Ma koliko se crkveni autoriteti revnosno trudili oko dokazivanja kako se sve ovo ratno vrijeme, posebno u periodu eskalacije vojnih neprijateljstava između HVO-a i Armije R BiH, Katolička crkva držala "po strani", veoma će teško u tu činjenicu bilo ko iskreno povjerovati. Veoma teško, makar se u pogledu tog dokazivanja angažirao i sam kardinal. Samo ljudi naivna duha spremni su povjerovati u činjenicu kako se hegemonistička politika hercegbosanske i hrvatske vrhuške vodila isključivo izvan crkvenih institucija. Lapidaran pogled na zbivanja u Hercegovini 1993. godine jasno će pokazati da se tako stravičan egzodus Bošnjaka nije mogao dogoditi bez aminovanja dobrog dijela Katoličke crkve. Historija će, uostalom, o tome dati svoj sud. Glupo je također vjerovati da su inicijative Zapada, u pogledu obnavljanja hrvatsko-bošnjačkog savezništva, kreirane bez odgovarajućih konsultacija sa Vatikanom. Ako ništa drugo, ono iz praktičnih razloga. Svjetski politički faktori uvijek su znali iskoristiti moć Crkve i njezin ugled u narodu.
Ne bi se moglo reći da na "hercegbosansku" politiku, na samom početku rata, Vatikan nije gledao s neskrivenim simpatijama. No, sve je "upropastio" Mate Boban, izdižući se iznad same Crkve. Prisjetimo se samo njegovog "skandaloznog" pisma koje je u "nedostatku bosanskog kardinala", uputio na ruke kardinalu Franji Kuhariću. Naviknut na kosovsko-udbaški način komuniciranja, Mate Boban je, na sebi svojstven način, gazeći temeljna načela crkvenog saobraćanja, udario tamo gdje nije smio udariti. Takvu oštrinu i drskost u obraćanju jednom kardinalu povijest Crkve u Hrvata nije prije vidjela. Posebna je priča to što sto su neki crkveni krugovi tadašnje ponašanje Bobana povezivali s djelovanjem satanske organizacije "Valpurgina noć", koja ima dosta pristalica u Zapadnoj Hercegovini. Nedugo poslije toga bilo je evidentno da Bobanovo političko muziciranje nije po ukusu Vatikana. Crkva je svoj posao počela raditi na sebi svojstven, konspirativan način, bez pompe karakteristične za političke uspone i padove. Navikli, međutim, na spektakularne igre, promocije i rušenja političkih lidera, čelnici ekstremno separatističke struje u Hercegovini, oličene u čelništvu tzv. HR HB, nisu s dovoljno ozbiljnosti procijenili namjere Vatikana prema Bosni, bolje rečeno, bitne korekcije tog odnosa.
Svećenici, pa ni sam puk, koji je svoje ponašanje usklađivao s na misama mu predočenim obrascima ponašanja, nisu smatrali za shodno da bi se bilo šta u tom pogledu trebalo korigirati. Upozorenja Svete stolice od grmljavine topova i galame bojovnika, jednostavno nisu se čula. Bobanovo smjenjivanje zato je i shvaćeno kao "kontinuitet hrvatske politike", a ne zaokret na kome će Zapad zajedno s Vatikanom nešto kasnije ultimativnije insistirati. To se jasno pokazalo na konvenciji HDZ-a u Mostaru, održanoj neposredno poslije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u dvorani "Stjepan Vukčić Kosača". Uz frenetične aplauze i histerije prisutnih, Boban je, pojavivši se za govornicom, bio nedvosmislen: "Ja sam tu da vam jasno poručim da ću uvijek biti s nama, s vama i u vama!" Bile su to jasno izrečene "prijetnje" onima koji bi se u pogledu novoponuđenih okvira budućeg života u Bosni mogli eventualno zaletjeti.
