Elita BiH je u Tutinoj kući imala kokainske partyje (Express express.24sata.hr

 

 https://express.24sata.hr/top-news/elita-bih-je-u-tutinoj-kuci-imala-kokainske-partyje-12810?page=2&fbclid=IwAR0mlMcTmrtZXPiAhQl4zMwNZh8SzCRATT-1FYXAmgo0s0-_M-MIwFq0LvI

 "Pred reprezentativnim gostima i novinarima, Naletilić se u njoj pokazivao kao konzervativni, premda ponešto razmaženi patrijarh za čije se ekskluzivno muško domaćinstvo brine jedna od njegovih sestara. Podalje od pogleda javnosti, kuća je funkcionirala kao jazbina hercegovačkog jet seta, poprište ljubavnih skandala, ali i zapovjedni stožer, zatvor i tajno stratište. Prema Marinovljevu svjedočenju, u njoj je Naletilićev prijatelj Franjo Zlomislić za lokalne hercegovačke bogataše organizirao kokainske seanse koje su nerijetko završavale kao orgije s plaćenim prostitutkama. Tu je Naletilić udomljavao kratkotrajne i mnogobrojne Ijubavnice, izabrane uglavnom medu udanim ženama, koje su ga relaksirale pričama o svojim bračnim dramama ili muževima "rogonjama"."

 

Ukratko, kao osobni instrument "norvalca" Šuška, Kažnjenička bojna i sve ostale specijalne postrojbe HVO-a pod Naletilićevom tajnom kontrolom obavljale su najvažniju zadaću iz HDZ-ova programa: ostvarenje Velike Hrvatske, u prvoj varijanti do Drine, u skromnijoj - do istočnog Mostara. Zločinački politički ciljevi, opet logikom stvari, tražili su iste takve izvršitelje, zločince, gangstere i kriminalce koji su, nakon nekoliko službenih Tuđmanovih amnestija, pušteni iz zatvora, odjeveni u uniforme s hrvatskim vojnim oznakama i uzdignuti u ratne heroje i veterane. Tako se mafijaški obrazac zemljačko-rodovske elite, kao drugo lice iste strukture, pojavio i kao mreža vojnih jedinica sastavljenih od "državotvornih" kriminalaca. Prije raspada Jugoslavije Mladen Naletilić često je spominjan u feljtonima službene štampe o neprijateljskoj emigraciji koja prijeti rušenjem komunizma i Jugoslavije. Opisan je kao ekstremni nacionalist, ustaša, bombaš i terorist. Feljtonsko štivo koje je, očito, nastajalo u dosluhu s jugoslavenskom tajnom policijom, postalo je nakon sloma jugoslavenske federacije glavni Naletilićev adut: sva negativna mistifikacija iz prijašnjih godina dala mu je sada pozitivne, herojske atribute značajnog političkog disidenta. Poznate činjenice, medutim, nemaju mnogo veze ni sa sotonskom ni s herojskom slikom Naletilićevih njemačkih godina. Roden je 1946. u obitelji širokobriješkog mlinara iz zaseoka Cigansko brdo koja je, osim Mladena, imala još petero djece. Budući "revolucionarac" završio je samo dva razreda širokobriješke gimnazije. Uz falsificirane svjedodžbe o gimnazijskoj maturi uspio je upisati prvu godinu prava u Sarajevu. Prema kasnijim legendama, sveučilišna administracija nikada nije otkrila podvalu. Navodno, s Pravnog fakulteta izbačen je bez položenog ispita jer ga je komunistička milicija sumnjičila da je po Sarajevu raspačavao letke antijugoslavenskog sadržaja." Prvi je put pokušao napustiti Jugoslaviju 1968. Kao vojni obveznik koji još nije odslužio regularni vojni rok, uhićen je pri ilegainom prijelazu jugoslavensko-austrijske granice i vraćen u Široki Brijeg da najprije ispuni građansku dužnost prema tadašnjoj SFRJ. Pošto je odslužio vojsku u Nišu, iz zemlje je izašao s legalnim pasošem 1973., nošen svojim pustolovnim duhom i kockarskom strašću. U Njemačkoj početkom 70-ih Naletilić je doista nabasao na uzbudljive dogadaje i ljude koji su odstupali od uniformnog sociološkog uzorka njegova hercegovačkog zavičaja. Kao odjek studentskih gibanja u svirn europskim zemljama iz minule 1968. našao se u vrtlogu ljevičarskih ideja njemačkih vršnjaka koje su podjednako sadržavale pobunu protiv roditeljske kulture, kao i protiv tzv. njemačkog imperijalizma. U šarenilu mladih, dugokosih maoista, lenjinista, anarhista, poklonika Che Guevare, nezavršeni gimnazijalac i nerealizirani student prava sreo je Brigitte Heinrich", plavokosu intelektualku koja je rabila njemu razumljive fraze iz tzv. revolucionarne povijesti jugoslavenske Komunističke partije. 

