Spas za shizofrenike ROBOTI ĆE OTKRITI ZAŠTO OBOLJELI ČUJU GLASOVE (razgovor sa dr Pavom Orepićem, Premium Dalmacija, 2023.)

Spas za shizofrenike ROBOTI ĆE OTKRITI ZAŠTO OBOLJELI ČUJU GLASOVE (razgovor sa dr Pavom Orepićem, Premium Dalmacija, 2023.)

 

 https://slobodnadalmacija.hr/mozaik/zdravlje/spas-za-shizofrenike-dalmatinski-znanstvenik-smislio-robotski-proces-koji-ljude-dovodi-do-halucinacije-da-cuju-glasove-1349572

 

 

Mnogi znanstvenci rade brojna istraživanja koja imaju golem utjecaj na ljudske živote, ali rijetko se dogodi da neko istraživanje pobudi pozornost diljem svijeta kako se to dogodilo u slučaju mladoga neuroznanstvenika iz Ploča Pave Orepića. Samo renomirani New York Times o njegovim je istraživanjima ove godine izvještavao dva puta, a Orepić je dao brojne intervjue njemačkim, švicarskim i drugim medijima i upravo se sprema održati predavanja u Španjolskoj i Portugalu.

O kakvim istraživanjima je riječ, doznali smo  u razgovoru s Orepićem.

Osmislili ste robotsku proceduru koja može kod zdravih ljudi izazvati halucinacije čujenja glasova u kontroliranim laboratorijskim uvjetima. To revolucionarno otkriće demonstrira radikalno drugačiji pristup istraživanjima u psihijatriji i otvara vrata k mogućnostima razvijanja potpuno novih metoda liječenja halucinacija. Po čemu je ono drugačije od ostalih istraživanja?

 

 

 

 

Stari Mostar broj 4 (01.-15.11.1995): Pismo Mostarcima uz obnovu Starog mosta - otvoreno pismo gradonačelnika Mostara Safeta Oručevića

 

Uz dvogodišnjicu rušenja Starog mosta (9.XI 1993. - 9. XI 1995.)

 

MOST JE ODBRANIO MOSTARCE

PISMO MOSTARCIMA UZ OBNOVU STAROG MOSTA

 

Do prije ovog rata često sam se pitao kako to da je Stari most odolijevao vojskama, osvajačima i ratovima, poznajući osobinu ljudskog bića koja se, u takvim vremenima nažalost najčešće dokazuje destrukcijom. Tada sam sebe uvjeravao da bi Stari most mogao srušiti samo netko ko ga nije vidio i ništa o njemu čuo.

Pripadam onim ljudima koji su gledali rušenje Starog mosta. Mada nekima to može biti čudno, rušenje mosta doživio sam kao najveću pomoć Bošnjacima. Tek kad se čula vijest o rušenju iz Mostara, saznalo se za mostarski pakao. Tad je "Stari" okončao šutnju i progovorio o patnjama i logorima, o silovanjima i protjerivanju, o svem zlu kojeg su nanijeli nevinim ljudima.  Kao da je Stari most podmetnuo sebe i žrtvovao se da bi spasio narod u svom Mostaru. Tako je opet pokazao svoju nadmoćnost - onu koju je vijekovima dokazivao svojom ljepotom.

Ko je srušio Stari most? Za sve što je srušeno u istoriji ne bi bilo tačno ako bi see reklo da je srušeno od jednog naroda. Bilo bi to i nepravedno - breme zla čina čekalo bi i još nerođene. Stari most srušili su zli ljudi samo u ime Hrvatskog naroda. Siguran sam da se Hrvatski narod neće ponositi što su takvi bili njegov dio. Njih se najčešće u ovom ratu nazivalo fašistima, ali istorija ima jednu zamjerku na taj naziv; ustaše i ostali fašisti tokom okupacije Mostara u Drugom svjetskom ratu nisu srušili Pravoslavnu crkvu, Stari most je ostao čitav a ni logora za Mostarce nije bilo. Dakle, ovim koji su srušili Most, istorija još nije dala pravo ime.

Šta su i zbog čega kanili uništiti rušenjem Starog mosta? To je bila identifikacija nestanka jednog naroda sa činom rušenja. Kada netko toleranciju i ljepotu koju simboliše ovaj most kani ubiti u jednom narodu rušenjem, onda moram reći da se i tim činom Bošnjake odredilo kao narod čija je tradicija, ali i sudbina da poput mostova povezuje kulture, religije i civilizacije. Tako je Mostarski Most postao Bošnjački simbol. Koliko god da je rušenje govorilo o samom rušiocu, mnogo je više govorilo o narodu kojeg se željelo uništiti njegovim rušenjem. Danas je jasno da se borba u Mostaru vodila između onih koji su branili i onih koji su rušili Stari most i sa istoka i sa zapada. Zato Mostarci ne govore o bivšem Starom mostu - za sve nas, on je još "živ"kao što je i njegov narod koji ga je brranio i kojeg je Mosta odbranio.

Svaki čovjek kao pripadnik svog naroda nosi poruku. Poruka onih koji su ga rušili bila je vrlo jasna. Gradnja Starog mosta bit će poruka Bošnjaka civilizacijama koje su svoj dom našle u Bosni i svim narodima svijeta koji su rušenje ovog svjetskog blaga, gledali skrštenih ruku.

Obnova Starog mosta biti će najuzvišenijim simbolom pobjede BiH. Most će biti građen na isti način na koji je sagrađen prije 428 godina. Biti će to svojevrstan ritual kojim će Bosna pokazati svoju neuništivost. Za pametnog - dovoljno da shvati, za manje pametnog - dovoljno da se opameti.

Ostatke srušenog izvadićemo iz Neretve i ugraditi u Stari most - tako da će biti jednako star kao što je i bio, a uvijek mlađi kako bi podsjećao svijet na svoju glupost. Dok majstori klesači budu klesali teneliju, posmatraće sa skela novog Starog mosta kako se gradi novi Stari Mostar - onaj koji je oduvijek bio sklad civilizacija. Gradiće ga oni koji su u koloni, bez obzira na granate i snajpere, išli ka njemu da bi se uvjerili svojim očima da je srušen: ne treba se čuditi - to su oni koji nisu vjerovali da ga neko može srušiti.

Dah vijekova u teneliji srušenog poteći će njegovim lukom između svijetova.

Stari most - istovremeno i stariji i mlađi od samog sebe.

U zemlji svijetova, Bosni, pružajući se između istoka i zapada, njegov veličanstvenluk bit će simbol njihova objedinjavanja.

Allahu moj, hoće li Neretva stati kada ga ponovo vidi!

 

GRADONAČELNIK

SAFET ORUČEVIĆ

 

 

 

Stari Mostar broj 4 (01.-15.11.1995): Memoari sloma Jugoslavije, Warren Zimmerman (ekskluzivni feljton)

 Ekskluzivni feljton "Starog Mostara"

 

MEMOARI SLOMA JUGOSLAVIJE

 

Zadnji ambasador SAD u Beogradu - Warren Zimmerman (3)

 

Albanski nacionalizam je bio, kao i hrvatski nacionalizam, do nekog stepena reakcija na Miloševićevu agresivnu taktiku. Kako su Srbi pritiskali, Albanci su se učvršćivali. Bojkotovali su srbijanske izbore, uprkos američkom savjetu da bi kao određena parlamentarna manjina mogli imati više političkog uticaja. Miloševićev pristup "čvrste ruke" gurnuo je Albance na put bez povratka, ka potpunoj nezavisnosti od Srba. Decembra 1990. godine, bilo je nekoliko kosovskih Albanaca koji nisu insistirali niti na nezavisnosti Kosova, niti na povezivanju sa Albanijom. Psihološki pad je bio kompletan. Bilo kakva provokacija lansirana od bilo koje strane, imala je potencijala da rascijepi pokrajinu.

U ovim prevrtljivim okolnostima nagovarao sam Miloševića da se sastane sa disciplinovanim i impresivnim albanskim liderom, Ibrahimom Rugovom, koji je zagovarao politiku mirnog otpora. Rugova se složio. Milošević je odbio, govoreći o lideru nekih dva miliona Albanaca podvrgnutih Srbiji: "Koga on predstavlja?" Najinteresantnija opozicijska ličnost u Srbiji bio je Vuk Drašković, plahovit i talentovan romanopisac koji je izbačen na političku scenu kao prosrpski ekstremist, kompletan sa bradom Starog Zavjeta, rasističkim idejama i licem srpskog seljaka. Jednom se već naučio kretati po palubi uzburkanog političkog mora, međutim, Drašković se pretvorio u nepokolebljivog branitelja otvorenog političkog sistema i slobode štampe. Dana 9. marta 1991. godine, iskoristio je svoj talent za motivisanje ljudi da bi priredio masovni skup protiv Miloševićeve kontrole medija u Beogradu. Nespretno ponašanje sa policijom i vojskom rezultiralo je sa dva smrtna slučaja - jedan demonstrant i jedan policajac - a Drašković je uhapšen i zatvoren na kratko. Mnogi posmatrači su osjećali da je ovaj skup, koji je pokazao srbijanski folklor, skoro stigao do svrgavanja Miloševića. Dok je ovo diskutabilno, hrabrost od blizu 100.000 spontanih demonstranata je bila poletna nagrada demokratskim vibracijama mnogih Srba.

