"Herceg-Bosna" između simpatija i nemilosti Svete stolice - Enes Ratkušić, Ljiljan 1995

Ma koliko se crkveni autoriteti revnosno trudili oko dokazivanja kako se sve ovo ratno vrijeme, posebno u periodu eskalacije vojnih neprijateljstava između HVO-a i Armije R BiH, Katolička crkva držala "po strani", veoma će teško u tu činjenicu bilo ko iskreno povjerovati. Veoma teško, makar se u pogledu tog dokazivanja angažirao i sam kardinal. Samo ljudi naivna duha spremni su povjerovati u činjenicu kako se hegemonistička politika hercegbosanske i hrvatske vrhuške vodila isključivo izvan crkvenih institucija. Lapidaran pogled na zbivanja u Hercegovini 1993. godine jasno će pokazati da se tako stravičan egzodus Bošnjaka nije mogao dogoditi bez aminovanja dobrog dijela Katoličke crkve. Historija će, uostalom, o tome dati svoj sud. Glupo je također vjerovati da su inicijative Zapada, u pogledu obnavljanja hrvatsko-bošnjačkog savezništva, kreirane bez odgovarajućih konsultacija sa Vatikanom. Ako ništa drugo, ono iz praktičnih razloga. Svjetski politički faktori uvijek su znali iskoristiti moć Crkve i njezin ugled u narodu.

Ne bi se moglo reći da na "hercegbosansku" politiku, na samom početku rata, Vatikan nije gledao s neskrivenim simpatijama. No, sve je "upropastio" Mate Boban, izdižući se iznad same Crkve. Prisjetimo se samo njegovog "skandaloznog" pisma koje je u "nedostatku bosanskog kardinala", uputio na ruke kardinalu Franji Kuhariću. Naviknut na kosovsko-udbaški način komuniciranja, Mate Boban je, na sebi svojstven način, gazeći temeljna načela crkvenog saobraćanja, udario tamo gdje nije smio udariti. Takvu oštrinu i drskost u obraćanju jednom kardinalu povijest Crkve u Hrvata nije prije vidjela. Posebna je priča to što sto su neki crkveni krugovi tadašnje ponašanje Bobana povezivali s djelovanjem satanske organizacije "Valpurgina noć", koja ima dosta pristalica u Zapadnoj Hercegovini. Nedugo poslije toga bilo je evidentno da Bobanovo političko muziciranje nije po ukusu Vatikana. Crkva je svoj posao počela raditi na sebi svojstven, konspirativan način, bez pompe karakteristične za političke uspone i padove. Navikli, međutim, na spektakularne igre, promocije i rušenja političkih lidera, čelnici ekstremno separatističke struje u Hercegovini, oličene u čelništvu tzv. HR HB, nisu s dovoljno ozbiljnosti procijenili namjere Vatikana prema Bosni, bolje rečeno, bitne korekcije tog odnosa.

Svećenici, pa ni sam puk, koji je svoje ponašanje usklađivao s na misama mu predočenim obrascima ponašanja, nisu smatrali za shodno da bi se bilo šta u tom pogledu trebalo korigirati. Upozorenja Svete stolice od grmljavine topova i galame bojovnika, jednostavno nisu se čula. Bobanovo smjenjivanje zato je i shvaćeno kao "kontinuitet hrvatske politike", a ne zaokret na kome će Zapad zajedno s Vatikanom nešto kasnije ultimativnije insistirati. To se jasno pokazalo na konvenciji HDZ-a u Mostaru, održanoj neposredno poslije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u dvorani "Stjepan Vukčić Kosača". Uz frenetične aplauze i histerije prisutnih, Boban je, pojavivši se za govornicom, bio nedvosmislen: "Ja sam tu da vam jasno poručim da ću uvijek biti s nama, s vama i u vama!" Bile su to jasno izrečene "prijetnje" onima koji bi se u pogledu novoponuđenih okvira budućeg života u Bosni mogli eventualno zaletjeti.

