Ekskluzivni feljton "Starog Mostara"
MEMOARI SLOMA JUGOSLAVIJE
Zadnji ambasador SAD u Beogradu - Warren Zimmerman (3)
Albanski nacionalizam je bio, kao i hrvatski nacionalizam, do nekog stepena reakcija na Miloševićevu agresivnu taktiku. Kako su Srbi pritiskali, Albanci su se učvršćivali. Bojkotovali su srbijanske izbore, uprkos američkom savjetu da bi kao određena parlamentarna manjina mogli imati više političkog uticaja. Miloševićev pristup "čvrste ruke" gurnuo je Albance na put bez povratka, ka potpunoj nezavisnosti od Srba. Decembra 1990. godine, bilo je nekoliko kosovskih Albanaca koji nisu insistirali niti na nezavisnosti Kosova, niti na povezivanju sa Albanijom. Psihološki pad je bio kompletan. Bilo kakva provokacija lansirana od bilo koje strane, imala je potencijala da rascijepi pokrajinu.
U ovim prevrtljivim okolnostima nagovarao sam Miloševića da se sastane sa disciplinovanim i impresivnim albanskim liderom, Ibrahimom Rugovom, koji je zagovarao politiku mirnog otpora. Rugova se složio. Milošević je odbio, govoreći o lideru nekih dva miliona Albanaca podvrgnutih Srbiji: "Koga on predstavlja?" Najinteresantnija opozicijska ličnost u Srbiji bio je Vuk Drašković, plahovit i talentovan romanopisac koji je izbačen na političku scenu kao prosrpski ekstremist, kompletan sa bradom Starog Zavjeta, rasističkim idejama i licem srpskog seljaka. Jednom se već naučio kretati po palubi uzburkanog političkog mora, međutim, Drašković se pretvorio u nepokolebljivog branitelja otvorenog političkog sistema i slobode štampe. Dana 9. marta 1991. godine, iskoristio je svoj talent za motivisanje ljudi da bi priredio masovni skup protiv Miloševićeve kontrole medija u Beogradu. Nespretno ponašanje sa policijom i vojskom rezultiralo je sa dva smrtna slučaja - jedan demonstrant i jedan policajac - a Drašković je uhapšen i zatvoren na kratko. Mnogi posmatrači su osjećali da je ovaj skup, koji je pokazao srbijanski folklor, skoro stigao do svrgavanja Miloševića. Dok je ovo diskutabilno, hrabrost od blizu 100.000 spontanih demonstranata je bila poletna nagrada demokratskim vibracijama mnogih Srba.
Mnoge nove opozicione ličnosti u okviru bivše Jugoslavije zauzele su jasan stav prema nacionalizmu. Prema otvorenim iskazima, platili su cijenu u uredima za ispitivanje, prijetnjama smrću, batinanjem i hapšenjima. Uz moju jaku podršku, zapadne grupe za ljudska prava su pomogle opozicionim organizacijama i publikacijama da prežive. Investiranje ma koliko dugoročno, isplatiće se jednog dana. Ljudima se pomagalo i oni koji su uspjeli, dio su jedne "druge Srbije" i "druge Hrvatske" - jezgro demokratskog oporavka mora na vrijeme zamijeniti tadašnju nacionalnu histeriju. Niti Milošević, a ni Tuđman nisu mogli shvatiti zašto se mi toliko brinemo o ljudima koji su ubijeni, mučeni, zlostavljani ili stalno napadani. Milošević bi slušao strpljivo, a zatim bi upitao:"Zašto gubite vrijeme na ovim pojedincima, koji su svakako kriminalci, kada su Srbi kao narod bili zlostavljani godinama?" Tuđman bi često buknuo kao furija kad bih imao smjelosti izložiti da ni hrvatske vlasti nisu baš uvijek primjerene demokrate. Kada bi se došlo do rezultata, Milošević ih gotovo nikad nije dostavljao, a Tuđman ponekad jeste.