Mnoge nove opozicione ličnosti u okviru bivše Jugoslavije zauzele su jasan stav prema nacionalizmu. Prema otvorenim iskazima, platili su cijenu u uredima za ispitivanje, prijetnjama smrću, batinanjem i hapšenjima. Uz moju jaku podršku, zapadne grupe za ljudska prava su pomogle opozicionim organizacijama i publikacijama da prežive. Investiranje ma koliko dugoročno, isplatiće se jednog dana. Ljudima se pomagalo i oni koji su uspjeli, dio su jedne "druge Srbije" i "druge Hrvatske" - jezgro demokratskog oporavka mora na vrijeme zamijeniti tadašnju nacionalnu histeriju. Niti Milošević, a ni Tuđman nisu mogli shvatiti zašto se mi toliko brinemo o ljudima koji su ubijeni, mučeni, zlostavljani ili stalno napadani. Milošević bi slušao strpljivo, a zatim bi upitao:"Zašto gubite vrijeme na ovim pojedincima, koji su svakako kriminalci, kada su Srbi kao narod bili zlostavljani godinama?" Tuđman bi često buknuo kao furija kad bih imao smjelosti izložiti da ni hrvatske vlasti nisu baš uvijek primjerene demokrate. Kada bi se došlo do rezultata, Milošević ih gotovo nikad nije dostavljao, a Tuđman ponekad jeste.

JEDANAESTOSATNI MANEVRI

 Posljednja godina postojanja Jugoslavije suočila se sa razvijanjem unilateralnih i konfliktnih nacionalističkih strategija. Slovenija, gdje je decembarski referendum 1990. godine iskazao strahovitu podršku nezavisnosti, objavila je odluku o secesiji u junu 1991. godine, ako rješenje o labavoj konfederaciji ne bude prihvaćeno. Svjesno praveći svoju državu taocem slovenske politike, Tuđman je rekao da Hrvatska treba činiti ono što je Slovenija uradila. Milošević je uzvratio da će raspad Jugoslavije voditi ka srbijanskom inkorporiranju svih Srba u jednu državu. Bosanski lider Alija Izetbegović obrazlagao je da je opstanak Jugoslavije u bilo kom obliku esecijalan za očuvanje mira i sprečavanje tragedije u Bosni. Izetbegović je bio blage naravi, popustljiv i neprekidno zabrinut. Nosio je plašt vođstva sa velikom nelagodom. Pobožan Musliman, ali ne i ekstremist, dosljedno je zagovarao očuvanje multinacionalne Bosne. Milošević i Tuđman nisu dijelili njegovo mišljenje i položili su filozofsku kartu za odvajanje muslimanskog entiteta. Bosna je imala izražen multinacionalni karakter i najveći procenat miješanih brakova od bilo koje druge republike. Dok njihova historija do XV vijeka nije bila krvavija od historije Engleske ili Francuske, Bosna je bila balkanska zemlja u kojoj se najviše ubijalo za vrijeme II svjetskog rata. Izetbegović je bio kratak sa mnom: "Ukoliko Hrvatska postane nezavisna, Bosna će biti razorena."

SRAMNA ULOGA JNA

Za tog razdoblja, Jugoslovenska narodna armija izlazi na vidjelo kao glavni politički igrač, vrlo neobična uloga za jednu komunističku vojsku. Regularno sam se sastao sa ministrom odbrane Veljkom Kadijevićem, oficirom obuzetim mračnim mislima i bez smisa za šalu, koji je govorio sa antipatijom o Slovencima i Hrvatima, a paranoično o Njemačkoj, u kojoj je vidio sklonost ka inkorporaciji Balkana u IV Rajh. JNA je uživala tradiciju vrijednu ponosa, njeni korijeni su u Titovim partizanskim odredima, koji su stali nasuprot Nijemaca u II svjetskom ratu. Po veličini peta armija Evrope, dobro opskrbljena od strane Sovjetskog Saveza i enormne domaće industrije oružja, smatrana je najznačajnijom institucijom jedinstva u Jugoslaviji. Njen oficirski kadar, međutim, bio je većinom srpski, pošto su ih događaji natjerali da biraju po Miloševiću. 

Obje, i Hrvatska i Slovenija, pokušavale su kreirati sopstvene snage pozivajući svoje mladiće da dezertiraju iz JNA i slabeći kontrolu JNA nad snagama Teritorijalne odbrane (jedna vrsta narodne garde). JNA je podivljavala od ovog brzog i obilatog stvaranja vojski. "Koliko vojski imaju Sjedinjene Države?", zagrmio je na mene Kadijević. Početkom 1991. godine, JNA je pokušala prisiliti jugoslovensko Predsjedništvo - komično slab kolektiv od osam vođa države - da proglasi vanredno stanje u zemlji i ovlasti Armiju da razoruža slovensku i hrvatsku vojsku. Ovo naređenje, koje je naraslo skoro do vojnog udara, politički je sprečavano iod demokratski nastrojenih članova Predsjedništva iz Makedonije i Slovenije - Vasila Turpukovskog i Janeza Drnovšeka. Poraz je ponukao Miloševića da iskoristi četiri glasa koja je kontrolisao u osmočlanom Predsjedništvu da bi potkopao dogovorenu rotaciju njegovog "predsjednika" od Srbina na Hrvata. (nastavlja se)  

 

 

 

  

18. srpnja 1942. Četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin sa sjedištem u Splitu – što je privuklo Hrvate-Jugoslavene u ovaj zločinački pokret? (Narod.hr , 18/7/2019)

https://narod.hr/kultura/18-srpnja-1942-ilija-trifunovic-bircanin-ilija-trifunovic-bircanin-cetnici-su-bili-dio-jugoslavenskog-pokreta-sto-je-privuklo-hrvate-jugoslavene-u-taj-zlocinacki-pokret?fbclid=IwAR17xR3Z9eVaW2KhA6RCHGF1gPFoXMNieUWBlFAdJvO0vd8Jffjj_3QXx88 