Korekciju, bolje rečeno, saglasnost sa stavovima Zapada u pogledu buduće pozicije Bosne, odnosno njezinog opstanka u međunarodno priznatim granicama, Vatikan je pokazao i slanjem papskog nuncija u BiH sredinom 1993. godine. Ni to eminentno "crkveno upozorenje" nije, od onih koji se u tzv. Herce-Bosni pitaju, bilo adekvatno shvaćeno, pa se Sveta stolica odlučila i na izricanje "posljednje opomene", realizirane činom promocije Vinka Puljića u kardinala. Vatikan se tim aktom jasno odredio u pogledu priznavanja Bosne kao samostalne i suverene države, razuvjerivši sve one koji su u smislu jasnoće tog odnosa spram Bosne bili skeptični. Veliki dio klera, franjevci pogotovo, kao i sami vrh tzv. Herceg-Bosne, međutim, nastavili su po starom, čekajući valjda lično uvjeravanje samog Svetog oca, koji, i pored očigledne želje i nastojanja, nije uspio posjetiti Sarajevo. Isuviše je naivno, u navedenom kontekstu, misliti kako je dekret biskupa Perića, kojim se franjevcima zabranjuje pastoralni rad u pet župa, pa i samom Mostaru, stvar lične inicijative, kako to oni javnosti hoće objasniti, podsjećajući svoje sljedbenike na kontinuitet tih sukoba koji su još šezdesetih godina kulminirali u Grudama. Te su godine, naime, pošto je biskup prognao tadašnjeg fratra iz Gruda, vjernici, uz povike da, "ako ne mogu imati fratra, neće ni popa", zazidali vrata koja su odzidana tek po odobrenju biskupa da se fratar može vratiti. Ovog se puta, međutim, o takvoj vrsti sukoba, očito, ne radi.

Ne treba ni na trenutak posumnjati da Perićeve inicijative imaju svoju "vatikansku pozadinu", čiji je on eksponent. Ukoliko, naravno, dosljedno poštuje crkvenu hijerarhiju, kao temelj postojanja crkvene organizacije, slagalo se to s "njegovom unutarnjom intimom" ili ne. Za narod, koga su do jučer franjevački svećenici bitno drukčije instruirali, takve odluke predstavljaju "neshvatljiv zaokret". Tu masu, stoga, nije ni bilo teško pokrenuti da bijes prema biskupovoj odluci pokaže i na ulici. Dobro obrađena, podgrijana i naprosto rasplakana govorima fratara, koji su tog jutra (19. marta) održali svoje posljednje mise u Mostaru, masa od nekoliko hiljada ljudi, uzvikujući parole: "Popovi, lopovi"; "Gdje su naši sinovi" i slične, krenula je u pravcu Katedrale. Teži incident spriječili su policajci Evropske uprave, postavljajući se između Katedrale i demonstranata.

Bitno drukčiji odnos Zapada, kojem je sam Vatikan dao jednodušnu podršku, politički materijaliziran u konceptu federacije, ne nailazi na razumijevanje franjevaca, kao i velikog broja ekstremno orijentiranih protivnika svakog oblika zajedničkog života, koji se otkrivaju kroz djelatnost i saopćenje Udruženja hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata, organizacije koja u hercegovačkim prilikama frizira oficijelno razmišljanje puka. Cijeli problem, međutim, franjevci vide u statusu Međugorja kao mjesta Gospina ukazanja.

"Ovo je suđenje Međugorju", ističe fra Jozo Zovko, glasoviti hercegovački franjevac, dodajući da je sam sotona preko ovog hercegovačkog konflikta pokušao baciti sjenu na Međugorje. Nijedno dosadašnje ukazanje u povijesti Crkve nije bilo podvrgnuto tako strogim ispitivanjima, mada između provedenih eksperimenata, teološko-filozofske razine i rezultata nema sukoba. Čitajući između reda Zovkine misli, moglo bi se veoma lahko zaključiti da je sotonina baza Rim, koji i pored svih nastojanja franjevaca odbija priznati Međugorje. Vatikan će se na takav potez, i pored činjenice da je problem Međugorja prilično star, teško odlučiti.

Shvatajući realnu opasnost od sličnih pojava i čuda, a koje bi mogle zamračiti "pogled" puka usmjerenog prema Rimu kao središtu katoličanstva, Vatikan se o pitanju Gospinog ukazanja u Međugorju nikad nije pozitivno odredio, Rim jasno izbjegava blagosloviti pojavu bilo kakvog alternativnog središta koje bi na račun već postojećeg mogao odvratiti pažnju vjerničke populacije.

Navedeni razlog i činjenica da se čudo o kojem je riječ javilo unutar podneblja opasno izraženog i latentno prisutnog unutar crkvenog separatizma, karakterističnog za Hercegovinu, bili su i ostali glavnim razlozima da se Rim, i "pored tog sklada u pogledu eksperimentalnih i filozofsko-teoloških dokaza", o kojima fra Zovko govori, nije odlučio priznati Međugorje. Bilo kako bilo, pred Crkvu i njene autoritete postavljeni su veoma teški i složeni zadaci koje, opet, isključivo Crkva može riješiti. Političke i druge svjetovne institucije taj veliki posao bez njezine saradnje ne mogu uspješno dovršiti.

