Ko sve strahuje od novih hapšenja: Do koga će Sky istraga stići? (Miralem Aščić za Dnevni Avaz, 16.08.2022)

 https://avaz.ba/vijesti/bih/765640/ko-sve-strahuje-od-novih-hapsenja-do-koga-ce-sky-istraga-stici

KLUPKO SE ODMOTAVA

Ko sve strahuje od novih hapšenja: Do koga će Sky istraga stići?

Sve krenulo od privođenja Bojana Cvijetića, bivšeg savjetnika Dragana Mektića, Keljmendijeva grupa ostvarivala kontakte s osobama u pravosuđu, kako su tajni podaci OSA-e završili kod kriminalaca

 Hapšenje Roberta Radonjića, šefa ureda Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) u Banjoj Luci, ali i Nedeljka Lubure, glavnog inspektora MUP-a RS, izazvalo je pravu paniku u policijsko-tužilačkim redovima, ali i članovima narkomafije koji su koristili Sky aplikaciju, imali policijsku zaštitu i pri tome dogovarali trgovinu narkoticima!

Ozbiljni dokazi

Da Tužilaštvo BiH, koje je putem međunarodnih partnera, američkog FBI-ja i Europola dobilo podatke o članovima bh. narkomafije, ima ozbiljne dokaze, govori i podatak da su pohapšeni i pojedinci na rukovodećim pozicijama u policijskim agencijama, ali i njihovi pomagači.

No, ovo je tek vrh ledenog brijega. Pitanje je ko je sljedeći na redu i ko je od članova narkomafije još imao pomagače u policijskim, ali i pravosudnim krugovima.

Inače, klupko se počelo odmotavati hapšenjem Bojana Cvijetića, savjetnika Dragana Mektića, bivšeg ministra sigurnosti BiH. Cvijetićeva grupa švercovala je, prema navodima Tužilaštva, kokain iz Srbije i Crne Gore u BiH, a zatim zemlje EU, na čemu je u posljednje dvije godine zaradila više od 11 miliona KM.

Cvijetiću i članovima njegove narkogrupe do sada je blokirana imovina u vrijednosti od 10 miliona KM.

Vjeruje se da je uhapšeni Radonjić bio član Cvijetićeve grupe, kojem je dao i povjerljive podatke OSA-e koji su pronađeni u Cvijetićevom sefu nakon hapšenja.

Zajedno s Cvijetićem, koji je u kućnom pritvoru mjesecima, uhapšeni su i Aleksandar Nikolić te Petar Dukić, ali i pripadnici MUP-a RS. Do sada su zbog aplikacije Sky pala i dva granična policajca Vladan Kovačević i Miloš Lukajić. 

Ranije su uhapšena i dva pripadnika Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH, koji se dovode u vezu sa švercom narkotika Miloš Nikolić i Miloš Popovac. Prema nalogu Tužilaštva, uhapšen je i sudija iz Bijeljine Jovan Savić, koji je kriminalcima dojavljivao informacije.

Osim toga, raspisane su brojne potjernice, među kojima su i one za ubicama i mafijašima poput Milivoja Lovrenovića Čaruge i njegovog sina Dušana, koji su osumnjičeni u predmetu “Storage”. I oni se dovode u vezu s Cvijetićem i njegovom ekipom.

Četiri policajca

Prije mjesec su pohapšeni i Elvis Keljmendi, Anel Sejfović i Ajlin Ahmić, koji su, također, koristili aplikaciju Sky, a bavili su se uvozom heroina i kokaina, na kojem su zarađivali stotine hiljada eura. Svi su putem ove aplikacije dogovarali brojne nezakonitosti.

Tužilaštvo je prije nekoliko dana na ročištu za produženje pritvora saopćilo da je Keljmendijeva grupa imala kontakte i sa zaposlenima u pravosuđu i policiji, što je sada poseban dio istrage.

Indikativno je, također, da su se više od deceniju krili pravi zaštitnici Keljmendija, a da Osman Mehmedagić, kao direktor OSA-e, ni Nasera ni Elvisa nikada nije želio proglasiti prijetnjom po nacionalnu sigurnost, što je isključiva nadležnost direktora.

 

Pripadnici SIPA-e nedavno su, također prema nalogu Tužilaštva BiH, uhapsili Milana Matkovića, jednog od najtraženijih narkodilera s Balkana koji je bio na potjernici, a uredno je živio u Trebinju i upravljao noćnim klubovima. I on je, vjeruje se, imao zaštitu u policiji.

Do sada su MUP-ovi RS i KS, ali i SIPA i FUP, prema nalogu Tužilaštva BiH, uhapsili više od 40 osoba koje se dovode u vezu s aplikacijom Sky.

Međutim, hapšenjem Radonjića i Lubure, koji su pritvoreni, počeo se stezati obruč oko nalogodavaca ovih krivičnih djela i onih koji su znali za ove nezakonite radnje, a nisu ih prijavili.

Sklonjena tužiteljica Kajmaković

Početkom prošle sedmice je odlukom v. d. glavnog tužioca Milanka Kajganića, koji je preuzimanjem ove funkcije pokazao novu snagu Tužilaštva BiH, tužiteljica Diana Kajmaković premještena s pozicije šefice Odjela za korupciju u Odjel za ratni zločin.

Prije toga Kajmaković je sklonjena iz tužilačkog tima koji je radio na Sky predmetima, s obzirom na to da su tokom komunikacije određene osobe spominjale njeno ime. Za sada nema dokaza da je Kajmaković direktno upletena u ovu aferu iako novinar Slobodan Vasković tvrdi drugačije.

Šta je otkrio Slobodan Vasković

Ugledni istraživački novinar Slobodan Vasković navodio je ranije u svojim tekstovima da će Cvijetić biti uhapšen i pritvoren. On je mjesecima prije hapšenja otkrivao njegove rabote. Osim toga, Vasković je najavio i hapšenje grupe Elvisa Keljmendija, ali i objavio poruke između njega i članova narkogrupe u kojima se spominje ime Osmana Mehmedagića Osmice, direktora OSA-e.

Vasković u svojim tekstovima mjesecima tvrdi da je Elvisu Keljmendiju šef Mehmedagić i da ga je Osmica godinama štitio od procesuiranja. Zanimljivo je da to direktor OSA-e još nije negirao.

Timom rukovodi Bojana Jolović

Na čelu tužilačkog tima koji radi na predmetima Sky aplikacije imenovana je nedavno tužiteljica Bojana Jolović. Ona je na ovoj poziciji zamijenila Kajmaković, koja je sklonjena iz tužilačkog tima i pod istragom je.

Jolović sada vodi tim od sedam tužilaca koji uspješno raskrinkava kriminalne grupe koje su putem Skya dogovarale šverc narkotika, oružja, ali i pripremale likvidacije.

Elvis Keljmendi: Zovite Osmicu

Elvis Keljmendi, kada su ga specijalci MUP-a hapsili zbog sumnje da je prijetio novinarima „Avaza“, glasno je pred svjedocima vikao: ”Pustite me, ja sam Osmicin čovjek, zovite Mehmedagića, morate me pustiti”, što se na kraju i dogodilo.

U Srbiji pao Belivuk, u Crnoj Gori Medenica

Dešifriranje aplikacije Sky dovelo je i do hapšenja u Srbiji i Crnoj Gori. Još lani je pohapšena grupa Velje Nevolje Belivuka, protiv kojeg je podignuta optužnica. Zbog veza s njim i Darkom Elezom mjesecima je bila pritvorena i bivša sekretarka MUP-a Srbije Dijana Hrkalović. Uhapšen je ponovo i Darko Šarić. U Crnoj Gori su pohapšene na desetine policajaca. U pritvoru je zbog Sky aplikacije i bivša predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica.

Droga je uslikana i spaljena (Euroblic) 03.08.2018 - autor Nikola Morača

OGNJEN ZEKIĆ, PREDSEDNIK KOMISIJE ZA UNIŠTAVANJE DROGA BIH 

Droga je uslikana i spaljena

 “EuroBlic” je u posedu zapisnika i fotografija sa spaljivanja 700 kilograma narkotika zaplenjenih u policijskim akcijama u proteklih pet godina na području BiH.

 Prema ovim dokumentima kompletnu akciju od utovara, transporta pa do konačnog spaljivanja više stotina kilograma kokaina, heroina, amfetamina, marihuane, odnosno skanka u pećima RiTE „Gacko" pratila je petočlana Komisija Saveta ministara BiH na čelu sa Ognjenom Zekićem koji je bio predsednik. 

Komisija za uništavanje opojnih droga BiH bila je sastavljena od službenika ministarstava pravde, finansija i bezbednosti BiH, koji su fotografisali svaki detalj uništavanja droga.
Podsetimo, prašina oko čitavog slučaja se digla nakon što je dan kasnije u krugu preduzeća RiTE
„Gacko" pronađeno par pakovanja različitih vrsta droge u ukupnoj količini od 346 grama.
- Svih 700 kilograma narkotika je uništeno i sve je urađeno u skladu sa zakonom izjavio je predsednik Komisije za uništavanje opojnih droga Ognjen Zekić dodavši kako stoji iza kompletnog saopštenja koje je Ministarstvo bezbednosti BiH objavilo nakon spaljivanja narkotika.
U saopštenju se između ostalog, navodi da je spaljeno više od 700 kilograma droga, najviše marihuane, te amfetamina, kokaina,heroina i sintetičkih droga.
Akcija prikuplja nja narkotika trajala je tri meseca, a ulična vrednost uništenih narkotika procenjena je na oko sedam miliona maraka navedeno je u saopštenju Ministarstva
bezbednosti BiH nakon uništavanja narkotika.
Prema dokumentaciji koja je u posedu “EuroBlica’ 700 kilograma narkotika, koji su bili predmet
uništavanja, jeste iz pravosnažnih presuda Suda BiH, Vrhovnog suda Federacije BiH, kantonalnih sudova u Sarajevu i Novom Travniku, te opštinskih sudova u Kaknju, Tešnju, Bugojnu,Velikoj Kladuši, Zenici, Kiseljaku, Cazinu i Bosanskoj Krupi.
Osim petočlane Komisije, akciju uništavanja pratila su četvorica službenika SIPA,
kao i pripadnici jedinice za specijalnu podršku SIPA, te trojica radnika RiTE „Gacko".
Droga je nakon pregleda i vaganja bila zapakovana u 161 plastičnu vreću i kutiju koje su zapeča
ćene plastičnim plombama i numerisane.
Transport droge izvršili su pripadnici SIPA, a članovi Komisije za uništavanje opojnih droga su
izvršili uvid u nepovredivost vreća i kutija u koje je bila zapakovana droga navodi se u izveštaju Komisije, čime se u potpunosti negira bilo kakva veza sa drogom koja je u krugu preduzeća RiTE „Gacko"pronađena dan kasnije.
Prilikom preuzimanja droge, veštaci Centra za forenzičku i informatičku podršku Federalne
uprave policije su, prema zahtevu članova Komisije, vršili preliminarna testiranja, te
izuzeli uzorke radi veštačenja navodi se u izveštaju Komisije koji je u posedu “EuroBlica”.
Veštačenje sporne droge koja je pronađena u krugu preduzeća trebalo bi otkloniti
sve sumnje.

