Prikazani su postovi s oznakom Andabak. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Andabak. Prikaži sve postove

utorak, 25. kolovoza 2020.

FERAL ISTRAŽUJE: ŠTO JE HRVATSKO REVOLUCIONARNO BRATSTVO KOJE POTPISUJE NAJNOVIJU SERIJU PRIJETNJI SMRĆU NEKOLICINI JAVNIH LIČNOSTI I DRŽAVNIH DUŽNOSNIKA (22/07/2004) Feral Tribune

Feral investigates: what is the Croatian Revolutionary Brotherhood (CRB) that is signing the newest series of death threats to several public figures and State officials
Through the whole time of its existence, the core of the CRB was in Australia, so it is not surprising that police investigators, after the newest series of threats to domestic traitors, found the server from which these Internet threats are being sent, in Australia. The most spectacular operation attributed to the CRB is sending of the so-called Bugojno Group, that – in the summer of 1972. – managed to get through to Bosnia and Herzegovina, where on the slopes of the Raduša Mountain they tried to start an all-out uprising against the Tito regime.
After keeping silent for almost 4 years, the CRB and a certain «commandant Domagoj» who is signing death threats on behalf of the above-mentioned organization are speaking again. The reason for this newest series of threats is the action started by the Jerusalem SWC headed by Efraim Zuroff, which is aimed at reporting about and bringing to justice remaining Nazi criminals in Croatia. The most and most violent threats are directed against Zoran Pusic, chairman of the Civic Committee for Human Rights, that is coordinating the action of the already mentioned Center and who recently gave to the State Prosecution documents showing that Milivoj Ašner, pensioner form Daruvar, was in the times of WW 2 Ustasa police chief in Pozega and that he is responsible for the liquidation of local Jews.
Apart from Pusic, death threats were received by film director Nenad Puhovski, Justice Minister Vesna Škare Ožbolt, threats were sent to several high-ranking police and State Prosecution officials, and indirectly to President Mesic to whom the message was conveyed that he would go «visit Milan Levar».

General Hopp

The very same organization, CRB, and the very same person, commandant Domagoj, were threatening Mesic in September 2000. already. Then the motive was his decision to send into retirement seven notorious wartime generals and the arrest of the «Gospic group», led by Tihomir Oreškovic. At that time Ivica Racan, Stipe Šuvar, Ivan Zvonimir Cicak, Davor Butkovic, Jasna Babic, Vesna Pusic, Djurdja Adlešic and Dobroslav Paraga were subjected to deaths threats too. In September 2000. CRB was not threatening alone, but was seconded by the Croatian People Liberation Movement and by the commander of this non existent formation, «general Hopp», whose plan it was to liberate Croats from the traitors and communists yoke. Interior Ministry under Minister Lucin announced at that time an investigation aimed at establishing who is anonymously threatening State officials and public figures, but – of course – nothing came out of it.

« After the murder of Milan Levar in Gospic I got a threat, in the form of a death sentence and signed by general Hopp on behalf of the CRB» says Dobroslav Paraga, president of the Croatian Party of Rights 1861., continuing: «I gave this to the police, together with a lot of material evidence about very similar threats I am receiving since 1992., but as they did nothing, either then or at any other occasion, and they did not return this material to me, I am convinced that general Hopp enjoys the support of certain Para structures in the Interior Ministry. About «general Hopp» I can reveal now that he is a certain Boris S., former officer of the JNA (Yugoslav Peoples Army) and former friend of Franjo Tudjman, member of the HDZ, now retired. Today’s government cannot be freed from any responsibility for protecting such criminals. Let me remind you that the Speaker of the Parliament, Vladimir Šeks, stated at the time of the Levar murder and threats addressed to me, that we can expect new similar cases, if HDZ will be connected with crimes in the future too.

As far as the CRB, to which commander Domagoj is referring, is concerned, Paraga stresses that this emigrants organization decided to cease existing in 1996., after concluding that by the creation of the Croatian state their goals were transformed into reality. CRB was formed in Australia in the early 60-is of the last century and was, until the dissolution of Yugoslavia, seen as the most radical emigrant organization, specialized in terrorist activity. The sending to Yugoslavia of the Tolic – Oblak group in 1966. with the task of interrupting with explosives the railway connection between Zagreb and Rijeka at Delnice, as well as the railway between Zagreb and Belgrade, was the first major action of the CRB. But both were arrested and Tolic was sentenced to 13 years in prison, while Olic got 12 years sentence.

« Bugojno Group» and liquidations

The most spectacular action attributed to the CRB is sending of the so-called Bugojno Group that in the summer of 1972. managed to get through to Bosnia and Herzegovina and tried, on the slopes of the Raduša mountain, to start an all-out uprising against the Tito regime. The group was composed mainly from Croatian emigrants from Australia and its leaders were brothers Ambroz and Adolf Andric, born in the vicinity of Tuzla, as well as Pavao Vegar from Varoševic near Ljubuški. Members of the group were either killed in action or taken prisoners and sentenced to death, with the only exception of Ludvik Pavlovic, who was a minor and who got a 20-years prison sentence. He was killed in 1991. near Posušje in a clash with the units of the JNA, that was never fully explained.
CRB was responsible for the liquidation of the Yugoslav ambassador in Swede, Vladimir Rolovic, in 1971. (killers were Miro Barešic and Andelko Brajkovic), for bombing of the JAT (Yugoslav Airlines) office in Frankfurt in 1972. (perpetrators were Mirko Radoš and Ivan Andabak, the later being today retired general of the Croatian Army) and for the attempt to kill the Yugoslav consul in Germany (just 2 consular officials were killed in this action). Yugoslav secret services paid back to the leaders of the CRB: its founder Geza Pasti disappeared in France in 1965., Marijan Šimundic was killed on 13. September 1965. near Sttutgart, Josip Šenic was killed on 10. March 1972. near Wiesloch and Stjepan Ševo – on 24. August near Venice . . .

All the time the core of the CRB was in Australia and it is no surprise that police investigators, after the newest series of threats addressed to domestic traitors, found the server through which these Internet death threats, signed by commandant Domagoj and the CRB, are being sent - in Australia. It was however not possible to track the threatening SMS messages, because it is practically impossible to find out who bought and, most probably, soon afterwards disposed of the prepaid VIPme and HT-Mobile cards.

Dissidents at work

« As threats from somebody who took over the brand of the CRB are still coming, it is possible that we are dealing with some dissidents who, like the parallel IRA, are not accepting the retreat of the organization and who would like to signal that they are still present», says Dobrosalv Paraga, adding: «But, one should not forget the fact that the HDZ in the 90-this installed numerous people belonging to secret services to important posts in Croatian embassies throughout the world and it is quite certain that all activities of the Croatian Peoples Liberation Movement and the CRB are being supported by certain political and spy circles.»