(1995.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019. 

Izvod iz knjige: Milan Kučan, prvi predsjednik Slovenije (autor: Božo Repe) o prodaji oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini - (preuzeto sa fb stranice Udruženja za modernu historiju Sarajevo)

Šta je Milan Kučan znao o prodaji oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom rata? O tome svakako treba čitati u knjizi Bože Repea, koju je u prijevodu objavilo Udruženje za modernu historiju. 
Ono što je sigurno je slijedeće: "Kriminal i politika su se šetali, držeći se za ruke".
Knjiga se može kupiti u knjižari Svjetlost, u Sarajevu, ili poručiti kod izdavača izravno slanjem e-maila na umhissarajevo@gmail.com. Cijena knjige je 35,00 KM 
Ovdje donosimo samo mali izvod

(preuzeto sa fb stranice Udruženja za modernu historiju Sarajevo)

Prodaja oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
U krhko političko primirje koje je trajalo tokom procesa osamostaljivanja i koliko-toliko podnošljive političke podjele, u najmračnijem periodu slovenačke tranzicije, izbila je 1993. prva „afera oružje“. Prodaja oružja stranama upletenim u ratove na teritoriji bivše Jugoslavije nakon osamostaljenja dobila je potpuno druge dimenzije i sve manje je bila povezana sa interesima Slovenije. Oko prodaje oružja, koja nije imala pokriće u odlukama Predsjedništva RS, vrtile su se ogromne svote novca. Tu trgovinu Kučan je nazvao „mati svih afera“.
Novinari Blaž Zgaga i Matej Šurc, koji su istraživali aferu trgovine oružjem, o njoj su napisali trilogiju „U ime države“, ocjenjuju da je zarada od prodaje oružja Hrvatskoj i BiH bila oko 140 miliona tadašnjih njemačkih maraka. U državni budžet je stiglo 10.000 maraka.
Prodaja oružja Hrvatskoj i BiH je, uistinu, polazila od principijelne odluke slovenačkog vođstva da Slovenija pomogne Hrvatskoj (a od aprila 1992. godine i BiH) oružjem koje njoj samoj nije potrebno, ali samo do granice do koje ta pomoć ne ugrožava odbrambene sposobnosti Slovenije. Po ocjeni Savjeta za odbranu pri Predsjedništvu u ljeto 1991, to je bio najbolji način i za odbranu Slovenije, koja je još uvijek bila u nesigurnom položaju. 
Neposredno pred mirovnu konferenciju u Haagu, koja je započela 7. septembra 1991. godine, SAD su, kako je informirao slovenački ambasador u Americi, Ernest Petrič, preko Cyrusa Vancea obaviještene da Slovenija uvozi oružje iz Mađarske i Austrije, kako za sebe, tako za Hrvatsku i tako krši embargo na trgovinu oružjem. Vance je zahtijevao uvođenje ekonomskih sankcija protiv Slovenije, a posebno protiv Srbije embargo na snabdijevanje naftom, jer Srbija ne poštuje primirje. Po njegovom mišljenju, bilo kakvo priznanje Slovenije potpuno je isključeno. 