 

 

Elita BiH je u Tutinoj kući imala kokainske partyje (Express express.24sata.hr

 

 https://express.24sata.hr/top-news/elita-bih-je-u-tutinoj-kuci-imala-kokainske-partyje-12810?page=2&fbclid=IwAR0mlMcTmrtZXPiAhQl4zMwNZh8SzCRATT-1FYXAmgo0s0-_M-MIwFq0LvI

 "Pred reprezentativnim gostima i novinarima, Naletilić se u njoj pokazivao kao konzervativni, premda ponešto razmaženi patrijarh za čije se ekskluzivno muško domaćinstvo brine jedna od njegovih sestara. Podalje od pogleda javnosti, kuća je funkcionirala kao jazbina hercegovačkog jet seta, poprište ljubavnih skandala, ali i zapovjedni stožer, zatvor i tajno stratište. Prema Marinovljevu svjedočenju, u njoj je Naletilićev prijatelj Franjo Zlomislić za lokalne hercegovačke bogataše organizirao kokainske seanse koje su nerijetko završavale kao orgije s plaćenim prostitutkama. Tu je Naletilić udomljavao kratkotrajne i mnogobrojne Ijubavnice, izabrane uglavnom medu udanim ženama, koje su ga relaksirale pričama o svojim bračnim dramama ili muževima "rogonjama"."

 

Ukratko, kao osobni instrument "norvalca" Šuška, Kažnjenička bojna i sve ostale specijalne postrojbe HVO-a pod Naletilićevom tajnom kontrolom obavljale su najvažniju zadaću iz HDZ-ova programa: ostvarenje Velike Hrvatske, u prvoj varijanti do Drine, u skromnijoj - do istočnog Mostara. Zločinački politički ciljevi, opet logikom stvari, tražili su iste takve izvršitelje, zločince, gangstere i kriminalce koji su, nakon nekoliko službenih Tuđmanovih amnestija, pušteni iz zatvora, odjeveni u uniforme s hrvatskim vojnim oznakama i uzdignuti u ratne heroje i veterane. Tako se mafijaški obrazac zemljačko-rodovske elite, kao drugo lice iste strukture, pojavio i kao mreža vojnih jedinica sastavljenih od "državotvornih" kriminalaca. Prije raspada Jugoslavije Mladen Naletilić često je spominjan u feljtonima službene štampe o neprijateljskoj emigraciji koja prijeti rušenjem komunizma i Jugoslavije. Opisan je kao ekstremni nacionalist, ustaša, bombaš i terorist. Feljtonsko štivo koje je, očito, nastajalo u dosluhu s jugoslavenskom tajnom policijom, postalo je nakon sloma jugoslavenske federacije glavni Naletilićev adut: sva negativna mistifikacija iz prijašnjih godina dala mu je sada pozitivne, herojske atribute značajnog političkog disidenta. Poznate činjenice, medutim, nemaju mnogo veze ni sa sotonskom ni s herojskom slikom Naletilićevih njemačkih godina. Roden je 1946. u obitelji širokobriješkog mlinara iz zaseoka Cigansko brdo koja je, osim Mladena, imala još petero djece. Budući "revolucionarac" završio je samo dva razreda širokobriješke gimnazije. Uz falsificirane svjedodžbe o gimnazijskoj maturi uspio je upisati prvu godinu prava u Sarajevu. Prema kasnijim legendama, sveučilišna administracija nikada nije otkrila podvalu. Navodno, s Pravnog fakulteta izbačen je bez položenog ispita jer ga je komunistička milicija sumnjičila da je po Sarajevu raspačavao letke antijugoslavenskog sadržaja." Prvi je put pokušao napustiti Jugoslaviju 1968. Kao vojni obveznik koji još nije odslužio regularni vojni rok, uhićen je pri ilegainom prijelazu jugoslavensko-austrijske granice i vraćen u Široki Brijeg da najprije ispuni građansku dužnost prema tadašnjoj SFRJ. Pošto je odslužio vojsku u Nišu, iz zemlje je izašao s legalnim pasošem 1973., nošen svojim pustolovnim duhom i kockarskom strašću. U Njemačkoj početkom 70-ih Naletilić je doista nabasao na uzbudljive dogadaje i ljude koji su odstupali od uniformnog sociološkog uzorka njegova hercegovačkog zavičaja. Kao odjek studentskih gibanja u svirn europskim zemljama iz minule 1968. našao se u vrtlogu ljevičarskih ideja njemačkih vršnjaka koje su podjednako sadržavale pobunu protiv roditeljske kulture, kao i protiv tzv. njemačkog imperijalizma. U šarenilu mladih, dugokosih maoista, lenjinista, anarhista, poklonika Che Guevare, nezavršeni gimnazijalac i nerealizirani student prava sreo je Brigitte Heinrich", plavokosu intelektualku koja je rabila njemu razumljive fraze iz tzv. revolucionarne povijesti jugoslavenske Komunističke partije. 

 

 

Zagovarala je permanentnu anarhističku revoluciju svjetskih razmjera i prezirala tradicionalne društvene konvencije. Izvjesno vrijeme živjeli su u Mainzu u "divljem braku" koji je trajao mnogo kraće od Naletilićeve zadivljenosti i uspomena na najuzbudljiviju ženu s kojom se, očito, ikada zbližio. Jer kratkotrajna zaručnica, pokazat će se, bila je spremnija na samožrtvovanje za svoje političke ideale od Naletilića. Brigitte Heinrich važila je za simpatizera radikalno ultralijevog pokreta koji je, poput grupe Baader-Meinhof, na kapitalizam juri-šao bombama i otmicama. Štoviše, nakon uhićenja na njemačko-francuskoj granici zbog pokušaja krijumčarenja nekoliko pištolja njemačka policija stavila je njeno ime na popis "vanjskih suradnika" terorističke grupacije; osudena je na četiri godine zatvora. Skupine tih zapjenjenih mladih radikala - prilično osnovano - njemačka vlast tretirala je kao oružje specijalnog rata tajnih službi istočnoeuropskih zemalja. Nakon odslužene zatvorske kazne, Naletilićeva nevjenčana supruga donekle je revidirala svoje stavove o efikasnosti revolucionarnog terora, pa je ušla u Europski parlament na listi Stranke zelenih. U međunarodnim anarhističkim krugovima postala je poznata kao autorica triju knjiga o mračnim stranama njemačkog imperijalizma, od kojih je jedna prevedena i na talijanski. Umrla je početkom 80-ih kao teška astmatičarka. Onako neukom, uz nešto pročitanih knjiga iz trendovske anarhističke bibliografije, na Naletiliću je šezdesetosmaška retorika ostavila trajan pečat: u njoj je pronašao ideološki alat kako za opravdanje svog navodno buntovnog stila života na rubu zakona, tako i za impresioniranje svojih zemljaka, deklariranih ustaša, koji su potjecali iz mase nepismenih Hrvata getoiziranih oko katoličkih misija, hrvatskih klubova i jeftinih krčmi. S hipijevski dugom kosom i cvikerima, sitan i mršav, radikalno je odudarao od ustaškog mačizma, izvrsno je govorio njemački, komunicirao s pripadnicima njemačke ultraljevičarske elite i glumio fanatika hrvatskog oslobodilačkog pokreta. No istodobno se vucarao po kockarnicama, družio s kriminalcima, bavio svodništvom i preprodajom "šanirane" robe. Posljednjih godina boravka u Njemačkoj postao je vlasnik noćnog kluba na Bodenskom jezeru u kojem su - pred nosom njemačkoj policiji - radili ilegalni bordel i ilegalna kockarnica. Posao je bio toliko unosan da se Naletilić sam poslije hvalio svojim tajnim računima u Švicarskoj, dvama mercedesima i luksuznom, upadljivom dvokatnicom na Bodenskom jezeru avangardno oblih zidova." Hipokriziji "anarhista" koji ne priznaje ustanove njemačke države, ali istodobno vrlo vjerojatno surađuje s njenom policijom, pripisivala se i zagonetna nedosljednost Naletilićeva ponašanja. Mnogo je putovao, u potrazi za velikim hazarderskim dvobojima, motao se po kockamicama u kojima se okreće velik novac, održavao je bliske kontakte s četničkom mafijom u Njemačkoj okupljenom oko Ljube Magaša Zemunca. Ipak, bio je ljubimac i svećenika iz hrvatskih katoličkih misija; plaćao im je obilne milodare, pojavljivao se na svim crkvenim svečanostima i važnijim hodočašćima. Dok je nagovarao nepismene Hrvate da bacaju bombe na jugoslavenske ambasade i ubijaju "udbaše", sam ni u čemu izravno nije sudjelovao, pazeći pomno da mu njemačka vlast ne pripiše terorističko-političku nepodobnost. Naletilić je stigao u Hrvatsku u proljeće 1991. u pratnji Vice Vukojevića, tadašnjeg visokopozicioniranog hadezeovca - danas suca Ustavnog suda - i Veselina Marinova" koji je u Hrvatskoj tražio sklonište pred špijunskim ratom u svojoj zemlji koju je smrt povijesne epohe komunizma obilježila drugom vrstom drame. Naletilić je već u tom trenutku znao da je Marinov operativac bugarske tajne službe. Marinov je pak bio svjestan da Naletilić nije onako radikalan hrvatski idealist kakvim se predstavlja. Izmedu 1988., kada ga je upoznao glumeći bugarskog terorista, i 1991., kad mu je otkrio svoj pravi identitet bugarskog špijuna i provokatora, Naletilić je, uz sva svoja mnogobrojna lica, već radio i kao doušnik bugarskog SDS-a. I tu je ulogu igrao uz dobro opravdanje: tvrdio je da tako pridonosi tradicionaktom bugarsko-hrvatskom savezništvu u zajedničkoj borbi protiv iste srpske opasnosti. Kada se nakon povratka i višemjesečnog boravka u Bugatskoj opet pridružio hercegovačkom "revolucionarcu", Marinov je, zajedno s Naletilićem, stanovao u njegovoj kucti na Ciganskom brdu koju su početkom 1993. gradili Muslimani zatočeni u koncentracijskom logoru "Heliodrom" u Mostaru. Ostali pripadnici Kažnjeničke bojne spavali su u Duhanskoj stanici i širokobriješkom hotelu Park. Linija fronte bila je udaljena dvadesetak kilometara. Izmjenjujući se sa splitskom brigadom koja je, s oznakama HVO-a, pomagala očuvati osvojene položaje oko Mostara, Kažnjenička bojna postala je jedini instrument HDZ-ove emigrantsko-ustaške stnije u HDZ-u na cijelom hercegovačkom području. Instafirali su vlastitog šefa policije, kontrolirali lokalnog gradonačelnika i ubirali harač od lokalnih bogataša, ugostitelja i poduzetnika. Poznata mesarska obitelj samo je u jednom potezu morala isplatiti dva milijuna DEM, jer je Naletilić oglasio da mu treba nova vojna oprema. Svaki odrasli muškarac koji se zbog raznih razloga bavio nekim civilnim poslom, morao je Naletilićevoj postrojbi davati odredeni mjesečni iznos. Ratni porez, kako su tu specifičnu vrstu reketa nazvali u Širokom Brijegu, morali su plaćati i hercegovački gastarbajteri u Njemačkoj, ako su željeli u domovini sačuvati obitelji i imovinu. Naletilićeva rezidencija, s golemim dvorištem, seoskim kokošinjcem, kućicom za psa i prostranim bazenom, podignuta je na šumovitoj uzvisini iznad ceste kojom se u Široki Brijeg ulazi iz smjera Gruda." Imala je višestruku namjenu. Pred reprezentativnim gostima i novinarima, Naletilić se u njoj pokazivao kao konzervativni, premda ponešto razmaženi patrijarh za čije se ekskluzivno muško domaćinstvo brine jedna od njegovih sestara. Podalje od pogleda javnosti, kuća je funkcionirala kao jazbina hercegovačkog jet seta, poprište ljubavnih skandala, ali i zapovjedni stožer, zatvor i tajno stratište. Prema Marinovljevu svjedočenju, u njoj je Naletilićev prijatelj Franjo Zlomislić za lokalne hercegovačke bogataše organizirao kokainske seanse koje su nerijetko završavale kao orgije s plaćenim prostitutkama. Tu je Naletilić udomljavao kratkotrajne i mnogobrojne Ijubavnice, izabrane uglavnom medu udanim ženama, koje su ga relaksirale pričama o svojim bračnim dramama ili muževima "rogonjama". Tijekom 1994. s Naletilićem je nekoliko mjeseci živjela supruga visokog službenika hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova koji se jednoga dana dovezao na Cigansko brdo u sjajnoj crnoj limuzini s diplomatskim tablicama. Na koljena se, očajan i uplakan, bacio pred Naletilića, preklinjući ga da mu ženu ostavi na miru i da je vrati njihovoj djeci. Naletilić je uzvratio velikom predstavom, natjeravši ljubavnicu da se suoči s uplakanim mužem, tražio je da ga psuje, vrijeda i udara nogama. Rezidencija je služila i za grublje demonstracije sadizma. Na trosjedu svoje dnevne sobe Naletilić je osobno dokrajčio Muslimana, kojeg su njegovi tobože dobro obaviješteni špijuni optužili za pripremu atentata.