Today in Croatia live and work at least 4 persons very close to the CRB, who were during Tudjmans rule important people in the military-secret service circles: Franjo Goreta was active with the secret service of the Croatian Navy in Split, retired colonel Nediljko Vegar, brother of the Bugojno Group member Pavo Vegar, was active in the military secret service in Zagreb, Andjelko Brajkovic, Barešics companion in crime, a retired colonel too, was serving with the Croatian Army in Šibenik, while Ivan Andabak, former lieutenant of Mladen Naletilic Tuta lives quietly in Dalj, near Osijek. The one million dollar question is: has the police checked recently if some of these people are behind the deaths threats to those who supported the uncovering of remaining Nazi-fascist criminals in this country?

(Ivica Djikic)


FERAL ISTRAŽUJE: ŠTO JE HRVATSKO REVOLUCIONARNO BRATSTVO KOJE POTPISUJE
NAJNOVIJU SERIJU PRIJETNJI SMRĆU NEKOLICINI JAVNIH LIČNOSTI I DRŽAVNIH
DUŽNOSNIKA
BRATSTVO & UBOJSTVO
Ivica ĐIKIĆ
22 srpnja 2004
Čitavo vrijeme postojanja HRB-a, jezgra te organizacije bila je u
Australiji, pa stoga ne iznenađuje da su policijski istražitelji - nakon
najnovije serije prijetnji domaćim izdajnicima - upravo u Australiji
locirali server s kojeg se šalju internetske prijetnje. Najspektakularnija,
pak, operacija, koja se pripisuje HRB-u jest ubacivanje tzv. Bugojanske
grupe koja se u ljeto 1972. probila do BiH, te na obroncima planine Raduše
pokušala dignuti općenarodni ustanak protiv Titova režima

Nakon nepune četiri godine samozatajnosti i javnog neoglašavanja, Hrvatsko
revolucionarno bratstvo i izvjesni "zapovjednik Domagoj", koji potpisuje
nagovještaje smrti što ih odašilje rečena organizacija, ponovno su se
oglasili: povod najnovijoj seriji prijetnji jest akcija koju je pokrenuo
jeruzalemski Centar Simona Wiesenthala, na čijem je čelu Efraim Zuroff, i
koja se sastoji u prijavljivanju i pravosudnom gonjenju preostalih
nacističkih zločinaca u Hrvatskoj. Najučestalijim i najžešćim prijetnjama
izložen je Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, koji
koordinira akciju spomenutog centra i koji je Državnome odvjetništvu nedavno
predao dokumente iz kojih je vidljivo da je daruvarski penzioner Milivoj
Ašner tokom Drugog svjetskog rata bio šef ustaške policije u Požegi i da je
odgovoran za likvidacije tamošnjih Židova.
Izuzev Pusića, upozorenja da će biti usmrćeni stigla su i režiseru Nenadu
Puhovskom, ministrici pravosuđa Vesni Škare-Ožbolt, nekolicini istaknutijih
funkcionara u policiji i Državnome odvjetništvu, a prijetnja je posredno
upućena i predsjedniku Stjepanu Mesiću: njemu je poručeno da će "otići u
posjet Milanu Levaru".
General Hopp
Ista organizacija - Hrvatsko revolucionarno bratstvo - i ista persona -
zapovjednik Domagoj - Mesiću su prijetili smrću i u rujnu 2000. godine.
Povod je tada bilo umirovljenje sedmorice razvikanih ratnih generala, te
hapšenje "gospićke skupine" predvođene Tihomirom Oreškovićem, a najavama
smaknuća tada su bili izloženi i Ivica Račan, Stipe Šuvar, Ivan Zvonimir
Čičak, Davor Butković, Jasna Babić, Vesna Pusić, Đurđa Adlešić, Dobroslav
Paraga... U rujnu 2000., doduše, Revolucionarno bratstvo i "Domagoj" nisu
prijetili samostalno, nego im je u toj raboti ruku davao i Hrvatski
narodnooslobodilački pokret, te "general Hopp" koji se pojavljivao u ulozi
komandanta te nepostojeće formacije što je kanila Hrvate osloboditi od
izdajničko-komunističkoga jarma. Lučinovo Ministarstvo unutarnjih poslova u
to je doba najavljivalo istragu i otkrivanje onih što su - skriveni
anonimnošću - zastrašivali državne službenike i javne djelatnike, ali od
toga, naravno, nije bilo ništa.
"Nakon ubojstva Milana Levara u Gospiću, primio sam prijetnju koja je bila
formulirana kao smrtna presuda i potpisana od 'generala Hoppa', u ime
Hrvatskog narodnooslobodilačkog pokreta", kaže Dobroslav Paraga, predsjednik
Hrvatske stranke prava 1861., i nastavlja: "Predao sam policiji taj i niz
drugih materijalnih dokaza o seriji vrlo sličnih prijetnji koje primam od
1992. godine, no budući da ni tada, niti ikada nisu ništa poduzeli, niti su
mi vratili materijal, uvjeren sam da 'general Hopp' uživa zaštitu određenih
parastruktura u Ministarstvu unutarnjih poslova. O 'generalu Hoppu' mogu
sada otkriti još i to da je riječ o izvjesnom Borisu S., bivšem oficiru JNA,
prijatelju Franje Tuđmana, članu HDZ-a, danas umirovljeniku. Sadašnja vlast
ne može se pritom izuzeti od odgovornosti: na pitanje tko u vlasti ima
interes za pokrivanje takvih kriminalaca, podsjetio bih da je sadašnji
predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, baš u vrijeme Levarova ubojstva
i prijetnje koja mi je bila upućena, izjavio da ukoliko zločini budu i dalje
dovođeni u vezu s HDZ-om, možemo očekivati nove slične slučajeve".
Što se tiče Hrvatskog revolucionarnog bratstva, na koje se poziva
"zapovjednik Domagoj", Paraga napominje da se rečena emigrantska
organizacija samoraspustila godine 1996., pošto su zaključili kako je
osnivanjem samostalne Hrvatske ostvareno ono zbog čega je ustanovljen HRB.
Revolucionarno je bratstvo, inače, formirano u Australiji ranih šezdesetih
godina prošloga stoljeća i sve do raspada Jugoslavije smatrano je
najradikalnijom hrvatskom emigrantskom organizacijom koja je bila
specijalizirana za terorističke aktivnosti. Prva veća akcija HRB-a
zabilježena je 1966. godine kad je u Jugoslaviju ubačena grupa Tolić-Oblak,
koja je imala naum da minira željezničku prugu Zagreb-Rijeka kod Delnica, te
prugu Zagreb-Beograd. Diverzanti su, međutim, uhapšeni, pa je Tolić osuđen
na trinaest godina robije, a Oblak na dvanaest.
"Bugojanci" i likvidacije
Najspektakularnija operacija koja se pripisuje HRB-u jest ubacivanje tzv.
Bugojanske grupe koja se u ljeto 1972. probila do Bosne i Hercegovine, te na
obroncima planine Raduše pokušala dignuti općenarodni ustanak protiv Titova
režima. Grupu su, uglavnom, činili hrvatski emigranti iz Australije, a među
njima su glavnu riječ vodila braća Adolf i Ambroz Andrić, rođeni u okolici
Tuzle, te Pavao Vegar iz Vašarovića kod Ljubuškog. "Bugojanci" su pobijeni u
akciji ili su, nakon hvatanja, osuđeni na smrtne kazne, a smrti je pošteđen
jedino Ludvig Pavlović: on je, naime, bio maloljetan, pa je osuđen na
dvadeset godina zatvora. Poginuo je 1991. u nikad rasvijetljenom sukobu s
jedinicama JNA kod Posušja.
Hrvatsko revolucionarno bratstvo stajalo je i iza likvidacije jugoslavenskog
ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića 1971. (izvođači su bili Miro
Barešić i Anđelko Brajković), pa iza dizanja u zrak frankfurtskog
predstavništva JAT-a u siječnju 1972. (tu akciju izveli su Mirko Radoš i
Ivan Andabak, danas umirovljeni general HV-a), pokušali su atentat na
jugoslavenskog konzula u Njemačkoj, ali su ubijena tek dvojica konzularnih
službenika... Jugoslavenske obavještajne službe nisu ostajale dužne
poglavicama Revolucionarnog bratstva: osnivač HRB-a Geza Pašti nestao je u
Francuskoj 1965., Marijan Šimundić ubijen je 13. rujna 1967. u blizini
Stuttgarta, Josip Senić likvidiran je 10. ožujka 1972. kod Wieslocha,
Stjepan Ševo 24. kolovoza 1972. blizu Venecije...
Čitavo vrijeme postojanja HRB-a jezgra te organizacije bila je u Australiji,
pa stoga ne iznenađuje da su policijski istražitelji - nakon najnovije
serije prijetnji domaćim izdajnicima - upravo u Australiji locirali server s
kojeg se šalju internetske prijetnje smrću što ih potpisuju Revolucionarno
bratstvo i "zapovjednik Domagoj". Nije, međutim, otkriveno odakle su poslane
prijeteće sms-poruke, jer je praktično nemoguće utvrditi tko je kupio i,
vjerojatno, ubrzo bacio prepaid-kartice VIP-a i HT-Mobilea.
Djelo disidenata
"Pošto prijetnje s potpisom nekoga tko je preuzeo 'brand' Hrvatskog
revolucionarnog bratstva i dalje stižu, moguće je da je riječ o nekim
disidentima koji se - poput kakve paralelne IRA-e - nisu pomirili s
povlačenjem i žele dati do znanja da su i dalje prisutni", veli Dobroslav
Paraga i dodaje: "No, ne treba pritom zanemariti ni činjenicu da je HDZ-ova
vlast devedesetih godina instalirala brojne djelatnike tajnih službi na
važna mjesta u hrvatskim veleposlanstvima diljem svijeta i sasvim je sigurno
da sve te aktivnosti Hrvatskog narodnooslobodilačkog pokreta i Hrvatskog
revolucionarnog bratstva podržavaju određeni politički i špijunski krugovi".
U Hrvatskoj, uostalom, danas žive i rade najmanje četvorica ljudi koji su
bili vrlo bliski HRB-u i koji su tokom Tuđmanove vladavine bili važni ljudi
ovdašnjeg vojno-špijunskog miljea: Franjo Goreta bio je djelatnik sigurnosne
službe pri Hrvatskoj ratnoj mornarici u Splitu, umirovljeni pukovnik
Nediljko Vegar, brat "Bugojanca" Pave Vegara, radio je u
vojnoj-obavještajnoj službi u Zagrebu, Anđelko Brajković, Barešićev sudrug u
zločinu i također penzionirani pukovnik, bio je hrvatski vojnik u Šibeniku,
dok Ivan Andabak, nekoć pobočnik Mladena Naletilića Tute, danas mirno živi u
Dalju kod Osijeka. Nagradno pitanje glasi: je li policija u posljednje
vrijeme provjeravala stoji li netko od ovih ljudi iza prijetnji smrću onima
što su podržali otkrivanje zaostalih nacifašističkih zločinaca u ovoj
zemlji?

