International Society for Military Law and the Law of War - NEWSLETTER APRIL/MAY/JUNE 2007 (Iraq, Sudan, Kosovo, Serbia, ICTY. ICTR etc.)

International Society for Military Law and the Law of War - NEWSLETTER APRIL/MAY/JUNE 2007

EDITORIAL Dear Member, The topic of extraterritorial application of human rights obligations to external operations was chosen for the keynote discussion of our last Congress. The May 2007 decision of the European Court of Human Rights in the cases Behrami and Behrami v. France and Saramati v. France, Germany and Norway, constitutes a new and important element in the ongoing discussions, especially in the context of operations under Chapter VII of the UN Charter. Both cases concern conduct of personnel of States Parties in the international civil and security presence in Kosovo. The Court held that is was not competent to review the acts of the States in question carried out on behalf of the UN. We are therefore very pleased to offer you in this newsletter inter alia a preliminary analysis of this decision. Ludwig Van Der Veken Secretary-General

Hrvati Bosne i Hercegovine — nositelji europskih vrijednosti? - zbornik radova (dvojeznička publikacija na hrvatskom i engleskom jeziku), mart, 2017

Hrvati Bosne i Hercegovine — nositelji europskih vrijednosti? ZNANSTVENO-STRUČNI SKUP S MEĐUNARODNIM SUDJELOVANJEM
Zbornik radova
Neum, 16. i 17. ožujka 2017

 "Republika Hrvatska je podržala referendum o samostalnosti i nezavisnosti BiH. Prva je uputila veleposlanika u Sarajevo. Bosna i Hercegovina, kao i Republika Hrvatska, bila je žrtva Miloševićeve velikosrpske agresije. Gotovo sva vojna i humanitarna pomoć Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini došla je iz Republike Hrvatske ili preko Republike Hrvatske. Republika Hrvatska je, uz Sjedinjene Američke Države, najzaslužnija za zaustavljanje nesretnog hrvatsko-bošnjačkog sukoba, a u skladu sa Splitskom deklaracijom i za oslobođenje preko 20 posto teritorija Bosne i Hercegovine. Tijekom rata Republika Hrvatska je primila gotovo milijun izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska je potpisala Washingtonski i Daytonski sporazum te bitno pridonijela zaustavljanju rata i uspostavi mira u Bosni i Hercegovini. " - Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske

Swedish International Development Cooperation Agency (SIDA) - Annexes to the Country Strategy for Bosnia and Herzegovina (2003–2005)

Swedish International Development Cooperation Agency (SIDA) - Annexes to the Country Strategy for Bosnia and Herzegovina (2003–2005)

"The Office of the High Representative is responsible for the civilian implementation of the GFAP, and is thus the final authority in theatre regarding its interpretation. The HR is authorised to impose legislation and dismiss obstructive officials, and is tasked with co-ordinating the activities of other international civilian organisations. The current (and last?) HR, Lord Paddy Ashdown, has taken a very proactive, attitude to his work, already passing some eighty laws in less than six months in office."

"Malaysia has a coherent and visible return reconstruction programme in, for example, Srebrenica. Malaysian private capital is also responsible for the largest speculative construction project at present in Sarajevo. A large high-rise building complex is being built for the sale of housing and office space. The largest foreign direct investment in BiH is the Kuwait Government investment in the Zenica steelworks. Part of this investment has been used to set up a separate company with a Kuwaiti director, BiH Steel. Donated money from the Arab world has also been used to set up loan funds for enterprises through a local Sarajevo bank. In the NGO world the Egyptian Igasa and the London-based Islamic Relief have been serious actors with funding from various sources."

Procjena provedbe Akcionog plana za implementaciju UNSCR 1325 „Žene, mir i sigurnost“ u Bosni i Hercegovini 2010-2013 avgust/kolovoz 2013. (autor: Agencija za ravnopravnost spolova BiH)

Procjena provedbe Akcionog plana za implementaciju UNSCR 1325 „Žene, mir i sigurnost“ u
Bosni i Hercegovini 2010-2013
avgust/kolovoz 2013.

autor: Agencija za ravnopravnost spolova BiH, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeblice

Izvještaj o provedbi Akcionog plana za implementaciju UN Rezolucije 1325 „Žene, mir i sigurnost“ u Bosni i Hercegovini za 2012. godinu 27.07.2011.-27.07.2012. godine (Agencija za ravnopravnost spolova BiH)

Izvještaj o provedbi Akcionog plana za implementaciju UN Rezolucije 1325 „Žene, mir i sigurnost“ u Bosni i Hercegovini za 2012. godinu
27.07.2011.-27.07.2012. godine
autor: Agencija za ravnopravnost spolova BiH, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH

BiH - Hrvatska: Zašto je objavljivanje 501.666 imena branitelja domovinskog rata u Hrvatskoj bitno za BiH Spavači u Registru branitelja, BH Dani (DANI 670 | 16.04.2010.)

BiH - Hrvatska: Zašto je objavljivanje 501.666 imena branitelja domovinskog rata u Hrvatskoj bitno za BiH

Spavači u Registru branitelja

Spisak branitelja domovinskog rata u Hrvatskoj, objavljen na internetu prošle sedmice, u kojem se pojavljuju i mnoga imena visokih dužnosnika iz BiH, ali i haških kandidata, ponovo otvara pitanje odgovornosti pojedinaca koji su činili politički i vojni vrh tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kako za zločine počinjene na njenim prostorima, tako i za pljačku miliona maraka koji su iz Hrvatske stizali kao pomoć Hrvatima Bi

Objavljivanje 501.666 imena branitelja, zajedno s podacima o jedinicama u kojima su bili za vrijeme domovinskog rata, u Hrvatskoj je izazvalo pravu aferu. Spisak niko od zvaničnika nije niti demantirao niti potvrdio, no ekspresno je pokrenuta istraga kako bi se utvrdilo ko je Registar branitelja stavio na internet. Objavljeno je da se kao korisnici vojnih penzija i drugih beneficija u Hrvatskoj u Registru mogu naći hrvatski zvaničnici iz BiH, među kojima su imena Dragana Čovića, Martina Raguža, Vinka Zorića, Damira Ljubića, Zvonke Jurišića, Jerke Ivanovića Lijanovića, Nike Lozančića... Iz HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 demantirali su ove informacije, tako da je zasad jedino sigurno da je Niko Lozančić, zamjenik predsjednika HDZ-a BiH i dopredsjednik Predstavničkog doma Parlamenta BiH, proteklih godina primao vojnu penziju oko čega je u Hrvatskoj još prošle godine pokrenuta istraga.

Među braniteljima iz BiH su i imena haških optuženika generala Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, zatim generala Nedeljka Neđe Obradovića, Ante Jelavića, generala Stanka Sopte, jednog od zapovjednika Kažnjeničke bojne, Ivice Primorca, bivšeg šefa hercegovačkog SIS-a, kao i Branka Kvesića, još jednog SIS-ovca... Osim što spisak branitelja potvrđuje ulogu Hrvatske u proteklom ratu u BiH, otvara i pitanje odgovornosti nekadašnjih tvoraca i prvih ljudi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna u okviru koje su počinjeni etničko čišćenje i brojni zločini. Ali i milionske pljačke.

Ostvarenje vjekovnog sna U vrijeme dok je predsjedavao Predsjedništvom BiH i pitao se za vanjsku politiku, odnosno imenovanja ambasadora, Dragan Čović, prvi čovjek HDZ-a, 2003. pripremao je "povjerljivo" diplomatsko rješenje za jednog od odanih vojnika HDZ-a o kome su tih dana stizale informacije da bi mogao postati gost Tribunala u Haagu. Naime, Čović je planirao otvaranje konzulata BiH u Frankfurtu i Chicagu u kojima će HDZ instalirati konzule, a konzul u Chicagu trebao je biti ni manje ni više nego Nedeljko Obradović, ratni zapovjednik jedinice HVO-a Knez Domagoj, koji se povezuje s ratnim zločinima na prostoru Stoca i Čapljine čime se bavio i Tribunal, a tadašnja tužiteljica Carla del Ponte tražila je nekoliko dodatnih provjera u tom slučaju. Predmet broj 0146557gb7rr 244 od 25. 4. 2001. s oznakom C bio je glavni razlog Čovićeve hitne odluke o otvaranju konzulata BiH u Chicagu. Među dokazima koje posjeduje Tribunal je i Obradovićeva zapovijed iz aprila 1993. prema kojoj "sve pripadnike Armije BiH koji nose oznake Armije treba odmah uhapsiti i pritvoriti 15 dana". Danas je Obradović "samo" savjetnik premijera u Hercegovačko-neretvanskom kantonu!?

O onome što će se dešavati u Stocu, kao i drugim dijelovima BiH s hrvatskom većinom, odluka je donesena još 1991. kada je Savjet sigurnosti HDZ-a 18. septembra, a zatim Predsjedništvo HDZ-a i Republičkog kriznog štaba (raniji Savjet) donijelo zaključke koji su predstavljali "osnovne smjernice za organiziranje i dalji rad, zatim odnose prema Predsjedništvu, muslimanskom narodu i SDA i posebno odnose prema Republici Hrvatskoj s tendencijom njihovog povezivanja na svim nivoima". Tadašnje aktivnosti HDZ-a bile su usmjerene ka formiranju kriznih štabova u travničkoj, hercegovačkoj i posavskoj regiji.

Uslijedili su zaključci HDZ-a od 12. novembra 1991. prema kojima "hrvatski narod u BiH mora konačno povesti odlučnu aktivnu politiku koja treba dovesti do realizacije hrvatskog vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države". Uslijedio je zaključak o formuliranju i objavljivanju "pravnih i političkih akata kao prve faze na putu konačnog rješenja hrvatskog pitanja i stvaranja suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim granicama". Kako bi se zaključci i ostvarili, odlučeno je da se "pokrenu sve političke i pravne akcije na unutrašnjem i međunarodnom planu uz jako vojno osposobljavanje svih onih snaga koje će proces stvaranja slobodne hrvatske države pokušati zaustaviti..."