Najprije mu je pucao u oba koljena, a kada je optuženik nastavio poricati da je umiješan u bilo kakvu urotu protiv Naletilića, ugušili su ga najlonskom vrečicom koju su mu nabili na glavu. Tijelo je bačeno u jamu nedaleko od Naletilićeve kuće, gdje je već bilo sahranjeno nekoliko ljudskih trupla." Na Cigansko brdo hodočastili su gotovo svi velikani HDZ-ove politike u Hrvatskoj i tadašnjoj Herceg Bosni: Markica Rebić, šef zagrebačke centrale Sigurnosno infortnativne službe (SIS-a), Petar Šale, državni pravobranitelj Republike Hrvatske, njegov zamjenik Krešimir Alerić, Mate Boban, predsjednik HR Herceg Bosne, Ljubo Ćesić Rojs, šef hrvatske vojne inženjerije,ViceVukojević, predsjednik saborskog Odbora za pravosude, Bože Vukušić, djelatnik SZUP-a, Milan Kovač, nekadašnji šef nabave u Holiday Innu, pa ministar privatizacije..." Okružen zagrebačkom elitom HDZ-ovih političara, Naletilić je, tvrdit će poslije Marinov, vidIjivo uživao u njihovu ulizivanju i strahu pred beskrupuloznim bardom hrvatske nacionalne revolucije. Svoj osobni autoritet svjesno je podcrtavao hipijevskom frizurom medu izbrijanim glavama svojih vojnika i asketskom krhkošću medu njihovim korpulentnim figurama. Po uzoru na povijesne udžbenike o razdoblju ilegalnog rada Josipa Broza Tita u Komunističkoj partiji, prozvali su ga Stari, što se Naletiliću jako svidalo.

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/top-news/elita-bih-je-u-tutinoj-kuci-imala-kokainske-partyje-12810?page=2&fbclid=IwAR0mlMcTmrtZXPiAhQl4zMwNZh8SzCRATT-1FYXAmgo0s0-_M-MIwFq0LvI - express.24sata.hr

 

 

 

Brunch with Sifted: psychedelic investor Christian Angermayer (By Michael Stothard 16 November 2020)

 https://sifted.eu/articles/christian-angermayer-compass-atai/?fbclid=IwAR01wM8wnNdzymcdMgFejl4sYM42j5jYwlfd95JfwCDU-e7xY3nLE_bZnHI

 

Brunch with Sifted: psychedelic investor Christian Angermayer

Instrumental in the founding of Compass Pathways and chairman of Atai Life Sciences, Christian Angermayer has been leading a global psychedelic renaissance. 

 The art on the 29th floor London penthouse apartment of German tech investor and entrepreneur Christian Angermayer has two themes: psychedelics and gay emperors.

One corner has a 2,300-year-old marble bust of Alexander the Great’s lover Hephaestion. To his right sits a 2,000-year-old bust of the Roman emperor Hadrian next to a picture of his lover Antinous.

But the 42-year-old is most proud of his 2,400-year-old bust of Demeter, the ancient Greek goddess revered in an ancient ritual which, according to Angermayer and a growing body of research, involved dosing figures such as Plato and Socrates with powerful psychedelics.

  “There is more and more evidence that psychedelics were a foundation of western civilisation,” he says.

This excitement makes sense for a man who, over the past five years, has been perhaps the single biggest financial driving force behind shifting psychedelic drugs from a dusty relic of 1960s’ counterculture into the medical mainstream as a legal medicine to treat mental illnesses.

While today there is a growing body of clinical trials and early approvals from regulators, before Angermayer this field was seen as largely the preserve of hippies and dreamers.

In September, the company he helped found in 2017, Compass Pathways, which has developed a synthetic version of psilocybin (the active ingredient in magic mushrooms) and is conducting the world’s first large-scale therapy clinical trial using the drug, listed in New York. His 28% stake, which cost him around $55m over multiple rounds, became worth more than $400m.

Next spring the biotech company he founded Atai Life Sciences — which is pursuing a large range of treatments for mental-health disorders using other more obscure drugs such as DMT, ar-ketamine and ibogaine — is set to go public as well at an expected $1bn-$2bn valuation, according to bankers familiar with the process.

With these high-profile exits and an increasingly large fortune — his investment company, Apeiron Investment Group, manages around $750m of his own money and $600m of others’ and invests in longevity research, biotech, fintech, spacetech, crypto and entertainment  — Angermayer is becoming one of Europe’s most powerful and influential tech investors.

He has also won the ear of political leaders — his sideboard has pictures of him with German chancellor Angela Merkel and Austrian chancellor Sebastian Kurz and European Central Bank head Christine Lagarde — and now regularly co-invests with renowned US investors such as Peter Thiel, cofounder of PayPal and an early investor in Facebook, Steve Jurvetson, an early investor and board member of Tesla and SpaceX and Michael Novogratz from Galaxy Investment Partners.

 “Christian is successful because he is curious,“ Thiel told Sifted in an email exchange. “He finds because he seeks — both ideas and people. That sounds simple, but it’s rare.”

 

The first trip

The rule of Brunch with Sifted is that the interviewee picks the restaurant and Sifted picks up the bill. But as London is in the midst of a pandemic, restaurants feel a bit risky, so I turn up at his apartment cum office near Old Street in east London where he has prepared a business brunch of smoked salmon, ham, croissant, coffee, cheese, melon and strawberries. 

His cousin, Stephan — not the only handsome young family member hanging around his apartment on a Saturday — is making some scrambled eggs with just the right hint of pepper. 

Angermayer is wearing a grey jumper with the chemical symbol for psilocybin on the chest (he has the same symbol tattooed on his arm). He starts with a tour of the art, pointing out the psychedelic pieces, the gay emperors and their lovers as well as a golden triptych made by his friend Landon Ross which — he says with a flourish —  “contains only elements created in the last three seconds of a dying star… that’s basically where we all come from and end up.”

When we sit down it becomes apparent that this luxurious spread isn’t his usual Saturday morning fare: he chooses delicately to avoid any carbs — which is part of a regime to help extend his life — while I pile bread and ham onto my plate.

I start by asking him about Compass Pathways and how he got involved with psychedelics. Or more importantly: when was his first trip?

 

It started, he says, with friends on the Caribbean island of Canouan (where, he notes, it’s legal) back in 2014. He had resisted pressure for years: he had never drunk, smoked or done any drugs before so he was reluctant to try psilocybin. But when he finally tried he found it such a profound experience he became a “die-hard convert” to its positive benefits to mental health. 

“All my trips together now make some of the most meaningful experiences of my entire life,” he says.

He began searching for a way to turn this into a business, when his friend Michael Novogratz in 2017 introduced him to George Goldsmith and Ekaterina Malievskaia (who now lead Compass Pathways) and who had similar ideas about the benefits of psilocybin for mental health. 

A few weeks later Angermayer had promised the couple the £3m of investment they needed to start a real business. “They had spent years in meetings getting nowhere, but I stopped them after 10 minutes and said, ‘I am in’.” (The £3m was split between Novogratz, Thiel and him.)

Just a few years later Compass Pathways is doing psilocybin therapy clinical trials in 20 sites across nine countries in Europe and North America and is now getting so big in this field that it’s faced criticism for trying to create a magic mushroom monopoly by patenting an artificial form of psilocybin, a critique Angermayer rejects. 

“We are not coming after the hippies growing this organically at home,” he says. “We are patenting this so we can bring the synthetic version of this natural drug to the hundreds of millions of people who need it for medical conditions and can only get it if it’s prescribed by doctors and paid by their health insurance.”

 

A Chaga mushroom coffee and the first few startups

Angermayer at this point wants a coffee so walks over to the kitchen. “I am having a mushroom coffee, would you like one?” I looked startled, but only for a moment as he assured me it’s just coffee with Chaga mushroom (a popular “wellness” supplement) with some extra Lion’s Mane mushroom extract pipetted in. All non-psychedelic. 

Now sipping our pleasant and slightly earthy coffee, he tells me that he didn’t grow up in a world of drug research and billionaires. He was born in a small town in northern Bavaria to a mother who is a secretary and father who was an engineer. “If you had asked my parents what I should be, they would have said teacher or doctor.” 

But by the age of 20 he was dropping out of university to found his first biotech company, Ribopharma, with two of his professors which eventually merged with Alnylam Pharmaceuticals and listed on the stock exchange (now worth $15bn). Ever since then he has been starting tech companies and investing, initially with four friends and now alone through Alpiron.

One of his big breaks came during the European sovereign debt crisis where, thanks to some political connections, he became known among elite investor circles worldwide as someone who understood the problem and — more importantly — how Germany saw it. This made him friends and eventually coinvestors.

Living forever

Today, on top of psychedelic research, Angermayer is one of the most prominent investors in the field of longevity, where he is heavily involved in two companies, Rejuveron Life Sciences in Switzerland and Cambrian Biopharma in the US.

The science behind longevity — pioneered by figures such as Aubrey de Grey and Ray Kurzweil — is today centred around finding specific treatments around the nine “hallmarks of ageing” to help to halt or even reverse the ageing process. 

Angermayer is also part of a movement pushing for ageing to be classified as a disease so it would be easier to do clinical trials on anti-ageing drugs. 

“People say that dying is natural, but it’s really things going wrong in your body,” he says. “For thousands of years, we have merely devoted ourselves to the conviction that ageing and death are inevitable and ‘natural’, and have integrated this narrative into our culture and all religions. Science is just beginning to better understand the reasons for ageing and dying, and a disease that we understand will eventually be cured.”

But do we want to live forever? “I don’t think people will want to live forever, but I think they would like it to be their choice to die after say 150 or 200 years rather than getting killed by the ageing disease.” He adds: “Some people will find it hard to cope with an ever quicker changing world, but psychedelics could help with that as well. They could help us keep the lust for life alive.”

 

The future

Angermayer has a lot on beyond psychedelics and living forever. One of his investments at the moment, AbCellera, an antibody therapy company he is closely involved with which has been part of the fight to develop a treatment for coronavirus, has hired bankers and is set to IPO within the next months for several billion dollars, according to people close to the company.

He is an investor in Deposit Solutions, the German fintech unicorn, and two European space leaders Mynaric and Isar Aerospace, to name a few others. He says he has raised $500m for his portfolio companies in the past six months and is hands-on operationally with most of them. He connects people: it was him who last year put Japan’s SoftBank in touch with now-collapsed German fintech Wirecard about an investment. He has made films such as Filth, Aspern Papers and Hector and the Search for Happiness.