JEDANAESTOSATNI MANEVRI
Posljednja godina postojanja Jugoslavije suočila se sa razvijanjem unilateralnih i konfliktnih nacionalističkih strategija. Slovenija, gdje je decembarski referendum 1990. godine iskazao strahovitu podršku nezavisnosti, objavila je odluku o secesiji u junu 1991. godine, ako rješenje o labavoj konfederaciji ne bude prihvaćeno. Svjesno praveći svoju državu taocem slovenske politike, Tuđman je rekao da Hrvatska treba činiti ono što je Slovenija uradila. Milošević je uzvratio da će raspad Jugoslavije voditi ka srbijanskom inkorporiranju svih Srba u jednu državu. Bosanski lider Alija Izetbegović obrazlagao je da je opstanak Jugoslavije u bilo kom obliku esecijalan za očuvanje mira i sprečavanje tragedije u Bosni. Izetbegović je bio blage naravi, popustljiv i neprekidno zabrinut. Nosio je plašt vođstva sa velikom nelagodom. Pobožan Musliman, ali ne i ekstremist, dosljedno je zagovarao očuvanje multinacionalne Bosne. Milošević i Tuđman nisu dijelili njegovo mišljenje i položili su filozofsku kartu za odvajanje muslimanskog entiteta. Bosna je imala izražen multinacionalni karakter i najveći procenat miješanih brakova od bilo koje druge republike. Dok njihova historija do XV vijeka nije bila krvavija od historije Engleske ili Francuske, Bosna je bila balkanska zemlja u kojoj se najviše ubijalo za vrijeme II svjetskog rata. Izetbegović je bio kratak sa mnom: "Ukoliko Hrvatska postane nezavisna, Bosna će biti razorena."
SRAMNA ULOGA JNA
Za tog razdoblja, Jugoslovenska narodna armija izlazi na vidjelo kao glavni politički igrač, vrlo neobična uloga za jednu komunističku vojsku. Regularno sam se sastao sa ministrom odbrane Veljkom Kadijevićem, oficirom obuzetim mračnim mislima i bez smisa za šalu, koji je govorio sa antipatijom o Slovencima i Hrvatima, a paranoično o Njemačkoj, u kojoj je vidio sklonost ka inkorporaciji Balkana u IV Rajh. JNA je uživala tradiciju vrijednu ponosa, njeni korijeni su u Titovim partizanskim odredima, koji su stali nasuprot Nijemaca u II svjetskom ratu. Po veličini peta armija Evrope, dobro opskrbljena od strane Sovjetskog Saveza i enormne domaće industrije oružja, smatrana je najznačajnijom institucijom jedinstva u Jugoslaviji. Njen oficirski kadar, međutim, bio je većinom srpski, pošto su ih događaji natjerali da biraju po Miloševiću.
Obje, i Hrvatska i Slovenija, pokušavale su kreirati sopstvene snage pozivajući svoje mladiće da dezertiraju iz JNA i slabeći kontrolu JNA nad snagama Teritorijalne odbrane (jedna vrsta narodne garde). JNA je podivljavala od ovog brzog i obilatog stvaranja vojski. "Koliko vojski imaju Sjedinjene Države?", zagrmio je na mene Kadijević. Početkom 1991. godine, JNA je pokušala prisiliti jugoslovensko Predsjedništvo - komično slab kolektiv od osam vođa države - da proglasi vanredno stanje u zemlji i ovlasti Armiju da razoruža slovensku i hrvatsku vojsku. Ovo naređenje, koje je naraslo skoro do vojnog udara, politički je sprečavano iod demokratski nastrojenih članova Predsjedništva iz Makedonije i Slovenije - Vasila Turpukovskog i Janeza Drnovšeka. Poraz je ponukao Miloševića da iskoristi četiri glasa koja je kontrolisao u osmočlanom Predsjedništvu da bi potkopao dogovorenu rotaciju njegovog "predsjednika" od Srbina na Hrvata. (nastavlja se)
