Stari Mostar broj 4 (01.-15.11.1995): Memoari sloma Jugoslavije, Warren Zimmerman (ekskluzivni feljton)

 Ekskluzivni feljton "Starog Mostara"

 

MEMOARI SLOMA JUGOSLAVIJE

 

Zadnji ambasador SAD u Beogradu - Warren Zimmerman (3)

 

Albanski nacionalizam je bio, kao i hrvatski nacionalizam, do nekog stepena reakcija na Miloševićevu agresivnu taktiku. Kako su Srbi pritiskali, Albanci su se učvršćivali. Bojkotovali su srbijanske izbore, uprkos američkom savjetu da bi kao određena parlamentarna manjina mogli imati više političkog uticaja. Miloševićev pristup "čvrste ruke" gurnuo je Albance na put bez povratka, ka potpunoj nezavisnosti od Srba. Decembra 1990. godine, bilo je nekoliko kosovskih Albanaca koji nisu insistirali niti na nezavisnosti Kosova, niti na povezivanju sa Albanijom. Psihološki pad je bio kompletan. Bilo kakva provokacija lansirana od bilo koje strane, imala je potencijala da rascijepi pokrajinu.

U ovim prevrtljivim okolnostima nagovarao sam Miloševića da se sastane sa disciplinovanim i impresivnim albanskim liderom, Ibrahimom Rugovom, koji je zagovarao politiku mirnog otpora. Rugova se složio. Milošević je odbio, govoreći o lideru nekih dva miliona Albanaca podvrgnutih Srbiji: "Koga on predstavlja?" Najinteresantnija opozicijska ličnost u Srbiji bio je Vuk Drašković, plahovit i talentovan romanopisac koji je izbačen na političku scenu kao prosrpski ekstremist, kompletan sa bradom Starog Zavjeta, rasističkim idejama i licem srpskog seljaka. Jednom se već naučio kretati po palubi uzburkanog političkog mora, međutim, Drašković se pretvorio u nepokolebljivog branitelja otvorenog političkog sistema i slobode štampe. Dana 9. marta 1991. godine, iskoristio je svoj talent za motivisanje ljudi da bi priredio masovni skup protiv Miloševićeve kontrole medija u Beogradu. Nespretno ponašanje sa policijom i vojskom rezultiralo je sa dva smrtna slučaja - jedan demonstrant i jedan policajac - a Drašković je uhapšen i zatvoren na kratko. Mnogi posmatrači su osjećali da je ovaj skup, koji je pokazao srbijanski folklor, skoro stigao do svrgavanja Miloševića. Dok je ovo diskutabilno, hrabrost od blizu 100.000 spontanih demonstranata je bila poletna nagrada demokratskim vibracijama mnogih Srba.

Mnoge nove opozicione ličnosti u okviru bivše Jugoslavije zauzele su jasan stav prema nacionalizmu. Prema otvorenim iskazima, platili su cijenu u uredima za ispitivanje, prijetnjama smrću, batinanjem i hapšenjima. Uz moju jaku podršku, zapadne grupe za ljudska prava su pomogle opozicionim organizacijama i publikacijama da prežive. Investiranje ma koliko dugoročno, isplatiće se jednog dana. Ljudima se pomagalo i oni koji su uspjeli, dio su jedne "druge Srbije" i "druge Hrvatske" - jezgro demokratskog oporavka mora na vrijeme zamijeniti tadašnju nacionalnu histeriju. Niti Milošević, a ni Tuđman nisu mogli shvatiti zašto se mi toliko brinemo o ljudima koji su ubijeni, mučeni, zlostavljani ili stalno napadani. Milošević bi slušao strpljivo, a zatim bi upitao:"Zašto gubite vrijeme na ovim pojedincima, koji su svakako kriminalci, kada su Srbi kao narod bili zlostavljani godinama?" Tuđman bi često buknuo kao furija kad bih imao smjelosti izložiti da ni hrvatske vlasti nisu baš uvijek primjerene demokrate. Kada bi se došlo do rezultata, Milošević ih gotovo nikad nije dostavljao, a Tuđman ponekad jeste.