Janša je negirao da Slovenija bilo šta uvozi, ili dozvoljava tranzit iz Austrije i Mađarske. Po njegovom mišljenju, te informacije širi jugoslavenska diplomatija i ocijenio da Slovenija ne može biti optužena za kupovinu, a da Austrija i Mađarska istovremeno ne budu optužene zbog prodaje oružja. Na Kučanovo insistiranje priznao je da Slovenija „ipak stalno“ uvozi oružje, jer joj to, kako je rekao, ne zabranjuje ni jedna mađunarodna rezolucija, ne zabranjuje ni Brionska deklaracija. Kada Slovenija bude međunarodno priznata i član OUN, odnosno u postupku odlučivanja o priznanju, tada bi to bilo mnogo delikatnije i Slovenija ne bi imala nikakav valjan izgovor. Cijela stvar je odložena za narednu sjednicu Predsjedništva, ali se rasprava dugo nije nastavila, iako je međunarodna zajednica tada već uvela embargo na prodaju oružja državama nastalim na teritoriji nekadašnje SFRJ. Prema Hrvatskoj i BiH embargo je bio veoma nepravedan, pošto su se morali boriti protiv veoma dobro naoružane i opremljene srpske (jugoslavenske) vojske, sposobne za dugogodišnji rat.
Iako su prodaja i tranzit oružja bili velik napor za Sloveniju još od oktobra 1991, trgovanje nije prestalo, nego se, naprotiv, razmahalo. Slovenačke trgovce oružjem ništa nije zaustavilo, ni ulazak Slovenije u OUN u maju 1992. godine, ni nastojanja za priključenje u EU i u druge različite svjetske organizacije. To im je omogućavao i novi Ustav usvojen u decembru 1991. godine, kao i odluka Ustavnog suda, kojim je rukovodio Peter Jambrek, od 23. decembra 1993. godine, da se ukine Savjet za odbranu pri predsjedniku Republike. Time su još više okrnjena ovlaštenja predsjednika Republike. Članovi Demosa su na svaki način, željeli ograničiti Kučanov uticaj, oružane snage izvući ispod njegove kontrole, mimo Parlamenta i Vlade ih podrediti isključivo Ministarstvu odbrane. 
Predsjednik Odbora za nadzor embarga Savjeta bezbjednosti OUN je u novembru 1992, upravo u vrijeme izborne kampanje za predsjedničke izbore i pola godina nakon što je Slovenija primljena u OUN, zahtijevao objašnjenja o sedam kršenja embarga, o kojima ga je obavijestila Savezna Republika Jugoslavija. Tek to je natjeralo Sloveniju da u januaru 1993. zaključi da više neće dozvoljavati transfer oružja za Hrvatsku i BiH preko svoje teritorije. Ministarstva za odbranu i unutrašnje poslove su se obavezala da će se odmah pobrinuti za striktno poštovanje te odluke. Kučan, koji je od decembra bio predsjednik Republike, a ne, kao ranije predsjednik Predsjedništva bi Tuđmanu i Izetbegoviću povodom eventualne molbe za transfer, objasnio u kakve velike probleme bi zbog toga ušla Slovenija, ali da se Slovenija, upravo zbog toga, intenzivno zalaže za ukidanje embarga za Hrvatsku i BiH, kojima je oružje neophodno za odbranu pred srpskom agresijom. Njegovoj odluci su kumovale i napetosti između Hrvatske i BiH, pošto su u oktobru bili prvi oružani sukobi, koji su se pojačavali u prvim mjesecima 1993. godine.
Službeni slovenački stav bio je, na Kučanov prijedlog, da od prijema Slovenije u OUN, preko slovenačkog teritorija nije bilo ni jednog transfera oružja. Kučanovi sagovornici su, takođe, negirali da su se bošnjački vojnici obučavali u Sloveniji. Odluku o pomoći Hrvatskoj i BiH donijelo je Predsjedništvo Republike u proširenom sastavu, a odluku o obustavljanju pomoći mora donijeti Predsjednik Republike kao nasljednik Predsjedništva, razmišljao je Kučan. Uprkos odluci, prihvaćenoj na sastanku kod predsjednika Republike, prodaja oružja Hrvatskoj i BiH nije prestala do ljeta 1993. godine. 