 

 

Zagovarala je permanentnu anarhističku revoluciju svjetskih razmjera i prezirala tradicionalne društvene konvencije. Izvjesno vrijeme živjeli su u Mainzu u "divljem braku" koji je trajao mnogo kraće od Naletilićeve zadivljenosti i uspomena na najuzbudljiviju ženu s kojom se, očito, ikada zbližio. Jer kratkotrajna zaručnica, pokazat će se, bila je spremnija na samožrtvovanje za svoje političke ideale od Naletilića. Brigitte Heinrich važila je za simpatizera radikalno ultralijevog pokreta koji je, poput grupe Baader-Meinhof, na kapitalizam juri-šao bombama i otmicama. Štoviše, nakon uhićenja na njemačko-francuskoj granici zbog pokušaja krijumčarenja nekoliko pištolja njemačka policija stavila je njeno ime na popis "vanjskih suradnika" terorističke grupacije; osudena je na četiri godine zatvora. Skupine tih zapjenjenih mladih radikala - prilično osnovano - njemačka vlast tretirala je kao oružje specijalnog rata tajnih službi istočnoeuropskih zemalja. Nakon odslužene zatvorske kazne, Naletilićeva nevjenčana supruga donekle je revidirala svoje stavove o efikasnosti revolucionarnog terora, pa je ušla u Europski parlament na listi Stranke zelenih. U međunarodnim anarhističkim krugovima postala je poznata kao autorica triju knjiga o mračnim stranama njemačkog imperijalizma, od kojih je jedna prevedena i na talijanski. Umrla je početkom 80-ih kao teška astmatičarka. Onako neukom, uz nešto pročitanih knjiga iz trendovske anarhističke bibliografije, na Naletiliću je šezdesetosmaška retorika ostavila trajan pečat: u njoj je pronašao ideološki alat kako za opravdanje svog navodno buntovnog stila života na rubu zakona, tako i za impresioniranje svojih zemljaka, deklariranih ustaša, koji su potjecali iz mase nepismenih Hrvata getoiziranih oko katoličkih misija, hrvatskih klubova i jeftinih krčmi. S hipijevski dugom kosom i cvikerima, sitan i mršav, radikalno je odudarao od ustaškog mačizma, izvrsno je govorio njemački, komunicirao s pripadnicima njemačke ultraljevičarske elite i glumio fanatika hrvatskog oslobodilačkog pokreta. No istodobno se vucarao po kockarnicama, družio s kriminalcima, bavio svodništvom i preprodajom "šanirane" robe. Posljednjih godina boravka u Njemačkoj postao je vlasnik noćnog kluba na Bodenskom jezeru u kojem su - pred nosom njemačkoj policiji - radili ilegalni bordel i ilegalna kockarnica. Posao je bio toliko unosan da se Naletilić sam poslije hvalio svojim tajnim računima u Švicarskoj, dvama mercedesima i luksuznom, upadljivom dvokatnicom na Bodenskom jezeru avangardno oblih zidova." Hipokriziji "anarhista" koji ne priznaje ustanove njemačke države, ali istodobno vrlo vjerojatno surađuje s njenom policijom, pripisivala se i zagonetna nedosljednost Naletilićeva ponašanja. Mnogo je putovao, u potrazi za velikim hazarderskim dvobojima, motao se po kockamicama u kojima se okreće velik novac, održavao je bliske kontakte s četničkom mafijom u Njemačkoj okupljenom oko Ljube Magaša Zemunca. Ipak, bio je ljubimac i svećenika iz hrvatskih katoličkih misija; plaćao im je obilne milodare, pojavljivao se na svim crkvenim svečanostima i važnijim hodočašćima. Dok je nagovarao nepismene Hrvate da bacaju bombe na jugoslavenske ambasade i ubijaju "udbaše", sam ni u čemu izravno nije sudjelovao, pazeći pomno da mu njemačka vlast ne pripiše terorističko-političku nepodobnost. Naletilić je stigao u Hrvatsku u proljeće 1991. u pratnji Vice Vukojevića, tadašnjeg visokopozicioniranog hadezeovca - danas suca Ustavnog suda - i Veselina Marinova" koji je u Hrvatskoj tražio sklonište pred špijunskim ratom u svojoj zemlji koju je smrt povijesne epohe komunizma