Analiza: Akcija "Fenix, 72" Hrvatsko revolucionarno bratstvo (Ramski branitelji, arhivirano 10/10/2011)

(Arhivirano 10. listopada 2011.) Analiza: Akcija "Fenix '72," , s hrsvijet.net


Analiza: Akcija "Fenix '72,"

Tužni, masovni zbijeg Hrvata nakon sloma Hrvatske države u svibnju 1945. završio je najvećim dijelom na masovnim stratištima, a manji dio Hrvata uspio je izbjeći Križni put, odnosno povratak, likvidacije i genocid, te su završili kao izbjeglice u Austriji i Italiji, odakle su potom raseljavani diljem svijeta, najviše u Južnu Ameriku, Kanadu i Australiju.

Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do novih masovnih iseljavanja, osobito mlađe, poslijeratne generacije, trbuhom za kruhom, na privremeni rad, koji je za većinu njih postao trajan, jer im je radi političkih razloga povratak bio onemogućen. Jugoslaviji je to iseljavanje pogodovalo, pa se nastavilo i 70-ih godina XX. stoljeća, dajući Hrvatima putovnice, rješavali su se nezaposlenosti, a istovremeno su u zemlju pristizale devize.
Hrvatski iseljenici su u izbjeglištvu odmah počeli političko djelovanje kroz različite stranke, udruge i organizacije. Pavelić u Buenos Airesu 1949. pokreće Hrvatsku državotvornu stranku, a dr Branko Jelić 1950. osnovao je u Munchenu Hrvatski narodni odbor. Max Luburić je 1955. u Španjolskoj osnovao Hrvatski narodni otpor. Dr Ivan Oršanić u Buenos Airesu osnovao je 1951. Hrvatsku republikansku stranku. Dr Ante Pavelić je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret, kao krovnu organizaciju u iseljeništvu. HOP je bio najbrojnija i najutjecajnija organizacija u hrv. iseljeništvu. Nakon Pavelićeve smrti 1959. u Munchenu se osniva TRUP (Tajna revolucionarna ustaška postrojba). Prije II. svj. rata u iseljeništvu je djelovala Hrvatska seljačka stranka, ali dolaskom dr Vlatka Mačeka, njenog predsjednika, u emigraciju, u njoj i dalje prevladava nostalgija za prošlim, Radićevim vremenima. Bilo je još hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu, koje se, često razjedinjene, ipak bile jedinstvene u zagovaranju stvaranja jedinstvene, samostalne, neovisne države Hrvatske.
Osim legalnih, registriranih političkih organizacija, postojalo je i nekoliko tajnih organizacija, koje su u svom radu svjesno kršile zakone država u kojima su djelovale. Najveća takva organizacija je Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB). Utemeljili su ga 1961. u Sydney-u Geza Pašti (rođ. 1936. u Čepinu, Osijek), Jure Marić (1931. u Kruševu, Stolac), Ilija Tolić (1930. u Lupljanici, Derventa), Josip Oblak (1937. u Španovici, Daruvar). Pašti je pobjegao iz Jugoslavije 1952, Tolić 1956, Marić 1957, Oblak 1958. godine.
Geza Pašti