Ove zaključke potpisali su: Mate Boban, dopredsjednik HDZ-a BiH, Jozo Marić, predsjednik Skupštine općine (SO) Grude, Vladimir Šoljić, predsjednik SO Bugojno, Božo Raić, predsjednik HDZ-a Kupres, Mijo Tokić, predsjednik SO Tomislavgrad, Ivan Šarić, predsjednik HDZ-a Gornji Vakuf, Milan Lovrić, predsjednik SO Čitluk, Zdravko Šagolj, Krizni štab HDZ-a Konjic, Milan Šimić, predsjednik SO Ljubuški, Ante Bilić, dopredsjednik HDZ-a Busovača, Ante Stipac, dopredsjednik HDZ-a i član komisije Busovača, Stjepan Tuka, član Općinskog odbora HDZ-a Fojnica, Bruno Šušnja, dopredsjednik Općine Busovača, Dario Kordić, predsjednik Travničke regionalne zajednice, Mirko Baković, Željko Raguž, predsjednik Općine Stolac, Ivan Bender, predsjednik SO Neum, Jadran Topić, dopredsjednik OO HDZ-a Mostar, Anđelko Mikulić, predsjednik OO HDZ-a Široki Brijeg, Pero Marković, predsjednik SO Čapljina i Milivoj Gagro, predsjednik SO Mostar.

Osnivanje i ustroj HZ HB Prema popisu iz 1991., na području koje je obuhvatila HZ HB bilo je 419.139 Hrvata, Muslimana 293.635, Srba 103.138, Jugoslavena 36.464 i ostalih 15.143. Prema jednoj od odluka Predsjedništva HZ HB, koje su uslijedile, oduzima se imovina državljana Srbije i Crne Gore koju oni imaju na teritoriji HZ HB jer se "smatraju okupatorima".

U Grudama je 18. novembra 1991. zvanično proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, a u njen sastav ušla su područja općina Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno). Sjedištem HZ HB određen je Mostar, dok su vlast činili "predstavnici hrvatskog naroda u općinskoj vlasti, prvi po funkciji ili predsjednici općinskih odbora HDZ-a", a kasnije, nakon izmjene, "predsjednici općinskog Hrvatskog vijeća obrane". Za predsjednika HZ HB izabran je Mate Boban. U zvaničnom proglašenju HZ HB nije bilo Posavine.

Predsjedništvo HZ HB je osmog aprila 1992. donijelo Odluku o formiranju Hrvatskog vijeća obrane kao "vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda u HZ HB". Prema toj odluci, osnovni zadatak HVO-a bio je "obrana suvereniteta prostora HZ HB i zaštita hrvatskog naroda kao i drugih naroda u ovoj zajednici napadnutih od bilo kojeg agresora". Već u maju 1992. Predsjedništvo HDZ-a donosi Statutarnu odluku o privremenom ustrojstvu izvršne vlasti i uprave na području HZ HB na osnovu koje je za obavljanje izvršne vlasti i uprave ustrojen HVO, a odlukom HVO-a ove poslove obavljaju predstojnici odjela. U okviru HVO-a HZ HB formirani su Odjel obrane, Odjel unutarnjih poslova, Odjel za opću upravu, Gospodarski odjel, Odjel za finansije i Odjel društvenih djelatnosti.

Branko Kvesić imenovan je za predstojnika Odjela unutarnjih poslova HVO-a HZ HB 15. maja 1992. i bio je na toj dužnosti do 20. novembra 1993. kada je na to mjesto imenovan Valentin Ćorić, dotadašnji zapovjednik Uprave vojne policije HVO-a pri Odjelu obrane. Prema izjavama svjedoka, pripadnici policije, kojom je rukovodio Kvesić, tokom 1993. su pljačkali, ubijali i hapsili bošnjačko stanovništvo odvodeći ih u logore Silos i Đački dom u Čapljini, sabirne centre TGA i SSC u Stocu, Đački dom, Dretelj i Heliodorom u Mostaru, itd. U svemu su aktivno učestvovali zapovjednici policijskih stanica u Mostaru Karlo Džeba i Nedeljko Lebo, u Stocu Pero Raguž i Josip Matić, u Čapljini Nikola Zovko i Pero Prndelj... Istražujući ulogu Kvesića u zločinima koji su se dešavali u Hercegovini, Haški tribunal je novembra 1999. za njega dao oznaku A. Osim Kvesića, za određivanje lokacija logora bili su zaduženi predstojnik Odjela za obranu i pravosuđe, Bruno Stojić i Zoran Buntić.

Haški učinak U optužnici Haškog tribunala protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića navodi se da je "više osoba pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela Velike Hrvatske".

Prema optužnici, u udruženom zločinačkom poduhvatu učestvovalo je više osoba, a među njima su bili: Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, Gojko Šušak, tadašnji ministar obrane Republike Hrvatske, Janko Bobetko, general u Vojsci Republike Hrvatske, Mate Boban i šest osoba iz optužnice. Optuženima se stavlja na teret da su, zajedno s drugim čelnicima i pripadnicima vlasti i snaga Herceg-Bosne/HVO-a, podsticali i raspirivali politički, etnički ili vjerski razdor, podjelu i mržnju, primjenjivali silu, zastrašivanje i teror, oduzimali i uništavali imovinu, zatvarali, prisilno premještali i deportirali te tjerali na prisilni rad. Suđenje Prliću, Stojiću, Praljku, Petkoviću, Ćoriću i Pušiću počelo je 26. aprila 2006. i još uvijek traje.

Jadranko Prlić je bivši predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Bruno Stojić bio je predstojnik Odjela obrane HVO-a. Slobodan Praljak je visoki časnik Hrvatske vojske, pomoćnik ministra obrane i viši predstavnik Ministarstva obrane Hrvatske pri Vladi i oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a. Milivoj Petković je bio vojni zapovjednik oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, zatim na funkciji načelnika Glavnog stožera HVO-a, a od kraja jula 1993. zamjenik vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a. Valentin Ćorić, načelnik Uprave vojne policije u okviru Odjela, kasnije Ministarstva obrane HVO-a, u novembru 1993. imenovan je za ministra unutarnjih poslova HR HB. Berislav Pušić bio je na zapovjednom položaju u vojnoj policiji i oficir za vezu HVO-a s UNPROFOR-om, zatim načelnik Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba, predsjednik komisije kojoj je povjerena uprava nad svim zatvorima i objektima za zatočenje u Herceg-Bosni/HVO-u u kojima su držani ratni zarobljenici i član Komisije HVO-a za razmjenu zarobljenika.

U dosadašnjim haškim procesima osuđeni su: Zlatko Aleksovski, upravnik logora u Kaoniku, Busovača, sedam godina zatvora; Ivica Rajić zbog napada na bošnjačko selo Stupni Do u kojem je poginulo 37 osoba, 12 godina; Paško Ljubičić zbog zločina u Ahmićima, 10 godina; Drago Josipović, 12 godina; Miroslav Bralo, 20 godina; Mario Čerkez zbog zločina u Vitezu, šest godina; Anto Furundžija, 10 godina; Mladen Naletilić Tuta za zločine počinjene u Mostaru i Jablanici, 20 godina; Vinko Martinović, 18 godina; Dario Kordić za zločine nad Bošnjacima u srednjoj Bosni, 25 godina; Tihomir Blaškić za zločine protiv čovječnosti u Lašvanskoj dolini, devet godina i Vladimir Šantić osuđen je na 18-godišnju zatvorsku kaznu za progon, ubojstva i druga nehumana djela zbog sudjelovanja u pokolju više od stotinu muslimanskih civila u aprilu 1993. u Ahmićima. U čak četiri postupka, Aleksovski, Blaškić, Naletilić i Martinović, utvrđivan je i potvrđen međunarodni konflikt.

Ko je jamio, jamio je Paralelno s uspostavom političke i vojne vlasti u HZ HB tekao je proces bogaćenja pojedinaca koji su zahvaljujući pozicijama na kojima su se našli, kako u vojsci tako i u politici, stvarali imperije i jačali svoju moć, kako u Hercegovini tako i u susjednoj Hrvatskoj. Njihovo bogatstvo se zasnivalo upravo na izdašnoj pomoći koju je Hrvatska slala Hrvatima BiH, ali kasnije i na švercu i poslovima s naftom, cigaretama, građevinskim poslovima, privatizacijom koja je uslijedila po okončanju sukoba, bankarskim i poslovima osiguranja..., a sve isprepleteno s političkim, vojnim, policijskim i obavještajnim strukturama.

Jedna od "poznatijih" hercegovačkih firmi izraslih u ratu svakako je Monitor. Ironija je da je upravo ova tvrtka poslije rata postala predmetom prve sukcesijske rasprave između hrvatske države i HDZ-a BiH. General Ljubo Ćesić Rojs (iz Posušja) - prije rata bio je šofer Croatia busa na liniji za München, a od 1991. službeni vozač ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška (iz Širokog Brijega). Nadimak Rojs dobio je kad je svoj prvi automobil (Ford) bojom prekrstio u Rolce Royce, po čemu su ga prepoznavali u Posušju i šire. Od 1992. vodio je logistički centar u Grudama. Osnivač je tvrtke Monitor, a od 1996. radio je i kao pomoćnik ministra obrane Republike Hrvatske. Svojom izjavom: "Ko je jamio, jamio je", najbolje je opisao šta se u Hercegovini dešavalo tokom i u godinama poslije rata kada je pokrenuta priča oko desetina miliona maraka koje je Hrvatska upućivala Herceg-Bosni kao pomoć hrvatskom narodu u BiH, a koji su završavali u privatnim džepovima.

Kako je došlo do formiranja Monitora, Rojs je ispričao prije nekoliko godina u jednom intervjuu: "Godine 1992. udružili smo snage, dakle ljude i opremu Rudnika boksita iz Posušja, Rudnika boksita Široki Brijeg i Energoinvesta Mostar. Organizirali smo posao, probijali prometnice i radili mnoge druge poslove za vojsku. Formirana je Inžinjerijsko-pontonjerijska bojna u sastavu HVO-a, koja je sve do 1995. funkcionirala na taj način…"

Istina je da je građevinska tvrtka Monitor postala vlasnikom strojeva bivše 66. inžinjerijske pukovnije HV-a, kojom je komandovao Ćesić, vrijedne 20-ak miliona njemačkih maraka. Sve što je vrijedilo u toj postrojbi, kao poklon MORH-a završilo je u Hercegovini, odnosno u firmi koju su kontrolirali Ćesić i Ante Jelavić, ratni logističar HVO-a, odnosno zapovjednik logističkog centra smještenog u Grudama u koji se slijevala sva finansijsko-materijalna pomoć iz Hrvatske. Upravo ta logistika bila je jedan od izvora finansijske moći koju će Jelavić u godinama poslije rata, paralelno s političkom moći, koju je dobio postajanjem prvog čovjeka HDZ-a i ulaskom u Predsjedništvo, obilato iskoristiti.