obilježila drugom vrstom drame. Naletilić je već u tom trenutku znao da je Marinov operativac bugarske tajne službe. Marinov je pak bio svjestan da Naletilić nije onako radikalan hrvatski idealist kakvim se predstavlja. Izmedu 1988., kada ga je upoznao glumeći bugarskog terorista, i 1991., kad mu je otkrio svoj pravi identitet bugarskog špijuna i provokatora, Naletilić je, uz sva svoja mnogobrojna lica, već radio i kao doušnik bugarskog SDS-a. I tu je ulogu igrao uz dobro opravdanje: tvrdio je da tako pridonosi tradicionaktom bugarsko-hrvatskom savezništvu u zajedničkoj borbi protiv iste srpske opasnosti. Kada se nakon povratka i višemjesečnog boravka u Bugatskoj opet pridružio hercegovačkom "revolucionarcu", Marinov je, zajedno s Naletilićem, stanovao u njegovoj kucti na Ciganskom brdu koju su početkom 1993. gradili Muslimani zatočeni u koncentracijskom logoru "Heliodrom" u Mostaru. Ostali pripadnici Kažnjeničke bojne spavali su u Duhanskoj stanici i širokobriješkom hotelu Park. Linija fronte bila je udaljena dvadesetak kilometara. Izmjenjujući se sa splitskom brigadom koja je, s oznakama HVO-a, pomagala očuvati osvojene položaje oko Mostara, Kažnjenička bojna postala je jedini instrument HDZ-ove emigrantsko-ustaške stnije u HDZ-u na cijelom hercegovačkom području. Instafirali su vlastitog šefa policije, kontrolirali lokalnog gradonačelnika i ubirali harač od lokalnih bogataša, ugostitelja i poduzetnika. Poznata mesarska obitelj samo je u jednom potezu morala isplatiti dva milijuna DEM, jer je Naletilić oglasio da mu treba nova vojna oprema. Svaki odrasli muškarac koji se zbog raznih razloga bavio nekim civilnim poslom, morao je Naletilićevoj postrojbi davati odredeni mjesečni iznos. Ratni porez, kako su tu specifičnu vrstu reketa nazvali u Širokom Brijegu, morali su plaćati i hercegovački gastarbajteri u Njemačkoj, ako su željeli u domovini sačuvati obitelji i imovinu. Naletilićeva rezidencija, s golemim dvorištem, seoskim kokošinjcem, kućicom za psa i prostranim bazenom, podignuta je na šumovitoj uzvisini iznad ceste kojom se u Široki Brijeg ulazi iz smjera Gruda." Imala je višestruku namjenu. Pred reprezentativnim gostima i novinarima, Naletilić se u njoj pokazivao kao konzervativni, premda ponešto razmaženi patrijarh za čije se ekskluzivno muško domaćinstvo brine jedna od njegovih sestara. Podalje od pogleda javnosti, kuća je funkcionirala kao jazbina hercegovačkog jet seta, poprište ljubavnih skandala, ali i zapovjedni stožer, zatvor i tajno stratište. Prema Marinovljevu svjedočenju, u njoj je Naletilićev prijatelj Franjo Zlomislić za lokalne hercegovačke bogataše organizirao kokainske seanse koje su nerijetko završavale kao orgije s plaćenim prostitutkama. Tu je Naletilić udomljavao kratkotrajne i mnogobrojne Ijubavnice, izabrane uglavnom medu udanim ženama, koje su ga relaksirale pričama o svojim bračnim dramama ili muževima "rogonjama". Tijekom 1994. s Naletilićem je nekoliko mjeseci živjela supruga visokog službenika hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova koji se jednoga dana dovezao na Cigansko brdo u sjajnoj crnoj limuzini s diplomatskim tablicama. Na koljena se, očajan i uplakan, bacio pred Naletilića, preklinjući ga da mu ženu ostavi na miru i da je vrati njihovoj djeci. Naletilić je uzvratio velikom predstavom, natjeravši ljubavnicu da se suoči s uplakanim mužem, tražio je da ga psuje, vrijeda i udara nogama. Rezidencija je služila i za grublje demonstracije sadizma. Na trosjedu svoje dnevne sobe Naletilić je osobno dokrajčio Muslimana, kojeg su njegovi tobože dobro obaviješteni špijuni optužili za pripremu atentata.