Glavni revolucionarni stan HRB-a činili su: Glavni tajnik, Postrojbeni tajnik, te 2 vijećnika. Prvi Gl. tajnik bio je Geza Pašti. Članovi HRB-a imali su konspirativna imena i tajne brojeve. Tolić i Oblak su predvodili prvi upad diverzanata 1963. u Jugoslaviju. Većinu dokumenata HRB-a sastavio je Geza Pašti ( Temeljna načela, Stegovni pravilnik i Prisegu). Za svakog novog člana morala su jamčiti dva djelatna člana, a svaki član je polagao prisegu.
Gezu Paštija je UDBA otela 1965. u Nici (Franc.) i ubila, jer u njihovoj dokumentaciji stoji: „U Osijeku 11. 04. 1967. Prijedlog: Geza Pašti, prijedlog za brisanje iz obrade.“ O čemu su se suglasili operativci UDBE Đuka Dragojlović, Dragan Kruić i načelnik Zvonko Gotal.
Na mjesto Paštija došao je Josip Senić, koji se najviše oslanjao na francuski stožer i skupinu koju je predvodio Petar Andrić, brat Adolfa i Ambroza Andrića, koji su bili jedni od vođa HRB-a u Australiji.
Josip Senić

Glavni revolucionarni stan HRB-a činili su: Glavni tajnik, Postrojbeni tajnik, te 2 vijećnika. Prvi Gl. tajnik bio je Geza Pašti. Članovi HRB-a imali su konspirativna imena i tajne brojeve. Tolić i Oblak su predvodili prvi upad diverzanata 1963. u Jugoslaviju. Većinu dokumenata HRB-a sastavio je Geza Pašti ( Temeljna načela, Stegovni pravilnik i Prisegu). Za svakog novog člana morala su jamčiti dva djelatna člana, a svaki član je polagao prisegu.
Gezu Paštija je UDBA otela 1965. u Nici (Franc.) i ubila, jer u njihovoj dokumentaciji stoji: „U Osijeku 11. 04. 1967. Prijedlog: Geza Pašti, prijedlog za brisanje iz obrade.“ O čemu su se suglasili operativci UDBE Đuka Dragojlović, Dragan Kruić i načelnik Zvonko Gotal.
Na mjesto Paštija došao je Josip Senić, koji se najviše oslanjao na francuski stožer i skupinu koju je predvodio Petar Andrić, brat Adolfa i Ambroza Andrića, koji su bili jedni od vođa HRB-a u Australiji.
Braća Andrič i Pavo Vegar

