskih ruta pod kontrolom Osmanijevih, preko Hrvatske,
Makedonije, Rumunjske, Bugarske, ali što je ključno, preko Kosova i
Albanije.
Iako vjerojatno to nije htio, i svojim iskazom u istrazi Pukanićevog
ubojstva, a i kasnije u svjedočenju pred Županijskim sudom u Zagrebu,
Ratko Knežević potvrdio je kako je glavni cilj njegove i Pukanićeve
medijske kampanje 2001. godine bio zaustaviti krijumčarske tokove
preko Crne Gore.
U tome su uspjeli, a najveći profit od toga imali su kasnije upravo
Osmani i Drašković, reorganizacijom krijumčarskih ruta.
Tako je 2001. godine očito započeo proces izolacije crnogorske
krijumčarske trase, a što je u tom trenutku odgovaralo Osmanijevima i
njihovom projektu redefiniranja kriminalne arhitekture na Balkanu.
Međutim, kada je 2007. godine postalo jasno kako se pod istragom
talijanskog državnog tužiteljstva u Bariju nalazi i Osmanijev ključni
partner Andrija Drašković, Osmanijevi su donijeli konačnu odluku o
reaktiviranju tada dvije godine starog plana za Pukanićevo ubojstvo.
Pukanić je svojom kampanjom, očito pretjerao i naveo talijanske
istražitelje na trag Andriji Draškoviću, što je za samog Pukanića kako
je vrijeme pokazalo, bila fatalna pogrješka koju je platio životom.
Drašković, naprosto, preko činjenice da se našao kao optuženik pred
talijanskim pravosuđem, kao jedan od glavnih optuženika sa optužnice
iz Barija, nije želio prijeći, niti oprostiti Pukaniću to što je
nesmotrenom medijskom kampanjom, ugrozio njegove kriminalne operacije.
Andrija Drašković je vrlo brzo odluku o likvidaciji Ive Pukanića
odlučio pretvoriti u stratešku prednost u ostvarivanju dogovorenog
kriminalnog projekta, odnosno u preuzimanju vodeće uloge u srbijanskom
kriminalnom podzemlju, eliminacijom Sretena Jocića.
Tako je osim organizacije Pukanićevog ubojstva, ono od početka
organizrano tako da bi se moglo smjestiti Jociću, te ga na taj način
eliminirati kao moguću konkrenciju Osmanijevim i Draškovićem planovima
na Balkanu, a posebno u Srbiji.
Naime i Draškoviću i Felixu bilo je potpuno jasno kako njihov plan s
Jocićem živim i na slobodi ne može uspjeti.
Dakle, upravo je eliminacija Jocića, trebala Draškoviću i Osmaniju
otvoriti put za potpuno redefiniranje balkanskog kriminalnog
podzemlja, te reorganizaciju i preusmjeravanje krijumčarskih ruta
heroina, kokaina i cigareta, na novu glavnu trasu preko Kosova za
Albaniju.
Upravo to preusmjeravanje krijumčarskih trasa preko Balkana sa
dotadašnjih ključnih točaka, na albansku trasu i luku Drač,
predstavlja i glavni strateški cilj Osmanijeve "Operacije Durres".
Ubojstvom Pukanića, i eliminacijom Jocića, odnosno pakiranjem
Pukanićevog ubojstva Sretenu Jociću, što je odradio upravo Andrija
Drašković, mogla je započeti "Operacija Durres", odnosno završni dio
plana reorganizacije balkanskih krijumčarskih trasa, kojim je planom
ulogu luke Bar u ranijim krijumčarskim trasama trebalo zamijeniti
novom ulogom luke Drač (Durres), preko koje su od 2001. godine
aktivnije preusmjeravane krijumčarske trase heroina i kokaina, a od
2008. godine krenulo je i preusmjeravanje duhanskih krijumčarskih
trasa.
Kako je i zbog čega Ratko Knežević promijenio stranu? Otkud uopće
vječni opozicionar Nebojša Medojević u priči o duhanu? Tko su sve
glasnogovornici klanova?
Knežević je očito pragmatičan čovjek.
U ovom sukobu balkanskih kriminalnih klanova izabrao je jaču stranu, u
ovom slučaju stranu koju predstavlja Qazim Osmani zvani Felix.