JEDANAESTOSATNI MANEVRI

 Posljednja godina postojanja Jugoslavije suočila se sa razvijanjem unilateralnih i konfliktnih nacionalističkih strategija. Slovenija, gdje je decembarski referendum 1990. godine iskazao strahovitu podršku nezavisnosti, objavila je odluku o secesiji u junu 1991. godine, ako rješenje o labavoj konfederaciji ne bude prihvaćeno. Svjesno praveći svoju državu taocem slovenske politike, Tuđman je rekao da Hrvatska treba činiti ono što je Slovenija uradila. Milošević je uzvratio da će raspad Jugoslavije voditi ka srbijanskom inkorporiranju svih Srba u jednu državu. Bosanski lider Alija Izetbegović obrazlagao je da je opstanak Jugoslavije u bilo kom obliku esecijalan za očuvanje mira i sprečavanje tragedije u Bosni. Izetbegović je bio blage naravi, popustljiv i neprekidno zabrinut. Nosio je plašt vođstva sa velikom nelagodom. Pobožan Musliman, ali ne i ekstremist, dosljedno je zagovarao očuvanje multinacionalne Bosne. Milošević i Tuđman nisu dijelili njegovo mišljenje i položili su filozofsku kartu za odvajanje muslimanskog entiteta. Bosna je imala izražen multinacionalni karakter i najveći procenat miješanih brakova od bilo koje druge republike. Dok njihova historija do XV vijeka nije bila krvavija od historije Engleske ili Francuske, Bosna je bila balkanska zemlja u kojoj se najviše ubijalo za vrijeme II svjetskog rata. Izetbegović je bio kratak sa mnom: "Ukoliko Hrvatska postane nezavisna, Bosna će biti razorena."

SRAMNA ULOGA JNA

Za tog razdoblja, Jugoslovenska narodna armija izlazi na vidjelo kao glavni politički igrač, vrlo neobična uloga za jednu komunističku vojsku. Regularno sam se sastao sa ministrom odbrane Veljkom Kadijevićem, oficirom obuzetim mračnim mislima i bez smisa za šalu, koji je govorio sa antipatijom o Slovencima i Hrvatima, a paranoično o Njemačkoj, u kojoj je vidio sklonost ka inkorporaciji Balkana u IV Rajh. JNA je uživala tradiciju vrijednu ponosa, njeni korijeni su u Titovim partizanskim odredima, koji su stali nasuprot Nijemaca u II svjetskom ratu. Po veličini peta armija Evrope, dobro opskrbljena od strane Sovjetskog Saveza i enormne domaće industrije oružja, smatrana je najznačajnijom institucijom jedinstva u Jugoslaviji. Njen oficirski kadar, međutim, bio je većinom srpski, pošto su ih događaji natjerali da biraju po Miloševiću. 

Obje, i Hrvatska i Slovenija, pokušavale su kreirati sopstvene snage pozivajući svoje mladiće da dezertiraju iz JNA i slabeći kontrolu JNA nad snagama Teritorijalne odbrane (jedna vrsta narodne garde). JNA je podivljavala od ovog brzog i obilatog stvaranja vojski. "Koliko vojski imaju Sjedinjene Države?", zagrmio je na mene Kadijević. Početkom 1991. godine, JNA je pokušala prisiliti jugoslovensko Predsjedništvo - komično slab kolektiv od osam vođa države - da proglasi vanredno stanje u zemlji i ovlasti Armiju da razoruža slovensku i hrvatsku vojsku. Ovo naređenje, koje je naraslo skoro do vojnog udara, politički je sprečavano iod demokratski nastrojenih članova Predsjedništva iz Makedonije i Slovenije - Vasila Turpukovskog i Janeza Drnovšeka. Poraz je ponukao Miloševića da iskoristi četiri glasa koja je kontrolisao u osmočlanom Predsjedništvu da bi potkopao dogovorenu rotaciju njegovog "predsjednika" od Srbina na Hrvata. (nastavlja se)  

 

 

 

  

U Parizu potpisan Mirovni sporazum za BiH - Dobrodošlica miru (Oslobođenje, 15.12.1995)

 OSLOBOĐENJE

Sarajevo, godina LII

Broj 17068

Petak, 15. XII 1995.