Završne pripreme su održane u kampu Garanas uz austrijsko-jugoslavensku granicu i tamo su se okupile 23 osobe. Franu Peričića i Stipu Crnogorca je uhvatila austrijska policija, Marko Logarušić je odustao od akcije, a Marko Mudronja nije bio predviđen za akciju, već im je bio logistička podrška. Još neki ljudi trebali su sudjelovati, ali su iz raznoraznih razloga bili spriječeni ili pak sami odustali.
U zoru, 20. lipnja kreću prema jugoslavenskoj granici ovi hrvatski revolucionari i domoljubi:
1. Adolf Andrić (rođ. 1942. u Kreki, Tuzla),
2. Ambroz Andrić (1939. U Kreki, Tuzla),
3. Nikola Antunac (1950. u Karlovcu),
4. Petar Bakula (1947. u Rastovači, Posušje),
5. Filip Bešlić (1936. u Rastovači, Posušje),
6. Vidak Buntić (1942. u Velikom Ograđeniku, Čitluk),
7. Vili Eršeg (1939. u Žigrovcu, Varaždin),
8. Ilija Glavaš (1939. u Lužanima, Uskoplje),
9. Đuro Horvat (1942. u Palinovcu, Čakovec),
10. Vejsil Keškić (1939. u Maloj Peći, Bihać),
11. Vinko Knez (1953. u Kuzmici, Požega),
12. Viktor Kancijanić (1945. u Tinjanu, Pazin),
13. Ilija Lovrić (1945. u Varvarama, Prozor),
14. Stipe Ljubas (1951. u Đakovu),
15. Vlatko Miletić (1946. u Velikom Ograđeniku, Čitluk),
16. Ludvig Pavlović (1951. u Vitini, Ljubuški),
17. Ivan Prlić (1951. u Sovićima, Grude),
18. Pavo Vegar (1939. u Vašarovićima, Ljubuški),
19. Mirko Vlasnović (1932. u Gornjem Zemuniku, Zadar).
Za njihov upad saznaje se 24. lipnja i o tome su obavještene sve službe i podignute u stanje pripravnosti. Na područje Bugojna tijekom 25. i 26. lipnja pristiglo je 350 vojnika, od toga 150 vojnih policajaca, 300 milicionera, te teritorijalaca oko 3.400.
Na planini Raduša došli su u prvi kontakt 26. lipnja 1972. te je bilo poginulih na obje strane. Tada je poginuo Adolf Andrić i pokopan je na groblju u Zenici. Tada su se od grupe odvojili Ivan Prlić, Nikola Antunac i Vinko Knez i uhvaćeni su najvjerovatnije živi, a potom likvidirani.
Vili Eršeg živ je zarobljen 27. lipnja, pokraj Ramskog jezera, a zarobio ga je jedan seljak, pripadnik teritorijalne obrane, Tomo Jozić iz Prozora, koji je za taj čin odlikovan. Vojni sud iz Sarajeva obavijestio je Vilijeve roditelje da je on poginuo 26. lipnja, iako je tek dan kasnije živ zarobljen!
Feniksovci su u dvije skupine krenuli prema Blidinju i Rakitnu. U jednoj grupi su bili Andrić, Vegar, Buntić, Vlasnović, a u drugoj Glavaš, Bešlić, Miletić, Pavlović, Ljubas, Bakula i Lovrić. Raspršeni Keškić, Horvat i Kancijanić pokušali su se pojedinačno izvući.
Vejsil Keškić zarobljen je 29. lipnja u Rumbocima, a 21. prosinca 1972. osuđen je na Vojnom sudu u Sarajevu na kaznu smrti.
Đuro Horvat zarobljen je 02. srpnja kraj tunela kod Jablaničkog jezera i tada je teško ranjen. Bio je u Mostaru u bolnici, a zatim helikopterom prebačen u Bugojno na ispitivanje, pa u Sarajevo gdje je 21. prosinca osuđen na smrt.
Viktor Kancijanić ubijen je 02. srpnja uz Ramsko jezero.
Ilija Lovrić lakše je ranjen i uhvaćen 01. srpnja u selu Omolje. Nakon 2 dana helikopterom je odvezen i ubijen bez suđenja.
Vlatko Miletić ubijen je 13. srpnja, a tom prilikom je zarobljen Ludvig Pavlović. Pavlović je jedini na Vojnom sudu u Sarajevu pomilovan i osuđen na 20 godina robije, iako je i on prethodno osuđen na smrt. Vojni sud je poslao matičnom uredu u Čitluku da je Vlatko poginuo 28. lipnja, iako je on ubijen 15 dana kasnije!
Grupa Glavaš, Bešlić, Ljubas i Bakula prešli su 14. srpnja rijeku Cetinu na brani Peruča i tada je Petar Bakula ranjen u nogu. U akciji u selu Gornje Ogorje na Svilaji 24. srpnja poginula su sva 4 Feniksovca, prema salužbenom izvješću, a zapravo su tri poginula, a otprije lakše ranjeni Petar Bakula je živ zarobljen, što je vidjelo više svjedoka.
Uvečer, 21. srpnja u selu Trnbusi, Blato na Cetini, ubijeni su vođe skupine Pavo Vegar i Ambroz Andrić. Vegar je bio vojni zapovjednik Akcije Fenix 72, završio obuku za komandosa u australskoj vojsci. Obučavao je ostale pripadnike HRB-a diverzantsko-terorističkim vještinama. Ambroz Andrić bio je vrlo snalažljiv, dobar govornik i organizator, te veliki fanatik. Sudionik s druge strane, Ante Madunić, tražio je za nagradu Vegarov pištolj. Madunić je 1997. vratio pištolj obitelji Vegar (onesposobio ga za uporabu), uz pismo: „Molim obitelj Vegar da shvati tadašnji moment u kojem sam se ja našao.“
Vidak Buntić je uhvaćen živ 25. srpnja, kod Zagvozda, iako je službeno objavljeno da je likvidiran, ali u zatvoru u Mostaru su ga vidjeli svjedoci.
Mirko Vlasnović se predao pred obiteljskom kućom 27. srpnja 1972. pred brojnom rodbinom, pa je sutradan TANJUG objavio da je likvidiran! On je posljednji od četvorice kojima je suđeno u Sarajevu i koji su 21. prosinca osuđeni na smrt. Pogubljeni su Đuro Horvat, Vejsil Keškić i Mirko Vlasnović 17. ožujka 1973. (Izvor: HRB – Rat prije rata, B. Vukušić)
Jedini koji je uspio preživjeti i izaći iz zatvora nakon 20 godina je Ludvig Pavlović, ali on je stradao uskoro po izlasku, 18. rujna 1991. Zanimljivo je da se jednom prilikom potukao s Arkanom 1987. i Arkan je završio u bolnici, a Ludvig u izolaciji na 6 mjesaeci. Mostarski Udbaši su prije njegovog izlaska iz zatvora planirali: „Treba se dobro pripremiti za izlazak i prihvat Pavlovića na terenu.“ Sudeći po neobičnim okolnostima pogibije, tamo gdje rata uopće nije bilo, UDBina ruka ga je stigla!
Akcija Fenix bila je najveća diverzantska akcija koja je izvedena na području Jugoslavije i prodrmala je temelje tog zloglasnog komunističkog sustava. Činjenica je da su u jedan tako čvrsti, neprobojni udbaški bunker, Feniksovci uspjeli, ne samo ući naoružani, već opstati više od mjesec dana. Danas se njihov podvig može i treba sagledavati sa više strana, pa čak i reći da je graničio s ludošću. Može ga se uspoređivati sa otmicom aviona koju je izveo Zvonko Bušić, preletjevši pola svijeta i izazivajući svjetsku pozornost na Hrvate! Isto tako je činjenica da ustravljena, porobljena i slomljena Domovina nije bila spremna za njihov odvažni revolucionarni čin. Ne samo da nisu masovno prihvaćeni, već su uvedeni u bratoubilaštvo, te čim su to shvatili pokušali su se izvući ne želeći se boriti protiv pripadnika vlastitog naroda koji su im istureni nasuprot. Previše je bilo bijednika koji su ih dragovoljno trčali prijaviti, gledajući neko dobro za sebe u tom činu ili vjerujući da se radi o nekoj namještaljci. Što neodoljivo podsjeća na nedavne parole istih ili sličnih istomišljenika da Hrvatska ne smije biti talac jednog čovjeka, te da radije trebamo pustiti da taj jedan ili 19 njih strada, kako bi nama ostalima, tobože, bilo dobro. Obitelji i rodbina Feniksovaca, kumovi, pa čak i poznanici, stradali su ni krivi ni dužni, ne znajući čak ni o čemu je riječ, mnogi su završili na dugogodišnjem robijanju. U cijelom svijetu nastavila se odmazda na emigraciji. Postoje i mišljenja da su namjerno poslani u smrt, da su izdani, da je UDBA sve znala, namjestila ili čak organizirala. Kad bi to bilo točno, bio bi to bumerang koji im se vratio.
Bila koja god teorija točna i iz ma kojeg kuta danas sve sagledavali, ni netko s tako podlim insinuacijama kao što je UDBA nije mogao predvidjeti da će Akcija Fenix, usprkos svemu, četiri desetljeća kasnije, postati, ponajprije, čin nade. Oni su probudili NADU koja nam je toliko bila potrebna, nadu u novo vrijeme,vrijeme nezavisne i slobodne Hrvatske. Njihova hrabrost ulijevala je HRABROST u trenucima otupjele prihvaćenosti neprihvatljivog stanja! Konačno, njihova MLADOST potakla je i ISKRU koja je tinjala i zatim planula u jednoj drugoj mladosti, mladosti koja se tek rađala dok su oni ginuli, a njihova ŽRTVA velik je doprinos na oltaru Domovine, koji ne bismo smjeli prepustiti zaboravu.

http://www.ramski-branitelji.com/index.php?option=com_content&view=article&id=252:analiza-akcija-qfenix-72q&catid=37:reportae&Itemid=59

Honouring of obligations and commitments by Croatia resumed debate, Mr Taylor (United Kingdom, 26 SEPTEMBER 2000 (PACE report)

http://assembly.coe.int/Documents/Records/2000/e/0004261000e.htm?fbclid=IwAR1hEjIGjK-XzbmrQb7lb2lTmL0bLvEGtUom5bysyDd_zbPcjz2zmwJV5tc#4
"The #ICTY has questioned General Ivan #Andabak over his alleged involvement in supplying the #RealIRA with weapons. In addition, the police are investigating the role of an Irish aid worker from County Louth who has longstanding connections to Catholic charities in Croatia and is thought to be involved in the arms-smuggling network. That was spelt out in detail in the Boston Globe last Friday. Again I ask the authorities in Croatia to have a closer look at some of the people in some of the NGOs. Some of them are clearly damaging the Belfast agreement in Ireland."
"Real IRA was responsible for the terrible bomb in Omagh when almost 30 people were killed. Recently, RPG rockets were fired in both Northern Ireland and London. The source of those armaments appears to be Croatia. I ask the Croatian authorities to do their utmost to ensure that the flow of armaments from Croatia to Ireland is ended. I commend the Croatian police because I hear in Dublin that that they were successful in intercepting a huge haul of guns, detonators and plastic explosives destined for the Real IRA. However, the Garda Siochana has since confirmed that the Real IRA managed to smuggle an undisclosed number of weapons and bomb-making equipment out of the Balkans to Ireland. For us in the island of Ireland, that is bad news, so I ask the authorities to look into that." (Honouring of obligations and commitments by Croatia resumed debate, Mr Taylor (United Kingdom, 26 SEPTEMBER 2000).