Najprije mu je pucao u oba koljena, a kada je optuženik nastavio poricati da je umiješan u bilo kakvu urotu protiv Naletilića, ugušili su ga najlonskom vrečicom koju su mu nabili na glavu. Tijelo je bačeno u jamu nedaleko od Naletilićeve kuće, gdje je već bilo sahranjeno nekoliko ljudskih trupla." Na Cigansko brdo hodočastili su gotovo svi velikani HDZ-ove politike u Hrvatskoj i tadašnjoj Herceg Bosni: Markica Rebić, šef zagrebačke centrale Sigurnosno infortnativne službe (SIS-a), Petar Šale, državni pravobranitelj Republike Hrvatske, njegov zamjenik Krešimir Alerić, Mate Boban, predsjednik HR Herceg Bosne, Ljubo Ćesić Rojs, šef hrvatske vojne inženjerije,ViceVukojević, predsjednik saborskog Odbora za pravosude, Bože Vukušić, djelatnik SZUP-a, Milan Kovač, nekadašnji šef nabave u Holiday Innu, pa ministar privatizacije..." Okružen zagrebačkom elitom HDZ-ovih političara, Naletilić je, tvrdit će poslije Marinov, vidIjivo uživao u njihovu ulizivanju i strahu pred beskrupuloznim bardom hrvatske nacionalne revolucije. Svoj osobni autoritet svjesno je podcrtavao hipijevskom frizurom medu izbrijanim glavama svojih vojnika i asketskom krhkošću medu njihovim korpulentnim figurama. Po uzoru na povijesne udžbenike o razdoblju ilegalnog rada Josipa Broza Tita u Komunističkoj partiji, prozvali su ga Stari, što se Naletiliću jako svidalo.

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/top-news/elita-bih-je-u-tutinoj-kuci-imala-kokainske-partyje-12810?page=2&fbclid=IwAR0mlMcTmrtZXPiAhQl4zMwNZh8SzCRATT-1FYXAmgo0s0-_M-MIwFq0LvI - express.24sata.hr

 

 

 

Punac Emila Tedeschija iz Širokog Brijega opet utekao u Moskvu (Irena Divković Milanović, Imperijal, 19.02.2021)

 http://www.imperijal.net/1/13/radar/2447/punac-emila-tedeschija-iz-sirokog-brijega-opet-utekao-u-moskvu.html?fbclid=IwAR12JYmUjvvjbrKo2AeWxnK3_psSro5Uy38IfmQIJ-aq_sZ5UwVssNHApLo

 