 

U PARIZU POTPISAN MIROVNI SPORAZUM ZA BIH

Dobrodošlica miru

Predsjednici, Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Srbije Slobodan Milošević, Hrvatske Franjo Tuđman, tačno u 11 sati i 45 minuta stavili svoje potpise na istorijski sporazum. Ceremoniji prisustvovali brojni svjetski državnici

 

Pariz, 14.decembar - Sporazum o miru u Bosni i Hercegovini formalno je potpisan u 11 sati 45 minuta u Elizejskoj palati u Parizu. Predsjednik BiH Alija Izetbegović, Srbije Slobodan Milošević i Hrvatske Franjo Tuđman tačno u 11 sati i 45 minuta stavili su svoje potpise, dok su kao svjedoci i patroni iznad njih stajali predsjednici Francuske Žak Širak i Sjedinjenih Država Bil Klinton, njemački kancelar Helmut Kol, te predsjednici vlada Velike Britanije Džon Mejdžor, Španije Felipe Gonzales i Rusije Viktor Černomirdin, koji su zatim i sami parafirali sporazum.

 

Čin koji bi trebalo da donese mir Bosni i Hercegovini, ozvaniči ga na prostoru bivše Jugoslavije i vrati Evropi zbivao se u tišini u prisustvu potpredsjednika vlada i ministara inostranih poslova i drugih zvaničnika iz 50 zemalja, te najviših ličnosti Ujedinjenih nacija, Evropske unije, Nata, Evropske organizacije za bezbjednost i saradnju, Konferencije islamskih zemalja, Savjeta i Parlamenta Evrope. Međusobno rukovanje svih potpisnika propraćeno je diplomatskim aplauzom.

 

Bio je to svečani trenutak, koji bi trebalo da značajno obilježi istoriju, a kojem su prethodile tokom troipogodišnjeg rata bezbrojne rezolucije mirovne konferencije, pregovori, hiljade tona humanitarne pomoći, stacioniranje snaga Ujedinjenih nacija, Snaga za brze reakcijec, konačno intervencija Nata i radikalnije angažovanje Sjedinjenih država. (Dž.S. 3-7. strana)z

 

 

GOVOR PREDSJEDNIKA IZETBEGOVIĆA

SNAGA MODELA

Pariz, 14.decembar  (BH PRESS) - Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma za BiH, danas se predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović obratio skupu u Parizu riječima:

"Zahvaljujem francuskoj vladi i francuskom narodu za domaćinstvo ove važne konferencije i za gostoprimstvo koje su nam ukazali. Zahvaljujem svim ovdje u sali za učinjene napore da ova današnja konferencija bude moguća. Posebno izražavam priznanje američkom narodu, američkom Kongresu i predsjedniku Klintonu za ono što su učinili qi što će učiniti da rat u regionu prestane i da otpočne mir. Došli smo ovdje da potpišemo ugovor o miru u BiH, koji smo parafirali u Dejtonu prije dvadesetak dana. Naš narod i naš parlament prihvatili su taj ugovor, učinili su to bez oduševljenja, poput čovjeka koji ispija koristan, ali gorak lijek.

 

Ipak, želim vas uvjeriti u našu budućnost, da potpisani ugovor i sve njegove dijelove dosljedno i pošteno provedemo. Naš cilj je bio i ostao cjelovita i demokratska Bosna. Odredbe ugovora to garantuju, ali hoće li te odredbe postati život ili će ostati mrtvo slovo na papiru to od ovog trenutka dobrim dijelom zavisi od nas, od toga šta hoćemo i šta možemo. Borba za te ciljeve nije izgubljena, ali nije ni dobijena. Ona se nastavlja drugim, miroljubivim sredstvima, ne silom oružja, kojeg smo bili lišeni, nego snagom ideja i duha. Vjerovali smo i tvrdili da je naš model višenacionalne zajednice i otvorenog društva nadmoćan i da ne može izgubiti. Došlo je vrijeme da to sebi i drugima dokažemo. Sa ovim mislima mi poručujemo Srbima da je rat završen i da zlo treba da prestane. Još jednom objavljujemo da nema revanša i osvete, ali da ima i treba da ima pravde. Ljudska prava moraju svugdje biti uspostavljena, prognanici imaju pravo na svoj dom, a krivci na svoju kaznu, jer kazna je ljudsko pravo zločina. Srbima oko Sarajeva treba omogućiti izbor da odu ili ostanu. Mi ih pozivamo da ostanu i nastave živjeti u sigurnosti. Jedini uslov je da poštuju zakon BiH koji naređuje slobodu, a zabranjuje nasilje. Neka pomognu svojim susjedima da se vrate svojim kućama i neka sarađuju sa legalnim organima i vlastima BiH u uspostavljanju reda i zakona.