SLUČAJ SKENDER Dokumenti objavljeni u Feralu, Globusu i Nacionalu otkrivaju vezu državnog vrha sa švercom droge, oružja i automobila (Jutarnji list: 26. 10. 2000.)

Translation of the extract of the article on drug smuggling operations by Croatian mafia and generals to collect funds for the military purposes:
"Yesterday, MoI spokesperson Slavko Rako could not confirm The Nacional's allegations that MoI and Zagreb Police Administration conducted intensive investigation about Ivan Skender, the leading narco-boss in Croatia, and his links to Ivan Andabak. Andabak was arrested under suspicion of being connected to a half ton of cocaine seized at the harbor of Rijeka. According to The Nacional, drug smuggling, which started in Croatia at the beginning of the war under the justification that it is a means of collecting funds for the country's defense, soon turned into "the private business of Ivan Skender's gang and army generals". Quoting the sources close to this group of generals, it is stated that from the military end, the entire operation was overseen by a recently retired general. Using small Cessna aircrafts, cocaine and heroin were transported to the Šepurine military base located near Zadar, where the drugs were repackaged and further dispatched to the market. Although The Nacional has not specifically named the aforementioned general, it is insinuated that the general in question is recently retired Ante Gotovina."

SLUČAJ SKENDER Dokumenti objavljeni u Feralu, Globusu i Nacionalu otkrivaju vezu državnog vrha sa švercom droge, oružja i automobila
JARNJAK: MORH JE SKRIVAO ŠVERC DROGE OD UNS-a I KRIM POLICIJE!
Pišu: M. Borovac, S. Pavić i I.Toma
ZAGREB - Glasnogovornik MUP-a Slavko Rako jučer nije mogao potvrditi navod iz Nacionala da MUP i PU zagrebačka intenzivno vode istragu o djelovanju Ivana Skendera, navodno vodećeg narko bossa u Hrvatskoj, i njegovoj vezi s Ivanom Andabakom.
- Čekamo da Državno odvjetništvo poduzme potrebne radnje – odgovorio je Rako na pitanje kako MUP namjerava reagirati na niz informacija objavljenih u Nacionalu i Globusu o švercu drogom, oružjem i automobilima između Hrvatske i BiH, u sprezi s pojedincima iz državnih struktura u Hrvatskoj i BiH. Zamjenik zagrebačkoga državnog odvjetnika Dragan Novosel izjavio je da čita sve novinske napise.
Zagrebačka policija ne istražuje
- Od državnih odvjetništava iz Zagreba i Splita zatražio sam da mi dostave sve raspoložive podatke - rekao je Novosel.
Slavko Rako nije mogao potvrditi nikakvu informaciju o Andabaku jer se provodi istraga. Andabak je uhićen zbog sumnje da je povezan s pola tone kokaina zaplijenjenog u riječkoj luci. Neslužbeno smo doznali da nitko u PU zagrebačkoj ne istražuje ništa o famoznom Skenderu i mafijaškoj vezi navedenoj u posljednjim brojevima Globusa i Nacionala.
Koliko će vremena trebati Šimi Lučinu da smisli što će poduzeti? Nije moguće da je baš sva dokumentacija nestala i da u policiji više nema nikog od ljudi koji su radili na istragama o švercu drogom, oružjem i automobilima. Nakon štoje 3. siječnja promijenjena vlast u Hrvatskoj, ni Ministarstvo obrane više ne bi smjelo biti nedodirljivo. O upletenosti Ijudi iz MORH-a u organizirani kriminal piše se godinama, ali na sudu je završio samo Željko Maglov.
- Ne mogu se sjetiti osobe po imenu Skender. Nisam čuo to ime vezano za bilo koju protuzakonitu radnju, pa tako ni za trgovinu drogom. Prvi put sam za njega čuo nakon što je u Feralu objavljen stenogram razgovora koji su 1997. godine s pokojnim predsjednikom Tuđmanom vodili Ivić Pašalić, Miroslav Tuđman, Gojko Šušak i Ivan Penić - odgovorio nam je Ivan Jarnjak, bivši ministar policije i bivši predstojnik UNS-a, na pitanje tko je Ivan Skender.
Iako je u vrijeme Jarnjak formalno bio prvi čovjek obavještajne zajednice, navodi da nije imao pojma da se takav sastanak održavao u uredu predsjednika Tuđmana.
- UNS je u to vrijeme funkcionirao tako da je HIS, iako je bio dio UNS-a, praktički djelovao samostalno. Miroslav Tuđman je kao tadašnji ravnatelj HIS-a samostalno koordinirao obavještajnom zajednicom. Nisam bio na njegovim sjednicama niti sam bio član koordinacijskog odbora - navodi Jarnjak. – Da je stanje bilo normalno, kao što nije, bilo bi logično da sam kao predstojnik UNS-a bio pozvan na taj sastanak - kaže Jarnjak.
Komentirajući dio razgovora u Uredu Predsjednika, Jarnjak je rekao da je Miroslav Tuđman imao uvida u sve službe i informacije, te da je sigurno imao razloga tvrditi da se kriminal infiltrirao u državne institucije. Na pitanje postoje li u tajnim službama materijali u kojima bi se mogli pronaći tragovi organizirane trgovine drogom i krađe automobila koji vode do Skendera, Tute, Štele, Andabaka ili drugih, Jarnjak je odgovorio da postoje dokumenti o svim akcijama koje je u vezi s drogom vodio MUP - od uhićenja Nikole Krište u Varaždinu, zapljene 30 kilograma heroina u Delnicama, do drugih.
Misteriorni Ivan Skender
- No, osobe koje spominjete vezane su za HV. To su osobe koje nisu bile dostupne MUP-u, njih je obrađivala vojna kontraobavještajna služba, odnosno SIS i vojna kriminalistička policija. O rezultatima tih akcija nisam obaviješten - ustvrdio je Jarnjak.