Objavio Petar Horvatić -18. srpnja 2019. Ljudi moji, pa zar je to moguće? I Hrvati u četnicima? Da. U Splitu je bio stožer četničkog pokreta iz više razloga: veličine grada, suradnje četnika s Talijanima koji su okupirali grad i podupirali četnički pokret, razvijenog prijeratnog integralnog jugonacionalizma i Orjune među dijelom Hrvata, te što je vrlo važno – ključnog strateškog mjesta za ostvarenje planova izlaska četnika na more od Dubrovnika do Karlobaga. Vrlo je važno naglasiti da je četništvo snažno i vrlo lukavo njegovalo jugoslavensku ideju, kao proširenja srpstva. Četnici su imali status službene vojske jugoslavenske Vlade u Londonu (službeno ime Jugoslavenska vojska u otadžbini JVO) u kojoj je Draža Mihailović bio ministar obrane i zapovjednik vojske. To je i privuklo veliki broj Hrvata u četnike, prvenstveno ideja odanosti jugoslavenstvu. I još vrijedi znati ovo: dok Hrvati često imaju, poprilično naivno, samo jednu soluciju u svojoj borbi za državu, ‘ravnogorci’ velikosrbi ne prezaju od ničega radi ostvarenja svojih ideja (laka i prilagodljiva promjena ideologija, promjena savezništva, sjedenja na više stolica, strpljivo čekanje okolnosti, promjena uniformi od četnika u partizane, mimikrija, lukavost, laž, falsificiranje povijesti, jugoslavenstvo kao paravan za velikosrpstvo, JNA, komunizam – sve su to velikim dijelom bile i prikrivene četničke ideje velikosrpstva). Četništvo i velikosrpstvo je lukav i pokvaren pokret koji nikada nije prestao živjeti do danas, već lukavo se prilagođuje vremenima i nastoji ostvariti svoje ciljeve u svim političkim i drugim okolonstima. Četništvo je u modificiranim i prilagođenim obilcima, za razliku od ustaštva, živjelo i u komunističkoj Jugoslaviji, a kao zmaj iz pepela danas 2019. godine ponovno podiže glavu kao prijetnja svim okolnim narodima, napose nama Hrvatima. Povezanost četnika i Orjune S osloncem na članstvo Orjune četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanain osniva stožer, u tada od Talijana, okupiranom Splitu. On osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u dobrom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju 1942. osniva Komitet crnogorskih nacionalista. Hrvat Milan Bilić žrtvovao život ‘samominiranjem’ da bi spasio popa Đujića i Dinarsku diviziju u bijegu! Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca ( dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše “Po prelasku svih naših jedinica (bijeg iz NDH. op.), most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić – Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca.” (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 – 1945, stranica 492, Cleveland, 1995), piše poskok.info. Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Hrvat Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak većina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat – četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje”. Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na nosive točke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti uvjerenog četnika, spasila većina njegove četničke subraće iz Dinarske divizije. U četnicima je bilo tisuće Hrvata Većina hrvatskih četnika ili četnika Hrvata bila je s područja Dalmacije, ali bilo ih je i u drugim krajevima, osobito otocima Hrvatskog primorja. Broj Hrvata dobrovoljaca u četnicima bio je minimalno 2.000 ljudi, ali oni koji su se bavili tim područjem, još uvijek tabu-temom hrvatske historiografije, tvrde da je taj broj bio i daleko veći. Hrvati iz Dalmacije koji su bili pristalice jugoslavenstva, vjerni kralju i jugoslavenskoj ideji, osnivaju četničke vojne postrojbe: Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim popom Momčilom Đujićem. Osim u Splitu, Trogiru, Šibeniku i Makarskoj, četništvo ima odjeka i na hrvatskim otocima poput Korčule i Krka (mjesto Punat koje je u prvoj Jugoslaviji prozvano Aleksandrovo po srpskom kralju). (Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog institute: tom XIV, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića). Prema istim arhivskim izvorima, nakon kapitulacije Italije Mladen Žujović, koji je na poziciji naslijedio umrlog vojvodu Iliju Trifunovića – Birčanina koji je umro 1943., počinje formiranje četničkih odreda po nizu dalmatinskih gradova, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Kaštelima, Makarskoj, itd. Prema dokumentima iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu već 1941. godine vojvoda Momčilo Đujić pismom obavještava tada još pukovnika Dražu Mihailovića da se Dinarskoj diviziji pridružilo 510 Hrvata, koji su tako postali četnici. Govoreći o svojoj knjizi „Fukara” Ivan Aralica se u intervjuu Andriji Tunjiću dotakao modernog hrvatskog antihrvatstva i hrvatskog četništva, kazavši – “Primjerice, u Dalmaciji su 1918. godine svi autonomaši i talijanaši postali jerezovci, jugonacionalisti, i dotjerali svoje antihrvatstvo sve do četničkih formacija u Drugom svjetskom ratu, koje su bile stacionirane u Unešiću, a potom u Zablaću (iako im iz toga mjesta nitko nikada nije bio pripadnikom). I danas je riječ o istome transferu, samo što je teže vidljiv, jer transferirani ne nose ni europske šajkače, niti europske kokarde. Kao što su ih nosili ti Hrvati-četnici!” (Andrija Tunjić, Likove za Fukaru nisam birao, oni su se sami izabrali, Vijesnik, 13. oktobra-listopada, 2002). Četnika – Hrvata je bilo i na komandnim položajima u Dinarskoj četničkoj diviziji. Posebno se isticao Ivo Jankov, četnički poručnik. Jedan od poznatijih Hrvata – četnika bio je i kapetan Krešimir Vranić, zapovjednik Drugog četničkog odreda jačine oko 2.500 ljudi, uglavnom Hrvata. S njim su u tom odredu oficiri bili poručnik Anton Šuster iz Sušaka i potporučnik Niko Lazarić s otoka Krka (Dinko Šuljak, Tražio sam Radićevu Hrvatsku, Knjižnica Hrvatske Revije, Barcelona, 1988, strana 163-167). Ilija Trifunović Birčanin – četnički vojvoda sa sjedištem u Splitu U listopadu 1941. iz Srbije je stigao u Split četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, s uputama iz stožera Draže Mihailovića. Pod njegovim vodstvom u Splitu je ustrojen “Četnički centar za Dalmaciju, Liku, Kordun i zapadnu Bosnu i Hercegovinu”. Taj je Centar u pojedine dijelove Hrvatske, gdje je bilo četničkih grupa, slao instruktore regrutirane iz redova oficira bivše jugoslavenske vojske. Ilija Trifunović Birčanin bio je poznati četnički vojvoda koji se istaknuo još u Balkanskim ratovima, pa kasnije u I. svjetskom ratu. Rođen je u Topoli u Srbiji, a svoj stožer napravio je u Splitu odakle je nastojao povezati i koordinirati četnički pokret u Dalmaciji, Lici, dijelovima zapadne Bosne i Hercegovine. Bio je među prevratnicima koji su izveli državni udar 27. ožujka 1941. godine, te izazvali krvavi rat na području Jugoslavije, a osobito na teritoriju novonastale NDH gdje su poginule stotine tisuća ljudi. Nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. godine sklanja se u selo Lipovo pokraj Kolašina (Crna Gora), gdje se u to vrijeme kretao i Stevan Moljević, Dobroslav Jevđević, Pavle Đurišić i drugi istaknuti četnički vojvode i ideolozi. U rujnu 1941. dolazi u godine u Split, gdje zajedno s Dobroslavom Jevđevićem uspostavlja četničko zapovjedništvo u suradnji s talijanskim okupacijskim vlastima. Osloncem na članstvo ORJUNE osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u velikom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju iste godine Komitet crnogorskih nacionalista. Birčanin održava veze i s Englezima, koji mu podmornicom “Thorn” u siječnju 1942. godine šalju radio stanicu (i dovode dva časnika za vezu koje je poslala izbjeglička vlada u Londonu) Zašto je Split odabran kao središte četničkog stožera? Nije badava Split odabran kao četničko središte: to je bio najveći grad na hrvatskoj obali (Rijeka i Zadar bili su od I. svjetskog rata pod Talijanima), i njemu je u bio snažan centar Jugoslavenske nacionalističke omladine (Orjuna), najjači u Hrvatskoj. U Dalmaciji je djelovalo čak 50 ogranaka Orjune, no valja znati da je Orjuna imala svoje pristalice i ogranke i u Zagrebu i ostatku Hrvatske. Ipak, najjači pokret Orjune bio je u Splitu. Njezino članstvo čine “jugoslavenski nacionalisti hrvatskog plemena”. U Splitu izlazi i orjunaški list Pobeda. Danas izgledaju nevjerojatno fotografije iz tadašnjih novina koje prikazuju masovne orjunaške skupove na prepunoj splitskoj rivi. Tako djeca uglednih splitskih, kaštelanskih i trogirskih orjunaša odlaze u četnike! Što se tiče samog zempljopisnog položaja, Talijanima i četnicima je puno racionalnije bilo izabrati za središte četničkog pokreta Zadar ili Šibenik. Naime, ti gradovi su za razliku od Splita imali brojno pravolsavno zaleđe u okolici Obrovca, Benkovca i Knina, te brojnih značajnih četničkih uporišta kao Kistanje, Golubić, Strmica i druge. Splitsko zaleđe je imalo beznačajan broj Srba i bilo je bez četničkih uporišta. Osim toga, Zadar i Šibenik su se nalazili daleko od linije razdvajanje država NDH i Italija, a Split je bio na samoj granici Italije i NDH, kao područje potencijalne nestabilnosti. Osim toga, u zaleđu Splita je živjela ogromna hrvatska nacionalna većina i to nacionalno svjesnih Hrvata. A to je ono što je bilo ‘trn u oku’ četnicima i velikosrbima kojima je smetalo kompaktno i monolitno hrvatsko zaleđe Splita. Naime, geostrateški položaj Splita je bio takav da je bio u središtu čisto hrvatsko nacionalno kompaktnog zaleđa od Vrlike preko Sinja i Vrgorca i Ljubuškog prema Neretvi. To područje je bilo meta četnika u Drugom svjetskom ratu jer je bila prepreka spajanja većinski pravoslavnih krajeva istočne Hercegovine od Trebinja prema Kninu i južnoj Lici, gdje je također bilo većinsko pravoslavno stanovništvo. Hrvati širokog splitskog zaleđa od Vrlike pa Ljubuškog bili su ‘trn u oku’ četnicima, i zato je na tom području bio daleko najveći broj četničkih pokolja nad Hrvatima u Hrvatskoj. Trebali su biti istrebljeni Hrvati i zato su u splitsko zaleđe upadali i kninski četnici popa Đujića, i hercegovački četnici istočno od Neretve, i četnici pomiješani s talijanskim, pa nakon toga i njemačkim postrojbama. Najveći četnički zločini u Dalmaciji bili upravo na tom području: Omiš, Dugopolje, Vrlika, Bitelić, Imotski (Lovreć), Drniš, Kamešnica, Mosor, Vrgorac – cilj je bio strateški se pozicionirati na tom području radi ostvarenja ideje Velike Srbije i kontrole cijele jadranske obale od Karlobaga do Boke Kotorske Jako četničko uporište bilo je organizirano u tradicionalno četnički raspoloženom Kninu i okolici, gdje su – po Birčaninovom ovlaštenju – na čelu četnika bili pop Momčilo Đujić i Pajo Popović. Lokalne četničke postrojbe su se uspostavljale uz pomoć oficira predratne jugoslavenske kraljevske vojske -instruktora, oni su formirali najprije seoske čete, a zatim i četničke pukove sastavljene po teritorijalnom principu. Prisegu su polagali kralju Petru II., jugoslavenskom kralju koji se nalazio u izbjeglištvu u Londonu. Pop Momčilo Đujić potpisao je potkraj listopada 1941. ugovor s talijanskim zapovjedništvom, prema kojemu Talijani priznaju četnicima pravo na formiranje svojih postrojbi. Trifunović je početkom 1942. osnovao Dinarsku četničku diviziju. Mihajlović i Birčanin održavaju komunikaciju s Jugoslavenskom izbjegličkom vladomu Londonu (u kojoj je bilo i Hrvata), koja im kod Saveznika nastoji dati legitimitet Jugoslavenske vojske u otadžbini, službene vojske propale države Jugoslavije, a sam Draža Mihajlović je od 1942. bio i ministar obrane u toj vladi (naslijedio je relativno umjerenog četničkog oficira Dušana Simovića, vođu puča u Beogradu u ožujku 1941. godine). Osnovna parola četnika bila je: mir i suradnja s Talijanima (ako može i Nijemcima), te istrebljenje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u NDH. Slijedeći proglas Draže Mihajlovića, osnovana je u NDH u selu Crni Potoci 27. lipnja 1941. Dinarska četnička divizija pod zapovjedništvom pravoslavog svećenika, popa Momčila Đujića. U početku je Dinarska divizija bila autonomna s obzirom na Ravnogorski četnički pokret, i tek 1942. pristupaju pod komandu Draže Mihajlovića, s kojim održavaju stalnu radio-vezu. Već u lipnju 1941. djeluju brojne četničke jedinice u zaleđu hrvatske obale Pri svom formiranje Dinarski četnici bili su podijeljeni na sljedeće pukove: • pukovnija kralja Petra II, smješten u Lapcu • pukovnija Petra Mrkonjića, smješten u Plavnu • pukovnija Gavrila Principa, smješten u Bosanskom Grahovu • pukovnija kralja Aleksandra I, smješten u Bosanskom Petrovcu • pukovnija Onisima Popovića, smješten u Kosovu kod Knina • pukovnija vožda Karađorđevića, smješten u Gračacu Prema smještaju odreda vidljivo je da je Dinarski četnički pokret djelovao na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Ovi četnički odredi bili su pomagani od talijanskih vojnih snaga opremom, hranom te logistikom, te su djelovale kao gerilska sila protiv vojske NDH i partizanskih snaga koje su bile smještene na tromeđi. Kao i Mihailovićevi četnici, Đujićevi četnici prihvaćaju radikalni velikosrpski politički program koji uključuje etničko čišćenje teritorija za koji smatraju da na njega Srbi polažu pravo. Prema elaboratu Dinarske četničke divizije iz ožujka 1942, glavni cilj programa tih četničkih skupina bio je “stvaranje jedne velike Srbije, koja bi obuhvatila: Srbiju, Vojvodinu, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju (do Šibenika) i Liku. (…) U tako zamišljenoj srpskoj jedinici:”ima isključivo živeti pravoslavno stanovništvo.” U jesen 1944. nadaju se iskrcavanju zapadnih saveznika, koji bi im pomogli uspostaviti “zapadne granice velike Srbije”. Dodajmo da je malo znano da je i jedan broj muslimana, pa i Slovenaca, pristupio četnicima. Ipak, veći dio muslimana naginjao je Hrvatima i podržavao osnivanje NDH kao hrvatske države , osobito nakon terora srpske vojske prilikom uspostave Jugoslavije i brojnih ubojstava ‘nepodobnih’. Crtica: jeste li znali da su četnici 1943. okupirali Cres i Mali Lošinj? Engleske vojne obavještajne službe i pripadnici engleske vojne misije pri štabu generala Draže Mihailovića dali su četnicima informaciju da se sprema kapitulacija Italije, te su im sugerirali da preduhitre partizane i dokopaju se svih talijanskih vojnih skladišta i kompletnog naoružanja. Štab Draže Mihailovića o tome je obavijestio četničkog zapovjednika u Lici, generalaštabnog majora Slavka Bjelajca čiji je štab bio u Opatiji. Ti četnici, među kojima je bio veoma veliki broj Hrvata, preuzeli su od razoružanih Talijana otoke Cres, Lošinj, Silbu, Olib i Sveti Petar. Međutim, ni Nijemci nisu sjedili skrštenih ruku. Izvršili su pregrupiranje i krenuli u brzo osvajanje cijele Dalmacije i otoka, jer to je to područje bilo od golemog strateškog značaja kako za njih, tako i za Engleze, koji su stalno puštali “probne balone” odašiljući išarete da će izvršiti invaziju i iskrcati se zajedno s Amerikancima na području Dalmacije. Kasnije se uspostavilo da je to bio samo jedan plan koji je poslužio u propagandnom ratu savezničkih, bolje rečeno, engleskih i njemačkih vojno-obavještajnih službi. Zbog te opasnosti od Nijemaca partizani i četnici su postigli dogovor o zajedničkoj odbrani spomenutih otoka. Partizani su stigli na Lošinj trabakulima sa Raba. Njihov zapovjednik je bio Oren Ružić, a on je odmah po iskrcavanju poručio je Hrvatima-četnicima da slobodno napuste lošinjsku tvrđavu, te da se pojave na dogovoru o zajedničkoj strategiji u odbrani Cresa i ostalih otoka od nastupajućih Nijemaca. Naivni kapetan Krešimir Vranić i ostali Hrvati-četnici su povjerovali partizanima na riječ i izašli iz utvrde, koju su inače lako mogli mjesecima braniti. Međutim, to je bila partizanska prevara. Svi Hrvati – četnici, zajedno sa svojim zapovjednicima kapetanom Krešimirom Vranićem i poručnikom Antunom Šusterom, odmah su po izlasku povezani žicom u parove. Dana 27. septembra 1943. godine njih stotinu i četrdeset strpani su u štive, odnosno pod palubu parobroda „Makarska” i pobijeni. Prava povijest četništva i njihovi lukavi ciljevi, te strašne metode genocida koji su počinili od Drine do Jadranskom mora tek trebaju doći u fokus povijesne znanosti i hrvartske javnosti. To je bilo skrivano u Jugoslaviji, ali i u slobodnoj Hrvatskoj, pa je i povjesničar Stjepan Lozo svjedočio kolike je nevolje i probleme imao u skupljanju materijala o četničkom idejnom i praktičnom djelovanju na teritoriju NDH.

