RH već uložila 1.3 milijarde eura u BiH, a dolaze i novi projekti (Večernji list, subota, 8. srpnja 2023.)

 Republika Hrvatska uložila 1.3 milijarde eura u Bosnu i Hercegovinu, a dolaze i novi projekti. Osim političke podrške, Hrvatska je i strateški važan ekonomski saveznik BiH.

U 2022. BiH bila najveći primatelj hrvatske bilateralne pomoći s više od 40 projekata u vrijednosti od 16.7 milijuna eura. Hrvatska će svojim savjetima, ali i pozicijom i ugledom u EU, svakako ojačati perspektivu BiH za IPA projekte.

Hrvatski premijer Andrej Plenković u kontekstu gospodarstva podsjetio je na čak 4 milijarde eura vrijednu vanjskotrgovinsku razmjenu.

Kad mi izađe nova knjiga, morat ću nositi pancirku (Boris Rašeta za Express, subota, 17. lipnja 2023.)

Prvi svezak knjige Stipe Mesića - cijeli materijal ima gotovo dvije tisuće stranica - trebao bi izaći na jesen, pa nema sumnje da če privući veliku pozornost. I na tumačenja naše novije povijesti

Morat ću nositi pancirku kad to izađe, šalio se zadnjih mjeseci "doživotni bivši" predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić. Uskoro, naime, kako je objavio Glas Istre iz tiska treba izaći prvi od tri sveska njegovih memoara u izdanju Tehničke knjige iz Zagreba. To je, zapravo, treći put da Mesić ukoričuje svoju biografiju - najprije je izdao knjigu "Kako sam srušio Jugoslaviju", koja je u drugom izdanju nosila naslov "Kako smo rušili Jugoslaviju", potom je Ivica Đikić objavio njegovu biografiju "Domovinski obrat - politička biografija Stipe Mesića", a ovo će biti zadnja i, čini se, najbrutalnija verzoja životne i političke priče čovjeka koji se nikad nije plašio, pa je očito da će sadržaj biti papren. Prema onom što se može doznati iz krugova bliskih Mesiću, on će reći "popu pop, a bobu bob" - pisat će o naručenim ubojstvima, naručiteljima, izvršiteljima, zakulisnim političkim, ekonomskim i obavještajnim igrama, pa bi njegova ispovijed mogla utjecati i na tumačenja naše novije povijesti. Stjepan Mesić je, naime, zadnji ključar tajni - on je bio na čelu svega osim kućnog savjeta i Ujedinjenih naroda, u Hrvatskoj je bio predsjednik općine, Sabora, Vlade i dva puta Republike, predsjednik Jugoslavije bio je jednom. Mesić se godinama druži i sa starim Jožom Manolićem, koji je prošle godine bio vrlo zabrinut za sudbinu Hrvatske, pa je Mesiću predložio osnivanje savjetodavnog tijela čiji bi zadatak bio vraćanje zemlje - u kojoj već godinama 70 posto ispitanika misli da idemo u krivom smjeru - no do toga ipak nije došlo jer postoje letvice koje čak ni dobri stari Joža ne može preskočiti. Stjepan Mesić zna puno. U jednom od svezaka njegovih memoara izaći će priča o tome kako je hrvatska javnost doznala za ubojstvo obitelji Zec. Danas je o tom zlodjelu poznato dosta toga, ali ključni pozadinski detalji priče iznenadit će javnost, prije svega ime čovjeka koji je medijima dostavio spise iz istrage. Riječ je o poznatom desničarskom političaru, koji je relativno nedavno igrao važnu ulogu u političkom životu zemlje. Mesić objašnjava kako je Tuđmanova stranka, koja se isprva trebala zvati Hrvatski demokratski zbor, ali je na intervenciju Tomislava Ladana, koji je smatrao da to ime asocira na Dimitrija Ljotića, pa je promijenjeno u "Zajednica". isprva trebala imati ljevičarski predznak, ali je, na misteriozan način, postala desničarska - što je Joža Manolić navodno prokomentirao riječima: "Došli smo kao domobrani, a odlazimo kao ustaše". Nije točno poznato o kojim će sve likvidacijama Mesić pisati. Tijekom devedesetih na neobičan je način stradao Ante Paradžik, nepoćudni i neposlušni pravaški vođa, koji je navodno ubijen zabunom, kao i pravaški general Blaž Kraljević, koji je stradao u Hercegovini. I oko ubojstva Mire Barešića godinama se pletu razne priče. Hoće li "doživotni bivši" ispisati nešto i na tu temu? Prvi svezak knjige - cijeli materijal ima gotovo dvije tisuće stranica - trebao bi izaći na jesen, pa nema sumnje da će privući veliku pozornost. Mesić se u memoarima bavi i korupcijom. Sigurno će detaljnije objasniti i sljedeće svoje riječi: "Iz Amerike i Kanade (1991.) dolaze neki ljudi koji su bogati. Može se reći da su milijunaši. Uspješni Hrvati. Janko Herak, Miško Primorac, Ivica Zdunić. I oni traže od nas, ako idemo na izbore, da idemo zajedno sa Savkom i Mikom. Jer da sami ne možemo uspjeti. Ali Savka nije htjela, pa onda ni drugi. Neće ni Miko, neće ni Srečko Bjelić. E onda smo mi smatrali: možemo sami pobijediti, ali imamo čvrsti okvir iz kojega Tuđman ne može izaći.