Na primjedbu je li moguće da su i Penić, Pašalić, Miroslav Tuđman i Šušak znali, te uvjeravali pokojnog predsjednika Tuđmana da je Skender glavni diler droge, a da on kao šef UNS-a o tome nije imao pojma, Jarnjak je rekao da bi, da je bio na tom sastanku, sigurno pitao tko je Skender i na osnovi kojih informacija su to zaključili. Jarnjak je demantirao tvrdnju Nacionala da je zbog veza s narkomafijom umirovio svoja četiri bliska suradnika.
Iz stenograma razgovora u Predsjedničkim dvorima, objavljenog 14. listopada u Feralu, jasno je da je državni vrh barem početkom 1997. imao informacije o švercu droge i kriminalnim vezama između Hrvatske i Hercegovine. Makar o onima vezanim uz Mladena Naletilića Tutu koji je uoči tog razgovora u Predsjedničkim dvorima od 3. ožujka 1997. uhićen blizu granice s Hercegovinom. Miroslav Tuđman je tada predložio da se nastavi istraga o kriminalnim grupama u Mostaru i upozorio da su povezani s državnim institucijama u Hrvatskoj i Federaciji BiH. Te veze trebalo bi eliminirati iz državnog aparata, zaključio je predsjednik Tuđman na sinovu sugestiju. Skendera prvi spominje Šušak koji je rekao da je on "glavna osoba u Splitu, koja je veza i Šteli i svima ovima", diler koji pokriva i Dalmaciju i Hercegovinu. Šušak kaže Tuđmanu da je sam tražio da se uhiti Skender kad se već uhićuje Štela, no da su ga priveli pa pustili jer nemaju nikakvih dokaza.
Nakon žestokog pritiska Amerikanaca, koji su ga sumnjičili daje glavni organizator balkanske rute droge, Tuta je uhićen zajedno s dvadesetak pripadnika Kažnjeničke bojne u Hercegovini i Hrvatskoj. Uhićen je gotovo po imenovanju Roberta Gelbarda za novog Clintonova izaslanika za Balkan. U vrijeme kad se zna da Haaški sud priprema optužnicu, Tuta je sklonjen u zagrebački zatvor te optužen za otmicu i ubojstvo Roberta Nosića. Šira istraga o njegovim kriminalnim aktivnstima, za koju se zauzimao Miroslav Tuđman, nikad nije rezultirala optužnicom.
Nacional piše da se šverc doge, koji je počeo početkom rata u Hrvatskoj pod izlikom da se tako skuplja novac za obranu, ubrzo pretvorio "u privatni biznis skupine Ivana Skendera i vojnoga generalskog vrha". Pozivajući se na izvore bliske toj generalskoj skupini, list navodi da je s vojne strane cijelu operaciju nadzirao jedan nedavno umirovljeni general. Malenim avionima Cessna kokain i heroin dovoženi su do vojne baze Šepurine pokraj Zadra, gdje je droga prepakirana i slana dalje na tržište. Iako ne spominje njegovo ime, Nacional aludira na nedavno umirovljenoga generala Antu Gotovinu.
Šušak i Tuta protiv narkomafije?
Prema Nacionalu, Ivan Skender je osoba koja je organizirala i kontrolirala trgovinu oružjem, krađe i šverc automobilima iz Hrvatske preko Hercegovine do Jugoslavije. To se nije odvijalo bez znanja ministra Gojka Šuška, on je to osuđivao, ali nije imao snage uhititi Skendera, tvrdi Nacional. Taj list također piše kako je otprije poznato da se Tuta oštro distancirao od trgovine drogom i razišao s Vinkom Martinovićem Štelom. Taj tjednik Skendera povezuje sa Štelom, zapovjednikom jedne jedinice Kažnjeničke bojne u Mostaru, Ivom Šuškom Šićom, za kojega piše da je rođak Gojka Šuška i povratnik iz Bolivije, Ferdom Bašićem, "kraljem automobila" u Hercegovini Željkom Maglovom, zapovjednikom Vojne policije u Šibeniku, pukovnikom Ivanom Ugrinom, zatvorenim zajedno s Maglovom zbog transporta ukradenih automobila u Hercegovinu. Ako je Ivan Skender doista bio glavni organizator šverca droge, oružja i ukradenih automobila u kaosu ratne Hrvatske i BiH, morao je imati moćne zaštitnike u državnim strukturama. Kao ni glavnog čovjeka u HV-u, Nacional ne imenuje ni druge navodne Skenderove pokrovitelje. Tek navodi da su, prema tajnim policijskim izvješćima, moćni Skenderovi zaštitnici "jedan od bivših pomoćnika ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka" i jedan od bivših načelnika SIS-a. Nitko od sugovornika Jutarnjeg lista nije prije čuo za Ivana Skendera. Prema visokim policijskim izvorima s kojima smo razgovarali, nekoliko puta je Gojko Šušak osobno zaustavio policijsku istragu o švercu droge, pa tako i u slučaju Nikole Krište koji je 1993. godine uhićen sa dva kilograma heroina pokraj Varaždina.
Nacional piše da je Skender bio najjači u Hercegovini, a Globus objavljuje pojedinosti njegovih aktivnosti u Hercegovini. Nacional opisuje da su prema Hercegovini, Republici Srpskoj, Crnoj Gori i Srbiji odlazili ukradeni automobili u zamjenu za heroin. Kokain je stizao iz Južne Amerike, a heroin iz Turske. Globus tereti Skendera da je sudjelovao u neuspjelom atentatu na Dubravka Grgića, suvlasnika Euroherca, koji je odbijao platiti reket od pola milijuna maraka, a navodno je umiješan i u reketiranje i ubojstvo Ibrahima Dedića, vlasnika Promdei banke. Osim sa Štelom, Globus ga povezuje s Vinkom Žuljevićem Klicom, takođder jednim od zapovjednika u Kažnjeničkoj bojni, te posredno s Vjekom Sliškom. Osim s Andabakom, navodno je intenzivno surađivao i sa Zoranom Bašićem Colom. Skender je posao s Hercegovinom naprasno prekinuo lani, kada je prema Globusu morao pobjeći iz Mostara jer ga je tamošnja obavještajna služba SNS "detektirala kao lokalnog narkodilera, krijumčara automobila i reketara".
Ivan Penić: ne znam tko je Ivan Skender
Bivši ministar unutarnjih poslova Ivan Penić i dalje tvrdi kako ne zna tko je Ivan Skender. Iako je objavljen stenogram razgovora u kojemu Penić obavještava pokojnog predsjednika Tuđmana da je Skender glavni narko boss u Hrvatskoj te da se iz dna duše želi s njim uhvatiti u koštac, Penić navodi da je to vjerojatno bio neki sporedni detalj koji je spomenut u razgovoru.