Već u januaru 1993. godine u javnost su prodrle prve informacije o aferama u trgovini oružjem. Prve vijesti o tome objavila je Mladina u novembru 1992. godine. Mladina je sistematično pratila ilegalnu trgovimu oružjem. Pokušavala je otkriti i njenu pozadinu. Pisala je i o neuspješnom kidnapovanju grčkog trgovca oružjem. Radilo se o „privatnoj akciji“ četverice specijalaca Ministarstva unutrašnjih poslova, nakon čega su, zbog objektivne odgovornosti, ostavke podnijeli ministar unutrašnjih poslova, Ivan Bizjak i komandant specijalne policijske jedinice, Vinko Beznik.
Sve jasnije je postajalo da će se principijelna odluka, da Slovenija, zbog vlastite ugroženosti, neće više oružjem pomagati Hrvatskoj i BiH, zloupotrijebiti za veoma profitabilne privatne biznise i to, pomoću saradnje i sa znanjem kako Ministarstva odbrane tako i Ministarstva unutrašnjih poslova i osoba, koje su u različitim ulogama bile povezane sa njima. Novac od prodaje oružja je nestao, a da niko ne zna kuda, upleteni pojedinci su se obogatili, sve glasnije se zahtijevalo da se afere raščiste. Poslanik Zdužene liste, Jože Jagodnik je Vladi, koju je tada vodio Janez Drnovšek, postavio 27 pitanja. 
U prvom odgovoru poslanicima, u junu 1993. godine, Vlada je odgovorila da Ministarstvo za odbranu nije trgovalo oružjem, nego je samo brinulo za najneophodnije snabdijevanje Teritorijalne odbrane i poboljšanje borbene spremnosti, s obzirom na sukobe u neposrednoj blizini. Ministarstvo za odbranu je od maja 1990. evidentiralo veći broj pojedinaca i preduzeća koji su (samoinicijativno) nudili oružje i vojnu opremu. U odgovoru je Vlada još navela da je kriminalistička policija, nakon osamostaljenja, poklonila „dodatnu pažnju“ nedozvoljenoj trgovini oružjem i uložila više krivičnih prijava, između ostalih i protiv preduzeća Orbis i Ivana Draušbahera. 
Izgovor da Ministarstvo odbrane, navodno, nije znalo ništa o prodaji oružja nego je isključivo radilo na osnovu odluka Predsjedništva i Savjeta za odbranu i Vlade, bio je, i kasnije, konstanta u Vladinim odgovorima. Zatim se odgovornost dodatno sužavala. Janez Drnovšek, predsjednik Vlade najednom je počeo negirati da je Vlada bilo šta znala i imala bilo kakvu ulogu u trgovini oružjem. Između Vlade, kabineta predsjednika Republike, Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva odbrane započelo je dugogodišnje dopisivanje, čiji temelj su činili zahtjevi (koje je potpisivao Drnovšek), da Predsjedništvo, za potrebe izrade Vladinog, odnosno izvještaja oba ministarstva, dostavi dokumente o prodaji oružja.
Cijelu situaciju tada je Janša okrenuo protiv Kučana. Kao snažnu metodu političkog pritiska na svoje političke saveznike, kada je riječ o trgovini oružjem, iskoristio je različite interese: interes Slovenije da ne bi, pred različitim forumima bila optužena za preprodaju oružja, interes za prikrivanje trgovine oružjem i sa njom povezanim profitima, svjesnu politiku predsjednika Vlade Janeza Drnovšeka da se ne raščisti problem trgovanja oružjem, pošto bi to za njega moglo imati političke i lične posljedice. U prodaju oružja, naime, bio je upleten njegov vozač, Anton Koščak.