U Mesićevu životu ima doista bizarnih epizoda - prvi put Tita je vidio kao dječak i Tito mu je dao čokoladu. "Prvi put sam ga sreo kad sam išao u požešku gimnaziju. Moj otac je bio predsjednik kotara. Bio je poslanik u saveznoj skupštini. Tito je dolazio. To je negdje pedeset i neka godina. Bio sam gimnazijalac. On je držao govor u Brodu. Došao sam s ocem i tad sam Tita vidio iz blizine. Nisam se s njim rukovao. No pošto sam ja bio s ocem, on mi je dao čokoladu i time sam dobio otpust te sam otišao tamo u masu ljudi, koji su čekali njegov govor. A rukovodioci su mu bili malo bliže. U to vrijeme sam ga ja gledao sasvim jasno. Kult ličnosti se politički stvara. Tako da ja nisam ni slušao šta on govori. Ja sam ga samo gledao jer sam bio opčinjen njegovom figurom - njegovom političkom osobom", sjetio se jednom. Kao odrastao čovjek s njim je bio na sastanku partijskog aktiva u Slavoniji, a zadnja veza Tita i Mesića sadržana je u Titovoj rečenici:"Ima neki predsjednik općine Orahovica koji bi restaurirao kapitalizam", nešto kasnije Mesić je iz Orahovice prebačen u obližnju Gradišku. "To je bio jedan teški zatvor. Jer 32 zatvorenika su u sobi. Od toga je bilo pet političkih ili kvazipolitičkih. A drugo su sve bili manje više kriminalci povratnici. Ali u takvoj prostoriji gdje nema grijanja, nema vode, kad te zaključaju uvečer, ujutro tko preživi - taj se javlja na prozivku. Jer tu je bilo i bolesnih. Svašta je bilo. I u zimi i u ljeti 32 u sobi. Sada gledam kako su ovi na izdržavanj kazni kod nas. Pa to je "esplanada" prema onome kako smo mi imali." Mesić se prisjetio i diskusije koju je vodio s Markom Veselicom u vrijeme studentskog štrajka 1971. godine. "Marko Veselica je kazao da sam ja presentimentalan prema vodstvu Centralnog komiteta i da ja mislim da ako ovo vodstvo padne doći će još kroatičnije, hrvatskije i još demokratičnije. No kako je kasnije došlo do represije, došlo je i do suđenja. Marko i ja smo se našli u Staroj Gradiški. I jesu li došli kroatičniji i demokratičniji, pitao sam Veselicu."