Oh, and he is on the advisory council of Rwandan president Paul Kagame. This came after, in 2009, he bought a bank in Rwanda after being impressed by meeting the leader at dinner in Germany. It was “the only thing that was being privatised at that moment”, he says. He expanded the lender and later sold it to Bob Diamond, the former Barclays CEO.

But what does the future hold, I ask? By this point we’ve been talking for three hours, the afternoon is marching on, and Angermayer is even breaking his no-carbs rule nibbling on the corner of a croissant.

Pausing for a moment, leaning back in his chair, he says that beyond tech investments and dealmaking he has a long-term vision that somewhen down the road, psychedelics could shape global politics for the better. 

He is, for instance, funding a study by Robin Carhart-Harris, head of psychedelic research at Imperial College in London, to study the effect of Palestinians and Israelis drinking the psychedelic drug Ayahuasca together.

 He is also spreading the message more widely in his powerful circles. “I am a partner of the Munich Security Conference, [a high profile event in international relations], and at one dinner, I joked with them that I was going to spike their drink with psilocybin…”

He adds quickly: “I mean, I was completely joking, of course. But I also told them that there had been times in history when world leaders used the power of psychedelics to become better leaders, especially for conflict resolution purposes. Looking at a world which, despite best intentions, becomes increasingly divided, maybe we have to think radically differently.”

He also has a European agenda, believing that his investment focus on biotech and deeptech are areas where Europe, after losing out to the US over the past decade in creating the big ecommerce and social platforms, has a chance of catching up. “We have some of the best engineers and researchers in the world,” he says.

Governments he is less enamoured of, criticising the German government’s latest change in the law to make it easier for startups to offer stock options as not going far enough, saying that after years of efforts from business it was only a tiny change to the rules. “It’s like having sex once after 10 years, and not even good sex, and then expecting your partner to be satisfied… No, it is still far too little, and far from perfect. We have to do better.”

And on that note, it’s time to leave, saying a socially-distanced goodbye, walking into his private lobby (where there is an 18th-century bronze statue of the Roman gladiator called Retiarius), taking the lift down and getting on my bike back home.

 

 

 

 

 

Balkan people control "the biggest cartel of the world" (Nezavisne novine, 1 June 2005)

 https://www.nezavisne.com/novosti/ex-yu/Balkanci-kontrolisu-najveci-kartel-svijeta/307978?fbclid=IwAR0dCwPUX4xQrsSkOzyNg9x0BuNnvNVNyH-DesLst6DFcBZ3VsDLAnCSEgQ

Kriminalci iz Srbije i Crne Gore sa Balkana kontrolišu podzemlje u Australiji, a imaju veze sa bandama u Kolumbiji, Meksiku i Aziji, pišu mediji u Australiji.

Kako prenosi "Dejli telegraf", veliko istraživanje "Njuz korpa" otkrilo je niz detalja o jednom od najvećih narko-kartela na svijetu, koji vode ljudi sa Balkana.

Na čelu kartela su navodno imigranti iz bivše Jugoslavije, "nekada istaknute figure podzemlja", kojima je baza devedesetih bio Kings Kros, sidnejski centar noćnog života, ali i kriminala.

Kako tvrdi list, svi oni su se sredinom prošle decenije naizgled povukli iz kriminala, napustili Australiju i vratili se na Balkan. Međutim, nova istraga pokazuje da su oni pažljivo isplanirali svoj povratak i ispleli kriminalnu mrežu koja se širi svijetom.

"Droga se u Australiju unosi i rastura zahvaljujući lokalnim bandama motociklista, a kartel sada 'aktivira spavače' u drugoj i trećoj generaciji austarlijskih kriminalaca kako bi se dovršilo ono što u suštini predstavlja smjenu generacija u podzemlju", piše u istraživanju.

Jedan policijski zvaničnik je rekao da je ova kriminalna organizacija najveća prijetnja za Australiju, zahvaljujući svojim čvrstim osnovama, disciplini i uticaju u lokalnim komunama.

"Korijen problema je posijan kada je bivši predsjednik Jugoslavije i Srbije Slobodan Milošević sponzorisao selidbu kriminalnih familija u Australiju, tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog godina", piše u istraživanju.

Kako se navodi, australijska policija je ustanovila da se određen broj ozloglašenih kriminalaca za koje se vjerovalo da su se povukli devedesetih, vratio na čelo kartela i to iz svojih baza u Srbiji i Crnoj Gori.

Mrežu navodno vodi bivši kriminalac iz Kings Krosa Vaso Ulić, koji je u Australiju otišao 1979. godine, da bi je napustio zauvijek 2005. godine.

Kako se navodi, ova mreža u Australiju godišnje "upumpa" najmanje šest tona droge - kokaina i ekstazija, donosi B92.

Dodatni problem predstavlja to što Australija nema sporazum o ekstradiciji sa Crnom Gorom iako policije dvije zemlje već sarađuju na ovom slučaju. Crnogorsko tužilaštvo je za "Njuz korp" potvrdilo da ima dosije o Uliću.

CARTEL TITO and DINO: The most powerful cocaine trafficker nicknamed Josip Broz and his name is a part of the name of the notorious cartel Tito and Dino/ KARTEL TITO I DINO Najmoćniji trgovac kokainom znan je pod nadimkom Josip Broz, a njegovo ime u nazivu ima i opaki narko kartel u BiH

Jutarnji list: 01.12.2019. #RafaeleImperiale #RidouanTaghi #TitoAndDino #cocaine #FernandoOlazbal #Dubai #Peru #Netherlands #BosniaAndHerzegovina #Camorra The story about #TitoAndDino clan has started in 2007, when Audi owned by Brigita Z and her husband Miralem G was riddled with bullets in Sarajevo. The couple moved to Holland, and their son Edin G. continued the family business, which was, according to Interpol, DEA and Dutch police - the cocaine smuggling. The most of the clan members are from Balkan and the most of them are still at large. According to DEA, Tito and Dino clan is one of the biggest world cartels. It is assumed that Fernando Olazbal, nicknamed Zeus, a celebrity racing driver arrested recently, was Tito's major connection for Europe. Following the start of investigation by the Dutch police, the clan leadership moved to Dubai. It is assumed that Tito and Dino clan has connections to the leadership of the Italian Camorra, through Rafaelo Imperiale, nicknamed Pasta, as well as with the Dutch mafia, especially with Ridouan Taghi. The Dutch authorities are offering 100 000 EUR for the info about Taghi, probably hiding in Dubai together with Edin G. SERIJAL MAFIJA: KARTEL TITO I DINO Najmoćniji trgovac kokainom znan je pod nadimkom Josip Broz, a njegovo ime u nazivu ima i opaki narko kartel u BiH Mia Mitrović01.12.2019.12:00 Najmoćniji trgovac kokainom znan je pod nadimkom Josip Broz, a njegovo ime u nazivu ima i opaki narko kartel u BiH SAŽETO Klan Tito i Dino koji uz pomoć nizozemskih kriminalaca i camorre vodi jedan Sarajlija, odgovoran je za šverc trećine kokaina u Europu Srpski su mediji ovih dana izbacili vijest da je glavni financijaš velikih pošiljki kokaina koje ovih dana u Europu stižu iz Perua, Argentine i Kolumbije misteriozni Srbin koji se predstavlja kao Josip Broz Tito. Njegovo je ima procurilo u prisluškivanim razgovorima prilikom razbijanja kriminalne južnoameričke bande kojoj su u svibnju ove godine zaplijenili 3,3 tone kokaina. Droga je zaplijenjena u Nizozemskoj prilikom čega je uhićen poznati automobilist Fernando Olazbal zvani Zeus. Smatra se da je on bio glavna Titova veza za Europu te da je ovo već treća zaplijenjena pošiljka za koju se sumnja da pripada Titu. Svaki dan mu prijete U ljeto ove godine, bosanski su mediji objavili dokumente koje su dobili od nizozemske policije i američke agencije za borbu protiv droge DEA-e. U njima se spominje moćan bosansko-hercegovački klan kojem su dali ime 'Tito i Dino', a koji je navodno povezan s brojnim europskim mafijaškim organizacijama. Misteriozni Srbin Tito zasad nije doveden u vezu s klanom, no budući tijek događaja možda će otkriti međusobnu povezanost ovih pripadnika balkanske kokainske mafije koji u svojim kriminalnim radnjama koriste ime bivšeg predsjednika SFRJ. Priča o klanu Tito i Dino počinje 2007. kada je u sarajevskom naselju Buljakov potok izrešetan Audi Brigite Z. Auto je pripadao njenom suprugu Miralemu G. koji je u to vrijeme bio na putu. Brigita je medijima rekla da nema pojma tko bi mogao biti izvršitelj, piše Avdo Avdić, novinar bosansko-hercegovačkog magazina Žurnal koji je istraživao poslovanje klana Tito i Dino. Zbog svojih otkrića prijetnje prima svakodnevno, no još uvijek nema policijsku zaštitu. Brigita je od tada sve rjeđe dolazila u Sarajevo, piše dalje Avdić. Sa suprugom se preselila u nizozemsku gdje je živio i ostatak Miralemove obitelji. Njihov sin Edin G. krenuo je očevim stopama i bacio se u unosan biznis šverca kokainom što je prema podacima, Interpola, DEA-e i nizozemske policije, bio obiteljski posao. Oni koji su istraživali njihovo poslovanje smatraju da se mogu dovesti u vezu s najmanje 14 tona kokaina koje su diljem svijeta zaplijenile različite policijske službe. Koka sa žigom BiH Njihovu je pažnju klan privukao kad je prvi susjed obitelji, Smail Š. u Peruu 'pao' tonu i pol kokaina na kojoj je bila utisnuta oznaka - BiH. Nakon istrage, američka je DEA nizozemskom pravosuđu dostavila informacije u ovom bosanskom kartelu koji preko roterdamske luke pod rukovodstvom Edina G. navodno kontrolira trećinu uvoza kokaina u Europi. Nakon što ih je nizozemska policija počela istraživati, rukovodstvo klana preselilo je u luksuznu rezidenciju u Dubai, a smatra se da je klan Tito i Dino povezan s vrhom talijanske Camorre. Novac stečen ilegalnom trgovinom drogom klan pere i u BiH, a u čitavu su stvar umiješani sarajevski kriminalci, biznismeni i poneki političar, kako to obično i biva u klasičnim balkanskim mafijaškim pričama. Sumnja se da je preko raznih tvrtki u BiH oprano najmanje deset milijuna konvertibilnih maraka. Većina pripadnika ovog klana su Balkanci i većina ih je na slobodi. Prema procjenama DEA-e, klan Tito i Dino spada među 50 najvećih svjetskih narkokartela. Šef klana, Edin G. povezan je i s prominentnim članovima nizozemskog podzemlja, osobito s Ridouanom Taghijem kojeg se dovodi u svezu s nekoliko ubojstava, piše Avdić u Žurnalu. Nizozemske vlasti nude 100.000 eura za bilo kakvu informaciju o njemu, a smatra se da se vjerojatno skriva u Dubaiju u društvu Edina G. U Nizozemskoj je djelovao i Edinov drugi partner, čileanski kriminalac Richard Riquelme koji je uhićen krajem 2017. u Kolumbiji. Riquelme je u ožujku prošle godine izručen nizozemskim vlastima koje ga terete za međunarodnu trgovinu narkoticima. Treći partner je Rafaele Imperiale zvani Pasta, jedan od čelnih ljudi talijanske Camorre. Policijske agencije raspolažu informacijama da je Imperiale svoj novac uglavnom ulagao kupujući nekretnine u Dubaiju, ali i slike Vincenta van Gogha koje su 2002. godine ukradene u Nizozemskoj, a koje je on kasnije kupio za 100 milijuna eura. Nekretnine u Dubaiju kupuje i naš Edin G. Dobro uhodani timovi Kako bi krijumčario kokain, Edin G je u Peruu osnovao kompaniju koja se, formalno, bavi tekstilom. Međunarodni istražitelji su dokumentirali i da je Edin G u kolovozu 2017. godine boravio u Brazilu, gdje je dogovarao transport kokaina, piše Žurnal. "G. organizira nabavku kokaina na području Perua od četiri različite kriminalne skupine iz mjesta Trujillo. Za svaku od ovih grupacija vezuje se jedna osoba od njegova povjerenja koja je povjerenja, a koja je porijeklom s prostora bivše Jugoslavije i čiji je zadatak da organizira nabavku i pripremu za krijumčarenje kokaina u Europu", navedeno je u jednom od policijskih izvještaja. O njega je kokain nabavljao i srpski trgovac kokainom Zoran Jakšić koji je nedavno u Peruu osuđen na 25 godina zatvora. Sve Žurnalove napise Edin G je demantirao nazvavši ih izmišljotinama. Edin G. , stoji u demantiju poslanom redakciji, ne trguje kokainom, ne financira Specijalnu jedinicu FUP-a, ne pere nezakonito stečene milijune. Za kartel “Tito i Dino” kaže da ne postoji, da za njega nikad nije čuo, te da svoje navode Žurnal temelji na osnovu imaginarnih dokumenata. Međutim, dokumenti koje je objavio Žurnal ne idu mu u prilog jer se iz njih jasno vidi da se za njegovo poslovno carstvo ozbiljno zanimaju nizozemska policija, Interpol i DEA. U posljednje vrijeme uključila se i policija BiH, kao i SIPA, no dugo im je trebalo. Prma informacijama kojima raspolažu istražitelji aktivnosti Edvina G, ispada da je potonji svaki puta kada bi došao u BiH imao zaštitu Specijalne jedinice Federalne uprave policije koji su brinuli za njegovu sigurnost. Utvrđeno je da je s njim kontakte imalo najmanje pet specijalaca, a njegov najodaniji zaštitar je Dženis K. koji je napustio policiji i preselio s gazdom u Dubai. Lopovi i panduri Edin je bio toliko zadovoljan trudom i zaštitom koju su mu pružali specijalci pa je Specijalnoj jedinici odlučio donirati čak 75 kompleta opreme, piše Žurnal. Njegova osoba od povjerenja donijela im je iz Nizozemske gotovinu za kupnju opreme. Kupovina ipak nije mogla biti obavljena gotovinom (što je previše, previše je), pa je angažirana treća tvrtka preko koje je obavljena transakcija. Sve se to odvilo u srpnju 2017. a federalni ministar vanjskih poslova primio je donaciju opreme za specijalnu policiju od privatne tvrtke. Sve ovo zvuči kao mračni vic, no na žalost je istina. Sve to se zbiva u duhu mudre izreke jednog bivšeg bosansko-hercegovačkog premijera i ekonomskog stratega stranke SDA, Edhema Bičakčića koji odmah na kraju rata na otvaranju jedne tvornice podignute također sumnjivim novcem, izrekao da se u BiH neće provjeravati porijeklo novca koji se u nju ulaže. Najvažnije je da on dolazi, da se investira, posluje, lupio je premijer i tako udario moto budućeg razvoja susjedne nam BiH (a slično bi vjerojatno bilo u Hrvatskoj da nismo u EU). Međutim da ekipa klana Tito i Dino uopće nije za šaliti se s njima, dokazuje jedan događaj koji se zbio sredinom rujna u Amsterdamu. Ispred svoje kuće tada je ubijen Derk Wiersum, nizozemski advokat koji na suđenju protiv narkomafije povezane s klanom brani jednog od zaštićenih svjedoka. U njega je pucao čovjek s kapuljačom i udaljio se. Ovaj se događaj dovodi u vezu s Ridouanom Taghijem, dobrim prijateljem Edina G. Iz svega navedenog, čini se da klan Tito i Dino ima dvojicu rukovoditelja. Vrlo lako je moguće da je Dino iz jednadžbe Sarajlija Edin, a tko je Tito, tek treba otkriti.