Nakon pisanja Imperijala

Punac Emila Tedeschija iz Širokog Brijega opet utekao u Moskvu

Mihajlo Perenčević se u kolovozu prošle godine odjavio iz Hercegovine i prijavio u ruskoj prijestolnici

 Jedan od najbogatijih i najmisterioznijih Zagrepčana, neokrunjeni je kralj Malog Lošinja a ruski mediji ga nazivaju 'hrvatskim novčanikom Vladimira Putina'. Posjeduje američku putovnicu a istodobno je s ortakom Krešimirom Filipovićem zakupac dvorca i kompleksa u Gelendžiku koji je zatočeni Aleksej Navaljni nazvao Putinovim dvorcem. Dobio je odličje predsjednika Rusije ali i ruskog patrijarha.... U članku koji slijedi razotkrivaju se njegove porezne ali i transakcije vrijedne milijarde kuna.

 

U kolovozu prošle godine, sudeći po relevantnim sudskim podacima, Mihajlo Perenčević odjavio se s adrese u Širokom Brijegu i prijavio na adresu u Favejevoj ulici u Moskvi. Predzadnje porezno utočište imao je u susjednoj Hercegovini, tradicionalnom utočištu Hrvata koji se nađu na meti pravosuđa. Doduše, Perenčevića nitko sudski ne goni ali je evidentno da počinju njegovi porezni problemi. Naime, godinama je vješto mijenjao adrese kako bi izbjegao visoka poreznih davanja sukladno ostvarenim enormnim profitima u biznisu na tri kontinenta (SAD-u, Europi i azijskom dijelu Rusije).

Istraživači okupljeni oko OCCRP-a pokušavali su detektirati zadnju adresu Mihajla Perenčevića ali u tome nisu uspjeli. Odgonetke se nekad skrivaju na lako dostupnim mjestima - sudskim ili  zemljišnim registrima. Tako je i u slučaju jednog od zasigurno financijski najtežih hrvatskih državljana - ujedno punca sina najbogatijeg hrvatskog tajkuna Emila Tedeschija koji nosi tatino ime. Prvi dokaz da je Perenčević u bijegu od američkih ili europskih poreznika posegnuo za adresom u Širokom Brijegu detektirali smo u zemljišnom registru Malog Lošinja.

Tamo se naime Perenčević sa suprugom Sonjom uknjižio kao vlasnik reprezentativne vile u uvali Čikat. Uz ime vlasnika - znakovito - nije bila upisana zagrebačka adresa - kao što je to bio slučaj s prethodnim Mihajlovim upisima u zagrebačkoj i malološinjskoj gruntovnici. Naime, te 2018. uz njegovo ime bila je upisana adresa u Ulici Kralja Zvonimira u Širokom. Slijedom tog otkrića pogledali smo stanje u registru Trgovačkog suda u Zagrebu. Tamo nas je dočekalo zanimljivo otkriće. Perenčević je naime u roku tri godine, počev od 2015., tri puta mijenjao adresu. Te godine je zamijenio LA adresu na Beverly Hillsu - 519 North Canyon Drive - adresom na Trgu  Ante Starčevića 4 u Širokom Brijegu.

Lako smo ustanovili da se na toj adresi nalazi Hotel Park s 4 i pol zvjezdice. Dakle, očito je da se Perenčević samo fiktivno iz SAD-a preselio u Široki Brijeg. Očito je to napravio iz poreznih razloga - naime tih je godina Perenčevićeva ruska tvrtka Velestroj (u originalu Velesstroy) ostvarivala ekstra profit a on je, osim hrvatskog i američki državljanin, te je vjerojatno želio izbjeći plaćanje poreza SAD-u. 

Prema podacima iz  Los Angeles gruntovnice supružnici Perenčević su na spomenutoj adresi kupili luksuznu vilu 2002. za 2,22 milijuna dolara. Vila je sada vlasništvo Sonje Perenčević. Perenčevićeva adresa na kojoj je živio prije prijave u Americi bile su zagrebačke Kozarčeve stube 3, ulica - odvojak iz Pantovčaka. Prema zemljišnim podacima vlasnik vile na toj adresi u doba socijalizma bila je tvrtka  Unikum hortikulturnog komunalnog poduzeća, OOUR Građevinarstvo.