U Parizu potpisan Mirovni sporazum za BiH - Dobrodošlica miru (Oslobođenje, 15.12.1995)

 OSLOBOĐENJE

Sarajevo, godina LII

Broj 17068

Petak, 15. XII 1995.

 

U PARIZU POTPISAN MIROVNI SPORAZUM ZA BIH

Dobrodošlica miru

Predsjednici, Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Srbije Slobodan Milošević, Hrvatske Franjo Tuđman, tačno u 11 sati i 45 minuta stavili svoje potpise na istorijski sporazum. Ceremoniji prisustvovali brojni svjetski državnici

 

Pariz, 14.decembar - Sporazum o miru u Bosni i Hercegovini formalno je potpisan u 11 sati 45 minuta u Elizejskoj palati u Parizu. Predsjednik BiH Alija Izetbegović, Srbije Slobodan Milošević i Hrvatske Franjo Tuđman tačno u 11 sati i 45 minuta stavili su svoje potpise, dok su kao svjedoci i patroni iznad njih stajali predsjednici Francuske Žak Širak i Sjedinjenih Država Bil Klinton, njemački kancelar Helmut Kol, te predsjednici vlada Velike Britanije Džon Mejdžor, Španije Felipe Gonzales i Rusije Viktor Černomirdin, koji su zatim i sami parafirali sporazum.

 

Čin koji bi trebalo da donese mir Bosni i Hercegovini, ozvaniči ga na prostoru bivše Jugoslavije i vrati Evropi zbivao se u tišini u prisustvu potpredsjednika vlada i ministara inostranih poslova i drugih zvaničnika iz 50 zemalja, te najviših ličnosti Ujedinjenih nacija, Evropske unije, Nata, Evropske organizacije za bezbjednost i saradnju, Konferencije islamskih zemalja, Savjeta i Parlamenta Evrope. Međusobno rukovanje svih potpisnika propraćeno je diplomatskim aplauzom.

 

Bio je to svečani trenutak, koji bi trebalo da značajno obilježi istoriju, a kojem su prethodile tokom troipogodišnjeg rata bezbrojne rezolucije mirovne konferencije, pregovori, hiljade tona humanitarne pomoći, stacioniranje snaga Ujedinjenih nacija, Snaga za brze reakcijec, konačno intervencija Nata i radikalnije angažovanje Sjedinjenih država. (Dž.S. 3-7. strana)z

 

 

GOVOR PREDSJEDNIKA IZETBEGOVIĆA

SNAGA MODELA

Pariz, 14.decembar  (BH PRESS) - Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma za BiH, danas se predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović obratio skupu u Parizu riječima:

"Zahvaljujem francuskoj vladi i francuskom narodu za domaćinstvo ove važne konferencije i za gostoprimstvo koje su nam ukazali. Zahvaljujem svim ovdje u sali za učinjene napore da ova današnja konferencija bude moguća. Posebno izražavam priznanje američkom narodu, američkom Kongresu i predsjedniku Klintonu za ono što su učinili qi što će učiniti da rat u regionu prestane i da otpočne mir. Došli smo ovdje da potpišemo ugovor o miru u BiH, koji smo parafirali u Dejtonu prije dvadesetak dana. Naš narod i naš parlament prihvatili su taj ugovor, učinili su to bez oduševljenja, poput čovjeka koji ispija koristan, ali gorak lijek.