Osmanijeva operacija Durres izmijenila kriminalnu arhitekturu Balkana (intervju sa Domagojem Margetićem vođen za Nedeljni telegraf objavljen na necenzurirano.com)

NECENZURIRANO.COM ›

Osmanijeva operacija Durres izmijenila kriminalnu arhitekturu Balkana 1 post od 1 autora

margeti...@gmail.com

5.4.10.

http://www.necenzurirano.com/index.php?option=com_content&task=view&id=1814&Itemid=1

Osmanijeva operacija Durres izmijenila kriminalnu arhitekturu Balkana

Nakon što je redakcija beogradskog Nedeljnog Telegrafa iz ne sasvim
poznatih razloga odustala od objave intervjua Domagoja Margetića o
temi povezanosti duhanske mafije u Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj, te
novoj kriminalnij arhitekturi Balkana, Necenzurirano.com u cijelosti
objavljuje razgovor kojeg je za Nedeljni Telegraf vodio novinar Boris
Subašić.

Tko je prvi došao na ideju da stvori duvansku mafiju, kada i s kojim
kadrovima? Tko su bili prvi šefovi te organizacije s kim su bili
povezani i na kojem su području djelovali? Da li su se osim cigareta
bavili i krijumačerenjem druge robe?

Duhanska mafija svoje korijene ima u tranzicijskim, političkim
strukturama u Hrvatskoj i Srbiji početkom 1990.-ih godina.

Dokumenti koje posjedujem i do kojih sam došao u mojim istraživanjima,
primjerice, jasno ukazuju na to da je ratni premijer Hrvatske Franjo
Gregurić jedan od najodgovornijih za izgradnju organizacijske
infrastrukture duhanske mafije na Balkanu.

Naime, upravo je u vrijeme Gregurićevog mandata u Hrvatskoj, praktički
u tajnosti proveden postupak pretvorbe i privatizacije duhanske
industrije, prije svega Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana
Rovinj, na nezakonit način, a prema uputama za privatizaciju duhanske
industrije, koje je u tajnosti izradila Gregurićeva Vlada.

Bio je to proces reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj, koja
je kasnije postala jedna od glavnih organizacijskih dijagonala
balkanske duhanske mafije. Točnije, bez takve reorganizacije duhanske
industrije u Hrvatskoj, ne bi bilo niti balkanske duhanske mafije.

Dakle, prvo je uslijedio proces reorganizacije duhanske industrije na
Balkanu, prije svega u Hrvatskoj, a potom pod utjecajem iz Hrvatske i
dijela duhanske industrije u BiH, da bi se potom spriječilo ulazak
stranih duhanskih indusrija na prostor Balkana, kako bi se duhanskoj
mafiji postupno osigurao trgovinski monopol nad međunarodnom ilegalnom
trgovinom duhanskim proizvodima preko Balkana.

Hrvatska Vlada tada je očito u tom poslu, kao i kasnije crnogorska,
vidjela mogućnost vrlo visokih "crnih" prihoda kojima jeu svakom
trenutku mogla kontrolirati financijske i gospodarske tijekove u
zemlji.

Dakle, postoje odluke Vlade i nadležnih ministarstava u Hrvatskoj, iz
1990.-ih godina koje jasno dokazuju kako je politička elita u
Hrvatskoj formirala kriminalnu infrastrukturu koju danas nazivamo
duhanskom mafijom.

U Hrvatskoj su prvi šefovi te organizacije bili Hrvoje Petrač, jedan
od notornih šefova hrvatskog kriminalnog podzemlja, te ljudi bliski
ratnom premijeru Franji Greguriću, posebno Ante Vlahović i Plinio
Cuccurin, te mafijaški bankari poput Franje Lukovića dugogodišnjeg
predsjednika Uprave Zagrebačke banke, koja je otvoreno bila umiješana
u stvaranje duhanske mafije, sudjelujući u vlasničkoj strukturi
duhanske industrije, ali i operacijama pranja novca balkanske duhanske
mafije.

S druge strane, ta struktura koju je kontrolirao ratni premijer Franjo
Gregurić bila je u Srbiji povezana sa Slobodanom Miloševićem, te su
kasnije s jedne strane kao punmoćnik kriminalnih struktura u Hrvatskoj
i s druge strane kao punomoćnik Miloševićevih struktura u Srbiji
financijskim operacijama pranja novca od međunarodnog krijumčarenja
duhana koordinirali Franjo Luković (s hrvatske strane) i Borka Vučić
(sa srbijanske strane).

 Naravno, tu su i ljudi poput Vlade Brkića u Hrvatskoj i Andrije
Draškovića u Srbiji, koji su cijelo to vrijeme bili ključni suradnici
kriminalne organizacije pod kontrolom Hrvoja Petrača u Hrvatskoj, pa
je tako međunarodno kijumčarenje cigareta preko Srbije organizirano
upravo u toj sprezi Andrije Draškovića s kriminalnim organizacijama u
Hrvatskoj, koje je kontrolirao njegov prijatelj Petrač.

Dakle, danas mnogi jednostavno krivo smatraju kako je hrvatska
duhanska veza nastala od crnogorske duhanske mafije, te kako je
srbijanska duhanska mafija uglavnom u cijelom poslu igrala marginalnu
ulogu.

Istina je znatno drugačija.

Balkanska duhanska mafija začeta je upravo u Hrvatskoj i preko jednog
desetljeća na vrhu te hijerarhije bila je Tvornice duhana Rovinj, sa
svojim čelnim ljudima Antom Vlahovićem i Pliniom Cuccurinom, naravno
uz podršku političke elite u Zagrebu, crnogorska veza zapravo je
nastala kao izdanak te kriminalne infrastrukture sa središtem u
Hrvatskoj.

Dijelovi ovih organizacija bavili su se i krijumčarenjem herina,
kokaina, te međunarodnih švercom oružja, ili recimo nuklearnih
materijala preko Luke Šibenik, što je izravno išlo po odobrenju
tadašnjeg premijera Franje Gregurića.

Odakle je dolazio obrtni kapital kojim je mafija pokrenula posao i na
koji način su prali novac zarađen na krijumčarenju? Tko je štitio te
multinacionalne poslove?

Jedan dio novca dolazio je iz preusmjeravanja dijela prihoda od
međunarodnog šverca oruja, heroina i kokaina, dok je drugi dio novca
investirala sama duhanska industrija, ulaganjem dijela prihoda od
prodaje duhanskih proizvoda u izgradnju organizacijske arhitekture
balkanske duhanske mafije, to im se vraćalo kroz prihode od ilegalne
trgovine cigaretama.

Dio novca je dolazio i od samih pripadnika političke elite koji su
bili pokrovitelji duhanske mafije, i to preko tajnih računa koje je
kontrolirala financijska infrastruktura iza duhanske mafije.

Pranje novca išlo je upravo preko te zakulisne, financijske bankarske
infrastrukture koja je stajala iza projekta duhanske mafije.

U Hrvatskoj je to bila Zagrebačka banka, dok je u Srbiji, novac od
šverca duhana također odlazio, istim kanalima kao i iz Hrvatske, na
tajne račune preko Anglo Yugoslav Bank Limited u Londonu i Banque
Franco Yugoslav u Parizu.

Suvlasnici tih banaka bili su vlasnici dionica i iz Hrvatske i iz
Srbije.

Hrvatske suvlasnike kontrolirao je ratni premijer Franjo Gregurić,
preko Zagrebačke banke i Franje Lukovića, obzirom da je Zagrebačka
banka suvlasnik tih dviju banaka, dok je srbijanske suvlasnike ove
bankarske mreže za pranje novca duhanske mafije kontrolirala pokojna
Borka Vučić.