Otkriće oružja na mariborskom aerodromu
Prve konstrukte „Civilne inicijative“ Janša je 21. jula 1993. nadzidao „otkrićem“ oružja (120-180 tona), na mariborskom aerodromu. U svojoj knjizi „Okopi“ iz 1994. godine, zapisao je da je to „nepobitan dokaz za postojanje dobro organizirane, politički čvrsto usidrene i zaštićene udbomafije kod nas, koja za širenje svog podzemnog imperija koristi svoje stare veze i poznanstva u svijetu.“ Na konferenciji za štampu, nakon „pronalaženja“ oružja, istakao je da je vlasnik oružja Silvo Komar, šef Sigurnosno-informativne službe (Varnostno-informativne službe - VIS) za Štajersku i nekadašnji Kučanov saradnik u CK SKS. Oružje je, tako je uzgred nabacio, bilo namijenjeno za izvođenje državnog udara. U hronologiji je zapisao da je „Ministarstvo odbrane proslijedilo dokumente Ministarstvu unutrašnjih poslova u kojima se pominje Silvo Komar, što bi moglo poslužiti kao dokaz da je oružje bilo pod neposrednom kontrolom VIS.“
U julu 1994. Parlamentarna istražna komisija saslušala je, kao svjedoka, bosanskog funkcionera Hasana Čengića, koji je bio glavni posrednik u slovenačkoj prodaji oružja Bosni i Hercegovini. Nabrojao je slovenačke političare i državne službenike sa kojima je bio u kontaktu u vezi sa slovenačkom pomoći Bosni i Hercegovini. Rekao je da je kontaktirao sa Igorom Bavčarom, Mihom Brejcem, koji je tada rukovodio Sigurnosno-obavještajnom službom i Janezom Janšom. Naveo je i imena operativaca koji su učestvovali u realizaciji dogovorenog. Rekao je da se sreo i sa Milanom Kučanom. 
Sa Čengićem se Kučan susreo dva puta, 7. 10. 1992. i 17. 2. 1992. godine. Čengić mu je bio predstavljen kao član delegacije za vrijeme posjete predsjednika Izetbegovića Sloveniji, koja je započela 1. oktobra, ali ga tada nije zapamtio. U dogovoru sa slovenačkim domaćinima, Izetbegović je produžio boravak u Sloveniji i nakon isteka službenog dijela i u tom periodu Kučan je primio Čengića kao službenog predstavnika BiH. Naime, u Sloveniju je tada dolazila masa ljudi koji su se predstavljali kao predstavnici BiH, iako, najčešće, nije bilo jasno koga su predstavljali. Bavčar i Janša su Kučanu predložili da sa Izetbegovićem razgovara o tome ko je, ustvari, vjerodostojni predstavnik BiH.
„Sa Hasanom Čengićem nisam nikad razgovarao o bilo kakvoj konkretnoj stvari. Kod mene je samo želio dobiti rješenja za nesmetan prelazak granice. Uglavnom je tada živio i radio u Zagrebu. Tamo je imao svoju bazu. Njegova želja bila je razumljiva, jer je često dolazio u Sloveniju i iz Slovenije odlazio dalje. O tome sam razgovarao sa ministrom unutrašnjih poslova, Bavčarom, koji se, zatim, dogovarao sa svojim podređenim.“ 
Istražna parlamentarna komisija prestala je djelovati neposredno nakon Čengićevog svjedočenja. Nije podnijela niti zaključni, niti intervalni izvještaj.
„Kolateralna žrtva“ Janšinog obračunavanja sa Kučanom bio je Silvo Komar, koji je uhapšen nakon otkrivanja oružja, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. O svemu je prvi put progovorio 2008. na Radiju Maribor. Objasnio je da je Slovenija oružjem pomagala BiH, a izgovor je bila humanitarna pomoć. Drugačije nije išlo, a sam nije znao sve pojedinosti, pošto mu je rukovodstvo VIS zadalo samo zadatke logike i zaštite. „Odlučivali su nadležni organi na osnovu molbi drugih država“ rekao je, „što je sve bilo u redu. Kod nas nije bilo nikakvog i ničijeg novca, svi dokumenti su slani Vladi RS, mi smo, kao operativa, samo brinuli za zaštitu i kontraobavještajno pokriće, da ne dođe do kakvih neprijatnosti i štete za državu. Brejc, šef VIS mi je garantirao da za oružje znaju svi nadležni organi u Sloveniji.“ 
Dvije godine kasnije, Silvo Komar je upozorio na odluku Vlade da se omogući prevoz humanitarne pomoći za BiH. Njegova služba nije znala da je oružje u pošiljci. „To se kasnije pokazalo, kada je nakon Čengićevog svjedočenja postalo jasno da se radilo o oružju namijenjenom Bošnjacima. Na aerodromu u Mariboru ostalo je zato što je došlo do sukoba između Bošnjaka i Hrvata, pa su Hrvati zabranili prevoz oružja preko svog teritorija. Najvjerovatnije su šefovi VIS, pod Brejčevim vođstvom, sve to znali, ako to nisu znali svi, sa Janšom na čelu, koji je „otkrio“ to oružje. S obzirom na kasniju karijeru koju je Brejc napravio, slobodno mogu pretpostaviti, da su sve to napravili u dogovoru.“ 
Optužbe o trgovini oružjem i o tome da je oružje namijenjeno bivšim komunistima za izvođenje državnog udara, Silvo Komar je prvi put čuo 23. jula 1993. na konferenciji za štampu iz usta Janeza Janše. Niko nije odgovorio na te apsurdne tvrdnje, ni predsjednik Vlade Janez Drnovšek u čijoj Vladi je Janša bio ministar.
Rudolf Moge je vodio drugu parlamentarnu istražnu komisiju u vezi sa oružjem pronađenim na mariborskom aerodromu. Njegova komisija je najdalje došla u prikupljanju podataka. „Komisija je usvojila izvještaj o dotadašnjem radu, Državni zbor ga je potvrdio. Još nismo mogli utvrditi šta je bilo sa novcem. Zatim je došla Bajukova, pa Janšina Vlada, kojoj se pridružio Podobnik. Taj je vodio Državni zbor, tako da naš izvještaj nikad nije došao na dnevni red. Kriminal i politika su se šetali, držeći se za ruke.“

