Stari Mostar broj 4 (01.-15.11.1995): Memoari sloma Jugoslavije, Warren Zimmerman (ekskluzivni feljton)

 Ekskluzivni feljton "Starog Mostara"

 

MEMOARI SLOMA JUGOSLAVIJE

 

Zadnji ambasador SAD u Beogradu - Warren Zimmerman (3)

 

Albanski nacionalizam je bio, kao i hrvatski nacionalizam, do nekog stepena reakcija na Miloševićevu agresivnu taktiku. Kako su Srbi pritiskali, Albanci su se učvršćivali. Bojkotovali su srbijanske izbore, uprkos američkom savjetu da bi kao određena parlamentarna manjina mogli imati više političkog uticaja. Miloševićev pristup "čvrste ruke" gurnuo je Albance na put bez povratka, ka potpunoj nezavisnosti od Srba. Decembra 1990. godine, bilo je nekoliko kosovskih Albanaca koji nisu insistirali niti na nezavisnosti Kosova, niti na povezivanju sa Albanijom. Psihološki pad je bio kompletan. Bilo kakva provokacija lansirana od bilo koje strane, imala je potencijala da rascijepi pokrajinu.

U ovim prevrtljivim okolnostima nagovarao sam Miloševića da se sastane sa disciplinovanim i impresivnim albanskim liderom, Ibrahimom Rugovom, koji je zagovarao politiku mirnog otpora. Rugova se složio. Milošević je odbio, govoreći o lideru nekih dva miliona Albanaca podvrgnutih Srbiji: "Koga on predstavlja?" Najinteresantnija opozicijska ličnost u Srbiji bio je Vuk Drašković, plahovit i talentovan romanopisac koji je izbačen na političku scenu kao prosrpski ekstremist, kompletan sa bradom Starog Zavjeta, rasističkim idejama i licem srpskog seljaka. Jednom se već naučio kretati po palubi uzburkanog političkog mora, međutim, Drašković se pretvorio u nepokolebljivog branitelja otvorenog političkog sistema i slobode štampe. Dana 9. marta 1991. godine, iskoristio je svoj talent za motivisanje ljudi da bi priredio masovni skup protiv Miloševićeve kontrole medija u Beogradu. Nespretno ponašanje sa policijom i vojskom rezultiralo je sa dva smrtna slučaja - jedan demonstrant i jedan policajac - a Drašković je uhapšen i zatvoren na kratko. Mnogi posmatrači su osjećali da je ovaj skup, koji je pokazao srbijanski folklor, skoro stigao do svrgavanja Miloševića. Dok je ovo diskutabilno, hrabrost od blizu 100.000 spontanih demonstranata je bila poletna nagrada demokratskim vibracijama mnogih Srba.

Mnoge nove opozicione ličnosti u okviru bivše Jugoslavije zauzele su jasan stav prema nacionalizmu. Prema otvorenim iskazima, platili su cijenu u uredima za ispitivanje, prijetnjama smrću, batinanjem i hapšenjima. Uz moju jaku podršku, zapadne grupe za ljudska prava su pomogle opozicionim organizacijama i publikacijama da prežive. Investiranje ma koliko dugoročno, isplatiće se jednog dana. Ljudima se pomagalo i oni koji su uspjeli, dio su jedne "druge Srbije" i "druge Hrvatske" - jezgro demokratskog oporavka mora na vrijeme zamijeniti tadašnju nacionalnu histeriju. Niti Milošević, a ni Tuđman nisu mogli shvatiti zašto se mi toliko brinemo o ljudima koji su ubijeni, mučeni, zlostavljani ili stalno napadani. Milošević bi slušao strpljivo, a zatim bi upitao:"Zašto gubite vrijeme na ovim pojedincima, koji su svakako kriminalci, kada su Srbi kao narod bili zlostavljani godinama?" Tuđman bi često buknuo kao furija kad bih imao smjelosti izložiti da ni hrvatske vlasti nisu baš uvijek primjerene demokrate. Kada bi se došlo do rezultata, Milošević ih gotovo nikad nije dostavljao, a Tuđman ponekad jeste.