Poslove duhanske mafije štitile su prije svega političke elite u
Hrvatskoj i Srbiji, potom u Crnoj Gori, i kasnije na Kosovu i u
Makedoniji.

Međutim, jasno je da bez političke podrške na zapadu balkanska
duhanska mafija ne bi mogla razgranati svoj biznis u tolikoj mjeri,
dakle u određenom trenutku je i dio međunarodne zajednice očito, iako
su bili upozoreni na razmjere duhanskog biznisa preko Balkana,
jednostavno pokrivao te ilegalne poslove, iz nekih svojih interesa.

Prije svega, treba shvatiti da je 1990.-ih godina, ma koliko god to
čudno izgledalo obzirom na ratne okolnosti i sukobe u regiji, na
razini političkih elita u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, pa i
Makedoniji i BiH, postojao određeni koncenzus oko zaštite ilegalnog
duhanskog biznisa.

Dakle, tada nominalno sukobljene političke elite, vrlo su blisko
surađivale u međunarodnom krijumčarenju duhana, odnosno cigareta, te
su možemo reći takvim koncenzusom štitile duhansku mafiju u zemljama
Balkana.

Nesumnjivo danas imamo podatke o tome kako su carinske službe
pojedinih država, kao primjerice Hrvatske, Srbije, BiH, bile
integrirane u kriminalne tijekove duhana, nafte, ljudi, oružja, kave i
nekih drugih roba interesantnih za međunarodno krijumčarenje.

Kojim je sve rutama krijumčaren duhan devedesetih? Koji su političari,
tajkuni, banke i službe bili upleteni u posao?

Kada govorimo o hrvatskim rutama, tu su bile rute preko Slavonskog
Broda i Stare Gradiške, usmjerene na krijumčarenje prema i iz
Republike Srpske.

Jednako tako funkcioniralo je oko 118 ilegalnih graničnih prijelaza
između Hrvatske i BiH, koji su služili, između ostalog i švercu
cigareta, od kojih je samo dio bio namijenjen tržištu u BiH, i to
manji dio, dok je većina tako švercanog duhana krijumčarena dalje za
Srbiju.

Jedno je vrijeme Tvornica duhana Rovnj, primjerice, tobože rahodovala
stari pogon Tvornice duhana Zagreb i taj tako rashodovan pogon,
prevezen je u Čapljinu, pod kontrolom vrha tadašnje Herceg Bosne i HVO-
a, gdje je uspostavljena potpuno ilegalna tvornica duhana, isključivo
za proizvodnju cigareta namijenjenih švercu preko Crne Gore i Srbije,
dalje, za jug Italije i potom za zemlje Europske unije, dok je jedan
manji dio završavao preko Srbije na istočnoeuropskim tržištima.

Dakle, tada je Tvornica duhana Rovinj imala punu političku zaštitu
vlasti u Zagrebu i na granici transporti TDR-a praktički nisu
kontrolirani, odnosno nadležne carinske službe imale su naredbu čije
provođenje je kontrolirala policija, da svaki transport TDR-a moraju
propustiti bez dodatnih kontrola.

To su carinici radno nazivali "slobodni prolaz", iako takve carinske
postupke zakoni nisu poznavali niti tada 1990.-ih godina, niti poznaju
danas.

S druge strane imali ste trasu iz Luke Rijeka u Luku Kopar, potom za
Europsku uniju, gdje su krijumčarene lažno deklarirane TDR-ove
cigarete s originalnim duhanskim markicama Ministarstva financija
Republike Hrvatske, što je samo još jedna potvrda umiješanosti
najviših državnih institucija u međunarodno krijumčarenje cigareta.

Dakle, glavne krijumčarske trase išle su iz Hrvatske prema Sloveniji,
i to kopnom i morem, dakle preko luka Rijeka i Šibenik, te preko
jednog donedavno nepoznatog krijumčarskog koridora u blizini Zaprešića
kraj Zagreba, također prema Sloveniji, koji je nadzirala policija
korumpirana od strane krijumčarskih kriminalnih organizacija.

Inspektori koji su istraživali krijumčarenje za Sloveniju preko
Zaprešića, kažu mi kako su taj prostor kraj Zagreba nazivali "zlatnim
trokutom", a trasa je išla preko sela Dubravica, Vučilčevo i Prosinec,
dalje prema Sloveniji.

Promet ovom trasom trajao je u kontinuitetu od 1990. do 2002. godine.
o krijumčarenju tom trasom istrage su vodili čak i agenti hrvatske
Sigurnosno obavještajne agencije, o čemu su podnosili i službena
izvješća, međutim kako se radilo o organiziranom kriminalu pod
pokroviteljstvom države, po njihovim se informacijama nije dalje
postupalo, a istrage su u pravilu obustavljane.

Potom su od presudnog značenja bile trase prema BiH, Crnoj Gori i
Srbiji, a krijumčarenje prema Kosovu i Makedoniji u značajnoj mjeri
kreće tek nakon 2000. godine.

Već sam rekao kako su u svemu sudjelovali ratni premijer Hrvatske
Franjo Gregurić, čiji je šef kabineta operativno nadzirao ove poslove,
a danas je ministar unutarnjih poslova Hrvatske, radi se o Tomislavu
Karamarku, zatim predsjednik Uprave Adris grupe iz Rovinja Ante
Vlahović, bivši predsjednik Uprave Tvornice duhana Rovinj Plinio
Cuccurin, tajkun i jedan od šefova hrvatskog podzemlja Hrvoje Petrač,
Srećko Kestner, Andrija Drašković, Ratko Knežević, Stanko Subotić,
Milo Đukanović, Tino Bralo (koji je kontrolirao krijumčarenje preko
BiH), Vlado Brkić (praktički koordinator krijumčarske mreže preko koje
je TDR na crnom tržištu plasirao svoje proizvode), Slobodan Milošević
i njegov sin Marko Milošević, Borka Vučić.

Tek nakon 2000. godine ova se mreža počinje u značajnijoj mjeri
reorganizirati, pa jednim dijelom i raspadati, a nakon 2001. godine,
posebno nakon 2005. godine značajno se mijenjaju i glavne krijumčarske
trase.

Kada je došlo do raskola u kriminalnom bratstvu i kada? Tko su bili
predvodnici ovih klanova? Tko je čije cigarete krijumčario i gdje?

Zapravo u slučaju duhanske mafije ne dolazi do klasičnog razdora
odnosno raskola unutar te kriminalne strukture, nego se prvi put na
Balkanu događa doslovno preuzimanje kriminalnog podzemlja od strane
jednog od šefova albanske mafije Qazima Osmanija zvanog Felix.

Dakle, Felix je taj koji već krajem 2000. godine, a posebno nakon
2001. godine centar svojih kriminalnih operacija ponovno premješta iz
Europe, točnije iz Njemačke iz Hamburga na Balkan, i to s idejom
preuzimanja vodeće uloge u balkanskom kriminalnom podzemlju, te
preuzimanja potpune kontrole nad međunarodnim krijumčarenjem cigareta,
heroina, kokaina, ljudi, oružja, nuklearnog otpada i nuklearnih
materijala preko balkanskih zemalja.

Dok Felixova organizacija nesporno financijski i organizacijski na
Balkanu postaje sve moćnija i utjecajnija, mnogi drugi klanovi
objektivno slabe.

Uhićenjem Slobodana Miloševića, kriminalne strukture koje je on
kontrolirao jednim dijelom gube značajnog političkog zaštitnika i
prisiljene su na reorganizaciju i sklapanje novih saveza bilo s novim
političkim sponzorima bilo s novim kriminalnim entitetima kako bi
održali svoju poziciju unutar kriminalne karte Balkana.

Danas znamo i nazivk ojeg je Felix dao cijeloj ovoj strategiji
reorganizacije balkanskog kriminalnog podzemlja.

Naime, operativci hrvatske Sigurnosno obavještajne agencije koji su
nadzirali neke od sastanaka Qazima Osmanija s partnerima u Hrvatskoj,
utvrdili su postojanje plana "Operacije Durres", nazvane po albanskoj
luci Drač.

U Hrvatskoj je u tom trenutku značajan dio kriminalne organizacije
koju je kontrolirao Hrvoje Petrač, a s kojom su surađivali i Ratko
Knežević i Andrija Drašković, u zatvoru, tzv. "zločinačka
organizacija" iz sudskih procesa s početka 2000.-ih godina, dok se i
protiv samog Petrača u tom trenutku pokreće više kaznenih istraga, od
kojih jedna i zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta, koja se
istraga vodila protiv Hrvoja Petrača, Srećka Kestnera i Ratka
Kneževića, sve do 2002. godine.

Prijelomni događaj u tim procesima predstavlja, tajni dogovor Qazima
Osmanija Felixa i Hrvoja Petrača, u Ankari, u Turskoj, nekoliko puta
od 2001. do 2005. godine, uz posredovanje tadašnjeg veleposlanika
Republike Hrvatske u Turskoj Amira Muharemija, kasnijeg dugogodišnjeg
predstojnika Ureda Predsjednika Republike, tijekom drugog
predsjedničkog mandata Stjepana Mesića.

Dakle, ti su se klanovi i kriminalne organizacije jednostavno morali
reorganizirati kako ne bi nestali s kriminalne karte Balkana, i taj
trenutak njihove slabosti prepoznao je i lukavo iskoristio upravo
Qazim Osmani zvani Felix, koji tada sklapa kriminalne saveze sa
Petračevom organizacijom, koja uz posredovanje Amira Muharemija, koji
je organizirao susret Petrača i Osmanija u Ankari, te je od 2001. do
2005. u vrijeme Petračevog bijega od hrvatskog pravosuđa održano
nekoliko takvih sastanka Felixa i Petrača u Ankari.

Upravo su na sastancima u Ankari, uz posredovanje pripadnika klana
Osmani Amira Muharemija, Qazim Osmani Felix i Hrvoje Petrač dogovorili
kriminalni sporazum o preuzimanju infrastrukture Petračeve kriminalne
organizacije za međunarodno krijumčarenje cigareta u Hrvatskoj.

Konačni dogovor Petrača i Osmanija postignut je početkom 2005. godine,
nakon čega je Osmani trebao samo definirati dogovor s Antom Vlahovićem
i tajnim vlasnicima TDR-a, odnosno Adris grupe.

Prvi sastanak Vlahovića i Osmanija, kako doznajemo dogodio se upravo
početkom 2005. godine uz posredovanje Ekrema Lluke, te je upravo na
tom sastanku kao prvi dio tajnog prezimanja TDR-a od strane novih
vlasnika dogovoreno udruživanje TDR-a i nekadašnje Tvornice duhana
Zagreb (TDZ), koje je uslijedilo oko godinu dana kasnije.

Međutim, Vlahović je i tada upozorio Osmanija kako postoji grupacija
tajnih vlasnika TDR-a, koji se kriju iza tajnih skrbničkih računa, s
čijim će punomoćnicima morati dogovoriti preuzimanje onog dijela TDR-a
koji vlasništvom ne kontrolira Vlahović sa svojim ljudima.

Kasnije je posredničku ulogu između Vlahovića i Osmanija preuzeo po
Felixovom nalogu Dražen Golemović, koji se danas nalazi u bijegu u
susjednoj BiH, a kojeg istraga Pukanićevog ubojstva, iako su to mediji
uglavnom prešutjeli, također dovodi u vezu s likvidacijom Ive
Pukanića, točnije s navodnim izvršiteljem ubojstva Željkom
Milovanovićem.