 

Ipak, želim vas uvjeriti u našu budućnost, da potpisani ugovor i sve njegove dijelove dosljedno i pošteno provedemo. Naš cilj je bio i ostao cjelovita i demokratska Bosna. Odredbe ugovora to garantuju, ali hoće li te odredbe postati život ili će ostati mrtvo slovo na papiru to od ovog trenutka dobrim dijelom zavisi od nas, od toga šta hoćemo i šta možemo. Borba za te ciljeve nije izgubljena, ali nije ni dobijena. Ona se nastavlja drugim, miroljubivim sredstvima, ne silom oružja, kojeg smo bili lišeni, nego snagom ideja i duha. Vjerovali smo i tvrdili da je naš model višenacionalne zajednice i otvorenog društva nadmoćan i da ne može izgubiti. Došlo je vrijeme da to sebi i drugima dokažemo. Sa ovim mislima mi poručujemo Srbima da je rat završen i da zlo treba da prestane. Još jednom objavljujemo da nema revanša i osvete, ali da ima i treba da ima pravde. Ljudska prava moraju svugdje biti uspostavljena, prognanici imaju pravo na svoj dom, a krivci na svoju kaznu, jer kazna je ljudsko pravo zločina. Srbima oko Sarajeva treba omogućiti izbor da odu ili ostanu. Mi ih pozivamo da ostanu i nastave živjeti u sigurnosti. Jedini uslov je da poštuju zakon BiH koji naređuje slobodu, a zabranjuje nasilje. Neka pomognu svojim susjedima da se vrate svojim kućama i neka sarađuju sa legalnim organima i vlastima BiH u uspostavljanju reda i zakona.

Zatražit ćemo od Ifora i međunarodnih organizacija da u toku prijelaznog perioda posreduju u ostvarivanju kontakata na svim nivoima, kako bi se odredbe danas potpisanog ugovora u cijelosti provele. Pozivamo svijet da u ovom historijskom trenutku pomogne Bosni. Pošaljite vaše trupe da provedu ugovor o miru i ispunite svoja obećanja koja se tiču ekonomske pomoći za obnovu zemlje. Bosna će vam to uzvratiti na najbolji način, postajući faktor mira i stabilnosti u ovom dijelu svijeta. 

 

 

 

  

  

 

   

Amerika Tuđmanu: Vrlo cijenimo što novac i krv svojih vojnika žrtvujete za obranu Bošnjaka (Slobodna Dalmacija, 12.8.2023.)

SKINUTA OZNAKA TAJNOSTI S IZVJEŠĆA STALNOG OBAVJEŠTAJNOG POVJERENSTVA KONGRESA

AMERIKA TUĐMANU: 

Vrlo cijenimo što novac i krv svojih vojnika žrtvujete za obranu Bošnjaka

https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/politika/dokumenti-iz-1995-godine-amerika-tudmanu-vrlo-cijenimo-sto-novac-i-krv-svojih-vojnika-zrtvujete-za-obranu-bosnjaka-1314145

Svjestan da Amerika Hrvatskoj nije mogla jamčiti mirni povratak okupiranih teritorija, tadašnji veleposlanik Peter Galbraith je nadolazeću hrvatsku VRO "Oluja" smatrao dobrim vojno-političkim rješenjem. Ipak, američki dužnosnici su se tada bojali da bi Slobodan Milošević mogao posegnuti za ratnom eskalacijom...

Rat će započeti sutra u 4.30 ujutro - zapisao je u večernjim ili poslijepodnevnim satima 3. kolovoza 1995. američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith u svoj diplomatski dnevnik, čije je odlomke izdalo Nacionalno obrambeno sveučilište SAD-a 

 

Autor članka: TIHOMIR RAJČIĆ

 

Galbraith je toga dana hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu rekao da je službeni Washington svjestan da pobunjeničke srpske vlasti u tzv. Krajini nisu spremne prihvatiti mirni povratak u ustavni poredak Republike Hrvatske, ali da ipak treba nastaviti pregovore. No, Galbraithovo predviđanje nije se ostvarilo, isto kao što njegov savjet nije imao smisla. To se najbolje vidjelo 5. kolovoza 1995., kada je Galbraith u svoj dnevnik zapisao:"Hrvati su izveli veliki vojni prodor. Jutros su osvojili Knin."

U pozadini ovih riječi je bila tragična situacija u Bosni i Hercegovini i američki strah od neuračunljivosti tadašnjega srpsko-jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića.

Hrvatska i Bosna i Hercegovina su za Amerikance 1995. bile jedinstvena vojno-politička bojišnica na kojoj su vojne snage bosanskih Srba provodile masovnu eliminaciju bošnjačkog civilnog stanovništva, pri čemu je za  Galbraitha posebno upečatljiv bio srpski zločin u Srebrenici. Galbraith je u svome dnevniku 20. srpnja 1995. napisao kako je vojska bosanskih Srba samo produžena ruka službenog Beograda koji ju je financirao, organizirao, naoružavao i nadgledao.

Pohvala iz Washingtona

Za službeni Washington je posebno važna bila sudbina Bihaća, koji je bio u okruženju srpske vojske i čijih je 160 tisuća stanovnika moglo stradati u novom srpskom zločinu. Zato je Galbraith 25. srpnja 1995. hrvatskoj Vladi prenio službenu poruku iz Washingtona, u kojoj je pisalo:

"Vrlo cijenimo prošlotjedne konzultacije i vašu voljnost da svoj novac i krv svojih vojnika žrtvujete za obranu Bošnjaka." Iza ovih riječi je bio Galbraithov strateški razgovor s tadašnjim hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom, koji mu je tri dana prije otvoreno rekao da se predsjednik Franjo Tuđman odlučio za izravnu vojnu intervenciju za spas Bihaća. Svjestan kako Amerika Hrvatskoj nije mogla jamčiti mirni povratak okupiranih teritorija, Galbraith je nadolazeću hrvatsku VRO "Oluja" smatrao dobrim vojno-političkim rješenjem. Ipak, američki dužnosnici su se tada bojali da bi Slobodan Milošević mogao posegnuti za ratnom eskalacijom, slično kao što se danas boje da bi ruski predsjednik Vladimir Putin mogao napraviti isto.  

Jedanaest dana nakon završetka pobjedonosne "Oluje", u Zagreb je došao tadašnji "leteći" američki pregovarač za Balkan Richard Holbrooke, koji je pripremao Daytonski sporazum, sklopljen četiri mjeseca kasnije. Hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman je s njime, među ostalim, razgovarao o sudbini Bosne i Hercegovine. Prema Galbraithovom dnevniku Tuđman je otvoreno rekao da Bosna i Hercegovina nije održiva te da treba spriječiti nastanak velike muslimanske države koja bi se protezala od Makedonije, preko Kosova, Sandžaka i Bosne i Hercegovine do Jadrana, i koja bi bila opasnija od Srbije. Prema Galbraithu Tuđman je tada rekao i kako je samostalna Bosna i Hercegovina privremeno rješenje te je na engleskom naglasio:"Bosnia Herzegovina has no future" ("Bosna i Hercegovina nema budućnosti").

Iako je Galbraith riječi hrvatskoga predsjednika smatrao predrasudama koje su protivne američkim interesima i koje treba oštro suzbiti, njegovo djelovanje se pokazalo vrlo kontroverznim. Naime, unatoč krajnjoj odbojnosti prema Tuđmanovim gledištima na Bosnu i Hercegovinu, Galbraith je, po prešutnom nalogu tadašnje američke administracije Billa Clintona, organizirao nelegalno krijumčarenje oružja iz islamističkoga Irana za bošnjačku Armiju Bosne i Hercegovine.

Iransko oružje za Bošnjake

Tako barem svjedoče nekidan (8.kolovoza 2023.) deklasificirana izvješća stalnog obavještajnog povjerenstva američkoga Kongresa iz 1998. Prema tim izvješćima Galbraith je u travnju 1994. sudjelovao u tajnom i neovlaštenom krijumčarenju iranskoga oružja u Bosnu i Hercegovinu. Riječ je bila o zakulisnoj diplomatskoj igri koja je uključivala američko ministarstvo vanjskih poslova i neke hrvatske dužnosnike. S obzirom da je u Iranu tada, kao i danas, vladao islamistički režim od kojeg je službeni Washington zazirao, Galbraith je pred kongresnim istražnim povjerenstvom tvrdio da ni on ni tadašnja administracija Billa Clintona nisu sudjelovali u ovoj krajnje sumnjivoj transakciji, što je kongresnom istražnom povjerenstvu izgledalo kao neuvjerljiv izgovor.

Očito,  Galbraith je bio svjestan da je svojim postupanjem izravno podupirao islamizam u Bosni i Hercegovini na koji je upozoravao Tuđman, pa se branio ne baš istinitom tvrdnjom da nije dobio nikakve službene instrukcije iz Washingtona i da nije sudjelovao u krijumčarenju oružja za Bošnjake.

Jednako kontroverznim se pokazalo Galbraithovo svjedočenje na procesu protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača u Haagu.