Zatražit ćemo od Ifora i međunarodnih organizacija da u toku prijelaznog perioda posreduju u ostvarivanju kontakata na svim nivoima, kako bi se odredbe danas potpisanog ugovora u cijelosti provele. Pozivamo svijet da u ovom historijskom trenutku pomogne Bosni. Pošaljite vaše trupe da provedu ugovor o miru i ispunite svoja obećanja koja se tiču ekonomske pomoći za obnovu zemlje. Bosna će vam to uzvratiti na najbolji način, postajući faktor mira i stabilnosti u ovom dijelu svijeta. 

 

 

 

  

  

 

   

Amerika Tuđmanu: Vrlo cijenimo što novac i krv svojih vojnika žrtvujete za obranu Bošnjaka (Slobodna Dalmacija, 12.8.2023.)

SKINUTA OZNAKA TAJNOSTI S IZVJEŠĆA STALNOG OBAVJEŠTAJNOG POVJERENSTVA KONGRESA

AMERIKA TUĐMANU: 

Vrlo cijenimo što novac i krv svojih vojnika žrtvujete za obranu Bošnjaka

https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/politika/dokumenti-iz-1995-godine-amerika-tudmanu-vrlo-cijenimo-sto-novac-i-krv-svojih-vojnika-zrtvujete-za-obranu-bosnjaka-1314145

Svjestan da Amerika Hrvatskoj nije mogla jamčiti mirni povratak okupiranih teritorija, tadašnji veleposlanik Peter Galbraith je nadolazeću hrvatsku VRO "Oluja" smatrao dobrim vojno-političkim rješenjem. Ipak, američki dužnosnici su se tada bojali da bi Slobodan Milošević mogao posegnuti za ratnom eskalacijom...

Rat će započeti sutra u 4.30 ujutro - zapisao je u večernjim ili poslijepodnevnim satima 3. kolovoza 1995. američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith u svoj diplomatski dnevnik, čije je odlomke izdalo Nacionalno obrambeno sveučilište SAD-a 

 

Autor članka: TIHOMIR RAJČIĆ

 

Galbraith je toga dana hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu rekao da je službeni Washington svjestan da pobunjeničke srpske vlasti u tzv. Krajini nisu spremne prihvatiti mirni povratak u ustavni poredak Republike Hrvatske, ali da ipak treba nastaviti pregovore. No, Galbraithovo predviđanje nije se ostvarilo, isto kao što njegov savjet nije imao smisla. To se najbolje vidjelo 5. kolovoza 1995., kada je Galbraith u svoj dnevnik zapisao:"Hrvati su izveli veliki vojni prodor. Jutros su osvojili Knin."

U pozadini ovih riječi je bila tragična situacija u Bosni i Hercegovini i američki strah od neuračunljivosti tadašnjega srpsko-jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića.

Hrvatska i Bosna i Hercegovina su za Amerikance 1995. bile jedinstvena vojno-politička bojišnica na kojoj su vojne snage bosanskih Srba provodile masovnu eliminaciju bošnjačkog civilnog stanovništva, pri čemu je za  Galbraitha posebno upečatljiv bio srpski zločin u Srebrenici. Galbraith je u svome dnevniku 20. srpnja 1995. napisao kako je vojska bosanskih Srba samo produžena ruka službenog Beograda koji ju je financirao, organizirao, naoružavao i nadgledao.