Naime, nesporno je kako je upravo Ratko Knežević bio jedan od glavnih
arhitekata duhanske mafije u Crnoj Gori, za što danas optužuje Mila
Đukanovića i Stanka Subotića.
Đukanovićeva i Subotićeva uloga je, dakako, nesporna, nju dokazuju
brojni dokumenti i dokazi, ali Knežević je bio jedan od idejnih
začetnika duhanske mafije u Crnoj Gori, što je neizravno bio prisiljen
priznati i pred Županijskim sudom u Zagrebu, tijekom svjedočenja u
postupku protiv optuženih za ubojstvo Ive Pukanića.
Cijela Kneževićeva priča i sve što on sada radi nije u funkciji, kako
on to lažno predstavlja, obračuna s duhanskom mafijom, nego u funkciji
reorganizacije balkanske duhanske mafije.
U biti, mene sukob Ratka Kneževića i Mila Đukanovića uvelike podsjeća
na sukob Ive Sanadera i Ivića Pašalića.
Naime, baš kao što je javnost u sukobu Sanadera i Pašalića imala dojam
sukoba demokratskog koncepta sa konceptom tranzicijske
ratnoprofiterske političke elite, Ratko Knežević pokušava u svojim
teatralnim javnim istupima ostaviti dojam "patriotske" borbe za
demokratsku Crnu Goru, te rušenje korumpiranog Đukanovićevog režima.
U biti, kao i u slučaju Sanadera i Pašalića, radi se tek o ratu
kriminalnih klanova, unutarnjoj borbi kriminalne elite za nove
pozicije moći, te borbi klanova za tranzicijski financijski plijen,
odnosno enormna financijska sredstva na tajnim računima stečena
organiziranim kriminalom i vladavinom političke korupcije.
Knežević je sudjelovao od početka u izgradnji projekta balkanske
duhanske mafije, i svjestan je o kako se profitabilnoj kriminalnoj
djelatnosti radi.
Zapravo, Knežević je izabrao stranu još 2001. godine, kada je sa
Petračem i Pukanićem krenuo u medijsku kampanju protiv duhanske mafije
u Crnoj Gori, dok su istovremeno prikrivali sve tragove o duhanskoj
mafiji u Hrvatskoj, kao i planove kriminalnog klana Osmani za
preuzimanje duhanskog biznisa.
Uz to, prvi razlog pokretanja Nacionalove kampanje bio je očito
skretanje pozornosti sa istrage zbog međunarodnog šverca cigareta,
koja se u tom trenutku u Hrvatskoj i nekoliko drugih država vodila
protiv Hrvoja Petrača, kao šefa kriminalne organizacije za
krijumčarenje cigareta preko Hrvatske i Ratka Kneževića kao jednog od
njegovih ključnih suradnika u tim kriminalnim poslovima.
Dakle, u trenutku kada je međunarodna istraga zbog krijumčarenja
cigareta preko Hrvatske ušla u trag organizacijske strukture duhanske
mafije u Hrvatskoj, Petrač i Knežević dogovaraju s Pukanićem
lansiranje kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, kako bi se
prikrila činjenica da se hrvatski krak duhanske mafije hijerarhijski
nalazi iznad organizacijske strukture u Crnoj Gori pod kontrolom Mila
Đukanovića i Stanka Subotića Caneta. Strateški cilj Nacionalove
medijske kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, nije, stoga,
kako se to lažno prikazuje bio razotkrivanje međunarodnog kriminalnog
lanca za krijumčarenje cigareta preko Balkana, nego prikrivanje
postojanja organizacijske strukture duhanske mafije u Hrvatskoj i
prikrivanje duhanskih kriminalnih operacija koje je u tom trenutku
kontrolirala Petračeva kriminalna organizacija.
Dok je s jedne strane medijskom kampanjom u Nacionalu koju su
dogovorili Knežević, Petrač i Pukanić, ostvaren cilj snažnog pritiska
na crnogorsku duhansku mafiju, istovremeno se tom istom medijskom
kampanjom prikrivala duhanska mafija u Hrvatskoj i njezine aktivnosti,
kao i činjenica da toj kriminalnoj organizaciji u Hrvatskoj pripadaju
i Hrvoje Petrač i Ratko Knežević.