Kada se zna da haaško tužiteljstvo u ovom slučaju nije uspjelo dokazati postojanje udruženog zločinačkog pothvata za progon srpske manjine iz Hrvatske, vrlo kontroverzno zvuče Galbraithove riječi da je iz čestih razgovora s predsjednikom Franjom Tuđmanom i najvišim hrvatskim dužnosnicima došao do zaključka da je cilj tadašnjeg službenog Zagreba bio etnički homogena Hrvatska u kojoj bi se na mjesto izbjeglih pripadnika srpske manjine naselilo milijun hrvatskih izbjeglica iz susjednih zemalja (...)     

Nastavak članka dostupan pretplatnicima Slobodne Dalmacije na linku:  https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/politika/dokumenti-iz-1995-godine-amerika-tudmanu-vrlo-cijenimo-sto-novac-i-krv-svojih-vojnika-zrtvujete-za-obranu-bosnjaka-1314145

 

 

  

 

 

Minutes from the Conference Processing War Crimes in BiH – Achievements and Challenges (June, 2006)

Minutes from the Conference Processing War Crimes in BiH – Achievements and Challenges; UNDP/ Center for Education of Judges and Prosecutors – June 1 – 2, 2006 UNITIC, Sarajevo Conference

Recommendations:

1. Creation of a national strategy and system of support to an efficient processing of war crimes, which would include technical and material assistance to courts and prosecutor's offices; 

2. Improve cooperation between entity courts and the Court of BiH with the objective of exchanging information and resolving the issue of competence which was discussed during the conference; 

3. Participants expressed support to the continuation of judicial reform, in particular to further efforts in the development of legal framework for processing war crimes and expert and administrative-technical capacities for dealing with war crime cases in courts and prosecutors' offices; 

4. Work on establishing a mechanism for making the ICTY data bases accessible for BiH courts and prosecutors' offices; 

5. Continuous education and training in the field of war crimes processing.

The search engine manipulation effect (SEME) and its possible impact on the outcomes of elections by Robert Epstein and Ronald E. Robertson

The search engine manipulation effect (SEME) and its possible impact on the outcomes of elections by Robert Epstein and Ronald E. Robertson (American Institute for Behavioral Research and Technology, Vista, CA 92084 Edited by Jacob N. Shapiro, Princeton University, Princeton, NJ) Here the authors report "the results of five relevant double-blind, randomized controlled experiments, using a total of 4,556 undecided voters representing diverse demographic characteristics of the voting populations of the United States and India. The results of these experiments demonstrate that (i) biased search rankings can shift the voting preferences of undecided voters by 20% or more, (ii) the shift can be much higher in some demographic groups, and (iii) search ranking bias can be masked so that people show no awareness of the manipulation. We call this type of influence, which might be applicable to a variety of attitudes and beliefs, the search engine manipulation effect. Given that many elections are won by small margins, our results suggest that a search engine company has the power to influence the results of a substantial number of elections with impunity. The impact of such manipulations would be especially large in countries dominated by a single search engine company."

The comic: Ajvaz-dede - the spiritual builder of Bosnia

Addressing those present at Ajvatovica at the 505th Days of Ajvatovica in 2015, the Reisu-l-Ulema of the Islamic Community in BaH Husein ef. Kavazović emphasized the significance of organization of this manifestation and the preservation of its tradition.

“I wish to express my gratitude to the generations of Muslims who have before us, by preserving the memory of this prayer and great God’s friend Ajvaz-dedo, saved for us this spirituality that can be felt only here, at Ajvatovica, and at no other place in B&H. Their hope that they trust us the preservation of this tradition from generation to generation imposes for us an obligation to, with the same flame and the same consciousness as those good Muslims, give our best to preserve Ajvatovica and the memory of Ajvaz-dedo, the greatest Bosnian spiritualist that this country has ever breeded, for our children, the generations that are to come after us, as well as for our yet unborn children”, said Reis Kavazović among other things.

According to the post on the blog Bosnian Magic, "every year in June, thousands of Bosniaks gather at the holy site at Ajvatovica near the village of Prusac. According to legend, Prusac had problems with water supply.  Ajvaz-dedo found a water spring near Prusac, but it was blocked  with a 74 meters long rock. Ajvaz-dedo spent 40 days praying to Allah to split the rock. On the fortieth morning, following his prayers,  Ajvaz-dedo dreamed that two white rams collided and split the rock. 

In June 1990 the Islamic Community (IZ), organized a landmark commemoration of the sixteenth-century conversions to Islam in Bosnia.

Concurrently the IZ symbolically restored the national  Bosniak shrine at Ajvatovica in western Bosnia via massive pilgrimage under green banners of Islam. The pilgrimage had originated in 1463 and had continued as an established tradition until it was interrupted by a police action in 1947. Legend has it that Ottoman religious instructors came to the Prusac area in the 1460s to establish regular instruction and convert local members of the Bogumil "Bosnian Church" to Islam.

On 16-17 June 1990. over 100.000 people made pilgrimage to Ajvatovica to commemorate the beginning of the conversion to Islam in Bosnia. At the mountain shrine where Muslim mystics meditate above the valley of the historic conversion."

The comic in the form of a picturebook:  Ajvaz-dede - the spiritual builder of Bosnia, was published by Yunus Emre Enstitüsü in Bosnia and Herzegovina.

Ajvaz-dede was a Sufi dervish who arrived in Akhisar (known today as Prusac, Bosnia and Herzegovina) with the conquering Ottoman armies in 1463.

Facebook stranica Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) - 19.08.2013. - uoči popisa stanovništva u BiH koji je sproveden u periodu 1-15. 10.2013.

 19. avgust 2013. (BANU)

"Opstanak Bosne i očuvanje nacije

Tri konstitutivne nacije u BiH jesu Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

Ipak, Bošnjaci su još uvijek odrednica koja se rijetko koristi i teško prihvaća! Čak i u Bosni i Hercegovini, čak i od samih Bošnjaka! Šta je dovelo do takve uzdržanosti u pogledu sagledanja sopstvenog identiteta i njegovog prihvatanja? Duga je i gorka povijest Bošnjačkih stradanja, stradanja kojima su bili izloženi samo zato što su Bošnjaci! Uz žestoku medijsku propagandu, inspirisanu ideološkim strateškim ciljem da se odgodi, a po mogućnosti i da se trajno spriječi puno nacionalno samo-ostvarenje Bošnjaka i dovrši institucionalno konstituisanje bošnjačke nacije, značajan faktor je i strah Bošnjaka da isticanjem svoje posebnosti ne ugroze svoj opstanak i opstanak Bosne i Hercegovine. Sasvim neopravdan strah, mora se odmah istaći!

Jer, upravo suprotno je istina! Opstanak Bosne i Hercegovine kao države, može se garantovati jedino energičnom afirmacijom nacionalnog identiteta Bošnjaka! To je aksiom, to je alfa i omega, to je postulat i conditio sine qua non svake konstruktivne politike, to je temelj svake zdrave strategije, na kom se jedino može izgraditi čvrsta demokratska država i jasna građanska svijest na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine!