Pohvala iz Washingtona

Za službeni Washington je posebno važna bila sudbina Bihaća, koji je bio u okruženju srpske vojske i čijih je 160 tisuća stanovnika moglo stradati u novom srpskom zločinu. Zato je Galbraith 25. srpnja 1995. hrvatskoj Vladi prenio službenu poruku iz Washingtona, u kojoj je pisalo:

"Vrlo cijenimo prošlotjedne konzultacije i vašu voljnost da svoj novac i krv svojih vojnika žrtvujete za obranu Bošnjaka." Iza ovih riječi je bio Galbraithov strateški razgovor s tadašnjim hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom, koji mu je tri dana prije otvoreno rekao da se predsjednik Franjo Tuđman odlučio za izravnu vojnu intervenciju za spas Bihaća. Svjestan kako Amerika Hrvatskoj nije mogla jamčiti mirni povratak okupiranih teritorija, Galbraith je nadolazeću hrvatsku VRO "Oluja" smatrao dobrim vojno-političkim rješenjem. Ipak, američki dužnosnici su se tada bojali da bi Slobodan Milošević mogao posegnuti za ratnom eskalacijom, slično kao što se danas boje da bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao napraviti isto.  

Jedanaest dana nakon završetka pobjedonosne "Oluje", u Zagreb je došao tadašnji "leteći" američki pregovarač za Balkan Richard Holbrooke, koji je pripremao Daytonski sporazum, sklopljen četiri mjeseca kasnije. Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je s njime, među ostalim, razgovarao o sudbini Bosne i Hercegovine. Prema Galbraithovom dnevniku Tuđman je otvoreno rekao da Bosna i Hercegovina nije održiva te da treba spriječiti nastanak velike muslimanske države koja bi se protezala od Makedonije, preko Kosova, Sandžaka i Bosne i Hercegovine do Jadrana, i koja bi bila opasnija od Srbije. Prema Galbraithu Tuđman je tada rekao i kako je samostalna Bosna i Hercegovina privremeno rješenje te je na engleskom naglasio:"Bosnia Herzegovina has no future" ("Bosna i Hercegovina nema budućnosti").

Iako je Galbraith riječi hrvatskoga predsjednika smatrao predrasudama koje su protivne američkim interesima i koje treba oštro suzbiti, njegovo djelovanje se pokazalo vrlo kontroverznim. Naime, unatoč krajnjoj odbojnosti prema Tuđmanovim gledištima na Bosnu i Hercegovinu, Galbraith je, po prešutnom nalogu tadašnje američke administracije Billa Clintona, organizirao nelegalno krijumčarenje oružja iz islamističkoga Irana za bošnjačku Armiju Bosne i Hercegovine.

Iransko oružje za Bošnjake

Tako barem svjedoče nekidan (8.kolovoza 2023.) deklasificirana izvješća stalnog obavještajnog povjerenstva američkoga Kongresa iz 1998. Prema tim izvješćima Galbraith je u travnju 1994. sudjelovao u tajnom i neovlaštenom krijumčarenju iranskoga oružja u Bosnu i Hercegovinu. Riječ je bila o zakulisnoj diplomatskoj igri koja je uključivala američko ministarstvo vanjskih poslova i neke hrvatske dužnosnike. S obzirom da je u Iranu tada, kao i danas, vladao islamistički režim od kojeg je službeni Washington zazirao, Galbraith je pred kongresnim istražnim povjerenstvom tvrdio da ni on ni tadašnja administracija Billa Clintona nisu sudjelovali u ovoj krajnje sumnjivoj transakciji, što je kongresnom istražnom povjerenstvu izgledalo kao neuvjerljiv izgovor.

Očito,  Galbraith je bio svjestan da je svojim postupanjem izravno podupirao islamizam u Bosni i Hercegovini na koji je upozoravao Tuđman, pa se branio ne baš istinitom tvrdnjom da nije dobio nikakve službene instrukcije iz Washingtona i da nije sudjelovao u krijumčarenju oružja za Bošnjake.

Jednako kontroverznim se pokazalo Galbraithovo svjedočenje na procesu protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača u Haagu.

Kada se zna da haaško tužiteljstvo u ovom slučaju nije uspjelo dokazati postojanje udruženog zločinačkog pothvata za progon srpske manjine iz Hrvatske, vrlo kontroverzno zvuče Galbraithove riječi da je iz čestih razgovora s predsjednikom Franjom Tuđmanom i najvišim hrvatskim dužnosnicima došao do zaključka da je cilj tadašnjeg službenog Zagreba bio etnički homogena Hrvatska u kojoj bi se na mjesto izbjeglih pripadnika srpske manjine naselilo milijun hrvatskih izbjeglica iz susjednih zemalja (...)     