Snađeni generali Monitor, čija je vrijednost procjenjivana na 50 miliona, ugašen je nakon rata, a njegov pravni sljedbenik Hercegovina gradnja postala je dio neformalnog Hercegovina Holdinga u koji su spadali Hercegovačka banka, Hercegovina osiguranje, te naftna kompanija Croherc. U sve tri ove tvrtke kao dioničar se pojavljivao Monitor koji je direktno povezivan s Ćesićem i Jelavićem. A "zaslužni" ratni kadrovi su kontrolirali sve te tvrtke: general Miroslav Rupčić, u to vrijeme direktor i dioničar Hercegovina osiguranja, bio je i suvlasnik Eroneta, a spominjan je i kao suvlasnik Monitora, kao i general Ivan Medić, jedan od bliskih Jelavićevih suradnika iz klana bivšeg logističkog centra u Grudama, koji je bio jako utjecajan u Hercegovačkoj banci. Upravo taj klan je kasnije činio okosnicu HDZ-ovog "biznisa" u Hercegovini. Osim velikih bankovnih računa, još prije desetak godina govorilo se o njihovoj ogromnoj imovini: Jelavićevom stanu u Splitu, vrijednom više od pola miliona njemačkih maraka, dok je u prizemlju iste zgrade gospođa Jelavić vlasnica fitness-centra. Miroslav Prce je na Cavtatu kupio imanje i antiknu vilu za nekih pola miliona maraka...

Svakako u ovom društvu bivših zapovjednika, koji su se "snašli" u HVO-u, nikako ne treba zaboraviti (generala) Stanka Soptu, koji je prije rata, prema pisanju hrvatskih medija, krao automobile, o čemu postoje zabilješke u splitskoj policiji, a poslije rata bio u Jelavićevom kabinetu savjetnik za unutrašnju politiku i nacionalnu sigurnost. I paralelno suvlasnik kompanije Soldo.

No, kad se spominje Soptin angažman često se zaboravlja da je u ratu bio jedan od najvažnijih zapovjednika HVO-a koji je, između ostalog, bio i osnivač i jedan od komandanata u Kažnjeničkoj bojni kojom je zapovijedao Mladen Naletilić Tuta. Ta jedinica je učestvovala u etničkom čišćenju i progonu bošnjačkog naroda, te zlostavljanju, pljačkanju i ubistvima civilnog stanovništva. Prema izjavama svjedoka, pripadnici ove jedinice bili su poznati po okrutnom ponašanju prema civilima, naročito logorašima koje su dovodili na Heliodrom odakle su ih odvodili na prinudni rad i u žive štitove gdje su mnogi i poginuli. Ovaj general HV-a i HVO-a povezivan je sa zločinima u Grahovu i Glamoču, ali nikad zbog toga nije odgovarao ni pred jednim sudom.

Zajedno s Stanislavom Soldom, intendantom brigade u kojoj je Sopta komandovao, postao je, kako su pisali hrvatski mediji, vlasnik četiri poslovna prostora i peterosobnog stana u elitnom zagrebačkom Importanne centru plaćenih kešom - dva miliona maraka. U Zagrebu je završio Ratnu školu Ban Josip Jelačić diplomirajući na temu Zaštita nacionalnih interesa Hrvata u BiH - s naglaskom na potrebu osnivanja trećeg entiteta. Poslije rata je slovio za jednog od najutjecajnijih Hrvata u Hercegovini koji je pod kontrolom držao sve važnije finansijske izvore. U strahu od njega i njegovih bojovnika godinama su bili mnogi privrednici koji su im bili prisiljeni plaćati reket. Osim toga, Sopta je imao velikog utjecaja u Službi nacionalne bezbjednosti i hercegovačkoj tajnoj policiji koja je pripremala teren za održavanje tzv. hrvatske samouprave.

Viši interesi Još jedan izuzetno utjecajan finansijsko-obavještajni lobi činili su Lučići i Stojić koji su se, osim obavještajnim poslovima i kontrolom ove službe, bavili s još nekoliko unosnih biznisa. No, činjenica je i da su oni zajedno sa Slobodanom Praljkom blisko surađivali s Jelavićem i Rojsom. Početkom 2001. dok je Alijansa vladala u ostatku Federacije, najavljujući promjene i bolju budućnost, moćni hercegovački lobiji dogovarali su strategiju jačanja HDZ-a i preuzimanje finansijske kontrole.

Bruno Stojić, prije rata je bio pomoćnik ministra za finansije i logistiku, a Sarajevo je napustio s većim brojem materijalno-tehničkih sredstava (ali i dosjea), preuzetih od specijalnih postrojbi SUP-a. Bio je prvi ministar obrane Herceg-Bosne, i poslije Mate Bobana vjerovatno osoba od najvećeg službenog utjecaja u HVO-u. Nakon Daytona, zajedno s bratom Matom (bivšim ugostiteljem i vlasnikom lanca robnih kuća u BiH), koji slovi za jednog od najbogatijih ljudi u Hercegovini, pokreće poslovno ujedinjenje s obitelji Lučić. Prethodno su obje obitelji participirale u osiguravajućoj tvrtki Euroherc, iz koje su skupa i izašli. Prvi zajednički poslovni projekt bio im je Dubrovačka banka Mostar, potom preuzimanje Energopetrola. Početkom 1999. Stojići napuštaju Dubrovačku banku i Energopetrol; direktor banke postaje Zdenko Lučić, a Bruno Stojić okreće se drugom biznisu - navodno posjeduje ribogojilište.

Neposredno nakon rata, Branko Kvesić je radio kao direktor Energopetrola Mostar d.d., tvrtke koja je bila u većinskom vlasništvu obitelji Lučić. Tvrtka se bavila uvozom i distribucijom nafte, imala 17 benzinskih pumpi, a najveći konkurent su joj bili Croherc (naftna tvrtka u sklopu Hercegovina holdinga - drugi po veličini uvoznik nafte u BiH) i Radoslav Dodig, naftaš iz Ljubuškog kojeg navodno iz sjene podržava Jadranko Prlić, čije se ime još u ratu vezivalo za velike poslove s naftom (i to s Karadžićevom vladom).

Najpoznatiji od braće Lučić svakako je Ivo, bivši načelnik SIS-a HVO-a i bivši pomoćnik šefa hrvatskog HIS-a. Pred rat je bio mladi pravnik, s dvogodišnjim iskustvom u SDB-u Mostar, a rat je dočekao kao načelnik SDB-a. Za vrijeme rata bio je šef Vojne obavještajne službe SIS kada postaje bliski prijatelj Miroslava Tuđmana. Spominjala se kasnije gradnja Tuđmanove vile na Braču, no istina je da je nisu gradili Lučići već inženjerci Ljube Ćesića Rojsa. Do sukoba između klanova Lučić-Stojić i Ante Jelavića došlo je poslije rata zbog trgovine s HVO-om jer je Jelavić lobirao za Stipu Gabrića Jambu, zadirući tako na teritorij Lučića koji su već imali poslove s HVO-om preko svoje tvrtke Hermes iz Ljubuškog. No, zarad "viših" interesa, sukobi su zaboravljeni.

Gospodarsko čudo Među braniteljima koji su se, prije svega, zalagali za te "više" interese je i Slobodan Praljak, dragovoljac domovinskog rata u Hrvatskoj koji je čin generala dobio neposredno prije odlaska u BiH, gdje je zapovijeda Glavnim stožerom HVO-a. Trenutno je u Haagu gdje mu se sudi za ratne zločine, uključujući ubistva, silovanja i druga djela, a u historiji će sasvim sigurno ostati zapamćen ne kao branitelj i dragovoljac, već kao neko ko je naredio rušenje Starog mosta u Mostaru.

Finansijska policija FBiH je 1996. godine otkrila da je general Slobodan Praljak u čapljinskoj fabrici duhana ilegalno pakirao cigarete Tvornice duhana Zagreb čime je BiH izgubila milione KM kroz neplaćene poreze. Nakon što je prijava proslijeđena tužilaštvu nekadašnje Herceg-Bosne, ovom predmetu se gubi trag. U međuvremenu, Praljak je prepisao svu imovinu na svog brata Zorana Praljka i sina Nikolu Babića Praljka, koji su danas među najbogatijim građanima Hrvatske.

Najbolju definiciju gospodarskog čuda u Hercegovini svojedobno je dao Krešimir Zubak prokomentiravši: "Dok je vojska primala 60 posto plaće, generali i političke vođe ljetovali su u najboljim ljetovalištima, zimovali u najboljim zimovalištima." Međutim, osim pojedinaca vojnog i političkog vrha osuđenog u Haagu zbog ratnih zločina, nikad niko od hrvatskih "branitelja" koji su stekli bogatstva boreći se za "nacionalne" interese u Hercegovini, milionima maraka pomognute iz Hrvatske, nije odgovarao što su te pare završile na privatnim računima.

BH Dani

Dokle će Ravnogorski četnički pokret u BiH uživati status folklornog društva - Enes Ratkušić, Ljiljan, 2002.

Komentatori zbivanja 11. septembra, nakon uistinu jednog užasavajućeg zločina koji se dogodio u Sjedinjenim Američkim Državana, bili su potpuno u pravu, konstatirajući da u svijetu ništa više neće biti kao ranije. Čak je i jedna mala zemlja kakva je naša već podobro osjetila to novo vrijeme koje je uslijedilo nakon septembarskih zbivanja. Više je nego iluzorno misliti kako "veliki" zapadni svijet terorizam nije vezao isključivo za sljedbenike islama. Prva Bushova izjava o krstaškom ratu nije nikakva omaška, kako ju je već sutradan nastojao prikazati. Bosna i Hercegovina već se suočila i svakodnevno se suočava s takvom vrstom neprincipijelne identifikacije.