Upravo te iste 2001. godine, kada je Pukanić prema dogovoru s Petračem
i Kneževićem započeo kampanju u Nacionalu razotkrivajući aktivnosti
duhanske mafije u Crnoj Gori, istraga koju je vodio Sektor
kriminalističke policije Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske
dovela je istražitelje na trag Petraču i Kneževiću, a kako pokazuju
dokumenti koje posjedujem, istraga protiv njih dvojice trajala je i
2002. godine, kada je pomoć u istrazi, operativnim izvješćem hrvatskog
MUP-a od 26. veljače 2002. godine, zatražena i od Interpolovih ureda u
Grčkoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Turskoj, Francuskoj, Egiptu, Velikoj
Britaniji i Sjevernoj Irskoj, tadašnjoj SR Jugoslaviji, Maleziji,
Italiji, Njemačkoj, Bugarskoj, Austriji, Izraelu, Malti, SAD-u i
Rusiji.
Dakle, Knežević je u tom trenutku odlučio prijeći u "pobjedničku"
odnosno jaču kriminalnu ekipu. Danas je to potpuno jasno.
Što se tiče Nebojše Medojevića, on vjerojatno misli kako će pričom o
duhanskoj mafiji lakše doći na vlast, međutim njega uvelike
kompromitira i sama činjenica da mu je u toj njegovoj priči o
duhanskoj mafiji Ratko Knežević glavni adut, s kojim navodno ima
dogovor o tome da Knežević nakon moguće promjene vlasti preuzme
dužnost ministra vanjskih poslova Crne Gore.
Međutim, upravo to podsjeća na situaciju u Hrvatskoj 2003. godine,
kada je vlast preuzimao Ivo Sanader kojeg su mnogi smatrali "čistim" i
proeuropskim političarem.
A radilo se o kriminalcu i mafijašu, kako to dokazuju brojni dokazi.
Koliko se može vjerovati u Medojevićeve moguće reforme i promjene u
Crnoj Gori ako mu put do tih promjena osigurava arhitekt balkanske
duhanske mafije Ratko Knežević?
To je pitanje nad kojim se crnogorska javnost mora zapitati.
Medojević, naravno, koristi Kneževića kao instrument rušenja
Đukanovića i promjene vlasti u Crnoj Gori, međutim, pritom taj
oporbeni lider zaboravlja da je iste takve usluge Knežević
svojevremeno pružao i Milu Đukanoviću, s kojim je organizirao i jednim
dijelom vodio međunarodni šverc cigareta preko Crne Gore.
Dakle, Knežević je taj koji je svojim projektom kriminalizirao vlast u
Crnoj Gori, a sada je isti taj Knežević jedna od glavnih Medojevićevih
perjanica za rušenje Đukanovića.
Imaju li Šarići veze s duhanskom mafijom? Tko je izvršio pritisak na
Beograd da ih počne goniti?
Šarići imaju veze s duhanskom mafijom, samo utoliko što su vezani na
hrvatsku vezu međunarodne kokainske mafije, koju su koordinirali neki
vodeći hrvatski generali poput Ivana Čermaka i nekih drugih, recimo
general Ivan Andabak i Stanko Sopta Baja, a čiji trag vodi prema tzv.
"norvalskoj vezi" međunarodnog organiziranog krijumčarenja kokaina, o
čemu sam dosta pisao.
Norvalski put trgovine kokainom je 1980-tih godina uključivao
krijumčarenje kokaina iz bolivijskog grada Cochabamba u kanadski
Ontario, odnosno u ontarijski grad Halton Hills, odnosno u njegovo
predgrađe Norval, gdje su ga pojedinci iz lokalnog hrvatskog kluba
preuzimali radi transporta u SAD, i to za "klijente" iz miljea bijelih
rasista (white supremacy groups), koji su taj kokain prodavali po
malim mjestima provincijalne Amerike (small town America).
Kako je proizvodnja kokaina u Boliviji krajem 1980-tih godina bila
privremeno prilično suzbijena, ova "norvalska" organizacija nije u tom
trenutku više imala što krijumčariti.