Bit će zanimljiv i današnji, sine ira et studio, pogled na Tuđmana, kojeg je nakon izlaska iz zatvora povremeno susretao. "S Tuđmanom sam se, manje više, sastajao prigodno. Najviše poslije sedamdeset i prve godine. I kada je on došao iz zatvora, i kada sam ja došao, onda bismo se sastajali kod Savke, kod Srećka Bjelića, kod Marka Koprtle, kod Mike Tripala, uvijek bi se našla neka prigoda. Ili je netko kupio auto, ili je netko imao rođendan, ili se nekome rodio unuk. Jer, više se nikome djeca nisu rađala, ali jesu unuci. I onda bismo se našli. I malo raspravljali o raznim tad aktualnim temama. Čitavo to vrijeme Tuđman nije predlagao da se dijeli Bosna. Ali je često ponavljao da je AVNOJ pogriješio kada je Srbiji dao autonomnu pokrajinu Vojvodinu. Jer Vojvodina nikada do Prvog svjetskog rata nije bila u sklopu Srbije. Ali ako je već Srbija dobila Vojvodinu, onda je Bosna i Hercegovina trebala biti u Hrvatskoj. Kao što je tamo pokrajina, tako i ovdje pokrajina. Mi sada možemo pričati što je AVNOJ trebao, a što nije trebao, ali to je bilo definitivno riješeno. I onda on na tome ne bi dalje inzistirao. I nikada, moram reći, nije govorio o podjeli Bosne. To nije bila nikakva ilegala. Ali se ipak nismo sastajali, da tako kažem, na javnim mjestima, nego u kućama. Uvijek bi se analizirao tadašnji politički trenutak. I procjene su vršene."

Mesić je vodio dosta rasprava i s Borom Jovićem, podlim i priglupim srpskim članom predsjedništva SFRJ, koji mu je iskreno izložio srpski plan. "Ja njemu kažem: dobro, Boro, što vi želite u Hrvatskoj? Da li želite Srbe u Hrvatskoj - naše građane? Ne. Da li želite naš teritorij? Ne. Ono što mi želimo je 63% Bosne i Hercegovine, to je bilo srpsko, to jest srpsko i to srpsko mora ostati. Ako vi od Hrvatske ništa ne očekujete, pa idemo onda ti i ja, Tuđman i Milošević, negdje sjesti pa da mi konstatiramo koji su problemi. I da tražimo onda političke mehanizme kako da to riješimo, u jednoj demokratskoj proceduri, ali da se okanimo oružja. Kaže on da se slaže, da je zvao Miloševića i on se složio. I ja sam uzeo avion, otišao u Zagreb. Rekao Tuđmanu: ova dvojica se žele sastati, jesi li za to. Kaže on - jesam, a ja ću ti reći kada ćeš dogovoriti. Međutim, potom Tuđman meni više ništa ne govori, jer njemu je to bio znak da može s Miloševićem sam razgovarati."

Mesić je memoare priredio u suradnji s dr. Franjom Maletićem, profesorom na Sveučilištu Sjever u Koprivnici, koji je objavio i sjećanja Jože Manolića, koja su obilovala šokantnim tvrdnjama, ali nigdje nisu bila ozbiljno demantirana. Pitanje svih pitanja - koliku je i kakvu ulogu imala služba državne sigurnosti - u ovim će sjećanjima svakako biti detaljno elaborirano i poduprto brojnim dokumentima. Stjepan Mesić zna s arhivima kao profesionalac - kad je postao predsjednik, sa stenogramima sa Pantovčaka izazvao je bezbroj političkih potresa, oluja i nevera. Prvi svezak, kako su doznali kolege iz Glasa Istre "bavi se zakulisnim igrama u kojima su sudjelovali špijuni i svi

oni koji su osiguravali komunistički režim. Mnogo od toga nije jasno ni do danas, najmanje kako su se stvarali savezi svih iz komunističke poluge vlasti i kako su gazili sve one koji im nisu bili po volji. Miko Tripalo i Franjo Tuđman sedamdesetih su se godina po povratku iz Slavonskog Broda, vozili automobilom, pa je ni s čim izazvan Tuđman rekao Tripalu: "Zapamtite, za dvadeset se godina ovdje ništa bez mene neće događati." Kako je znao?  Kako je mogao znati? U memoarima će Mesić pisati o svojim zatvorskim danima, stradanju hrvatskih domoljuba. Drugi tom bavi se događajima koji su prethodili  ratu na ovim prostorima, približavanju Mesića politici Franje Tuđmana, njegovim beogradskim danima. Mesić je i zadnji svjedok koji može svjedočiti o Tuđmanovom vremenu iz prve ruke, jer je dugo bio njegov blisku suradnik dok se nisu razišli. Bit će tu puno pikanterija, koje su sve dileme imali ljudi u vodstvu tadašnje Hrvatske, pogleda na osjetljive situacije. Afera Našice i čekovi koje je iz Australije donio, navodno za Zakladu Ankice Tuđman, također će biti tematizirani u knjizi. U završnom dijelu ambiciozno zamišljene trilogije bit će opisan razlaz s Tuđmanom i dva predsjednička mandata, koja je Mesić osvojio s tek nešto manje glasova od Tuđmana.        