Druga stvar. daleko opasnija za zapadni svijet, izumitelja demokratije, kao oblika društvenog života, jeste činjenica da će ta tekovina, na zadovoljstvo rodonačelnika jednoumlja, biti definitivno sahranjena. Komunisti su, konačno, ostvarili svoj san. "Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska" više nije sintagma za podsmijeh nego realnost u dvije zemlje, realnost koja prijeti da bude jedinom budućnosti. Velika prevara konačno je realizirana, mada ovakvu vrstu "perestrojke" nisu očekivali ni najveći pesimisti. Indicije su postale jedini argument za identifikaciju potencijalnih neprijatelja.

Najočitiji primjer koji potvrđuje izrečene teze jeste odnos svijeta, ali i domaćih vlasti, spram zbivanja u Republici Srpskoj; užasavajuće događaje u Banjoj Luci kada su najviši predstavnici vlasti i međunarodne zajednice, predvođeni Jacquesom Kleinom i Zlatkom Lagumdžijom, bili zatočenici razularene rulje koja je divljala ulicama glavnog grada Republike Srpske. Ništa manje četničkog orgijanja nije bilo ni u Trebinju i sve uz prepoznatljivu ikonografiju i vidljivo režirano negodovanje samo zbog kamena temeljca za jedan vjerski objekt koji je tu stoljećima stajao.

Nikakvu pouku iz tih zbivanja nisu izvukli ni jedni ni drugi. U vrijeme kada su pripadnici snaga SFOR-a, uz blagoslov vlasti, odvodili ljude za koje niko nikad nije utvrdio nikakvu krivicu, organizacija "Gavrilo Princip", koja sebe naziva terorističkom organizacijom, organizirala je nogometne utakmice i javne nastupe, obećavajući da će terorizmom zaustavljati povratnike Bošnjake. To što bilo kakve pouke nisu izvukli samo potvrđuje teze da je terorizam jasno identificiran kao eminentno islamski izum i da je demokratija u svijetu konačno sahranjena.

Prije nekoliko dana javno je obznanjeno da su Ravnogorski pokret i organizacija "Gavrilo Princip" najavili da će krenuti s terorističkim akcijama. Niko ta upozorenja nije shvatio ozbiljno, niti ih je, zarobljen bušovsko-huntingtonskim poimanjem terorizma, začinjenog Staljinovim vizijama budućnosti, koje bez Gulaga i Golog otoka nema, mogao shvatiti. I dok pripadnici SFOR-a plaše stanovništvo po Dobrinji i uvježbavaju dinamički odgovor, s realizacijom neozbiljno shvaćenih prijetnji se krenulo. U Ključu kod Gacka minirana je nedavno obnovljena džamija. O rukopisu ne treba nagađati niti treba strahovati od eventualne nedosljednosti s logičkim zaključivanjem. Isuviše je koincidencija da bi se o neorganiziranom ili neosmišljenom zločinu moglo govoriti.

Eksploziv je pod ovu džamiju postavljen oko tri sata poslije pola noći između 18. i 19. septembra, dakle nekoliko sati prije nego će krenuti suđenje vinovnicima već spomenutih prošlogodišnjih nereda u Trebinju. Sam čin ima začudnu koincidenciju i s najavom rata na ovim prostorima. Naime, razularene horde Užičkog i Valjevskog korpusa bivše JNA 18. septembra 1991. godine ušle su u Mostar i dolinu Neretve. Hoće li ovaj slučaj konačno zainteresirati pripadnike SFOR-a da konačno nešto poduzmu? Teško je vjerovati da hoće jer je ovdje terorizma bilo i ranijih godina. Gotovo da se zaboravilo da je povratničko naselje Fazlagića Kula ujesen 1998. godine, dvadesetak dana nakon povratka, granatirano iz minobacača. 

Ne treba, također, zaboraviti da se tada više činilo na uklanjanju dokaznog materijala, ostataka granata, negoli na rasvjetljavanju slučaja. Energičnija reakcija izostala je čak kad su i sami pripadnici SFOR-a naletjeli na protutenkovsku minu, kada je ranjeno nekoliko francuskih vojnika. Na minu je naletio i kamion, koji je za povratnike u ovo naselje prevozio ogrjev. Godinu nakon povratka u Fazlagića Kulu, teško je ranjen inžinjer Čengić, kada je vozilo CRS-a naletjelo na protutenkovsku minu. Od protutenkovske mine teško je ranjen Enes Džemić, dok je njegova saputnica Edina Džeko ostala bez noge. Nedugo zatim, u istom naselju, poginula je Majda Džeko. Objašnjenja, međutim, da je moglo biti riječi o zaostalim minama potisnula su logičnija objašnjenja. Naime, na ovom području nije bilo nikakvih vojnih sukoba. S druge strane, tim putem kroz Fazlagića Kulu, kretala su se najteža moguća vozila, uključujući i transportere SFOR-a, ali je eto, nekim čudom luksuzno vozilo aktiviralo minu. Samo su luđaci, uvažavajući navedene činjenice mogli misliti da ona nije sračunato postavljena. 

O razlozima puno ne treba govoriti. Zaustavljanje povratka, odnosno očuvanje Republike Srpske kao čisto srpske zemlje, može biti jedini cilj svega. Na potezu je policija, koja u pravilu o počiniocima nikada ništa ne sazna. SFOR je neefikasan, što je, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da se uhapsi najtraženiji ratni zločinac na svijetu Radovan Karađić, više nego evidentno. Kako će reagirati Milan Lovrić, odnosno antiteroristički tim na čijem se čelu nalazi, ostaje nam da vidimo. Hoće li konačno krenuti u akciju ili će Ravnogorski pokret i dalje biti tretiran kao folklorni ansambl? Ne bude li reakcija, prisustvovat ćemo nastavku uobičajenog lova i zastrašivanju ljudi jer o njihovim namjerama postoje indicije.

(2002.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.

Ravnogorski četnički pokret prije smrću bošnjačkom članu Predsjedništva BiH, 28.8.2003, index.hr

https://www.index.hr/vijesti/clanak/ravnogorski-cetnicki-pokret-prijeti-smrcu-bosnjackom-clanu-predsjednistva-bih/155813.aspx

MINISTARSTVO unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine naložilo je poduzimanje dodatnih mjera zaštite bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Sulejmana Tihića zbog prijetnji smrću koje je dobio ranije ovog tjedna, priopćila je u četvrtak Uprava policije federalnog MUP-a u Sarajevu.

Dodatne mjere zaštite na radnom mjestu, mjestu stanovanja i pri kretanju Tihiću su pružene čim je federalna policija službeno izvješćena o prijetnjama koje su mu upućene a odmah je započeta i istraga o navodima iz prijetećeg pisma.

U pismu koje je iz Chicaga stiglo na adresu Predsjedništva BiH tri osobe koje su se predstavile kao članovi stanovite organizacije pod nazivom "Gavrilo Princip" zaprijetile su Tihiću smrću zbog njegova političkog djelovanja i istupa koji su ocijenjeni antisrpskim.

Prijetnja smrću upućena je i članovima njegove obitelji.

Poruka je pisana rukom a u Tihićevu su uredu uspjeli pročitati dva od tri potpisa.

Federalni MUP navodi kako već duže vrijeme ima informacije da organizacija "Gavrilo Princip" djeluje u sastavu "Ravnogorskog četničkog pokreta".

O njegovom djelovanju policija Federacije BiH izvijestila je i međunarodne organizacije a kompletna informacija dostavljena je tijekom mjeseca Tužiteljstvu BiH.

"Ravnogorski četvnički pokret" nalazi se i na "crnoj listi" američkog State Departmenta jer postoje dokazi da ta organizacija podupire terorističke aktivnosti.

Sam Sulejman Tihić izjavio je kako ga prijetnje neće zastrašiti te da će nastaviti obavljati svoje redovito djelovanje i započete političke aktivnosti.

Stratfor Assessment: Unyielding Serb Nationalism in Bosnia, 8 May 2001

https://worldview.stratfor.com/article/unyielding-serb-nationalism-bosnia

Summary

A cornerstone ceremony in Banja Luka May 7 was to inaugurate the reconstruction of the renowned medieval Ferhadija mosque. But with 3,000 Bosnian Serbs in attendance, Serb nationalists, opposed to the rebuilding of Ferhadija, assaulted ethnic Muslims, set fire to diplomatic vehicles, overwhelmed police and trapped international dignitaries inside for several hours. The riots drew condemnations from the United States, the United Nations, the European Union and the Organization for Security and Cooperation in Europe and raised fears that Serb nationalism in Bosnia is unyielding and that the Bosnian-Serb leadership is to blame.

Analysis

U.S. and British ambassadors to Bosnia are accusing the Bosnian-Serb leadership of organizing a protest 7 May where top Western diplomats, including U.N. Ambassador Jacques Klein, were trapped in a building by rioting Serb nationalists. The rioters pelted Muslim refugees and officials with tear gas grenades, stones and eggs to protest the reconstruction of a medieval mosque, Ferhadija, in Banja Luka.

The charge marks the height of Western cynicism toward the Bosnian Serb leadership of the Republika Srpska, led by the Serb Democratic Party, SDS. Moreover, it suggests an end game in Bosnia where donor nations ultimately give up on the multiethnic integration of Bosnia and abandon efforts to cooperate with Bosnian-Serb officials, including moderate Prime Minister Mladen Ivanic.

The assaults against international dignitaries at the Ferhadija ceremony illuminated the problem of Bosnian-Serb nationalism.

U.S Ambassador Thomas Miller quickly fled and British Ambassador Graham Hand took refuge in the Muslim Community Center, joining Klein and Bosnian Foreign Minister Zlatko Lagumdzija, along with 300 Muslim visitors and religious and political leaders. Protestors pelted them all with bottles and rocks when bodyguards evacuated them from the building.

Bosnian-Serb officials, including Republika Srpska President Mirko Sarovic from the ruling SDS and Bosnian Serb Presidency chair Zivko Radisic, attempted to disperse the crowd but also came under attack. Bosnian-Serb Prime Minister Mladen Ivanic arrived on the scene late to attempt intervention, but he also failed.

The ceremony, to commemorate reconstruction of the 16th-century mosque destroyed in 1993 during the Bosnian war, was also to celebrate the normalization of post-war relations among Muslims and Bosnian Serbs, but instead the event brought tensions to the fore.