Pravni sljednik te tvrtke je Trgovačko društvo Zrinjevac iz Zagreba. Na toj adresi, koja je prijavio 1996. kada je bio član NO-a riječke tvrtke Jadrankolor, Perenčević  nema uknjiženo vlasništvo. U tom NO-u je bio tri godine, do travnja 1999. godine. Potom se Perenčević ukazao kao fizički osnivač tvrtke Valadria u Zagrebu 2009 godine. Zanimljivo je kako je tu tvrtku osnovao preko washingtonske tvrtke Trenton & Partners LLC a koju je ugasio 2008. godine. Iako je Trenton ugašen u Americi, u završnom izvješću Valadrie za 2018. a koji potpisuje njegova snaha Ivana Perenčević, piše kako je prihod Valadrie 0 kuna te da su obveze prema Trentonu preko 13 milijuna kuna.

Preostaje nam vidjeti kakvu će čudnovatu alkemiju primijeniti Mihajlo Perenčević da vrati sredstva od skoro dva milijuna eura tvrtci koju je ugasio prije 12 godina? Iz istog registra vidljivo je i kako je Perenčević u vrijeme upisa vlasništva nad Valadriom posjedovao američku putovnicu jer je nju dao upisati kao identifikacijski dokument. U Valadriji je Perenčević kao fizička osoba i dalje jedini vlasnik dok je direktorica supruga njegovog sina Nikole. 

Ako ikada Perenčević porezno padne, kao što je u Americi zbog poreza pao Al Capone, onda bi slijed promjena adresa koji je vidljiv iz upisa Valadrije, mogao biti temeljni putokaz. Naime, nakon što je 2015. kalifornijsku adresu zamijenio hercegovačkom, Perenčević se u travnju 2016. odjavio iz širobriješkog hotela i prijavio  na moskovskoj adresi. Rezidencijalni luksuzni kompleks na adresi  2 Tverskaja Jamskaja dom 10  u Moskvi postao je novo privremeno boravište Mihajla Perenčevića.  

Na toj se adresi iznajmljuju luksuzni apartmani. Vidljivo je to iz foto galerije jer stanovnici prestižnog kompleksa imaju facinantan hol, luksuzni restoran i niz drugih zajedničkih sadržaja. Prema podacima sa službene stranice Perenčevićeve tvrtke velesstroy.com na toj adresi je sjedište njegove kompanije. Samo dvije godine kasnije, Perenčević više nije bio upisan kao moskovski rezident već se ponovno fiktivno ukazao u Širokom Brijegu. No, njegova službena adresa više nije Hotel Park već višekatnica u Ulici Kralja Tomislava 29/a.

Veliko je pitanje je li Perenčević ikada kročio u zgradu na toj adresi ili je za njega prijavu napravio neki odvjetnik iz Zagreba? Tu je promjenu adrese Mihajlo napravio u veljači 2018. godine. Zanimljivo je kako Perenčević uspijeva sakrivati tragove svoga vlasništva preko mreže kompanija osnovanih u poreznim oaza. Primjerice, vlasnik njegovog ruskog giganta Velestroja je londonski Amerco International Ltd.  U Hrvatskoj je ta tvrtka od 2005. imala registrirano predstavništvo koje je vodio stanoviti Armin Alić.

U Zagrebu je 1996. Perenčevićev dugogodišnji ortak, bivši pomoćnik u MUP-u koji je bio zadužen i za nabavu oružja tijekom Domovinskog rata Željko Tomljenović , osnovao tvrtku istog imena na kućnoj adresi u Medvedgradskoj ulici u Zagrebu. U tvrtci Amerco International d.o.o. je jedno vrijeme direktor bio njegov sin Luka da bi u tvrtci do gašenje 2007. direktorica bila Zagrepčanka Branka Despot. Ona je inače odgovorna osoba i u tvrtci Magnum HR nova koju je osnovao  Mihajlov sin Nikola a koja je sada u posjedu Alpha ulaganja.