Stoga su centrale jugoslavenskih obavještajnih službi norvalsku grupu
preusmjerili na Kolumbiju i Venezuelu, gdje je Medellinski kartel bio
pod velikim pritiskom.
Tako je "čovjek iz sela Škabrnja" povezao norvalsku grupu sa "gotovo
neograničenom" proizvodnjom kokaina u Kolumbiji, te "kanalima za
transport droge koje je otvarala venezuelanska vojska", koja je bila
"spremna surađivati sa svakim koji može prokrijumčariti kokain na
sjevernoameričko ili zapadnoevropsko tržište.
Među tim pojedincima u Norvalu, koji su se bavili ovim poslom, bio je
i budući hrvatski ministar obrane, "kanadski warlord", Gojko Šušak,
čija veza u Boliviji je bio njegov navodni rođak Ivo Šušak zvani
"Šića".
Obojica Šuškovih, i Gojko i Ivo, bili su na vezi tadašnjeg šefa odjela
hrvatske komunističke tajne policije (UDBA) zaduženog za borbu protiv
tzv. "ekstremne emigracije", tj. za nadzor nad hrvatskom dijasporom,
Josipa Perkovića.
Za Josipa Perkovića se vjeruje da je i danas jedan od "prvih
dvadesetak" najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj.
Udovicu pokojnog Gojka Šuška, Đurđu Šušak, koja je 1990-tih bila među
najutjecajnijima u hrvatskim tajnim službama, smatra se da je i dalje
"poslovno povezana" sa Ivom Šuškom "Šićom", za kojeg se vjeruje da je
i danas "jedan od značajnijih ljudi u evropskoj trgovini kokainom".
Bez veze s "norvalskom organizacijom", čiji ogranci danas uglavnom
operiraju iz Bolivije, Šarić ne bi mogao voditi svoje operacije, i to
je ujedno i glavna poveznica Šarića s duhanskom mafijom u Hrvatskoj,
jer isti ljudi kontroliraju cijeli milje.
S druge strane Šarić je usko povezan s klanom Hajradinovića u BiH,
koje kontrolira Qazim Osmani, a koji operiraju i nadziru jedan dio
trgovine kokainom i heroinom u BiH.
Pritisak za progon Šarića izvršile su prije svega Sjedinjene Američke
Države, nakon što je utvrđena Šarićeva uloga u međunarodnom
krijumčarenju kokaina, a srbijanske su vlasti barem u odnosu na Šarića
očito odradile dobar "posao", odnosno kvalitetnu istragu.
Kako tumačite poruku koju je Stanko Subotić Cane, koji se nalazi na
crvenoj tjeralici Interpola, poslao preko "proameričke" televizije B92
da su Miroslav Mišković i Milan Beko njegovim novcem (50 milijuna
dolara) kupili Luku Beograd i Večernje Novosti?
Pazite to je obrazac po kojem su financirani mnogi tajkuni i mediji i
u Hrvatskoj.
Ljudi poput Subotića bi dali novac za određene poslovne operacije, a
oni koji su iskoristili takve "posudbe" to kasnije "zaborave" i ne
žele vratiti novac.
Subotić je na ovaj način očito nekim ljudima u Srbiji plaćao i
određene usluge, odnosno vrlo vjerojatno i neki oblik zaštite u smislu
dogovora s političkim moćnicima, ili nešto slično.
Tako je to bilo i u Hrvatskoj. Sada stari dugovi dolaze na naplatu, a
nekadašnji poslovni partneri, danas su posvađani i odlučili su se
javno iznijeti međusobni prljavi veš, što dakako otkriva i njihove
međuosbne odnose, međuovisnosti, financijsku povezanost, tranzicijske
tijekove novca i slično.
Za očekivati je da će ovakvih situacija biti sve više na ovim
prostorima.
Kakva je pozicija Ekrema Luke, Qazima Osmanija i generalno albanskog
klana: jesu li oni pravi vladari krijumčarenja duhana?
Qazim Osmani danas je glavni boss balkanskog kriminalnog podzemlja,
ali i apsolutni vladari balkanske duhanske mafije.