In the aftermath, Ambassadors Miller and Graham, in no uncertain terms, blamed the SDS leaders for the riot.

“The planned ceremony, which should have been a symbol of peace and reconciliation, has been destroyed by actions of a violent and unruly crowd. Such acts cannot and must not go unpunished,'' Miller said in a statement published by Reuters.

OSCE High Commissioner Wolfgang Petritsch resounded similar accusations and called the riot a terrorist attack against the stability of the state. Every other brand of non-ethnic Serb party leader fell in line with Petritsch.

Republika Srpska leaders Sarovic, Radisic and Ivanic apparently have finally lost whatever tenuous support they had in the international community.

This marks the end of a near 18-month-long campaign to put a new face on the SDS, regularly touted abroad as the founding party of war criminal Radovan Karadzic. Prime Minister Ivanic, considered among the most moderate leaning of Bosnian-Serb nationalists, tried in vain to establish himself and the SDS as nationalist in spirit while reform-minded in practice.

Though the international leaders accuse the Bosnian-Serb leadership of organizing the protest, the charge is inflated. Radical activists have operated with impunity in the Republika Srpska, disrupting parliamentary and presidential elections last year and regularly terrorizing Muslim returnees repatriated to their homes by the U.N. High Commissioner for Refugees.

In fact, the Sarajevo daily Dnevni Avaz attributed the Ferhadija protest, as well as earlier protests in Trebinje, to expelled politicians loyal to the extremist Nikola Poplasen. Poplasen leads the banned Serb Radical Party and is the champion of the Greater Serbia principle in Republika Srpska.

The strain of nationalism among Bosnian Serbs is tremendous. But it is a momentum that SDS leaders have attempted to resist in an effort to court the favor of donor nations. Whether their commitment to reform was genuine remains uncertain, but the attempt to resist nationalist associations was hard and politically costly.

By abandoning Ivanic, casting him in the same light as a rabid nationalist like Poplasen, U.S., UK and OSCE leaders will lose their capacity to weaken the position of radicals in Republika Srpska.

Ivanic has exhibited a willingness to shed the wartime associations of the SDS as a singular, nationalist party at a time when it has been politically unpopular to do so. The nationalist option is demonstrably the easiest in Bosnia, and the SDS was elected to office last November on the pretense of being a nationalist party. SDS has used its popularity to appeal to donor nations, though to little effect. With declining signals of cooperation from the United States, the United Kingdom and the European Union, SDS is likely to retract its strategy and return to carry the more staid, nationalist sentiments of the population.

What's more, with no reason to believe support from Western-donor nations is coming, Ivanic will forget his attempt to play moderate before an international public. Miller, Hand and Petritsch have made their intentions clear that Ivanic cannot win their sympathy, and they have withdrawn the carrot. As a result, the experiment by the SDS to turn moderate is over.

Nationalists will seize the momentum shown at the Trebinje and Ferhadija protests in the past week. Prime Minister Ivanic, now without potential partners among key donor nations, is either going to revert to nationalist tendencies or risk becoming politically irrelevant. Moreover, genuinely nationalist officials in the Republika Srpska will jockey to do the same and are likely to succeed.

Reactions to the Banja Luka Incident, State-Sponsored Fascism 15 May 2001 (AIM Sarajevo)

Copyright: All those wishing to use or publish AIM texts are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, 75019 Paris, France, admin@aimpress.org

TUE, 15 MAY 2001 14:27:02 GMT Reactions to the Banja Luka Incident State-Sponsord Fascism AIM Sarajevo, May 8, 2001 "After Trebinje, Even Worse Happens in Banja Luka," "Fascists Encouraged by RS Authorities," "Chetnik Gangs Set Buses Ablaze," "Dozens of Bosniaks Injured," "Thousands of Serbs Prevent Start of Ferhadija's Reconstruction," "Fascism in Banja Luka's Streets," "Mob Attacks RS Officials As Well," "Who Is behind Serb Nationalist Rampage in Banja Luka," "Ferhadija Destroyed Once More," were among the headlines that appeared on the front pages of newspapers in Sarajevo on May 8. Reactions to the failure of the ceremony, whose holding was announced quite some time ago and which was to mark the beginning of the reconstruction of Ferhadija Mosque in Banja Luka have been numerous and boil down to the conclusion that it was caused by an uncivilized rampage that accomplished nothing good for either side. "I am shocked that Republika Srpska is still a place where there is no rule of law, no civilized behavior, and no freedom of religion. Small groups of extremists are allowed to spread ultranationalism, intolerance and violence. I believe that the authorities are responsible for this horrifying state of affairs," the international community's high representative in Bosnia and Herzegovina, Wolfgang Petritsch, told journalists, and the tone of an official press release from the Office of the High Representative (OHR) was similar. On May 7, the release said, Petritsch twice spoke with RS Premier Mladen Ivanic, asking that all measures be taken to bring the situation in Banja Luka under control. Although aware that RS President Mirko Sarovic, Vice President Dragan Cavic, and RS Assembly Speaker Dragan Kalinic tried to calm the demonstrators, Petritsch believes that "their appeal was belated, and it does not absolve the RS authorities of responsibility for inadequately responding to similar violence in Trebinje on Saturday, May 5." U.S. Ambassador to Bosnia Thomas Miller also blamed the RS authorities for the violence in Banja Luka. "I am extremely disappointed and horrified. We saw what happened in Trebinje on Saturday; therefore there is no excuse for their failure to anticipate something like this. I think there are many good people in Republika Srpska, but there are also those who support violence," Miller told the Banja Luka Nezavisne Novine, adding that he will continue to insist on the start of the reconstruction of Ferhadija, and that RS is being harder on itself than anyone else could. He believes it is a disgrace that the RS authorities failed in guaranteeing safety and leading their people, which is their foremost duty. British Ambassador to Bosnia Graham Hand, commenting on the May 7 events in Banja Luka said he does not blame any individual but the Serb Democratic Party, "which clearly orchestrated the event." According to Jacques Klein, U.N. special envoy for Bosnia, it is a shame that a small group of extremists was allowed to represent the entire Serb people in Bosnia-Herzegovina. "Once again the Serbs terrorized innocent old women and men. What sort of heroism is that?" he asked. Bosnian government representatives, citizens' associations, non-government organizations and numerous public figures also commented on the brutal action to prevent the beginning of the reconstruction of Banja Luka's famed Ferhat-Pasha Mosque, destroyed in the recent war. Bosnian Presidency member Beriz Belkic was late for the Banja Luka "ceremony," and instead visited Doboj yesterday. According to him, a Presidency session will be held in Sarajevo on his initiative today, at which the dismissal of RS Interior Minister Perica Bundalo will be demanded. According to a BHP report carried by the Oslobodjenje newspaper, at a special session of the RS government held last night, Bundalo and Banja Luka police chief Vladimir Tutus offered their resignations. "The nationalists and chauvinists should be told that their fascist ideology is doomed to failure," said Jozo Krizanovic, Croatian member of the Bosnian Presidency. He added that he was sure RS citizens understood that their interests, as well as the interests of all other citizens of Bosnia-Herzegovina, are endangered by such incidents. "All those who stand in the way of peace, mutual respect, tolerance, rebuilding of trust and developing a modern and civilized Bosnia and Herzegovina should be stopped," said a press release issued by Krizanovic's cabinet. Bosnia-Herzegovina Foreign Minister Zlatko Lagumdzija, the last to be evacuated from the Islamic Community building in Banja Luka, said that the latest events in that town show that fascism has not been defeated in Bosnia. "The ghosts of the past, which continue to live in such fascist actions, are stronger than the institutions of the state," said Lagumdzija, adding that by entering the Islamic Community building Mladen Ivanic showed great courage. "Ivanic made up for his failure to take precautions while organizing the ceremony by entering the center and organizing the evacuation, which was carried out by a small special police unit." Premier Ivanic said that "the events in Trebinje and Banja Luka will seriously shake Republika Srpska's international position. We did not need that. The RS government is determined that the law has to apply to everybody equally. I am quite certain that the international community's response to this will be very strong." Karlo Filipovic, president of the Muslim-Croat Federation, expected that, after the May 5 events in Trebinje, the RS government and international factors would do everything in their power to ensure security at the Banja Luka ceremony. "It is beyond comprehension that such an escalation of violence was possible in the streets of Banja Luka six years after the war, that there are so many people who are against the reconstruction of religious buildings destroyed in the war and against the return of refugees," Filipovic said. Alija Behmen, premier of the Federation, also termed the Banja Luka incident "a fascist rampage aimed at slowing down the return of people, the reconstruction of destroyed facilities, and preservation of the status quo." He added that this, however, should not make people hesitate in struggling for a better future in Bosnia and Herzegovina. RS Assembly Deputy Speaker Sulejman Tihic said that the international community was equally to blame for the Banja Luka incident. Religious dignitaries also responded to the incident. Islamic community Reis Ul Ulema Mustafa Ceric did not have an opportunity to speak at the Banja Luka ceremony, but on the same afternoon held a press conference in Sarajevo. Later that evening he appeared on TV 99 and said that "Serb fascism is alive and very stubborn, and that we (Bosniaks) are reliving the events of 1992." He ironically added that "in several years we will again watch BBC series explaining how international representatives wanted to do something but simply could not. They should either let us defend ourselves, or defend us themselves. We should remain patient, although we are somewhat tired of doing so, because for many years we have shown nothing but patience," Ceric added. According to him, Radisic and Sarovic should immediately resign. Banja Luka Roman Catholic Archbishop Franjo Komarica strongly condemned the violence in Banja Luka. "Banja Luka did not need that. Residents of Banja Luka do not behave in such a manner. I am afraid that those who allowed this to happen are to blame for everything. But we have to go on," Komarica said. "The violence shows that retrograde trends still exist in Bosnia and Herzegovina, preventing the country from having a normal life," said Jadranko Prlic, chairman of Croat Coordination. The Serb Civic Council of Bosnia and Herzegovina said in a press release that the event was a fascist and Chetnik incident. The incident in Banja Luka was also condemned by two parties that until recently were in power in the Muslim-Croat Federation -- the Party of Democratic Action and the Croatian Democratic Union. The former said in a press release that extremists have no future in Bosnia-Herzegovina. The party expressed the hope that after the events in Trebinje and Banja Luka international community representatives will stop repeating the same story that all three sides were equally to blame for the war. A Croatian Democratic Union announcement said that "all those who are abusing the reconstruction of religious facilities for their own goals should be punished." The party called on Ivanic and his partners from the Alliance for Change to take concrete steps and prove they are capable of ensuring peace and order in accordance with what they promised and the trust placed in them by the international community. What happened in Banja Luka has prompted reactions from numerous parties, citizens' associations and individuals. They have shown that on certain occasions even completely opposed political factions can agree, because no organization or person even tried to find a single word of justification. The only one who remained silent was Zivko Radisic, the Serb member of the Presidency of Bosnia and Herzegovina. Adriana Kuci (AIM Sarajevo)

Omča za svaki demokratski vrat - Enes Ratkušić, Ljiljan, 2002.