Preko te tvrtke ruski tajkuni povezani s Perenčevićem upravljaju i hotelima u Malom Lošinju poput Vile Hygeie i Vile Flora. Tvrtka Magnum HR nova vlasnica je pretplatničkih brojeva  u Uvali Čikat 13 u Malom Lošinju.  No, na toj lokaciji se nalaze i čestice u vlasništvu Grada Lošinja i Hrvatskih šuma a iz zemljišnih knjiga su vidljivi i sudski sporovi. Naime, na terenima tik do tog kućnog broja izgrađeni su luksuzni apartmani.

U jednom objektu suvlasnica više apartmana je Mihajlova snaha Ivana koja se uknjižila na apartmane tvrtke Fil-Adria Turist koju je osnovao Perenčevićev partner Krešimir Filipović a koji je vlasništvo 2016. prepustio članu najuže obitelji Tomi Filipoviću. Na malološinjskim apartmanima upisana je zabilježba od 47.537.251,48 kuna u korist Fil-Adria Turista. Ta je tvrtka zemljišna vlasnica i vile u uvali Čikat 21 a na kojoj pretplatnički broj ima Sonja Perenčević.

Spomenuti apartmanski kompleksi nastali su kao projekt javno-privatnog partnerstva u kojem je osim Grada Malog Lošinja i Fil-Adria Turista sudjelovala i zg. tvrtka Hal odvjetnika Krešimira Lešića. On je znan i kao suprug loto djevojke i bivše Miss Jelene Glišić te sin ubijenog odvjetnika Hrvoja Lešića koji je likvidiran na Malom Lošinju kao žrtva iznude.

Između spomenutih sudionika JPP-a 2013. došlo je do razvrgnuća ortačkog ugovora a na scenu je tada stupila tvrtka Media Polis kao sljednica ugovora Fil-Adria Turista. Osnivačica i direktorica u Media Polisu je vlasnica marketinških agencija iz Zagreba Anita Bračun koja je sa suprugom Brunom poznata i kao vlasnica luksuzne vile u Jurjevskoj, koja je nekad bila vlasništvo plemenitaške obitelji Živković-Androwski-Lubienski.  Bračuni su marketinški moćnici pa samim tim i ostvaruju utjecaj na medije što je vjerojatno grupaciji oko Perenčevića jako važno.

Drugi krak utjecaja na medije Perenčević ostvaruje i preko Mario Petrovića, partnera Bože Skoke, koji je stekao Perenčevićevo povjerenje činjenicom da je i u rodbinskim odnosima s njegovom snahom Ivanom te je imenovan u NO lošinjske Jadranke. U tom su NO-u još i Krešimir Filipović koji ima prijavljenu istu moskovsku adresu koju je imao i Perenčević ali od zvučnijih imena tu je i Borislav Škegro.

Imenovanjem u NO hotelsko-turističke tvrtke Jadranka Perenčević se očito revanširao Škegri za godine u kojem je držao njegovog sina u tvrtci Quaestus partneri. S druge strane tandem Skoko-Petrović su u  Akademski savjet njihovog privatnog učilišta Edward Bernays imenovali Mihajlovog sina Nikolu Perenčevića te direktora njihove Jadranke Sanjina Šolića u Akademski savjet tog svog privatnog sveučilišta.

Predsjednica istog je ultra ambiciozna Gordana Buljan - Flander, šefica Poliklinike za zaštitu djece. Vlasnik malološinjske Jadranke je zagrebačka tvrtka Beta ulaganja čiji je vlasnik isti kao i druge, s Perenčevićem, povezane tvrtke Alfa ulaganja. Objema je vlasnik moskovska tvrtka Alfa-kapital.  Odavno traju špekulacije jesu li Perenčević ili njegovi ruski partner poput vlasnika Transnefta Nikolaja Tokarjeva koji je vlasnik vile Carolina na Malom Lošinju, vlasnici Alfa-kapitala.