  

Bojište u Kruševu kod Mostara 26. listopada 1994. (autor PD VI. bojna i MZ Kruševo)

Knjižica od 30-ak stranica "Bojište u Kruševu kod Mostara" nastala je u koautorstvu PD VI. bojne i Mjesne zajednice Kruševo, a objavljena je 26. listopada 1994. godine.

Knjižica se bavi događajima u Kruševu i Mostaru u periodu od 1990. do 1992. godine. 

U Bosni i Hercegovini se oficijelno govori o ratu 1992-95, i obično se za početak rata u Mostaru vezuju dva događaja - dolazak rezervista JNA 19. rujna 1991. na Bišće Polje kod Mostara (prije referenduma o nezavisnosti BiH 29. veljače do 1. ožujka 1992.), ili još uvijek neistražena eksplozija cisterne ispred vojarne JNA Sjeverni logor 3. travnja 1992.

Imajući u vidu da je knjižica objavljena 1994. i da govori o vrlo značajnim sukobima koji su otpočeli 1990. i vodili ozbiljnim pregovorima koji su se odvijali u Mostaru, ona baca u potpunosti novo svjetlo na ratne događaje u BiH.

Naime, u knjižici se navodi:

"Sukobi su otpočeli ranije. Tako su tenkovi jugoarmije napustili Sjeverni logor u Mostaru 17.06.1990. godine i nekoliko dana prolazili kroz općine zapadne Hercegovine. Prošli su kroz Široki Brijeg, Posušje, Grude, Ljubuški, Čitluk, da bi u Kruševu, kod Ćorića kuća, došlo do incidenta. Kolona tenkova naišla je na Selištane na ulazu u selo, mještane koji su se vraćali iz vinograda na traktoru i nisu se htjeli ukloniti nailazećim tenkovima. Verbalni sukob je trajao gotovo dva sata! Na kraju je tenkovska kolona produžila prema Mostaru." 

Iznimno su zanimljiva događanja koja su uslijedila nakon ovog incidenta, počev od formiranja Kriznog štaba Kruševa, prislušnog i osmatračkog centra Krivodol, ulogu ovog centra za Hrvatsku, kao i uloge kriznog štaba u naoružavanju i organizaciji prosvjednih skupova u Mostaru.   

Iranian Arms Shipments to Bosnia: 1994 (https://www.globalsecurity.org/intell/ops/bosnia-arms.htm)

 Iranian Arms Shipments to Bosnia: 1994 (https://www.globalsecurity.org/intell/ops/bosnia-arms.htm)

The Balkan war began in 1991 when a conservative Serbian coalition in Belgrade, led by Serbian President Slobodan Milosevic and including the commanders of the old Yugoslavian army, decided to use all means fair and foul to keep Yugoslavia together. Croatia, which declared its independence at the same time, put up unexpected resistance. Serbs see themselves as the historically aggrieved party, as brave and sturdy defenders of an authentic Slavic culture against Turks and Teutons alike. Croats regard Serbs as non-European barbarians who lived so long under the Turks they became like them. Croats regard themselves as Central European rather than Balkan and heirs to centuries of Habsburg high culture and civilization. Outsiders can't tell them apart.

The Croats were terribly outgunned, relying on the meager arsenals of the territorial defense forces that had been set up in the old Yugoslavia. Croatia continued to mobilize and purchase equipment through a leaky arms embargo. Analysts claim that large amounts of Soviet-type arms and munitions from the defunct East German Volksarmee reached Croatia via a sympathetic Hungary. Germany clearly favored Croatia and pushed the rest of West Europe into diplomatic recognition of Zagreb in late 1991.