Oni koji to zanemaruju ili podcjenjuju Felixovu ulogu i poziciju,
zapravo su loše informirani.
Osmani danas kontrolira osnovne funkcije organiziranog kriminala na
Balkanu: krijumčarenje heroina, krijumčarenje kokaina; cigareta,
ljudi, oružja, nuklearnih materijala.
Felixova organizacija kontrolira organizirani kriminal u Hrvatskoj,
posebno nakon dogovora s Hrvojem Petračem i Vinkom Žuljevićem Klicom,
te drugim organizacijama, kontrolira narko tržište i šverc cigareta u
Srbiji preko Andrije Draškovića, kontrolira organizirani kriminal u
BiH preko sporazuma sa Hajradinovićima, sa Tinom Bralom, Senadom
Šahinpašićem Šajom, a sada je u BiH i njegov blagajnik Dražen
Golemović, a na Kosovu Osmani kontrolira operacije preko nekada
suprotstavljenih klanova Hašima Tačija, Agima Čekua, i Ekrema Lluke.
Lluka je danas glavno čovjek za kontrolu glavne krijumčarske rute
preko Kosova za Albaniju i luku Drač.
Ekrem Lluka jedan je od ključnih igrača balkanskog kriminalnog
podzemlja na Kosovu, čovjek koji za kriminalni klan Osmani na Kosovu
kontrolira krijumčarenje cigareta, heroina, ljudi, oružja, te je jedan
od glavnih oficira za vezu s međunarodnim terorističkim organizacijama
prisutnima na Kosovu.
Osim toga, Lluka, kao nominalno jedan od najutjecajnijih kosovskih
poduzetnika, predstavlja i jednu od linija komunikacije kriminalnog
klana Osmani prema institucijama vlasti, a povezan je i sa Agimom
Čekuom, te sadašnjim premijerom Hašimom Tačijem.
Lluka je poslovno povezan i sa Behgjetom Pacollijem i njegovom
kompanijom Mabatex, a upravo je preko Pacollija i pristupio
kriminalnom klanu Osmani, te ga je Behgjet Pacolli i povezao sa šefom
klana Qazimom Osmanijem zvanim Felix.
Desna ruka Ekremu Lluki je njegov brat Agim Lluka, koji za Ekrema i
klan Osmani kontrolira dio poslova.
U dogovoru sa TDR-om Ekrem Lluka u svojoj ilegalnoj tvornici cigareta
u mjestu Gnjilane na Kosovu, ilegalno proizvodi robne marke cigareta
koje inače proizvodi TDR, te se tako proizvedene cigarete krijumčare
preko Albanije, Bugarske i Makedonije.
Sama činjenica da je Ekrem Lluka kao šef kosovske duhanske mafije i
jedan od glavnih ljudi kriminalnog klana Osmani na Kosovu, istovremeno
bio i predstavnik Tvornice duhana Rovinj na Kosovu, dovoljno govori
sama za sebe.
Naime, upravo ta činjenica da je TDR za svojeg predstavnika na Kosovu
izabrao Ekrema Lluku predstavlja glavnu poveznicu Tvornice duhana
Rovinj i Adris grupe s balkanskom duhanskom mafijom i kriminalnim
klanom Osmani.
Osim što za klan Osmani kontrolira duhanski biznis na Kosovu, Ekrem
Lluka je Osmanijev glavni čovjek za kontrolu puteva heroina preko
Kosova za Srbiju, BiH, Crnu Goru, Makedoniju, Hrvatsku i zapadnu
Europu, što je BND utvrdio svojom istragom i dokumentirao u tajnom
izvješću od 22. veljače 2005. godine.
Lluku se, što zbog njegovim "legalnih" poslova, što zbog njegove
ključne uloge u kriminalnom podzemlju na Kosovu i na Balkanu uopće,
smatra jednim od financijski najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi na
Kosovu, a prema zapadnim obavještajnim analizama spada među 156
najmoćnijih kriminalaca na Balkanu.
Lluka je danas glavni kontrolor krijumčarske rute za luku Drač, pod
kontrolom Osmanijevih i jedan je od ključnih ljudi Osmanijeve
"Operacije Durres".
Razgovarao:
Boris Subašić/Nedeljni Telegraf