Malo je ko u samo nekoliko rečenica tako sjajno opisao suštinu nasilja partijsko-policijske države kao što je to učinio pjesnik Dobriša Cesarić. Da bi njegova ironija bila veća, pjesmi je dao naziv Domovina.

"O, zemljo moja, ti si kao bara/ Kad koja glava iz mulja izviri/ Ne viri dugo, ima ko se stara/ Da dotučena zauvijek se smiri."

Danas se ova zemlja nakon toliko uvezenog zla suočava s najrealnijom opasnosti da se, nakon toliko demokratskih pokušaja, ponovo suoči s užasima političko-partijskog nasilja. Nesreća je, zapravo, u činjenici da se s tim zlom već suočavamo.

Nekoliko sudskih procesa koji se trenutno vode u zemlji, preciznije u dijelu gdje većinu čini jedan narod, odnosno Bošnjaci, da ne bi bilo nedoumica, neodoljivo podsjeća na najcrnja vremena bez kojih jedna politika i njeni sljedbenici, jednostavno, ne mogu živjeti. Riječ je, naravno, o mostarskim granatama, Pogorelici, ali i najnovijem masovnom ugrožavanju elementarnih ljudskih prava, također, u Mostaru. U sva tri slučaja indicije predstavljaju jedan jedini argument da bi se dokazalo nešto što se dokazati ne može.

Hasan Čengić, nekadašnji ministar odbrane, uz različite medijske opservacije u vezi s njegovim službenim putovanjem, odnosno nepojavljivanjem na sudu pretprošle sedmice, nakon višesatnog svjedočenja, očito je razoružao sve one koji su mu ovim suđenjem prijetili kao najodgovornijoj osobi za više od devet hiljada granata koje su pripadnici SFOR-a iznijeli iz podzemnih skladišta triju mostarskih poduzeća. Čak je i Faruk Balijagić, branilac Jusufa Piralića, jednog od optuženih, po izlasku iz zgrade, pred velikim brojem okupljenih novinara, izgledao zbunjeno. On je najprije rekao da Čengić nije odgovorio na njegovo ključno pitanje koje mu je on tokom svjedočenja postavio, naglašavajući da se ono ticalo same proizvodnje granata. Neshvatljivo, bez obzira na Balijagićevu očitu zbunjenost, s obzirom na to da je cijeli proces pokrenut ne zbog njihove proizvodnje nego zbog mogućih opasnih posljedica u vezi s njihovim lagerovanjem, odnosno uskladištenjem. Balijagić se doimao još zbunjenijim nakon izrečene konstatacije da je cijeli slučaj, odnosno sudski proces, otišao u krivom smjeru. Uslijedilo je novinarsko pitanje da se pojasni koji je to pravi smjer. Na potpuno logično pitanje, koje je inicirao sam Balijagić, novinari nisu dobili odgovor. Balijagić je samo odgovorio da više nema šta reći.

Za razliku od advokata, koji ovog puta nije dominirao ispred predstavnika sedme sile, Čengić se nije dao zbuniti. "Ovaj slučaj je politički potpuno providan i on je balans za ono što su Ministarstvo odbrane i Vlada uradili, a to je prodaja oružja Izraelu. Zbog toga on ima toliku medijsku pažnju", rekao je Čengić. Jedno od brojnih pitanja odnosilo se i na moguće posljedice na koje je ukazivao SFOR, od čega je Mostar, navodno, mogao stradati gore nego u vrijeme rata. "Pitajte SFOR zašto to nije rekao 1997. godine, kad su imali informacije da se tu nalaze granate", bio je Čengićev odgovor. Dokumenti o znanju SFOR-a za granate u Vrapčićima su objelodanjeni. Ostaje samo nejasno zbog čega tadašnji general Multinacionalnih snaga nije crtao koncentrične krugove niti plašio stanovništvo mogućim eksplozijama koje bi razorile jedan već razoreni grad."

Bivši ministar odbrane nije se libio odgovoriti ni na pitanje kome ovo suđenje treba. "Faktorima koji su prodali oružje Izraelu, faktorima koji su dali predizborna obećanja pa ih nisu ispunili, faktorima koji uporno, namjerno i sistematski krše ljudska prava., Ustav i Zakon o krivičnom postupku i koji polahko na mala vrata uvode policijsku državu na prostor Federacije Bosne i Hercegovine." Posljednja Čengićeva konstatacija, svakako, zaslužuje posebnu pažnju s obzirom na to da sve veći broj ljudi jasno osjeća da je politički pritisak najsnažniji argument s kojim se ovdje nastupa. Javnost, nakon objavljivanja jasnih dokumenata da su o skladištima bili informirani, ne treba posebno uvjeravati, bezmalo, svi koji su morali biti informirani, ne treba posebno uvjeravati da cijeli slučaj ima političku pozadinu. Da li je stvar lova na predizborne bodove ili stvar nekih međusobnih razračunavanja, to je manje važno. No, konstatacija da se smrad policijske države osjeća je nepobitna, pogotovo nakon medijskih kvalifikacija da se radi o najvažnijem sudskom sporu u zemlji, koje je dva puta u istom prilogu izrekla novinarka Federalne televizije Sanela Prašović. Prema kojoj, osim boljševičko-policijskoj logici, slučaj mogućeg zla može biti važniji od realiziranog zla? Po čemu je to odgovornost od moguće eksplozije, koja se ionako više i ne može dogoditi, za jednu zemlju opasnija od realiziranog zla? Zar sudski proces za ubistvo doministra Joze Leutara, realizirani zločin, može biti manje važan od iracionalnog zločina koji je, realno gledajući, izvan sfere mogućeg? Prevedemo li sve to i na slučaj Pogorelice, dobit ćemo isti rezultat. Nisu samo bivši funkcioneri AID-a na meti. Razračunavanja su počela i na lokalnim razinama, gdje zbog obuke u Pogorelici, koju, dakako, svaki službenik jedne obavještajne službe mora proći, najobičniji službenici ostaju bez posla. Njihove kolege koje su tu obuku prošle u Dretelju ili Heliodromu nemaju tih problema.  

Kako objasniti stavove da veću opasnost za zemlju, njenu stabilnost i prosperitet predstavljaju ljudi koju su nešto nezakonito ili opasno kanili napraviti, nego oni koji su tako nešto već izveli? Zar su suđenja za indicije u ovoj zemlji zaista važnija od toliko počinjenih zločina? Zar ova zemlja nema snage da konačno sahrani famozni član 133.?

U tom kontekstu, neizostavno se valja podsjetiti da su tri ministra ove zemlje, Jozo Leutar, Irfan Ljubijankić i Hakija Turajlić, svirepo ubijena. Ko nakon toga ima pravo kvalificirati slučajeve nedogođenog kao važnije? Niko osim ljubitelja policijske države, zaljubljenika u politički montirane procese, gdje se pjevaju ode i aplaudira vlastima koje budno kontroliraju svaku pojedinačnu i kolektivnu pamet i blagovremeno, za dobrobit svijetle budućnosti, kažnjavaju potencijalne unosioce nereda.

Najnoviji slučaj, na koji niko, osim Jedinstvene organizacije boraca Mostara, nije reagirao, zorno pokazuje koliko je strah, kao forma vladavine, uzeo maha. Nevjerovatno je da ovakve stvari ne izazivaju logičan demokratski bunt. O čemu je riječ? Više stotina bivših pripadnika Armije R BiH, odnosno 4. korpusa, na osnovu u vrijeme rata podignute optužnice tereti se za podrivanje ustavno-pravnog poretka Herceg-Bosne. Zbog te optužnice, odnosno podrivanja državno-pravnog subjekta, koje je kako domaće, tako i međunarodno zakonodavstvo okarakteriziralo paradržavnim, masa građana Mostara danas ne može dobiti pasoš i druge dokumente. Zijad Mušić, predsjednik JOB-a, s čuđenjem konstantira: "Apsurdno je da mnogi vojnici ove paradržave, čiji se dosjei nalaze u ladicama Haškog tribunala, slobodno hodaju ovom zemljom. Mnogi od njih, poput nekadašnjeg predsjednika Vlade Herceg-Bosne Jadranka Prlića i Nevena Tomića, te jednog od osnivača Milana Lovrića, imaju diplomatske pasoše i obavljaju odgovorne dužnosti." Bivši pripadnici Armije, odnosno članovi Odbora za zaštitu prava učesnika odbrambeno-oslobodilačkog rata, namjeravaju angažirati advokatski tim za zaštitu vlastitih prava i utvrđivanje odgovornosti svih onih koji su pripadnike Armije doveli u ponižavajući položaj. Sama inicijativa je na mjestu. Ipak, potraga za pravdom ovakvim vrstama veza, gdje bi jednu tako brojnu populaciju branio advokatski tim, angažiran na ovakav način, direktno govori u kakvom se pravno-političkom okruženju nalazimo. Okruženju koje je, kako stvari stoje, pripremilo omču za svaki demokratski vrat željan da se iščupa iz podarene mu tjeskobe.

(2002.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.

SDA u Čapljini odavno ne postoji - postoji samo Omer Čevra - Enes Ratkušić, Ljiljan, 1999.

Veoma se često Čapljinci znaju požaliti da ih mediji zaobilaze. Analiza bi zasigurno pokazala tačnost takvog stava. U odnosu na Stolac, primjera radi, Čapljina je doista medijski, u neku ruku, čak i politički marginalizirana. Za takav odnos, sudeći prema svemu, pored onih objektivnih razloga, koji se prvenstveno očituju u specifičnostima Stoca, kao područja koje ima svojevrstan civilizacijski kontinuitet i bošnjačku prepoznatljivost, postoje i oni subjektivni razlozi. O tim razlozima odlučio je progovoriti Hivzo Šarić, zamjenik predsjednika Općinskog vijeća Čapljine.