(

"U julu 1994. Parlamentarna istražna komisija saslušala je, kao svjedoka, bosanskog funkcionera Hasana Čengića, koji je bio glavni posrednik u slovenačkoj prodaji oružja Bosni i Hercegovini. Nabrojao je slovenačke političare i državne službenike sa kojima je bio u kontaktu u vezi sa slovenačkom pomoći Bosni i Hercegovini. Rekao je da je kontaktirao sa Igorom Bavčarom, Mihom Brejcem, koji je tada rukovodio Sigurnosno-obavještajnom službom i Janezom Janšom. Naveo je i imena operativaca koji su učestvovali u realizaciji dogovorenog. Rekao je da se sreo i sa Milanom Kučanom.

Sa Čengićem se Kučan susreo dva puta, 7. 10. 1992. i 17. 2. 1992. godine. Čengić mu je bio predstavljen kao član delegacije za vrijeme posjete predsjednika Izetbegovića Sloveniji, koja je započela 1. oktobra, ali ga tada nije zapamtio. U dogovoru sa slovenačkim domaćinima, Izetbegović je produžio boravak u Sloveniji i nakon isteka službenog dijela i u tom periodu Kučan je primio Čengića kao službenog predstavnika BiH. Naime, u Sloveniju je tada dolazila masa ljudi koji su se predstavljali kao predstavnici BiH, iako, najčešće, nije bilo jasno koga su predstavljali. Bavčar i Janša su Kučanu predložili da sa Izetbegovićem razgovara o tome ko je, ustvari, vjerodostojni predstavnik BiH.")

Časopis Europa, (april, 2011.) - uključuje članak o Drugom memorandumu SANU

Lessons learned from the 2015-2016 migration situation in the Western Balkan region by Zoran Drangovski (May, 2019)

EU Terrorism Situation and Trend Report 2018 (europol)

New EU Terrorism Situation and Trend Report describes terrorist incidents and activities on European soil

Published on: 27 Jun 2019

In 2018, terrorism continued to represent a major security threat in EU Member States. Horrific attacks killed thirteen people and injured many more. A stark increase in the number of arrests linked to right-wing extremism, although still relatively low, indicates that extremists of diverging orientation increasingly consider violence as a justified means of confrontation. Compared to 2017, the number of attacks and victims in the EU dropped significantly. However, the number of disrupted jihadist terrorist plots increased substantially. The level of threat from terrorism has therefore not diminished; if anything it has become more complex.

Europol’s 2019 EU Terrorism Situation and Trend Report (TE-SAT), a product requested by the European Parliament and published today, provides a concise overview of the nature of the terrorist threat the EU faced in 2018.

“Terrorists not only aim to kill but also to divide our societies and spread hatred. That feeling of insecurity that terrorists try to create must be of the greatest concern to us. Increasing polarisation and the rise of extremist views is a concern for EU Member States and Europol”, said Catherine De Bolle, Europol’s Executive Director. “I am confident that the efforts of law enforcement, security services, public authorities, private companies and civil society have substantially contributed to the decrease in terrorist violence in the EU. Terrorism affects real people and that is why we will never stop our efforts to fight terrorism and to prevent victims.”

Dimitris Avramopoulos, EU Commissioner for Migration, Home Affairs and Citizenship, added: “While Member States together with Europol have become increasingly effective in preventing terrorist attacks on European soil over the past years, the terrorist threat is still there. Today’s report shows that the threat of violent extremism, from whichever ideology, is heterogeneous and nimble, and continues to thrive off the internet. More than ever, the EU needs to continue its counter-terrorist measures, information sharing and law enforcement cooperation both on the ground and online, with the crucial support of Europol.”

Julian King, EU Commissioner for the Security Union, concluded: “Europol’s report underlines that terrorism still poses a real and present danger to the EU. While our joint work to disrupt and prevent attacks seems to be having a positive effect, the enduring threat posed by Islamist groups like Da’esh, along with the rise of far right-wing extremist violence, clearly shows that there is still much to be done – notably in tackling the scourge of terrorist content online.”