Prvi korak koji se mora preduzeti, jeste definitivno razgraničavanje kompozita “Bosna“ i “Hercegovina“ koji sačinjavaju ime države i koji se, iako su po svom karakteru isključivo teritorijalno i lokalno konotirani, potpuno neopravdano transponiraju kao navodne oznake etničke i nacionalne pripadnosti u rogobatnoj formi “Bosanci“ i “Hercegovci“ – od jedine korektne forme nacionalne odrednice koja glasi “Bošnjaci“. To znači da je nužno definitivno, sistematsko i potpuno brisanje pojmova “Bosanci“, “Hercegovci“, kao i “Bosanci i Hercegovci“ iz spiska referenci koje upućuju na nacionalni identitet Bošnjaka! Kao što Hrvati nikada neće reći da su Dalmatinci, Slavonci, Zagorci, Istrani itd. kada govore o svojoj nacionalnoj pripadnosti; i kao što Srbi nikada neće reći da su po nacionalnosti Šumadinci, Piroćanci, Vranjanc (još manje da su Gedže, Čokalije, Čarapani); tako i Bošnjaci moraju najzad prestati sebe ponižavati izbjegavanjem sopstvenog nacionalnog imena i skrivanjem iza etnički i nacionalno apsolutno praznih odrednica. Oznake „Bosanci“, „Hercegovci“, „Krajišnici“, a pogotovo „Bosanci i Hercegovci“ namijenjena valjda za dvoglava čudovišta a ne za ljude, jesu ekskluzivno geografski konotirani leksemi koji ne sadrže apsolutno nikakvo etničko značenje i ne impliciraju ni jednu nacionalnu pripadnost! To se mora imati uvijek na umu! I upravo zato, ovi pojmovi se moraju definitivno izbrisati iz svake oficijalne, pa i kolokvijalne upotrebe, ukoliko je intencija takve upotrebe da se notira nacionalna, etnička i kulturna pripadnost Bošnjaka i svih drugih građana države Bosne i Hercegovine! Bosna i Hercegovina je multinacionalna država u kojoj su konstitutivna tri naroda: Bošnjaci, Srbi, i Hrvati! Na tom spisku nema nikakvih ni Bosanaca, ni Hercegovaca, pa ni Bosanaca i Hercegovaca! Ne postoji nikakva legalna, pravna, zakonska osnova da se oni spominju ni u oficijalnoj ni u svakodnevnoj upotrebi, osim kada se aludira na sve građane države Bosne i Hercegovine. U tom smislu, i samo u tom smislu, i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati i Jevreji i Romi i svi drugi građani ove države jesu Bosanci i Hercegovci! Vrijedi se upitati, kako to da se upravo te dvije odrednice, koje kao takve ne postoje čak ni u ustavu države Bosne i Hercegovine, uporno koriste kao surogati za nacionalnu pripadnost upravo Bošnjaka i praktično isključivo samo od Bošnjaka i samo za Bošnjake, dok je za identifikovanje svoje nacionalne pripadnosti, kao što smo već istakli, ne koriste ni Srbi ni Hrvati koji takođe žive u Bosni i Hercegovini!? Tako su Bošnjaci pristali da se čak i njihovi sunarodnici, žrtve genocida u Srebrenici, izvršenog nad Bošnjacima, u medijskim komentarima i oficijalnim izvještajima, najčešće imenuju kao Bosanci i Hercegovci!?? Mora se jasno reći: svi oni koji govore da je u Srebrenici pobijeno 8.400 Bosanaca i Hercegovaca, čine krivično djelo poricanja genocida! Jer, budući da genocid znači ubijanje, istrebljenje gensa, roda, na-roda, ispuštanje nacionalne odrednice, odnosno imena Bošnjaka kao naroda i zamjena njihovog imena sa pojmom državljanstva, u suštini predstavlja postupak denominacije žrtava, te utoliko ima efekat direktnog poricanja bilo kakvog genocida. Takva formulacija zapravo sugeriše da u Srebrenici nisu ubijani Bošnjaci, pa ni Muslimani sa velikim M, nego tek slučajno sabrani i zatečeni građani BiH, pri čemu njihova nacionalna pripadnost nije igrala nikakvu ulogu!? Uporedite to sa genocidom/holocaustom. Ko bi se usudio reći da u koncentracione logore nisu odvođeni i ubijani nikakvi Jevreji, nego Nijemci, Poljaci, Jugosloveni, Grci, Bugari, Mađari, Austrijanci, Francuzi, Rumuni, jer su u Aušvicu, Osvjenćimu, Dahauu svi dovedeni bili državljani svih ovih i još nekih država!? Iako je poznato državljanstvo svih Jevreja žrtava holokausta, isticanjem zajedničkog imenitelja Jevreji, poentira se njihova etnička, nacionalna, vjerske pripadnost, na čemu se i temelji činjenica da je riječ o genocidu i holokaustu!

Bitno je biti Bošnjak!

Ali, reći će neko – u Srebrenici nisu jedine žrtve bili Bošnjaci! Moglo je biti i vjerovatno je bilo i pripadnika neke druge nacionalnosti! Sasvim nebitno. I u konclogorima su kosti ostavili pripadnici mnogih drugih naroda a ne samo Jevreji, ali osnovni cilj zločinaca bio je tamo sakupiti i likvidirati Jevreje. Što je i učinjeno. Osnovni cilj zločinaca u Srebrenici bio je masovna likvidacija upravo Bošnjaka, a ne građana BiH, i upravo zbog toga se taj zločin i kvalifikuje kao genocid!! Mnogi Bošnjaci se, mora se to otvoreno reći, uporno distanciraju od svog nacionalnog imena, pa čak i od cijele svoje nacionalne kauze. Tako je nedavno, gost TV emisije mladi pjesnik Bošnjak čitao stihove posvećene Bošnjacima ubijenim u zločinima tokom agresije na BiH prekinuo ga je drugi gost, takođe Bošnjak, riječima:“Nisu ubijani samo Bošnjaci, ubijani su i Srbi i Hrvati!“ Pogledajte vi samo taj nadobudni poriv! Pod plaštom objektivnosti, ova upadica skriva strah da se bude autentično svoj i da se punim integritetom slobodno i jasno brani sopstvena istina! Možete li zamisliti Jevreja koji bi, u ime objektivnosti, prekinuo svog sunarodnika usred TV emisije, da bi ga podsjetio kako nisu samo Jevreji bili ubijani u Drugom svjetskom ratu, nego da su ubijani i Nijemci!? Ko je ikada pokrenuo postupak protiv saveznika za civilne žrtve Nijemce, kojih je u tom istom Drugom svjetskom ratu bilo nekoliko miliona!? Ni jedno ni drugo se nije desilo i neće se desiti, jer je poštovan princip podjele na agresora i žrtvu, na osvajački i odbrambeni rat. Samo u Bosni i Hercegovini se taj princip ne poštuje, iako Bošnjaci u ratu protiv agresora 1992-95. nisu ispalili ni jedan jedini metak izvan granica svoje države! I uprkos toga, upravo sami Bošnjaci u ime nekakve „objektivnosti“ uzimaju na sebe dio krivice što su bili šrtve!? Tako jedan eminentni pisac i naučnik Bošnjak predlaže projekat u kom će se istraživati negativni stereotipi koje Bošnjaci imaju prema Srbima i Hrvatima, da bi se bolje razumjela mržnja agresora kao jedan od razloga koji ih je naveo da počine zločine i genocid nad Bošnjacima!?? I opet, pokušajte zamisliti Jevreja, istaknutog pisca i naučnika, koji bi predložio projekt za istraživanje negativnih stereotipa koje Jevreji imaju o Nijemcima, da bi se bolje razumjeli razlozi zbog kojih su ih nacisti Nijemci izložili genocidu i holokaustu!? Ako podsjetimo da je ove godine manifestacija u Ajvatovici, na najgledanijoj BiH TV, predstavljena kao „mjesto sakupljanja muslimana BiH“ (??) biće sasvim jasno koliko je i danas duboka kriza nacionalne samoidentifikacije Bošnjaka u BiH!

I pri tome je svima jasno da ni jedan jedini ubijeni Bošnjak nije bio ubijen zato što je bio građanin BiH, dakle apstraktni Bosanac ili Hercegovac, pa ni zato što je sebe deklarisao kao Bosanac i Hercegovac, nego upravo zato i samo zato što je bio Bošnjak! Zebnja da bi insistiranje na sopstvenom autentičnom nacionalnom identitetu Bošnjaka, njih ponovo dovela u poziciju da iritiraju nacionalna osjećanja sopstvenih dojučerašnjih dželata, predstavlja psihološki ključ za razumijevanje priklanjanja defanzivnoj praksi tipa kraju lađu, odnosno svih onih Bošnjaka koji se opredjeljuju za prećutkivanje svog pravog nacionalnog identiteta i koji insistiraju na etnički i nacionalno praznoj odrednici Bosanci i Hercegovci, kao navodno neutralnoj i integrativnoj formi zajedničkog identiteta svih građana BiH pa tako i samih Bošnjaka! Samo je duga povijest nacionalnog progona i stradanja, mogla dovesti do duboko tragične činjenice da jedan narod izbjegava javno prihvatiti svoje tradicionalno, istorijsko ime kao samorazumljivu oznaku svog nacionalnog identiteta! Ali, koliko god to bilo tragično za Bošnjake i koliko god optuživalo one koji su nad Bošnjacima vršili pritiske s ciljem njihove de-nacionalizacije, takva inferiornost mora prestati a strah mora biti savladan. Jer svaki strah samo perpetuira strah, i svako skrivanje obnavlja psihološke razloge koji su naveli na skrivanje! Konačno, i zato što život počinje tamo gdje prestaje strah!

Time što, kao pripadnici najbrojnije nacije u BiH i dalje s rezervom gledaju na svoje nacionalno ime, i kriju se iza navodno integrišućih odrednica državne pripadnosti, Bošnjaci samo slabe i svoje pozicije i snagu sopstvene države. Naime, u takvim okolnostima cijela država postaje krajnje nesigurna i neurotična, jer nesigurnost jednih stimuliše druge da pojačaju svoju agresivnost, dok povećan strah onih protiv kojih je ta agresivnost usmjerena, vodi u duboko nepovjerenje, pa čak i otvoren animozitet potencijalnog agresora prema potencijalnoj žrtvi! Umjesto da postane istinska multinacionalna zajednica snažno integrisana na poštovanju i punom priznanju razlika u nacionalnom, kulturnom i vjerskom identitetu, takva država generira sve snažnije frustracije kod predstavnika sve tri konstitutivne nacije, zbog čega je uspostavljanje zajedničkih interesa cijele države praktično onemogućeno! A još kada je najbrojnija nacija dovedena u poziciju permanentne društvene marginalizacije, inferiornosti u djelovanju, i defanzivnosti čak i u jednoj tako samorazumljivoj građanskoj sferi kakav je slobodna afirmacija sopstvenog identiteta, kao što je to slučaj sa Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, problemi na koje je ukazano dodatno se komplikuju, dok šanse za uspješno zajedničko harmonično i koordinirano funkcionisanje ne postaju ni malo veće.