Nastavak članka dostupan pretplatnicima Slobodne Dalmacije na linku:  https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/politika/dokumenti-iz-1995-godine-amerika-tudmanu-vrlo-cijenimo-sto-novac-i-krv-svojih-vojnika-zrtvujete-za-obranu-bosnjaka-1314145

 

 

  

 

 

Kad mi izađe nova knjiga, morat ću nositi pancirku (Boris Rašeta za Express, subota, 17. lipnja 2023.)

Prvi svezak knjige Stipe Mesića - cijeli materijal ima gotovo dvije tisuće stranica - trebao bi izaći na jesen, pa nema sumnje da če privući veliku pozornost. I na tumačenja naše novije povijesti

Morat ću nositi pancirku kad to izađe, šalio se zadnjih mjeseci "doživotni bivši" predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić. Uskoro, naime, kako je objavio Glas Istre iz tiska treba izaći prvi od tri sveska njegovih memoara u izdanju Tehničke knjige iz Zagreba. To je, zapravo, treći put da Mesić ukoričuje svoju biografiju - najprije je izdao knjigu "Kako sam srušio Jugoslaviju", koja je u drugom izdanju nosila naslov "Kako smo rušili Jugoslaviju", potom je Ivica Đikić objavio njegovu biografiju "Domovinski obrat - politička biografija Stipe Mesića", a ovo će biti zadnja i, čini se, najbrutalnija verzoja životne i političke priče čovjeka koji se nikad nije plašio, pa je očito da će sadržaj biti papren. Prema onom što se može doznati iz krugova bliskih Mesiću, on će reći "popu pop, a bobu bob" - pisat će o naručenim ubojstvima, naručiteljima, izvršiteljima, zakulisnim političkim, ekonomskim i obavještajnim igrama, pa bi njegova ispovijed mogla utjecati i na tumačenja naše novije povijesti. Stjepan Mesić je, naime, zadnji ključar tajni - on je bio na čelu svega osim kućnog savjeta i Ujedinjenih naroda, u Hrvatskoj je bio predsjednik općine, Sabora, Vlade i dva puta Republike, predsjednik Jugoslavije bio je jednom. Mesić se godinama druži i sa starim Jožom Manolićem, koji je prošle godine bio vrlo zabrinut za sudbinu Hrvatske, pa je Mesiću predložio osnivanje savjetodavnog tijela čiji bi zadatak bio vraćanje zemlje - u kojoj već godinama 70 posto ispitanika misli da idemo u krivom smjeru - no do toga ipak nije došlo jer postoje letvice koje čak ni dobri stari Joža ne može preskočiti. Stjepan Mesić zna puno. U jednom od svezaka njegovih memoara izaći će priča o tome kako je hrvatska javnost doznala za ubojstvo obitelji Zec. Danas je o tom zlodjelu poznato dosta toga, ali ključni pozadinski detalji priče iznenadit će javnost, prije svega ime čovjeka koji je medijima dostavio spise iz istrage. Riječ je o poznatom desničarskom političaru, koji je relativno nedavno igrao važnu ulogu u političkom životu zemlje. Mesić objašnjava kako je Tuđmanova stranka, koja se isprva trebala zvati Hrvatski demokratski zbor, ali je na intervenciju Tomislava Ladana, koji je smatrao da to ime asocira na Dimitrija Ljotića, pa je promijenjeno u "Zajednica". isprva trebala imati ljevičarski predznak, ali je, na misteriozan način, postala desničarska - što je Joža Manolić navodno prokomentirao riječima: "Došli smo kao domobrani, a odlazimo kao ustaše". Nije točno poznato o kojim će sve likvidacijama Mesić pisati. Tijekom devedesetih na neobičan je način stradao Ante Paradžik, nepoćudni i neposlušni pravaški vođa, koji je navodno ubijen zabunom, kao i pravaški general Blaž Kraljević, koji je stradao u Hercegovini. I oko ubojstva Mire Barešića godinama se pletu razne priče. Hoće li "doživotni bivši" ispisati nešto i na tu temu? Prvi svezak knjige - cijeli materijal ima gotovo dvije tisuće stranica - trebao bi izaći na jesen, pa nema sumnje da će privući veliku pozornost. Mesić se u memoarima bavi i korupcijom. Sigurno će detaljnije objasniti i sljedeće svoje riječi: "Iz Amerike i Kanade (1991.) dolaze neki ljudi koji su bogati. Može se reći da su milijunaši. Uspješni Hrvati. Janko Herak, Miško Primorac, Ivica Zdunić. I oni traže od nas, ako idemo na izbore, da idemo zajedno sa Savkom i Mikom. Jer da sami ne možemo uspjeti. Ali Savka nije htjela, pa onda ni drugi. Neće ni Miko, neće ni Srečko Bjelić. E onda smo mi smatrali: možemo sami pobijediti, ali imamo čvrsti okvir iz kojega Tuđman ne može izaći.