JEDANAESTOSATNI MANEVRI

 Posljednja godina postojanja Jugoslavije suočila se sa razvijanjem unilateralnih i konfliktnih nacionalističkih strategija. Slovenija, gdje je decembarski referendum 1990. godine iskazao strahovitu podršku nezavisnosti, objavila je odluku o secesiji u junu 1991. godine, ako rješenje o labavoj konfederaciji ne bude prihvaćeno. Svjesno praveći svoju državu taocem slovenske politike, Tuđman je rekao da Hrvatska treba činiti ono što je Slovenija uradila. Milošević je uzvratio da će raspad Jugoslavije voditi ka srbijanskom inkorporiranju svih Srba u jednu državu. Bosanski lider Alija Izetbegović obrazlagao je da je opstanak Jugoslavije u bilo kom obliku esecijalan za očuvanje mira i sprečavanje tragedije u Bosni. Izetbegović je bio blage naravi, popustljiv i neprekidno zabrinut. Nosio je plašt vođstva sa velikom nelagodom. Pobožan Musliman, ali ne i ekstremist, dosljedno je zagovarao očuvanje multinacionalne Bosne. Milošević i Tuđman nisu dijelili njegovo mišljenje i položili su filozofsku kartu za odvajanje muslimanskog entiteta. Bosna je imala izražen multinacionalni karakter i najveći procenat miješanih brakova od bilo koje druge republike. Dok njihova historija do XV vijeka nije bila krvavija od historije Engleske ili Francuske, Bosna je bila balkanska zemlja u kojoj se najviše ubijalo za vrijeme II svjetskog rata. Izetbegović je bio kratak sa mnom: "Ukoliko Hrvatska postane nezavisna, Bosna će biti razorena."

SRAMNA ULOGA JNA

Za tog razdoblja, Jugoslovenska narodna armija izlazi na vidjelo kao glavni politički igrač, vrlo neobična uloga za jednu komunističku vojsku. Regularno sam se sastao sa ministrom odbrane Veljkom Kadijevićem, oficirom obuzetim mračnim mislima i bez smisa za šalu, koji je govorio sa antipatijom o Slovencima i Hrvatima, a paranoično o Njemačkoj, u kojoj je vidio sklonost ka inkorporaciji Balkana u IV Rajh. JNA je uživala tradiciju vrijednu ponosa, njeni korijeni su u Titovim partizanskim odredima, koji su stali nasuprot Nijemaca u II svjetskom ratu. Po veličini peta armija Evrope, dobro opskrbljena od strane Sovjetskog Saveza i enormne domaće industrije oružja, smatrana je najznačajnijom institucijom jedinstva u Jugoslaviji. Njen oficirski kadar, međutim, bio je većinom srpski, pošto su ih događaji natjerali da biraju po Miloševiću. 

Obje, i Hrvatska i Slovenija, pokušavale su kreirati sopstvene snage pozivajući svoje mladiće da dezertiraju iz JNA i slabeći kontrolu JNA nad snagama Teritorijalne odbrane (jedna vrsta narodne garde). JNA je podivljavala od ovog brzog i obilatog stvaranja vojski. "Koliko vojski imaju Sjedinjene Države?", zagrmio je na mene Kadijević. Početkom 1991. godine, JNA je pokušala prisiliti jugoslovensko Predsjedništvo - komično slab kolektiv od osam vođa države - da proglasi vanredno stanje u zemlji i ovlasti Armiju da razoruža slovensku i hrvatsku vojsku. Ovo naređenje, koje je naraslo skoro do vojnog udara, politički je sprečavano iod demokratski nastrojenih članova Predsjedništva iz Makedonije i Slovenije - Vasila Turpukovskog i Janeza Drnovšeka. Poraz je ponukao Miloševića da iskoristi četiri glasa koja je kontrolisao u osmočlanom Predsjedništvu da bi potkopao dogovorenu rotaciju njegovog "predsjednika" od Srbina na Hrvata. (nastavlja se)  

 

 

 

  

Pomaganje oligarsima u izbjegavanju sankcija postalo je unosan biznis - Autor: Mislav Šimatović (Večernji list, str. 12, 25.09.2023.)

Članak u elektronskom obliku dostupan Premium pretplatnicima Večernjeg lista na linku: https://www.vecernji.hr/vijesti/pomaganje-oligarsima-u-izbjegavanju-sankcija-postalo-je-unosan-biznis-1711663

Pomaganje oligarsima u izbjegavanju sankcija postalo je unosan biznis (dio članka koji se odnosi na Velesstroj)  

Autor: Mislav Šimatović (Večernji list, str. 12, 25.09.2023.)

(...) Uz ova nelegalna lobiranja, ruski oligarsi sve češće pokreću sudske sporove protiv sankcija. Sve veća pozornost zapadnih država po pitanju izbjegavanja sankcija i pranja ruskog novca preko Emirata zasigurno ne odgovara grupaciji oko Saifa Alketbija, koji je početkom studenog 2022. objavio da je od sankcionirane Sberbanke kupio 43,4% dionica Fortenove. Navodna kupoprodaja vrijedna 400 milijuna eura obavljena je u nekoliko sati, a brojne nelogičnosti u Alketbijevoj priči o kojima su mediji pisali ukazuju da se radilo o fiktivnoj kupoprodaji. Naime, sumnja se da je Alketbi paravan za drugog kupca te da se ovim manevrom pokušalo izigrati sankcije, preuzeti Sberbankove dionice Fortenove i tako novac iz Rusije prebaciti i oprati u EU. Operacija nije uspjela jer je EU pod sankcije stavila tvrtku SKB, u kojoj Sberbank čuva dionice Fortenove, a nizozemski sud odbacio je Alketbijev zahtjev da se upiše kao vlasnik Fortenove. U operaciji preuzimanja Fortenove dvije su osobe označene kao ključne Krešimir Filipović, ruski tajkun i vlasnik tvrke Velesstroj, koji je naveden kao osoba čiji kapital stoji iza pokušaja preuzimanja Fortenove i kojem Alketbi služi kao paravan te Miodrag Borojević, njegov dugogodišnji poslovni partner i član  uprave Fortenove ispred Sberbanka, kao glavni operativac cijele operacije pretvaranja Velesstrojeva ruskog kapitala u dionice Fortenove. Borojević je medijima priznao da je radio kao Alketbijev savjetnik za kupoprodaju Fortenove.