No, zna se da je Perenčević, koji je s partnerima te s bratom Predragom pokupovao sve vrijedne vile u uvali Čikat na Malom Lošinju, kao dijete ljetovao tamo s roditeljima u kućici od 30-ak kvadrata te da od tada potječe njegova fascinacija tim otokom. Također, nije tajna da je Perenčević dio kruga osoba od povjerenja ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ta je veza i javno demonstrirana jer je Perenčevićev Velestroj izabran za kompaniju koja je imala pristup u tzv. Putinov dvorac na obali Crnog mora.

Također, 2016. Putin je osobno nazočio važnom događaju za kompaniju i tada je nastala snimka razgovora Putina i Perenčevića. Punac Tedeschijeva sina uživa i veliki ugled u vrhu Ruske pravoslavne crkve što se vidjelo i po snimkama specijalnog prijama kod ruskog patrijarha Kirila kada je primio i odličje. Perenčević i njegovi najbliži suradnici Krešimir Filipović i Zlatko Penić odlikovani su 2010. od bivšeg predsjednika te kasnije dugogodišnjeg premijera Ruske Federacije Aleksandra Medvjedeva. 

Strateški važna otkrića o opsezima i vrijednosti ruskog biznisa Perenčevića i Velestroja moguće je dokučiti iz londonskog registra. Tvrtka Amerco International Ltd., sve do promjene imena u Oil Storage Ltd. i likvidacije, bila je glavna za transfer dobiti ali i troškova generiranih kroz poslovanje u Rusiji imala sjedište na adresi londonskog direktora te u Velikoj Britaniji.  Ta je tvrtka od osnivanja pa sve do godinu prije likvidacije imala minimalno oko 20 milijuna britanskih funta prihoda.

Najveće prihode  imala je 2009. - preko 142 milijuna britanskih funti. Perenčevićev modus operandi lako se da iščitati iz godišnjih izvještaja i promjena direktora. Ta strateški važna tvrtka bila je osnovana 13. srpnja 1998. a ugašena je 30. listopada 2019. Vjerojatno gašenje koincidira s pojačanim interesom neovisnih istraživača za Perenčevićeve netransparentne poslove i možebitne interkontinentalne porezne utaje.

Važno je naglasiti da je vlasnik te londonske tvrtke preko koje su kroz godine tekle stotine milijuna funti prometa bila off shore tvrtka Interport Contract iz američke porezne oaze Delaware.  I dok su milijuni putovali iz jedne zemlje u drugu, Perenčević je očito veći dio godine provodio u Moskvi gdje se kretao u visokim krugovima i posjećivao golf turnire Alfa-private kluba. U rujnu 2018. Perenčević se ukazao i kao sudionik prestižnog golf turnira u francuskom Biarritzu u društvu europske elite i pripadnika europskog plemstva.

Za to vrijeme njegova supruga Sonja veći dio godine provodi u Los Angelesu gdje je vlasnica ne samo nekoliko vila već i spomenutog restorana te nekoliko tvrtki. U posljednje vrijeme sve više ruskih medija iskazuje golem interes za razotkrivanje tajnih Perenčevićevih transakcija. Ako je njegovo ime bilo vrhunska ulaznica Emilu Tedeschiju za proboj na tržište Rusije, očito je kako će ta ulaznica sada imati i jednu dodatnu, hipotekarnu stranu. Špekulira se kako Tedeschi želi preuzeti Podravku te da u tome računa na novu šeficu Martinu Dalić o čemu smo već pisali. Također, objavili smo članak kako je Perenčevićev ortak Krešimir Filipović interesno povezan s nedavno zbog obiteljskog nasilja uhićenim čelnikom Fortenove Miodragom Borojevićem.

(Napomena: Članak Irene Divković Milanović je u izvornom obliku objavljen na stranicama tabloida Imperijal prošle godine. Nakon objave članka Mihajlo Perenčević se odjavio sa širokobriješke i ponovno prijavio moskovsku adresu).