U Mesićevu životu ima doista bizarnih epizoda - prvi put Tita je vidio kao dječak i Tito mu je dao čokoladu. "Prvi put sam ga sreo kad sam išao u požešku gimnaziju. Moj otac je bio predsjednik kotara. Bio je poslanik u saveznoj skupštini. Tito je dolazio. To je negdje pedeset i neka godina. Bio sam gimnazijalac. On je držao govor u Brodu. Došao sam s ocem i tad sam Tita vidio iz blizine. Nisam se s njim rukovao. No pošto sam ja bio s ocem, on mi je dao čokoladu i time sam dobio otpust te sam otišao tamo u masu ljudi, koji su čekali njegov govor. A rukovodioci su mu bili malo bliže. U to vrijeme sam ga ja gledao sasvim jasno. Kult ličnosti se politički stvara. Tako da ja nisam ni slušao šta on govori. Ja sam ga samo gledao jer sam bio opčinjen njegovom figurom - njegovom političkom osobom", sjetio se jednom. Kao odrastao čovjek s njim je bio na sastanku partijskog aktiva u Slavoniji, a zadnja veza Tita i Mesića sadržana je u Titovoj rečenici:"Ima neki predsjednik općine Orahovica koji bi restaurirao kapitalizam", nešto kasnije Mesić je iz Orahovice prebačen u obližnju Gradišku. "To je bio jedan teški zatvor. Jer 32 zatvorenika su u sobi. Od toga je bilo pet političkih ili kvazipolitičkih. A drugo su sve bili manje više kriminalci povratnici. Ali u takvoj prostoriji gdje nema grijanja, nema vode, kad te zaključaju uvečer, ujutro tko preživi - taj se javlja na prozivku. Jer tu je bilo i bolesnih. Svašta je bilo. I u zimi i u ljeti 32 u sobi. Sada gledam kako su ovi na izdržavanj kazni kod nas. Pa to je "esplanada" prema onome kako smo mi imali." Mesić se prisjetio i diskusije koju je vodio s Markom Veselicom u vrijeme studentskog štrajka 1971. godine. "Marko Veselica je kazao da sam ja presentimentalan prema vodstvu Centralnog komiteta i da ja mislim da ako ovo vodstvo padne doći će još kroatičnije, hrvatskije i još demokratičnije. No kako je kasnije došlo do represije, došlo je i do suđenja. Marko i ja smo se našli u Staroj Gradiški. I jesu li došli kroatičniji i demokratičniji, pitao sam Veselicu."

Bit će zanimljiv i današnji, sine ira et studio, pogled na Tuđmana, kojeg je nakon izlaska iz zatvora povremeno susretao. "S Tuđmanom sam se, manje više, sastajao prigodno. Najviše poslije sedamdeset i prve godine. I kada je on došao iz zatvora, i kada sam ja došao, onda bismo se sastajali kod Savke, kod Srećka Bjelića, kod Marka Koprtle, kod Mike Tripala, uvijek bi se našla neka prigoda. Ili je netko kupio auto, ili je netko imao rođendan, ili se nekome rodio unuk. Jer, više se nikome djeca nisu rađala, ali jesu unuci. I onda bismo se našli. I malo raspravljali o raznim tad aktualnim temama. Čitavo to vrijeme Tuđman nije predlagao da se dijeli Bosna. Ali je često ponavljao da je AVNOJ pogriješio kada je Srbiji dao autonomnu pokrajinu Vojvodinu. Jer Vojvodina nikada do Prvog svjetskog rata nije bila u sklopu Srbije. Ali ako je već Srbija dobila Vojvodinu, onda je Bosna i Hercegovina trebala biti u Hrvatskoj. Kao što je tamo pokrajina, tako i ovdje pokrajina. Mi sada možemo pričati što je AVNOJ trebao, a što nije trebao, ali to je bilo definitivno riješeno. I onda on na tome ne bi dalje inzistirao. I nikada, moram reći, nije govorio o podjeli Bosne. To nije bila nikakva ilegala. Ali se ipak nismo sastajali, da tako kažem, na javnim mjestima, nego u kućama. Uvijek bi se analizirao tadašnji politički trenutak. I procjene su vršene."