Dakle, Osmanijeva "Operacija Durres" u bitnome je od 2000. godine do
2009. godine izmijenila kriminalnu arhitekturu Balkana, a jedan od
glavnih dijelova te strategije bilo je i Osmanijevo preuzimanje
duhanskog biznisa na Balkanu.

Svi kasniji sukobi zapravo proizlaze iz akcija koje su osmanijevi
poduzimali na ostvarivanju svoje kriminalne strategije.

U čijem je interesu Pukanić u Nacionalu pokrenuo svoju kampanju
protiv duhanske mafije? Tko štiti Mila Đukanovića, ako su točne
Medojevićeve tvrdnje da italijansko tužiteljstvo poseduje kubne metre
dokumentacije o njegovoj umiješanosti u šverc?

Danas zapravo postoje i određene indicije da je i sam Pukanićev
projekt tjednih novina Nacionala u određenom trenutku poslužio
operacijama pranja novca kriminalnog podzemlja, pa se tako spominje i
navodni sukob Pukanića i Ratka Kneževića neposredno prije Pukanićeve
smrti, radi Pukanićeve namjere da proda tjednim Nacional stranim
investitorima, dok se smatra kako je jedan od tajnih suvlasnika
Nacionala bio upravo i Ratko Knežević.

Zbog ove su situacije zadnjih par godina Ivo Pukanić i Ratko Knežević,
navodno, bili i u svađi, dok postoji trag i o tome kako je Pukanić
svojevremeno bio policiji prijavio Kneževića zbog nekakvih prijetnji,
ali je naknadno odustao od te prijave.

Nesporno je kako je u početku Pukanićevih novinskih napisa o duhanskoj
mafiji u Crnoj Gori, ta medijska kampanja koju su dogovorno pokrenuli
Ivo Pukanić, Ratko Knežević i Hrvoje Petrač, uvelike odgovarala
planovima kriminalnog klana Osmani za preuzimanje duhanskog biznisa na
Balkanu, jer je ta kampanja ugrozila krijumčarske operacije preko Crne
Gore, koje su kontrolirali Milo Đukanović i Stanko Subotić, koje je
Osmani prije ili kasnije želio eliminirati kao konkurenciju, ali i kao
moguće partnere.

S druge strane, Pukanićeva kampanja protiv duhanske mafije, strogo
ograničena na Đukanovića i Subotića, skretala je pozornost s
aktivnosti kriminalnog klana Osmani na Balkanu, i usmjerila
međunarodne sigurnosne i obavještajne agencije na krijumčarenje
cigareta u Crnoj Gori, dok je Felix u tišini, i potpuno "ispod radara"
sigurnosnih službi zapadnih zemalja, odrađivao svoj plan redefiniranja
balkanskog kriminalnog podzemlja.

Treće, Pukanićeva medijska kampanja donijela je ključan rezultat u
odnosu na projekt redefiniranja kriminalnog podzemlja na Balkanu.

Rezultat te kampanje bio je potpuni prekid duhanskog biznisa preko
Crne Gore, te istovremena uspostava novih i profitabilnijih
krijumčarskih ruta pod kontrolom Osmanijevih, preko Hrvatske,
Makedonije, Rumunjske, Bugarske, ali što je ključno, preko Kosova i
Albanije.

Iako vjerojatno to nije htio, i svojim iskazom u istrazi Pukanićevog
ubojstva, a i kasnije u svjedočenju pred Županijskim sudom u Zagrebu,
Ratko Knežević potvrdio je kako je glavni cilj njegove i Pukanićeve
medijske kampanje 2001. godine bio zaustaviti krijumčarske tokove
preko Crne Gore.

U tome su uspjeli, a najveći profit od toga imali su kasnije upravo
Osmani i Drašković, reorganizacijom krijumčarskih ruta.

Tako je 2001. godine očito započeo proces izolacije crnogorske
krijumčarske trase, a što je u tom trenutku odgovaralo Osmanijevima i
njihovom projektu redefiniranja kriminalne arhitekture na Balkanu.

Međutim, kada je 2007. godine postalo jasno kako se pod istragom
talijanskog državnog tužiteljstva u Bariju nalazi i Osmanijev ključni
partner Andrija Drašković, Osmanijevi su donijeli konačnu odluku o
reaktiviranju tada dvije godine starog plana za Pukanićevo ubojstvo.

Pukanić je svojom kampanjom, očito pretjerao i naveo talijanske
istražitelje na trag Andriji Draškoviću, što je za samog Pukanića kako
je vrijeme pokazalo, bila fatalna pogrješka koju je platio životom.

Drašković, naprosto, preko činjenice da se našao kao optuženik pred
talijanskim pravosuđem, kao jedan od glavnih optuženika sa optužnice
iz Barija, nije želio prijeći, niti oprostiti Pukaniću to što je
nesmotrenom medijskom kampanjom, ugrozio njegove kriminalne operacije.

Andrija Drašković je vrlo brzo odluku o likvidaciji Ive Pukanića
odlučio pretvoriti u stratešku prednost u ostvarivanju dogovorenog
kriminalnog projekta, odnosno u preuzimanju vodeće uloge u srbijanskom
kriminalnom podzemlju, eliminacijom Sretena Jocića.

Tako je osim organizacije Pukanićevog ubojstva, ono od početka
organizrano tako da bi se moglo smjestiti Jociću, te ga na taj način
eliminirati kao moguću konkrenciju Osmanijevim i Draškovićem planovima
na Balkanu, a posebno u Srbiji.

Naime i Draškoviću i Felixu bilo je potpuno jasno kako njihov plan s
Jocićem živim i na slobodi ne može uspjeti.

Dakle, upravo je eliminacija Jocića, trebala Draškoviću i Osmaniju
otvoriti put za potpuno redefiniranje balkanskog kriminalnog
podzemlja, te reorganizaciju i preusmjeravanje krijumčarskih ruta
heroina, kokaina i cigareta, na novu glavnu trasu preko Kosova za
Albaniju.

Upravo to preusmjeravanje krijumčarskih trasa preko Balkana sa
dotadašnjih ključnih točaka, na albansku trasu i luku Drač,
predstavlja i glavni strateški cilj Osmanijeve "Operacije Durres".

Ubojstvom Pukanića, i eliminacijom Jocića, odnosno pakiranjem
Pukanićevog ubojstva Sretenu Jociću, što je odradio upravo Andrija
Drašković, mogla je započeti "Operacija Durres", odnosno završni dio
plana reorganizacije balkanskih krijumčarskih trasa, kojim je planom
ulogu luke Bar u ranijim krijumčarskim trasama trebalo zamijeniti
novom ulogom luke Drač (Durres), preko koje su od 2001. godine
aktivnije preusmjeravane krijumčarske trase heroina i kokaina, a od
2008. godine krenulo je i preusmjeravanje duhanskih krijumčarskih
trasa.

Kako je i zbog čega Ratko Knežević promijenio stranu? Otkud uopće
vječni opozicionar Nebojša Medojević u priči o duhanu? Tko su sve
glasnogovornici klanova?

Knežević je očito pragmatičan čovjek.

U ovom sukobu balkanskih kriminalnih klanova izabrao je jaču stranu, u
ovom slučaju stranu koju predstavlja Qazim Osmani zvani Felix.

Naime, nesporno je kako je upravo Ratko Knežević bio jedan od glavnih
arhitekata duhanske mafije u Crnoj Gori, za što danas optužuje Mila
Đukanovića i Stanka Subotića.

Đukanovićeva i Subotićeva uloga je, dakako, nesporna, nju dokazuju
brojni dokumenti i dokazi, ali Knežević je bio jedan od idejnih
začetnika duhanske mafije u Crnoj Gori, što je neizravno bio prisiljen
priznati i pred Županijskim sudom u Zagrebu, tijekom svjedočenja u
postupku protiv optuženih za ubojstvo Ive Pukanića.

Cijela Kneževićeva priča i sve što on sada radi nije u funkciji, kako
on to lažno predstavlja, obračuna s duhanskom mafijom, nego u funkciji
reorganizacije balkanske duhanske mafije.

U biti, mene sukob Ratka Kneževića i Mila Đukanovića uvelike podsjeća
na sukob Ive Sanadera i Ivića Pašalića.

Naime, baš kao što je javnost u sukobu Sanadera i Pašalića imala dojam
sukoba demokratskog koncepta sa konceptom tranzicijske
ratnoprofiterske političke elite, Ratko Knežević pokušava u svojim
teatralnim javnim istupima ostaviti dojam "patriotske" borbe za
demokratsku Crnu Goru, te rušenje korumpiranog Đukanovićevog režima.

U biti, kao i u slučaju Sanadera i Pašalića, radi se tek o ratu
kriminalnih klanova, unutarnjoj borbi kriminalne elite za nove
pozicije moći, te borbi klanova za tranzicijski financijski plijen,
odnosno enormna financijska sredstva na tajnim računima stečena
organiziranim kriminalom i vladavinom političke korupcije.

Knežević je sudjelovao od početka u izgradnji projekta balkanske
duhanske mafije, i svjestan je o kako se profitabilnoj kriminalnoj
djelatnosti radi.

Zapravo, Knežević je izabrao stranu još 2001. godine, kada je sa
Petračem i Pukanićem krenuo u medijsku kampanju protiv duhanske mafije
u Crnoj Gori, dok su istovremeno prikrivali sve tragove o duhanskoj
mafiji u Hrvatskoj, kao i planove kriminalnog klana Osmani za
preuzimanje duhanskog biznisa.

Uz to, prvi razlog pokretanja Nacionalove kampanje bio je očito
skretanje pozornosti sa istrage zbog međunarodnog šverca cigareta,
koja se u tom trenutku u Hrvatskoj i nekoliko drugih država vodila
protiv Hrvoja Petrača, kao šefa kriminalne organizacije za
krijumčarenje cigareta preko Hrvatske i Ratka Kneževića kao jednog od
njegovih ključnih suradnika u tim kriminalnim poslovima.

Dakle, u trenutku kada je međunarodna istraga zbog krijumčarenja
cigareta preko Hrvatske ušla u trag organizacijske strukture duhanske
mafije u Hrvatskoj, Petrač i Knežević dogovaraju s Pukanićem
lansiranje kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, kako bi se
prikrila činjenica da se hrvatski krak duhanske mafije hijerarhijski
nalazi iznad organizacijske strukture u Crnoj Gori pod kontrolom Mila
Đukanovića i Stanka Subotića Caneta. Strateški cilj Nacionalove
medijske kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, nije, stoga,
kako se to lažno prikazuje bio razotkrivanje međunarodnog kriminalnog
lanca za krijumčarenje cigareta preko Balkana, nego prikrivanje
postojanja organizacijske strukture duhanske mafije u Hrvatskoj i
prikrivanje duhanskih kriminalnih operacija koje je u tom trenutku
kontrolirala Petračeva kriminalna organizacija.

Dok je s jedne strane medijskom kampanjom u Nacionalu koju su
dogovorili Knežević, Petrač i Pukanić, ostvaren cilj snažnog pritiska
na crnogorsku duhansku mafiju, istovremeno se tom istom medijskom
kampanjom prikrivala duhanska mafija u Hrvatskoj i njezine aktivnosti,
kao i činjenica da toj kriminalnoj organizaciji u Hrvatskoj pripadaju
i Hrvoje Petrač i Ratko Knežević.

Upravo te iste 2001. godine, kada je Pukanić prema dogovoru s Petračem
i Kneževićem započeo kampanju u Nacionalu razotkrivajući aktivnosti
duhanske mafije u Crnoj Gori, istraga koju je vodio Sektor
kriminalističke policije Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske
dovela je istražitelje na trag Petraču i Kneževiću, a kako pokazuju
dokumenti koje posjedujem, istraga protiv njih dvojice trajala je i
2002. godine, kada je pomoć u istrazi, operativnim izvješćem hrvatskog
MUP-a od 26. veljače 2002. godine, zatražena i od Interpolovih ureda u
Grčkoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Turskoj, Francuskoj, Egiptu, Velikoj
Britaniji i Sjevernoj Irskoj, tadašnjoj SR Jugoslaviji, Maleziji,
Italiji, Njemačkoj, Bugarskoj, Austriji, Izraelu, Malti, SAD-u i
Rusiji.