Filipovićeva tvrtka Velesstroj jedna je od najvećih ruskih građevinskih tvrtki koja gradi naftovode, plinovode i slično od strateške važnosti za Rusku Federaciju i državne energetske kompanije. Velesstroj je došao u fokus javnosti kada je ruski oporbeni političar Aleksey Navalni objavio dokumentarac o Putinovom dvorcu na Crnom moru vrijednom milijardu dolara, čiji je zakupac 2011. godine bila upravo tvrtka Velesstroj. Najviše poslova Velesstroj dobiva od Transnefta čiji je izvršni direktor Nikolaj Tokarev dugogodišnji bliski suradnik Vladimira Putina i financijer ruskih donositelja odluka odgovornih za aneksiju Krima i destabilizaciju istočne Ukrajine, a ujedno je u bliskom odnosu sa Filipovićem. Tokarev ljetuje na Lošinju, a Filipović je suvlasnik tamnošnjeg turističkog kompleksa Jadranka.

Hrvatska na sivoj listi

Sjedinjene Države, ali ne i EU, 14. rujna ove godine godine uvrstile su Velesstroj na sankcijsku listu. Potvrdilo se tako ono što su mediji ranije isticali: da je Velesstroj jedna od onih koja pomaže opstanak Putinova režima i ruskog vojnog stroja. Krešimir Filipović, kao vlasnik Velesstroja, kao privatna osoba zasad nije pod

sankcijama, ali svako poslovanje s njim predstavlja rizik. Nakon ruske agresije na Ukrajinu promijenio je prebivalište te je od polovice 2022. prijavljen u Dubaiju. O poslovnoj suradnji Filipovića i Borojevića u kontekstu sumnji u izbjegavanje sankcija znakovito govori neobičan detalj. Naime, tijekom Borojevićeve brakorazvodne parnice Općinski sud u Novom Zagrebu odlučivao je o obiteljsko-bračnoj stečevini Borojevića i njegove supruge. U presudi od 30. ožujka 2023. godine sud je utvrdio da su Filipovićev otac i brat svjedočili da je Borojević od Filipovića fiktivno posuđivao višemilijunske iznose, pri čemu je sud utvrdio da je to rađeno s lažiranom i antidatiranom dokumentacijom, a novac je po Borojevićevom svjedočenju samo prošao preko njegovog računa da bi ih Filipovići transferirali trećim osobama. Dakle, radilo se o ozbiljnoj sumnji u pranje novca, a nije poznato jesu li državna tijela išta poduzimala kad je riječ o ovoj sudskoj presudi. Unatoč razotkrivanju cjelokupne operacije i gubitku više sporova u Nizozemskoj, kao i uvrštavanju Velesstroja pod sankcije SAD-a, Borojević i Filipović nisu odustali od Fortenove. Borojević je mjesecima u potrazi za pravnim i PR savjetima koji će mu pomoći u ukidanju ili izbjegavanju sankcija. S obzirom na to da sankcije SAD-a dovode u opasnost svakoga tko s njima bude surađivao na spašavanju Filipovićeva kapitala, cijena ovih usluga može samo rasti. Stručnjaci koji se bave ovom problematikom to nazivaju „nadnicom za strah“. U kontekstu zanimljivo se podsjetiti da je Međunarodna agencija za borbu protiv pranja novca Financial Action Task Force (FATF) u lipnju uvrstila Hrvatsku na „sivu listu“ zbog nedjelotvornih aktivnosti u sprečavanju pranja novca. Hrvatska je jedina članica EU na „sivoj listi“ FATF-a i ta činjenica predstavlja neugodan politički, gospodarski, reputacijski i pravni problem. Večernjakovi sugovornici upozaravaju da, pokaže li se da je moguće pranje i plasiranje sankcioniranog ruskog kapitala u Hrvatskoj, Hrvatska također riskira uvrštavanje na „crnu listu“ FATF-a. Radilo bi se o nepopravljivoj šteti s nesagledivim političkim i gospodarskim posljedicama.