Main trends

• Thirteen people lost their lives as a result of terrorist attacks in the EU in 2018. All the attacks were jihadist in nature and committed by individuals acting alone, targeting civilians and symbols of authority. Often, the motivation of the perpetrator and the links to other radicalised individuals or terrorist groups remained unclear. Mental health issues contributed to the complexity of the phenomenon. Completed jihadist attacks were carried out using firearms and unsophisticated, readily available weapons (e.g.. knives).
• In addition to the completed attacks, EU Member States reported 16 foiled jihadist terrorist plots, illustrating the effectiveness of counter-terrorism efforts. The significant number of thwarted attacks and the so-called Islamic State’s continued intent to perpetrate attacks outside conflict zones indicate that the threat level across the EU remains high.
• Three disrupted terrorist plots in the EU in 2018 included the attempted production and use of explosives and chemical or biological materials. There was also an increase in the use of pyrotechnic mixtures to produce explosive devices in jihadist plots. A general increase of CBRN terrorist propaganda, tutorials and threats was observed and the barrier for gaining knowledge on the use of CBRN weapons has decreased. Closed forums proposed possible modi operandi, shared instructions to produce and disperse various agents and identify high-profile targets.
• In total, EU Member States reported 129 foiled, failed and completed terrorist attacks in 2018. The total number of attacks decreased after a sharp spike in 2017 (205), primarily because of the decrease in the reported ethno-nationalist and separatist-related incidents. Still, ethno-nationalist and separatist terrorist attacks continue to greatly outnumber other types of terrorist attacks (83 out of 129).
• In total 1 056 individuals were arrested in the EU in 2018 on suspicion of terrorism-related offences (2017: 1 219). One fifth of them were women. The number of arrests linked to right-wing terrorism remained relatively low (44 in 2018) and was limited to a small number of countries but increased for the third time in a row, effectively doubling for the second year in a row (2016: 12, 2017: 20). Right-wing extremists prey on fears of perceived attempts to Islamicise society and loss of national identity. The violent right-wing extremist scene is very heterogeneous across EU Member States.
• The number of European foreign terrorist fighters travelling, or attempting to travel to conflict zones was very low in 2018. The focus of jihadist networks has shifted towards carrying out activities inside the EU. The number of individuals returning to the EU also remained very low. Hundreds of European citizens – including women and minors, mainly of very young age- remain in detention in the Iraqi and Syrian conflict zone. All men and some women are believed to have received weapons training, with men also acquiring combat experience. While minors are essentially victims, there are concerns among EU Member States that they may have been exposed to indoctrination and training in former IS territories and may pose a potential future threat.
• There is continued concern that individuals with a criminal background, including those currently imprisoned, are vulnerable to indoctrination and might engage in terrorist activities.
• Despite the shrinking of its physical footprint, IS succeeded in maintaining an online presence largely thanks to unofficial supporter networks and pro-IS media outlets. Pro-IS and pro-al-Qaeda channels promoted the use of alternative platforms and open source technologies. While IS online propaganda remained technologically advanced, and hackers appeared to be knowledgeable in encrypted communication tools, the groups’ cyber-attack capabilities and techniques were rudimentary. In addition, no other terrorist group with a demonstrated capacity to carry out effective cyber-attacks emerged in 2018.
• EU Member States assess that the diminishing territorial control of IS is likely to be replaced by increased al-Qaeda efforts to reclaim power and influence in some areas. Al-Qaeda affiliates exploited political grievances on the local and international level, including in messages directed at European audiences.
• The report also provides an overview of the terrorist situation outside the EU, including in conflict zones like Afghanistan, Iraq, Libya and Syria but also the Americas, Australia, Russia and Central Asia, West Africa, South Asia etc.

 More details and context can be found in the Europol’s 2019 EU Terrorism Situation and Trend Report (TE-SAT)

Šemsudin Hasić (Hercegovinalijek) - translation of the paragraphs from the book: Bošnjačko-hrvatski politički obračun (I.H., 2004.) and relevant links to slobodanpraljak.com

http://www.slobodanpraljak.com/materijali/RATNI%20DOKUMENTI/FORMIRANJE%20RATNIH%20POSTROJBI%20ABIH%20U%20RH/86.pdf

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/agresija_do_1992/318.pdf

Attachments area

Izvod iz registra poslovnih subjekata - Hercegovinalijek (do aprila 2013.)

Dvije odluke objavljene u službenom glasilu FBiH, kao i izvod iz registra poslovnih subjekata prema kojem su 2013. Hasić i Mušija vlasnici pola-pola. Osobe koje su navedene u rjesenju pored njih dvojice su bivsi (predratni) radnici Hercegovinalijeka koji su dobili certifikate i prodali ih. 

U prilogu i dva linka za služena glasila FBiH u kojima se nalaze obrazlozene odluke o dodjeli ugovora Hercegovinalijeku d.o.d. Mostar u postupcima javnih nabavki. Ove dvije odluke su navedene primjera radi, jer ih ima jos puno. 

1994. je bila Administracija EU u Mostaru (EUAM) i formirali su distributivne centre u Istocnom i Zapadnom Mostaru. Distribucija se obavljala pod strogom kontrolom EUAM.