Bosnian Croats and Muslims claimed to have patched things up with the US-brokered agreement signed in Washington in March 1994. They agreed to form a Croat-Muslim federation within Bosnia and then confederate this with Croatia proper. This solidified Croatian power in Herzegovina and provides Bosnian Muslims with much-improved access to arms and munitions. The improved relations mean that Croatian airfields and ports serve as conduits for war materiel from sympathetic Islamic states. Quickly, outside support flowed into Bosnia via Croatia. The first week of May 1994, for example, an Iranian air force transport landed with 60 tons of explosives at Zagreb [See John Pomfret, "Iran Ships Material for Arms to Bosnians," The Washington Post, 13 May 1994, p. A1.]

In April 1996, the Los Angeles Times published an article alleging that in 1994 the Clinton administration had given a "green light" to the government of Croatia to allow Iranian arms destined for Bosnian Muslims fighting in theformer Yugoslavia to transit its country. At the time, a UN arms embargo was in effect forbidding shipments of arms to the former Yugoslavia, an embargo the United States had pledged to uphold. The press account also speculated the US government was engaged in a covert action, not reported to the congressional oversight committees, to facilitate the flow of arms from Iran to the Muslims in Bosnia.

As Reprasentative Diaz-Balart posed the question, "did the White House permit a mortal enemy of the United States to establish a military presence in Europe, or did the White House inspire a mortal enemy of the United States to establish a military presence in Europe? That is the essence of the question that this Congress will be investigating in the next months and that we at this time are authorizing funding for, the select subcommittee of the Committee on International Relations.

"The administration's policy, No. 1, directly contradicts the stated position of the Government of the United States. This Congress repeatedly tried to lift the arms embargo against Bosnia, and the administration opposed us, and the President vetoed our attempts to do so. The policy was also not revealed to the Congress, nor to the American people, and it has allowed the terrorist government of Iran to gain a strategic presence in Europe.

"The administration now admits that despite the fact that it opposed our attempts to openly permit the arming of the Bosnian people by the United States directly or through our allies or responsible Muslim governments, instead of doing that the administration opposed congressional efforts and engaged in this tactic of secretly giving a green light to the arming of the Bosnians by one of the most horrendous enemies of the American people."

House Speaker Newt Gingrich said 11 April 1996 that he, Senate Majority Leader Bob Dole (R-Kan.) and other lawmakers had many meetings with Clinton about U.S. Bosnia policy over the last three years--while the United States was publicly upholding the international arms embargo against Bosnia. Never, he said, did Clinton indicate that the administration had given a green light to Iranian arms smuggling. Gingrich said that congressional leaders who supported lifting an arms embargo -- or who might have approved of covert U.S. efforts to encourage Muslim countries friendly to the United States to secretly arm the Bosnians -- were repeatedly rebuffed by the president. Clinton told them that such efforts would antagonize European allies and violate international agreements.

House Speaker Newt Gingrich said 26 April 1996 that the Clinton administration's secret policy of allowing Iranian arms shipments to Bosnia-Herzegovina may have violated covert-action laws. "President Clinton's policy of virtually inviting Iran into Europe could have disastrous results for America," Mr. Gingrich said in announcing the formation of a special committee to investigate the policy.

Both intelligence committees began investigations at the request of their respective leaderships. Ultimately, the committees found that the US ambassador to Croatia, when asked by Croatian government officials whether the United States would object to the transit of Iranian arms through the country, had responded that he had "no instructions" from Washington on the matter. This response, in turn, led the Croatian government to believe that the United States had no objection, and the flow of Iranian arms through its country expanded significantly.

DCI James Woolsey later contended that CIA had not been advised of the ambassador's response or of any change in the US position of support for the embargo. Indeed, as the Agency began to see signs of the expanded arms flow its own officers raised concerns that the United States might be covertly facilitating the flow of such arms, contrary to the UN embargo.

Beyond this, the committees reached somewhat differing conclusions. The HPSCI found that the US government had had no role in facilitating the arms flow, and thus no covert action had taken place. While the failure of the US ambassador to object to the transshipments had encouraged Croatia to allow them, HPSCI saw his conduct as "traditional diplomatic activity" rather than as covert action. The SSCI, on the other hand, was unable to reach agreement on whether a covert action had occurred but specifically rejected the notion that the ambassador's response to the Croatians constituted "traditional diplomatic activity." Both committees lauded the CIA officers for having raised their concerns to higher levels in the US government.