- Vjerujem da je u tom trenutku to bilo aktualno – rekao je Penić, a na pitanje što je bilo glavno ako je Skender bio samo sporedni detalj, prekinuo je razgovor rekavši da ga ometamo za vrijeme saborske sjednice.






ponedjeljak, 24. kolovoza 2020.

Slučaj Leutar: A da nije Jedinko? (DANI https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/185/t18508.shtml - 15/12/2000.)

https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/185/t18508.shtml

Leutarove ubojice pokušavale doznati sve o istrazi koja se u to vrijeme vodila protiv međunarodnog narko-lanca, od Južne Amerike do Mostara, a koji se vjerovatno, jednim krakom, protegnuo i do Rusije, gdje je trebalo završiti pola tone kokaina zaplijenjenog 1998. u Riječkoj luci.

A da nije Jedinko?
Istraga o slučaju Leutar nikako nije u krizi. Naprotiv, razvija se. U kiseljačkom kafiću "Nazaret", koji do ponoći nosi profetsko ime, a nakon toga postaje sablasna tarantinovska mora, uhićen je i šesti osumnjičeni za atentat - stanoviti Jedinko Bajkuša. Koliko će još biti uhićenih dok se ne uhiti onaj pravi?

lučaj Leutar ipak se nastavlja. Nakon uhićenja "petorice" uhićen je i šesti osumnjičeni za atentat, stanoviti Jedinko Bajkuša iz Kiseljaka, konobar u kafiću Dominika Ilijaševića Come, bivši pripadnik "Maturica". Prethodno su HDZ-ovci Kleinu podmetnuli benignog kriminalca Jadranka Lučića kao ključnu osobu, u čemu su stanovitu rolu odigrali bivši doministar Bačak i Jelavićev consigliere Josip Muselimović. Trećerazredno HDZ-ovsko vrdanje sa svjedocima Klein smatra krajnje besramnim. Prije toga, naime, IPTF-u je iz istih krugova serviran stanoviti Arman Jašarević, navodni krunski svjedok u slučaju Leutar. Taj je, naravno, za atentat teretio Bakira Izetbegovića, kleo se da je osobno čuo Bakirovu naredbu Ismetu Bajramoviću Ćeli, izdatu preko telefona!? Znajući da se ubojstva, u praksi, ne dogovaraju putem telefonije, IPTF-ovci su diskvalificirali Jašarevića, kojeg je po jedan milijun DM nagrade poslao Boško Landeka, poznati reketaš, zelenaš i estradni umjetnik iz Splita, blizak Kažnjeničkoj bojni. Potom se Jašarević na preporuku Landeke i Željka Šiljega, šefa hercegovačkih špijuna, "u povjerenju" stao javljati svim redakcijama hrvatskih novina, nudeći svoj iskaz. Navodno je bio na cjedilu, glas mu je odavao progonjenu zvijer, javljao se svako malo iz druge govornice... No, u redakcije su njegovo svjedočenje uredno donosili tipovi u crnom, izlazeći iz mercedesa hercegovačkih tablica, što je kod novinara izazivalo stanovito nepovjerenje u objektivnost izvora, pa je Jašarević provaljen. Kasnije ga je Bačak još jednom pokušao "zavrtiti", nakon uhićenja Andabaka, Come i grupe, ali nije išlo, pa su se okrenuli drugim oblicima opstrukcije.
Strašna galama i principijelna ostavka Sudeći prema informacijama koje se daju čuti u nekim diplomatskim krugovima, postupci HDZ-ovaca posve su razumljivi. Istraga o Leutaru, naime, u startu je vezana za nekoliko krupnih HDZ-ovskih imena. To Jelavić i društvo znaju, naprosto zato jer ih je Klein, ali i ostatak međunarodnih predstavnika, u početku uredno informirao. Naprimjer, Ante Jelavić znao je za imena osumnjičenih dva mjeseca prije njihova uhićenja. To su mu, kao i Bačku, u posebnim razgovorima priopćili Klein, kao i general Migs, te američki i njemački ambasador. Oba HDZ-ovca složila su se da uhićenja petorice trebaju biti obavljena. No na dan Comina uhićenja, odmah su informirali novinare da je razlog - Leutarovo ubojstvo, što je u dobroj mjeri omelo hapšenje ostalih u grupi. Potom je netko iz hrvatskog podzemlja pokušao likvidirati svjedoke, koji su u posljednjem času spašeni, i zajedno s obiteljima prevezeni u "sigurne kuće" pod nadzorom SFOR-a. Potom je Bačak zbog uhićenja "Petorice", koja je inače prethodno odobrio, digao strašnu galamu, povukao na ulicu hvidraše i dragovoljce, te potom dao "principijelnu" ostavku.

Ante Jelavić: Znao je za imena osumnjičenih dva mjeseca prije njihova uhićenja
Policajci Vinko Letica i Luka Glibo, iz hrvatskog dijela federalnog istražnog tima, raskrinkani su kao krtice, i Jelavić im je morao naći mjesto u nekom od javnih poduzeća - Glibo je otpravljen za jednog od direktora u Mirovinski fond, a Letica je angažiran kao direktor u Elektroprivredi, gdje su tražene njegove stručne kvalifikacije (udbaš, policajac). Uloga Vinka Letice u atentatu na Leutara još se istražuje, jer je taj Leutarov kolega i zemljak bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za osiguranje objekata i materijalnih sredstava. Bio je, dakle, nadležan i za osiguranje Leutarovog automobila, prije, za vrijeme, i neko vrijeme poslije atentata - do zapljene Leutarove službene aktovke. Aktovku su, kao što je poznato, Letica i Glibo predali Anti Bakoviću, a ovaj ju je nakon dva tjedna tutnuo Leutarovom sinu, na dan ukopa. Prethodno je po tim papirima rovario i Tomo Mihalj, izvadivši 19 povjerljivih spisa, koji Leutaru više nisu trebali, ali su zanimali stanoviti broj involviranih osoba.
Stranačka besa Ukratko, HDZ-ovski se aparat napregnuo do krajnjih granica kako bi ispleo mrežu falsifikata, lažnih svjedoka, opstrukcija i fantoma oko Leutarova ubojstva, iz čega se može zaključiti da stranka nema čistu savjest. Pokušaj likvidacije svjedoka još se istražuje, i to je nit koja međunarodne timove, izgleda, vodi u samo srce narko-mafije. Posve je sigurno da su Leutarove ubojice pokušavale doznati sve o istrazi koja se u to vrijeme vodila protiv međunarodnog narko-lanca, od Južne Amerike do Mostara, a koji se vjerovatno, jednim krakom, protegnuo i do Rusije, gdje je trebalo završiti pola tone kokaina zaplijenjenog 1998. u Riječkoj luci. Kako je Leutar bio jedina hrvatska veza u toj istrazi, visoki HDZ-ovi dužnosnici salijetali su ga pitanjima. Petnaest milijuna dolara vrijedan tovar, preračunat u rublje, pa u dolare, u Rusiji bi vrijedio barem 80, što bi hercegovačko podzemlje učinilo najjačim u jugoistočnom dijelu Evrope. Prirodno, treći entitet tada bi bio realniji nego ikada.
Istraga o Leutaru otkrit će i naličje HDZ-ovih ortaštava. Naprimjer, sada se zna da je jedan HDZ-ov dužnosnik, javno najveći Leutarov saveznik i prijatelj, neposredno prije ubojstva upozoravao svog kolegu "neka drži jezik za zubima". Na dan ubojstva odbio se naći s Leutarom i povesti u njegovu automobilu! Isti je HDZ-ovac predao Leutaru veći iznos deviza (približno 300 tisuća DEM) na ime nepoznatih usluga, od čega je Leutar sagradio poveliku kuću. Što je bio ortački deal između Leutara i HDZ-a još uvijek je tajna, no neki su se novci zavrtili, kao i tipična stranačka besa o "držanju jezika za zubima". Tako tople, drugarske riječi obično razmjenjuju na općem saboru, kad je rastanak već izvjestan, a potom i preko telefona, ne kao što zamišlja priglupi Jašarević, već anonimno, u kasne noćne sate, kada slušalicu možda dignu žena ili dijete...
Istraga o Leutaru, dakle, nikako nije u krizi, naprotiv, razvija se. Uhićen je "šesti", u kiseljačkom kafiću "Nazaret", koji do ponoći nosi profetsko ime, a nakon toga postaje sablasna tarantinovska mora. Sedmi i osmi bit će manje anonimni, a deveti možda osvane na naslovnicama svih hrvatskih novina.