Dakle, Knežević je u tom trenutku odlučio prijeći u "pobjedničku"
odnosno jaču kriminalnu ekipu. Danas je to potpuno jasno.

Što se tiče Nebojše Medojevića, on vjerojatno misli kako će pričom o
duhanskoj mafiji lakše doći na vlast, međutim njega uvelike
kompromitira i sama činjenica da mu je u toj njegovoj priči o
duhanskoj mafiji Ratko Knežević glavni adut, s kojim navodno ima
dogovor o tome da Knežević nakon moguće promjene vlasti preuzme
dužnost ministra vanjskih poslova Crne Gore.

Međutim, upravo to podsjeća na situaciju u Hrvatskoj 2003. godine,
kada je vlast preuzimao Ivo Sanader kojeg su mnogi smatrali "čistim" i
proeuropskim političarem.

A radilo se o kriminalcu i mafijašu, kako to dokazuju brojni dokazi.
Koliko se može vjerovati u Medojevićeve moguće reforme i promjene u
Crnoj Gori ako mu put do tih promjena osigurava arhitekt balkanske
duhanske mafije Ratko Knežević?

To je pitanje nad kojim se crnogorska javnost mora zapitati.
Medojević, naravno, koristi Kneževića kao instrument rušenja
Đukanovića i promjene vlasti u Crnoj Gori, međutim, pritom taj
oporbeni lider zaboravlja da je iste takve usluge Knežević
svojevremeno pružao i Milu Đukanoviću, s kojim je organizirao i jednim
dijelom vodio međunarodni šverc cigareta preko Crne Gore.

Dakle, Knežević je taj koji je svojim projektom kriminalizirao vlast u
Crnoj Gori, a sada je isti taj Knežević jedna od glavnih Medojevićevih
perjanica za rušenje Đukanovića.

Imaju li Šarići veze s duhanskom mafijom? Tko je izvršio pritisak na
Beograd da ih počne goniti?

Šarići imaju veze s duhanskom mafijom, samo utoliko što su vezani na
hrvatsku vezu međunarodne kokainske mafije, koju su koordinirali neki
vodeći hrvatski generali poput Ivana Čermaka i nekih drugih, recimo
general Ivan Andabak i Stanko Sopta Baja, a čiji trag vodi prema tzv.
"norvalskoj vezi" međunarodnog organiziranog krijumčarenja kokaina, o
čemu sam dosta pisao.

Norvalski put trgovine kokainom je 1980-tih godina uključivao
krijumčarenje kokaina iz bolivijskog grada Cochabamba u kanadski
Ontario, odnosno u ontarijski grad Halton Hills, odnosno u njegovo
predgrađe Norval, gdje su ga pojedinci iz lokalnog hrvatskog kluba
preuzimali radi transporta u SAD, i to za "klijente" iz miljea bijelih
rasista (white supremacy groups), koji su taj kokain prodavali po
malim mjestima provincijalne Amerike (small town America).

Kako je proizvodnja kokaina u Boliviji krajem 1980-tih godina bila
privremeno prilično suzbijena, ova "norvalska" organizacija nije u tom
trenutku više imala što krijumčariti.

Stoga su centrale jugoslavenskih obavještajnih službi norvalsku grupu
preusmjerili na Kolumbiju i Venezuelu, gdje je Medellinski kartel bio
pod velikim pritiskom.

Tako je "čovjek iz sela Škabrnja" povezao norvalsku grupu sa "gotovo
neograničenom" proizvodnjom kokaina u Kolumbiji, te "kanalima za
transport droge koje je otvarala venezuelanska vojska", koja je bila
"spremna surađivati sa svakim koji može prokrijumčariti kokain na
sjevernoameričko ili zapadnoevropsko tržište.

Među tim pojedincima u Norvalu, koji su se bavili ovim poslom, bio je
i budući hrvatski ministar obrane, "kanadski warlord", Gojko Šušak,
čija veza u Boliviji je bio njegov navodni rođak Ivo Šušak zvani
"Šića".

Obojica Šuškovih, i Gojko i Ivo, bili su na vezi tadašnjeg šefa odjela
hrvatske komunističke tajne policije (UDBA) zaduženog za borbu protiv
tzv. "ekstremne emigracije", tj. za nadzor nad hrvatskom dijasporom,
Josipa Perkovića.

Za Josipa Perkovića se vjeruje da je i danas jedan od "prvih
dvadesetak" najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj.

Udovicu pokojnog Gojka Šuška, Đurđu Šušak, koja je 1990-tih bila među
najutjecajnijima u hrvatskim tajnim službama, smatra se da je i dalje
"poslovno povezana" sa Ivom Šuškom "Šićom", za kojeg se vjeruje da je
i danas "jedan od značajnijih ljudi u evropskoj trgovini kokainom".

Bez veze s "norvalskom organizacijom", čiji ogranci danas uglavnom
operiraju iz Bolivije, Šarić ne bi mogao voditi svoje operacije, i to
je ujedno i glavna poveznica Šarića s duhanskom mafijom u Hrvatskoj,
jer isti ljudi kontroliraju cijeli milje.

S druge strane Šarić je usko povezan s klanom Hajradinovića u BiH,
koje kontrolira Qazim Osmani, a koji operiraju i nadziru jedan dio
trgovine kokainom i heroinom u BiH.

Pritisak za progon Šarića izvršile su prije svega Sjedinjene Američke
Države, nakon što je utvrđena Šarićeva uloga u međunarodnom
krijumčarenju kokaina, a srbijanske su vlasti barem u odnosu na Šarića
očito odradile dobar "posao", odnosno kvalitetnu istragu.

Kako tumačite poruku koju je Stanko Subotić Cane, koji se nalazi na
crvenoj tjeralici Interpola, poslao preko "proameričke" televizije B92
da su Miroslav Mišković i Milan Beko njegovim novcem (50 milijuna
dolara) kupili Luku Beograd i Večernje Novosti?

Pazite to je obrazac po kojem su financirani mnogi tajkuni i mediji i
u Hrvatskoj.

Ljudi poput Subotića bi dali novac za određene poslovne operacije, a
oni koji su iskoristili takve "posudbe" to kasnije "zaborave" i ne
žele vratiti novac.

Subotić je na ovaj način očito nekim ljudima u Srbiji plaćao i
određene usluge, odnosno vrlo vjerojatno i neki oblik zaštite u smislu
dogovora s političkim moćnicima, ili nešto slično.

Tako je to bilo i u Hrvatskoj. Sada stari dugovi dolaze na naplatu, a
nekadašnji poslovni partneri, danas su posvađani i odlučili su se
javno iznijeti međusobni prljavi veš, što dakako otkriva i njihove
međuosbne odnose, međuovisnosti, financijsku povezanost, tranzicijske
tijekove novca i slično.

Za očekivati je da će ovakvih situacija biti sve više na ovim
prostorima.

Kakva je pozicija Ekrema Luke, Qazima Osmanija i generalno albanskog
klana: jesu li oni pravi vladari krijumčarenja duhana?

Qazim Osmani danas je glavni boss balkanskog kriminalnog podzemlja,
ali i apsolutni vladari balkanske duhanske mafije.

Oni koji to zanemaruju ili podcjenjuju Felixovu ulogu i poziciju,
zapravo su loše informirani.

Osmani danas kontrolira osnovne funkcije organiziranog kriminala na
Balkanu: krijumčarenje heroina, krijumčarenje kokaina; cigareta,
ljudi, oružja, nuklearnih materijala.

Felixova organizacija kontrolira organizirani kriminal u Hrvatskoj,
posebno nakon dogovora s Hrvojem Petračem i Vinkom Žuljevićem Klicom,
te drugim organizacijama, kontrolira narko tržište i šverc cigareta u
Srbiji preko Andrije Draškovića, kontrolira organizirani kriminal u
BiH preko sporazuma sa Hajradinovićima, sa Tinom Bralom, Senadom
Šahinpašićem Šajom, a sada je u BiH i njegov blagajnik Dražen
Golemović, a na Kosovu Osmani kontrolira operacije preko nekada
suprotstavljenih klanova Hašima Tačija, Agima Čekua, i Ekrema Lluke.
Lluka je danas glavno čovjek za kontrolu glavne krijumčarske rute
preko Kosova za Albaniju i luku Drač.

Ekrem Lluka jedan je od ključnih igrača balkanskog kriminalnog
podzemlja na Kosovu, čovjek koji za kriminalni klan Osmani na Kosovu
kontrolira krijumčarenje cigareta, heroina, ljudi, oružja, te je jedan
od glavnih oficira za vezu s međunarodnim terorističkim organizacijama
prisutnima na Kosovu.

Osim toga, Lluka, kao nominalno jedan od najutjecajnijih kosovskih
poduzetnika, predstavlja i jednu od linija komunikacije kriminalnog
klana Osmani prema institucijama vlasti, a povezan je i sa Agimom
Čekuom, te sadašnjim premijerom Hašimom Tačijem.

Lluka je poslovno povezan i sa Behgjetom Pacollijem i njegovom
kompanijom Mabatex, a upravo je preko Pacollija i pristupio
kriminalnom klanu Osmani, te ga je Behgjet Pacolli i povezao sa šefom
klana Qazimom Osmanijem zvanim Felix.

Desna ruka Ekremu Lluki je njegov brat Agim Lluka, koji za Ekrema i
klan Osmani kontrolira dio poslova.

U dogovoru sa TDR-om Ekrem Lluka u svojoj ilegalnoj tvornici cigareta
u mjestu Gnjilane na Kosovu, ilegalno proizvodi robne marke cigareta
koje inače proizvodi TDR, te se tako proizvedene cigarete krijumčare
preko Albanije, Bugarske i Makedonije.

Sama činjenica da je Ekrem Lluka kao šef kosovske duhanske mafije i
jedan od glavnih ljudi kriminalnog klana Osmani na Kosovu, istovremeno
bio i predstavnik Tvornice duhana Rovinj na Kosovu, dovoljno govori
sama za sebe.

Naime, upravo ta činjenica da je TDR za svojeg predstavnika na Kosovu
izabrao Ekrema Lluku predstavlja glavnu poveznicu Tvornice duhana
Rovinj i Adris grupe s balkanskom duhanskom mafijom i kriminalnim
klanom Osmani.

Osim što za klan Osmani kontrolira duhanski biznis na Kosovu, Ekrem
Lluka je Osmanijev glavni čovjek za kontrolu puteva heroina preko
Kosova za Srbiju, BiH, Crnu Goru, Makedoniju, Hrvatsku i zapadnu
Europu, što je BND utvrdio svojom istragom i dokumentirao u tajnom
izvješću od 22. veljače 2005. godine.

Lluku se, što zbog njegovim "legalnih" poslova, što zbog njegove
ključne uloge u kriminalnom podzemlju na Kosovu i na Balkanu uopće,
smatra jednim od financijski najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi na
Kosovu, a prema zapadnim obavještajnim analizama spada među 156
najmoćnijih kriminalaca na Balkanu.

Lluka je danas glavni kontrolor krijumčarske rute za luku Drač, pod
kontrolom Osmanijevih i jedan je od ključnih ljudi Osmanijeve
"Operacije Durres".

Razgovarao:
Boris Subašić/Nedeljni Telegraf