Više je puta Šarić predstavnike vrha SDA Bosne i Hercegovine pokušao upozoriti na neodgovoran odnos Općinskog odbora ove stranke, bolje rečeno njegovog predsjednika, spram ukupne političke situacije u ovoj općini. Posljednje je pismo Šarić na ruke predsjednika Alije Izetbegovića uputio 14. aprila ove godine. Spomenuto pismo dobili su gospoda Ejup Ganić, Edhem Bičakčić i Halid Genjac. S pismom je upoznat i Hamo Masleša, guverner Hercegovačko-neretvanskog kantona. No, reakcija, kao ni u prethodnim slučajevima, nije bilo. "Oglušili su se i pojedini mediji kojima sam pismo, također poslao", istiće Šarić. U pismu, adresiranom na već spomenutu gospodu, Šarić ističe da je u toku svog devetogodišnjeg "postojanja" održana samo jedna Skupština SDA Čapljine, i to ona osnivačka, u septembru 1990. godine. Prva i posljednja?! "To je svojevrstan politički skandal bez presedana", ističe Šarić. S druge strane, Čapljina je valjda jedina općina u BiH gdje čak ni 1997. godine nije održana izborna skupština. Da nismo morali potvrditi kandidaturu sadašnjem ministru za socijalnu politiku Hercegovačko-neretvanskog kantona Musairu Penavi, vjerovatno se Izvršni odbor prošle godine ne bi nijednom sastao. No, i ti rijetki sastanci služe isključivo da bi se glasalo za kandidate za koje se opredijelio Omer Čevra, predsjednik SDA Čapljine, koji je u stranci uzurpirao cjelokupno pravo na odlučivanje, praveći od stranke vlastiti posjed u kojem se samo on ima pitati. Čevra, s druge strane, obnaša toliko funkcija da je to egzemplar političke patologije. On je predsjednik SDA Čapljine, predsjednik stranke Hercegovačko-neretvanskog kantona, poslanik je u Parlamentu Kantona, predsjednik je Kluba vijećnika Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH istog parlamenta, član Doma naroda Federalnog parlamenta, predsjednik Upravnog odbora Fonda "Počitelj" i preduzeća "Merčap". Potpredsjednik Općinskog vijeća, također ističe da, i pored upornih insistiranja članova Izvršnog odbora stranke, Čevra još nije podnio finansijski izvještaj o utrošenim donacijama. Preciznije rečeno, prije dvije godine Čevra je, prema njegovim riječima, članovima Izvršnog odbora podnio izvještaj koji nije prihvaćen, jer se sastojao od šest cifri, po sistemu "toliko došlo - toliko otišlo". Zbog potpune neobaviještenosti o utrošku finansijskih sredstava, ranije je bilo niz problema. Nekolicina ljudi, u vrijeme ultimativnih insistiranja na podnošenju finansijskog izvještaja, zakovala je vrata tadašnjeg Ratnog predsjedništva, ne dozvoljavajući ulaz nikome dok se taj izvještaj ne podnese. "Problem je", kaže Šarić, "prevaziđen na zagonetan način. Izvještaj nije podnesen, a vrata su otkovana!"   

Šarić, također, ističe da, zbog potpune uzurpacije vlasti od jednog čovjeka, ne funkcionira ni Općinsko vijeće, mada su bošnjačkim predstavnicima u vlasti, pored mjesta potpredsjednika Vijeća, pripala i dva rukovodna mjesta. Ljudi koji su počeli obavljati funkcije na koje ih je, prema Šarićevim riječima, bez bilo kakvih konsultacija s članovima Izvršnog odbora stranke, također, postavio Čevra na njegovu su inicijativu, nakon ubistva povratnika u Tasovčićima, povučeni. Jedan je otišao u ministre, drugii u Fond "Počitelj". Bošnjački poslanici na dvije, od posljednje tri sjednice Općinskog vijeća, nisu prisustvovali. Poslanici bi samo koji minut prije polaska od predsjednika SDA obavještavani da je on tako dogovorio.

"Primjer posljednje sjednice Općinskog vijeća je najilustrativniji. Čevra je bez znanja potpredsjednika Općinskog vijeća, odnosno mene, ali i većine vijećnika, obavijestio predstavnike međunarodne zajednice i predsjednika Općinskog vijeća Miroslava Đevenicu da vijećnici Koalicije CDBiH neće prisustvovati sjednici. Mi smo o svemu obaviješteni pred polazak." Zahvaljujući takvom odnosu, hrvatska strana, prema riječima potpredsjednika Općinskog vijeća, može činiti šta joj je volja.

"Zbog nefunkcioniranja svih institucija vlasti, ali i onih drugih, kulturnih itd., te nepostojanja bilo kakve saradnje s medijima, javnost nema pojma šta se sve na području općine Čapljina događa", kaže Šarić.

"Ne mislim ovdje samo na grad, koji krase isključivo hrvatska obilježja. Mislim na Dubravsku visoravan, gdje smo do rata činili 19 posto u ukupnom stanovništvu. Dubrave danas izgledaju potpuno drugačije. Šuškovo Selo, Bobanovo Selo i druga naselja koja se grade mijenjaju etničku sliku prostora na kome smo činili većinu. No, o tome se šuti.  No, o tome se šuti. S druge strane, mi naše povratnike nedovoljno stimuliramo. Na prostoru Čapljine jedva je obnovljeno oko stotinu kuća. Jedan primjer posebno je ilustrativan. Izbjeglice s našeg područja koje se nalaze u Njemačkoj prikupile su sredstva, nabavile dva kamiona i cisternu za vodu i dali ih "Merhametu", s jasno naglašenim ciljem da ta donacija ima služiti isključivo povratnicima. Čevra je, međutim, došao na ideju da tu donaciju pretvori u transportno preduzeće, što je i učinio, i za direktora firme postavi sedamdesetogodišnjeg starca bez ikakvog radnog iskustva i nezavršenom osnovnom školom.Danas ta firma "Merčap", s "Merhametu" poklonjenim vozilima, povratnicima vodu dostavlja po većoj cijeni od mostarskog vodovoda, što je apsurd. Da apsurd bude veći, troškove prijevoza plaća opet naša organizacija - Fond "Počitelj"! "Šarić smatra da će, nastavi li se ovako, Bošnjaci s teritorija općine Čapljina doći u daleko goru poziciju, povratnici posebno, s obzirom na to da su sve negativnosti u pravilu reflektirale na povratnike.

SDA Čapljine, koja s predstavnicima HDZ-a nema bilo kakvu komunikaciju, neće, prema Šarićevim riječima, ništa postići. "Nas organizirano, baš zbog koncentracije vlasti u rukama jednog čovjeka, nigdje nema. Evo, Holanđani su raspoloženi da se u naselju Opličići izgrade školu za djecu naših povratnika. Ali, kako mi u organima vlasti praktički i ne postojimo, niti u tom smislu pokazujemo bilo kakvu volju, od te inicijative nema ništa, a školska godina će brzo. Nikakve razgovore, kad je taj problem  u pitanju, s hrvatskim predstavnicima nismo imali. Da ne govorim o zapošljavanju, elektrifikaciji povratničkih naselja itd."

Šarić smatra da se problemi u stranci, o kojima je odlučio progovoriti, a koji se reflektiraju na ukupnu političku situaciju, mogu riješiti. Prvi uvjet za to jeste da djelovanje stranke, prije svega, treba učiniti transparentnijim. S druge strane, o pitanjima od značaja za cjelokupnu bošnjačku populaciju bi, prema Šarićevim riječima, morali odlučivati svi, a ne samo jedan čovjek.

"Očekujem da će vodeći ljudi stranke, čiji sam član od njenog osnivanja, shvatiti nužnost uključivanja u problem. Isuviše bi neodgovorno u ovom trenutku bilo ostati po strani", ističe Šarić.

(1999.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.

Miroslav Tuđman najbolje zna ko je "Zagrepčanina" Ahmeda Zuhaira Handalu poslao u Mostar - Enes Ratkušić, STAV, 2017.

Prvi se put  dio medija, bosanskohercegovačkih i hrvatskih, o terorizmu udostojio progovoriti unoseći nevjericu u opservacije Miroslava Tuđmana o mudžahedinima, njihovim upotrebama i zloupotrebama u vrijeme rata u BiH, pogotovo o ulozi Alije Izetbegovića, omiljenoj zabavi “bh. honoraraca”, plaćenika spremnih isključivo na suicidna objašnjenja prema kojima su BiH i njeno rukovodstvo krivi za sve što se događalo u ovoj zemlji.

Za Miroslava Tuđmana kasno je da se ujeda za jezik. Računajući na “bosansku zaboravnost”, zaglibio je spominjući teroristički napad u Mostaru iz 1997. godine, naivno računajući da bi na taj način mogao osnažiti vlastite optužbe. Očito je da se prevario, kao i Ivo Lučić, njegov sufler i zamjenik u istom poslu. Nema dileme da je Ahmed Zuhair, zvani Handala, izvršilac spomenutog terorističkog akta. Ali, u čijem interesu i pod čijim pokroviteljstvom, pitanje je za diskusiju. Za interes islama zasigurno nije, kao što niti jedan drugi nije, a bilo ih je da im se broja ne zna, kako prije 11. septembra, dok se takav koncept uvježbavao u manjim sredinama poput Mostara, tako i poslije kada su ubojitost bombi trebali osjetiti i stanovnici svjetskih metropola.

Kada je BiH u pitanju, treba podsjetiti na neke činjenice koje, uprkos tome što ih mahom svi znamo, nerado izgovaramo jer razbijaju stereotipna tumačenja terorizma kao planetarnog problema. Da, mudžahedina je bilo u redovima Armije RBiH. Dakako da ih je bilo. To je neporecivo. Ali, kako su došli u zemlju, to je već tema o kojoj se oduvijek nerado govorilo, iako odgovor baš svako ko nije ostao bez pameti vrlo dobro zna. Jedina taksi-služba koja je u to vrijeme funkcionirala bio je UNPROFOR, a jedina destinacije preko koje su dolazili bila je Hrvatska. Više nego indikativan oblik saradnje. A šta se nameće kao zaključak? Tuđman ih otpremio za Bosnu, UNPROFOR ih dopremio, a Alija kriv što je paket dopremljen?!