Mesić je vodio dosta rasprava i s Borom Jovićem, podlim i priglupim srpskim članom predsjedništva SFRJ, koji mu je iskreno izložio srpski plan. "Ja njemu kažem: dobro, Boro, što vi želite u Hrvatskoj? Da li želite Srbe u Hrvatskoj - naše građane? Ne. Da li želite naš teritorij? Ne. Ono što mi želimo je 63% Bosne i Hercegovine, to je bilo srpsko, to jest srpsko i to srpsko mora ostati. Ako vi od Hrvatske ništa ne očekujete, pa idemo onda ti i ja, Tuđman i Milošević, negdje sjesti pa da mi konstatiramo koji su problemi. I da tražimo onda političke mehanizme kako da to riješimo, u jednoj demokratskoj proceduri, ali da se okanimo oružja. Kaže on da se slaže, da je zvao Miloševića i on se složio. I ja sam uzeo avion, otišao u Zagreb. Rekao Tuđmanu: ova dvojica se žele sastati, jesi li za to. Kaže on - jesam, a ja ću ti reći kada ćeš dogovoriti. Međutim, potom Tuđman meni više ništa ne govori, jer njemu je to bio znak da može s Miloševićem sam razgovarati."

Mesić je memoare priredio u suradnji s dr. Franjom Maletićem, profesorom na Sveučilištu Sjever u Koprivnici, koji je objavio i sjećanja Jože Manolića, koja su obilovala šokantnim tvrdnjama, ali nigdje nisu bila ozbiljno demantirana. Pitanje svih pitanja - koliku je i kakvu ulogu imala služba državne sigurnosti - u ovim će sjećanjima svakako biti detaljno elaborirano i poduprto brojnim dokumentima. Stjepan Mesić zna s arhivima kao profesionalac - kad je postao predsjednik, sa stenogramima sa Pantovčaka izazvao je bezbroj političkih potresa, oluja i nevera. Prvi svezak, kako su doznali kolege iz Glasa Istre "bavi se zakulisnim igrama u kojima su sudjelovali špijuni i svi

oni koji su osiguravali komunistički režim. Mnogo od toga nije jasno ni do danas, najmanje kako su se stvarali savezi svih iz komunističke poluge vlasti i kako su gazili sve one koji im nisu bili po volji. Miko Tripalo i Franjo Tuđman sedamdesetih su se godina po povratku iz Slavonskog Broda, vozili automobilom, pa je ni s čim izazvan Tuđman rekao Tripalu: "Zapamtite, za dvadeset se godina ovdje ništa bez mene neće događati." Kako je znao?  Kako je mogao znati? U memoarima će Mesić pisati o svojim zatvorskim danima, stradanju hrvatskih domoljuba. Drugi tom bavi se događajima koji su prethodili  ratu na ovim prostorima, približavanju Mesića politici Franje Tuđmana, njegovim beogradskim danima. Mesić je i zadnji svjedok koji može svjedočiti o Tuđmanovom vremenu iz prve ruke, jer je dugo bio njegov blisku suradnik dok se nisu razišli. Bit će tu puno pikanterija, koje su sve dileme imali ljudi u vodstvu tadašnje Hrvatske, pogleda na osjetljive situacije. Afera Našice i čekovi koje je iz Australije donio, navodno za Zakladu Ankice Tuđman, također će biti tematizirani u knjizi. U završnom dijelu ambiciozno zamišljene trilogije bit će opisan razlaz s Tuđmanom i dva predsjednička mandata, koja je Mesić osvojio s tek nešto manje glasova od Tuđmana.