Stoga, i zato: Narod koji se plaši javno deklarisati svoju nacionalnu pripadnost nije ni slobodan ni emancipiran narod! Govorimo o tome u svakoj prilici i svuda zato da bismo shvatili koliko je duboka trauma koju su Bošnjaci pretrpili u minulih stotinu godinu, samo zbog javnog naglašavanja svog nacionalnog identiteta! Tolika da se još i danas mnogi Bošnjaci pa čak mnogi istaknuti intelektualci, dovoljno smjeli da kritikuju nepravdu bez obzira ko je počini i moćnike, koji god oni bili, drže podalje od njega- zapravo, drže se podalje od sebe samih i od svoje frustriranosti što jesu oni koji jesu – libe se da ga prihvate, i izabiru liniju manjeg otpora, da o sebi govore samo kao o ljudima sa teritorije na kojoj žive a ne kao o narodu, ne kao o posebnoj naciji. Govorimo zato da bi smo razumjeli kako je moguće da se taj strah od javnog i eksplicitnog nacionalnog identifikovanja, kod Bošnjaka do danas zadržao! Strah koji obuzima mnoge i danas. Kao da ovaj tekst nije pisan 20 godina nakon obnovljenog (inače, hiljadu godina starog nacionalnog imena), kao da Bošnjaka više nema i kao da ih nikada nije ni bilo! Da ne bismo iritirali Srbe i Hrvate, sebe ćemo zvati Bosanci ili Hercegovci, ili Bosanci i Hercegovci, dok će Srbi sasvim rahat u po Bosne i to praktično na pola njene cijele teritorije, osnovati svoju administrativnu jedinicu i nazvati je Republika Srpska!? Ne samo ne obazirući se da li to nekoga iritira, nego upravo svjesni da to iritira! To što Bošnjaci mahom još zaziru da prihvate svoj nacionalni identitet (?) kako za druge, tako i za sebe same, ukazuje koliko je veliko bilo njihovo stradanje dok su se tog svog imena držali, ali pokazuje i koliko nam je velik i uzvišen zadatak ostao! Vratiti jednog čovjeka iz amnezije njemu samom, osvijestiti ga, obnoviti mu sjećanje na njegovu ličnu prošlost, na to ko je i kako se zove, znači ponovo uspostaviti njegov identitet, znači prosto, spasiti ga zaborava i vratiti ga ponovo među ljude. Vratiti jedan narod sebi samom, osvijestiti ga, obnoviti mu sjećanje na njegovu kolektivnu povijest, podsjetiti ga na njegovo ime, znači spasiti taj narod od zaborava i anonimnosti, znači vratiti taj narod među druge narode, uklopiti ga u neposrednu istorijsku realnost.

Bitno je biti Bošnjak! Bošnjaci budite Bošnjaci! I opet, neka odjekuje: Bitno je biti Bošnjak! Bošnjaštvo brani Bosnu u BiH! Panbošnjaštvo brani BiH u cijelom svijetu! Naći smisao života znači: Naći nešto za šta vrijedi umrijeti i onda živjeti za to! Do sada su Bošnjaci umirali za svoj identitet, došao je dan da za svoj nacionalni identitet Bošnjaci počnu živjeti!"

(Autor: Dr. Ferid Muhić)

Pomaganje oligarsima u izbjegavanju sankcija postalo je unosan biznis - Autor: Mislav Šimatović (Večernji list, str. 12, 25.09.2023.)

Članak u elektronskom obliku dostupan Premium pretplatnicima Večernjeg lista na linku: https://www.vecernji.hr/vijesti/pomaganje-oligarsima-u-izbjegavanju-sankcija-postalo-je-unosan-biznis-1711663

Pomaganje oligarsima u izbjegavanju sankcija postalo je unosan biznis (dio članka koji se odnosi na Velesstroj)  

Autor: Mislav Šimatović (Večernji list, str. 12, 25.09.2023.)

(...) Uz ova nelegalna lobiranja, ruski oligarsi sve češće pokreću sudske sporove protiv sankcija. Sve veća pozornost zapadnih država po pitanju izbjegavanja sankcija i pranja ruskog novca preko Emirata zasigurno ne odgovara grupaciji oko Saifa Alketbija, koji je početkom studenog 2022. objavio da je od sankcionirane Sberbanke kupio 43,4% dionica Fortenove. Navodna kupoprodaja vrijedna 400 milijuna eura obavljena je u nekoliko sati, a brojne nelogičnosti u Alketbijevoj priči o kojima su mediji pisali ukazuju da se radilo o fiktivnoj kupoprodaji. Naime, sumnja se da je Alketbi paravan za drugog kupca te da se ovim manevrom pokušalo izigrati sankcije, preuzeti Sberbankove dionice Fortenove i tako novac iz Rusije prebaciti i oprati u EU. Operacija nije uspjela jer je EU pod sankcije stavila tvrtku SKB, u kojoj Sberbank čuva dionice Fortenove, a nizozemski sud odbacio je Alketbijev zahtjev da se upiše kao vlasnik Fortenove. U operaciji preuzimanja Fortenove dvije su osobe označene kao ključne Krešimir Filipović, ruski tajkun i vlasnik tvrke Velesstroj, koji je naveden kao osoba čiji kapital stoji iza pokušaja preuzimanja Fortenove i kojem Alketbi služi kao paravan te Miodrag Borojević, njegov dugogodišnji poslovni partner i član  uprave Fortenove ispred Sberbanka, kao glavni operativac cijele operacije pretvaranja Velesstrojeva ruskog kapitala u dionice Fortenove. Borojević je medijima priznao da je radio kao Alketbijev savjetnik za kupoprodaju Fortenove.

Filipovićeva tvrtka Velesstroj jedna je od najvećih ruskih građevinskih tvrtki koja gradi naftovode, plinovode i slično od strateške važnosti za Rusku Federaciju i državne energetske kompanije. Velesstroj je došao u fokus javnosti kada je ruski oporbeni političar Aleksey Navalni objavio dokumentarac o Putinovom dvorcu na Crnom moru vrijednom milijardu dolara, čiji je zakupac 2011. godine bila upravo tvrtka Velesstroj. Najviše poslova Velesstroj dobiva od Transnefta čiji je izvršni direktor Nikolaj Tokarev dugogodišnji bliski suradnik Vladimira Putina i financijer ruskih donositelja odluka odgovornih za aneksiju Krima i destabilizaciju istočne Ukrajine, a ujedno je u bliskom odnosu sa Filipovićem. Tokarev ljetuje na Lošinju, a Filipović je suvlasnik tamnošnjeg turističkog kompleksa Jadranka.

Hrvatska na sivoj listi

Sjedinjene Države, ali ne i EU, 14. rujna ove godine godine uvrstile su Velesstroj na sankcijsku listu. Potvrdilo se tako ono što su mediji ranije isticali: da je Velesstroj jedna od onih koja pomaže opstanak Putinova režima i ruskog vojnog stroja. Krešimir Filipović, kao vlasnik Velesstroja, kao privatna osoba zasad nije pod

sankcijama, ali svako poslovanje s njim predstavlja rizik. Nakon ruske agresije na Ukrajinu promijenio je prebivalište te je od polovice 2022. prijavljen u Dubaiju. O poslovnoj suradnji Filipovića i Borojevića u kontekstu sumnji u izbjegavanje sankcija znakovito govori neobičan detalj. Naime, tijekom Borojevićeve brakorazvodne parnice Općinski sud u Novom Zagrebu odlučivao je o obiteljsko-bračnoj stečevini Borojevića i njegove supruge. U presudi od 30. ožujka 2023. godine sud je utvrdio da su Filipovićev otac i brat svjedočili da je Borojević od Filipovića fiktivno posuđivao višemilijunske iznose, pri čemu je sud utvrdio da je to rađeno s lažiranom i antidatiranom dokumentacijom, a novac je po Borojevićevom svjedočenju samo prošao preko njegovog računa da bi ih Filipovići transferirali trećim osobama. Dakle, radilo se o ozbiljnoj sumnji u pranje novca, a nije poznato jesu li državna tijela išta poduzimala kad je riječ o ovoj sudskoj presudi. Unatoč razotkrivanju cjelokupne operacije i gubitku više sporova u Nizozemskoj, kao i uvrštavanju Velesstroja pod sankcije SAD-a, Borojević i Filipović nisu odustali od Fortenove. Borojević je mjesecima u potrazi za pravnim i PR savjetima koji će mu pomoći u ukidanju ili izbjegavanju sankcija. S obzirom na to da sankcije SAD-a dovode u opasnost svakoga tko s njima bude surađivao na spašavanju Filipovićeva kapitala, cijena ovih usluga može samo rasti. Stručnjaci koji se bave ovom problematikom to nazivaju „nadnicom za strah“. U kontekstu zanimljivo se podsjetiti da je Međunarodna agencija za borbu protiv pranja novca Financial Action Task Force (FATF) u lipnju uvrstila Hrvatsku na „sivu listu“ zbog nedjelotvornih aktivnosti u sprečavanju pranja novca. Hrvatska je jedina članica EU na „sivoj listi“ FATF-a i ta činjenica predstavlja neugodan politički, gospodarski, reputacijski i pravni problem. Večernjakovi sugovornici upozaravaju da, pokaže li se da je moguće pranje i plasiranje sankcioniranog ruskog kapitala u Hrvatskoj, Hrvatska također riskira uvrštavanje na „crnu listu“ FATF-a. Radilo bi se o nepopravljivoj šteti s nesagledivim političkim i gospodarskim posljedicama.