Radi boljeg razumijevanja, pogotovo uvida u filozofiju obmanjivanja za kojom poseže Miroslav Tuđman, slučaj s autobombom koji se dogodio 18. septembra u Mostaru na najbolji način o tome svjedoči. Bilo je u to u vrijeme kada je koordinirano obmanjivanje javnosti, bez ulaženja u motive, bilo više nego očito. Samo zbog nezgodnih pitanja u tekstu koji sam u Ljiljanu objavio nakon mostarskog slučaja, redakcija je od strane međunarodnih asocijacija dobila oštar ukor, uz obrazloženje da je novinar izašao iz okvira profesionalnog pristupa događaju i zašao u tada očito zabranjenu sferu komentiranja. A šta sam pitao? Pitao sam se, naravno, odkud se Handala tako jednostavno, kad to ni Hrvati iz Hercegovine nisu bili u stanju, skrasio kao novopečeni Zagrepčanin? Dakle, pitao sam ono što danas, nakon dvije decenije, problematizirajući Tuđmanove opservacije, pitaju svi mediji. No, ono što je dušebrižnike iz međunarodnih ustanova daleko više zabrinjavalo i što, u kontekstu boljeg razumijevanja, neizostavno treba ponoviti, bilo je pitanje posljedica eksplozije autobombe.

Upravo je zato neophodno spomenuti nekoliko činjenica. Naime, autobomba, koju su u Mostar dopremili i s Handalom aktivirali Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahreina i Nebil Ali Hil, poznatiji kao Abu Jemen, eksplodirala je u najprometnijem dijelu grada?! Sve se, dakle, zbilo u samom centru, u neposrednoj blizini policijske uprave, bolnice i stambenog kompleksa. Eksplozija autobombe, koja se dogodila dvadeset minuta prije ponoći, što je prema ljetnom kalendaru najpodesnije vrijeme za šetnju, napravila je krater širine gotovo dva i po metra i metar dubine, potpuno je uništila 56 stanova i 46 automobila i… niko nije poginuo?!

Naravno, graniči s nevjerovatnim. Takav epilog događaja kao i druge okolnosti u velikoj mjeri ostale su nejasne, ali je još manje jasnije zbog čega je pod zabranu stavljen svaki oblik snebivanja i čuđenja i zbog čega su takva vrsta pitanja tretirana sugestivnim, samim tim i stranim novinarskom komentaru događaja.

Miroslava Tuđmana, također, treba podsjetiti da bezočno laže iznoseći optužbe da BiH nije pokazala spremnost na kažnjavanje mudžahedina, navodeći mostarski slučaj za primjer. Bilo bi bolje da je takvu opservaciju uopće nije potkrepljivao primjerom, iz prostog razloga što je javnosti, bez obzira na kratka pamćenja, poznato da Ali Ahmed Ali Hamad dobio osam, a Nebil Ali Hil pet godina zatvora. Što se tiče Handale, glavnog izvođača radova, Tuđman i Lučić zasigurno najbolje znaju kako je i gdje pobjegao, pogotovo ako je na sigurno sklonjen od samog početka rata već spomenutim sredstvima prijevoza. Građanin Hrvatske na koncu nije mogao postati bez njihove saglasnosti. Ko mu je omogućio prijevoz i bjekstvo, javnosti barem za sada nije poznato, a što se BiH i njenog odnosa spram terorista, Handali je u odsustvu presuđeno deset godina zatvora.

(2017.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.

Hoće li hercegovački franjevci popustiti - Enes Ratkušić, Ljiljan, 1999.

Najnoviji unutarcrkveni sukob na relaciji redovni katolički kler - franjevci potisnuo je, snagom medijske znatiželje, čak i najnovija politička događanja koja se iscrpljuju u HDZ-ovim traženjima "trećeg entiteta". Mada su još u nedjelju 21. februara, dijecezanski svećenici, prema dekretu "Romanis Pontificibus", trebali preuzeti patronat nad župama u Grudama, Crnču, Blagaju, Nevesinju, Jablanici, Gracu i Tepčićima, do sada do toga nije došlo. Ni vatikanski autoriteti Stephan Ottenbreit, generalni vikar "Male braće", i Mario Cassari, otpravnik poslova "ad interim" Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini, nisu pomogli biskupu mostarsko-duvanjskom Ratku Periću u provođenju ovog "višestoljetnog nauma".

Ono što se iz šturih saopćenja  Biskupskog ordinarijata može saznati jeste činjenica da katolički puk ne želi tu pastoralnu promjenu. Pored crkvi u Hercegovini, u kojima djeluju franjevci, organizirane su i straže kako bi se takve namjere silom osujetile. Sukob o kojem je riječ, međutim, isuviše je star da bi se van konteksta osnovnih povijesnih znanja o njegovoj genezi mogao razumjeti. Koliko je sukob, ako se to tako može reći, između hercegovačkih franjevaca i dijecezanskih svećenika na prostoru Hercegovine star, najbolje se da zaključiti iz povijesnih činjenica. Fra Jerko Mihaljević, tako u knjizi Hercegovački slučaj, štampanoj još 1976. godine, objašnjava razloge tog sukoba. Kritizirajući tvrdnje mostarskog biskupa mons. Petra Čule, da su franjevci još prije dolaska Turaka iz Bosne protjerali dijecezanske svećenike, odnosno svjetovni kler, on tvrdi da tako nešto ne može biti istina. Navodeći primjere da je i onaj malobrojni dio svećenika uglavnom podlegao utjecaju bosanskih krstjana, Mihaljević, nasuprot Čuli tvrdi: "(...) u ondašnjoj bosanskoj državi nije bilo ni svjetovnih ni drugih katoličkih svećenika kad je osnovana Bosanska franjevačka vikarija (1340.god.)", zaključujući: "Ako ih uopće nije bilo, onda ih franjevci nisu mogli ni protjerati" (str.11).

U istoj je knjizi Mihaljević, citirajući autoritete Rimske crkve, osporio i biskupove teze, da su franjevci, uz pomoć Turaka, onemogućili povratak dijecezanskim svećenicima u BiH. Austrougarske vlasti, nakon okupacije BiH, zatražile su zavođenje redovne crkvene hijerarhije. Akciju je, u tom smislu, vodio biskup Strossmayer. Uvažavajući, međutim, misionarski doprinos franjevaca, te činjenicu da je formalno Turska još uvijek imala suverenitet nad Bosnom, kardinali su odlučili da se uspostavljanje redovnog klera odgodi na neko vrijeme. Ipak, Sveta stolica, istina, u nešto reduciranoj formi, bez ograničavanja dalje misionarske službe franjevcima, 1881. godine uspostavila je redovnu katoličku hijerarhiju u Bosni. Pitanje župa i dalje, međutim, bilo je otvoreno. Da je i sam Vatikan ulogu franjevaca cijenio, svjedoči i činjenica da su iz njihovih redova, suprotno kanonskim propisima, promovirana i dva biskupa; fra Paškal Buconjić i fra Alojzije Mišić.

Problem je ponovo aktueliziran 1968. godine, kada su redovnici trebali preuzeti pet župa u Hercegovini. Samo je župa Grljevići mirno dočekala svećenika redovnog klera, dok je u ostalim župama vjernički puk pružio fizički otpor, nakon čega je biskup Čule svećenicima svih okolnih župa izdao nalog da s teritorija župa koje su odbile primiti svećenike odbiju krstiti djecu, opremati bolesnike itd., bez odobrenja Biskupskog ordinarijata u Mostaru. Inače je, kako se u Čulinom pismu navodi, počinio svetogrđe. U maju iste godine franjevačke župe, po naredbi Svete stolice, uprkos otporima, date su na upravljanje mjesnom ordinarijatu. Problem daljeg preuzimanja preostalih župa u Hercegovini, u kojima djeluju franjevci, zaoštren je ponovo 1995. godine. Do preuzimanja, međutim, nije došlo. Rim je zasigurno imao debele razloge za storniranje ovog dekreta. Vrijeme za njegovo provođenje, s obzirom na rat, još je uvijek bilo rizično. Dakako, sa stanovišta mogućih podjela unutar katoličke populacije. Dovoljan razlog za takvu procjenu bio je potez čapljinskih vjernika koji su zazidali ulazna vrata u crkvu. Bolji poznavaoci prilika smatraju da će do preuzimanja osam hercegovačkih župa ipak doći. Prvo zato što se general franjevačkog reda, koji je u pravilu Italijan, složio s tom odlukom Rima. Ne protivi se ni provincijal fra Tomislav Pervan, niti fra Petar Anđelović, ili se bar javno, u tom smislu, ne oglašavaju. Posebne buke ne pravi ni Međugorje, a ni Humac, što je sa stanovišta provođenja vatikanskog dekreta, veoma značajno. Ono što se posebno, kad je otpor u pitanju, da primijetiti jeste činjenica da lučonoše otpora provođenju vatikanskih dekreta predstavlja mladi fratarski kadar. 

Nema u toj činjenici, naravno, ništa čudnog, pošto istina, nakon provođenja dekreta, slijedi premještaj u nepoznato. Logično je, bez obzira na misionarsku ulogu koja karakterizira njihovo djelovanje, da će se, nakon višegodišnjeg boravka u jednoj Čapljini, mladi fratri teže, u odnosu na one starije, primiti dalje službe u nekom selu kod Vareša ili tome slično. Glavni razlog za provođenje vatikanskog dekreta zasigurno leži u činjenici da je potreba za misionarstvom na području Hercegovine definitivno dokinuta. Katolički puk, nakon odolijevanja različitim povijesnim izazovima, definitivno je homogen. Opasnost od islamizacije ili pravoslavne indoktrinacije stvar je prošlosti. Zato i potreba za misionarstvom ili, jednostavnije rečeno, propagiranjem katoličanstva više ne postoji. A kako su misionari franjevci, njima na prostorima dokle je katoličanstvo učvrstilo granice nema mjesta. Oni, shodno vlastitoj ulozi, moraju dalje.

(1999.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.