Korekciju, bolje rečeno, saglasnost sa stavovima Zapada u pogledu buduće pozicije Bosne, odnosno njezinog opstanka u međunarodno priznatim granicama, Vatikan je pokazao i slanjem papskog nuncija u BiH sredinom 1993. godine. Ni to eminentno "crkveno upozorenje" nije, od onih koji se u tzv. Herce-Bosni pitaju, bilo adekvatno shvaćeno, pa se Sveta stolica odlučila i na izricanje "posljednje opomene", realizirane činom promocije Vinka Puljića u kardinala. Vatikan se tim aktom jasno odredio u pogledu priznavanja Bosne kao samostalne i suverene države, razuvjerivši sve one koji su u smislu jasnoće tog odnosa spram Bosne bili skeptični. Veliki dio klera, franjevci pogotovo, kao i sami vrh tzv. Herceg-Bosne, međutim, nastavili su po starom, čekajući valjda lično uvjeravanje samog Svetog oca, koji, i pored očigledne želje i nastojanja, nije uspio posjetiti Sarajevo. Isuviše je naivno, u navedenom kontekstu, misliti kako je dekret biskupa Perića, kojim se franjevcima zabranjuje pastoralni rad u pet župa, pa i samom Mostaru, stvar lične inicijative, kako to oni javnosti hoće objasniti, podsjećajući svoje sljedbenike na kontinuitet tih sukoba koji su još šezdesetih godina kulminirali u Grudama. Te su godine, naime, pošto je biskup prognao tadašnjeg fratra iz Gruda, vjernici, uz povike da, "ako ne mogu imati fratra, neće ni popa", zazidali vrata koja su odzidana tek po odobrenju biskupa da se fratar može vratiti. Ovog se puta, međutim, o takvoj vrsti sukoba, očito, ne radi.
Ne treba ni na trenutak posumnjati da Perićeve inicijative imaju svoju "vatikansku pozadinu", čiji je on eksponent. Ukoliko, naravno, dosljedno poštuje crkvenu hijerarhiju, kao temelj postojanja crkvene organizacije, slagalo se to s "njegovom unutarnjom intimom" ili ne. Za narod, koga su do jučer franjevački svećenici bitno drukčije instruirali, takve odluke predstavljaju "neshvatljiv zaokret". Tu masu, stoga, nije ni bilo teško pokrenuti da bijes prema biskupovoj odluci pokaže i na ulici. Dobro obrađena, podgrijana i naprosto rasplakana govorima fratara, koji su tog jutra (19. marta) održali svoje posljednje mise u Mostaru, masa od nekoliko hiljada ljudi, uzvikujući parole: "Popovi, lopovi"; "Gdje su naši sinovi" i slične, krenula je u pravcu Katedrale. Teži incident spriječili su policajci Evropske uprave, postavljajući se između Katedrale i demonstranata.
Bitno drukčiji odnos Zapada, kojem je sam Vatikan dao jednodušnu podršku, politički materijaliziran u konceptu federacije, ne nailazi na razumijevanje franjevaca, kao i velikog broja ekstremno orijentiranih protivnika svakog oblika zajedničkog života, koji se otkrivaju kroz djelatnost i saopćenje Udruženja hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata, organizacije koja u hercegovačkim prilikama frizira oficijelno razmišljanje puka. Cijeli problem, međutim, franjevci vide u statusu Međugorja kao mjesta Gospina ukazanja.
"Ovo je suđenje Međugorju", ističe fra Jozo Zovko, glasoviti hercegovački franjevac, dodajući da je sam sotona preko ovog hercegovačkog konflikta pokušao baciti sjenu na Međugorje. Nijedno dosadašnje ukazanje u povijesti Crkve nije bilo podvrgnuto tako strogim ispitivanjima, mada između provedenih eksperimenata, teološko-filozofske razine i rezultata nema sukoba. Čitajući između reda Zovkine misli, moglo bi se veoma lahko zaključiti da je sotonina baza Rim, koji i pored svih nastojanja franjevaca odbija priznati Međugorje. Vatikan će se na takav potez, i pored činjenice da je problem Međugorja prilično star, teško odlučiti.
Shvatajući realnu opasnost od sličnih pojava i čuda, a koje bi mogle zamračiti "pogled" puka usmjerenog prema Rimu kao središtu katoličanstva, Vatikan se o pitanju Gospinog ukazanja u Međugorju nikad nije pozitivno odredio, Rim jasno izbjegava blagosloviti pojavu bilo kakvog alternativnog središta koje bi na račun već postojećeg mogao odvratiti pažnju vjerničke populacije.
Navedeni razlog i činjenica da se čudo o kojem je riječ javilo unutar podneblja opasno izraženog i latentno prisutnog unutar crkvenog separatizma, karakterističnog za Hercegovinu, bili su i ostali glavnim razlozima da se Rim, i "pored tog sklada u pogledu eksperimentalnih i filozofsko-teoloških dokaza", o kojima fra Zovko govori, nije odlučio priznati Međugorje. Bilo kako bilo, pred Crkvu i njene autoritete postavljeni su veoma teški i složeni zadaci koje, opet, isključivo Crkva može riješiti. Političke i druge svjetovne institucije taj veliki posao bez njezine saradnje ne mogu uspješno dovršiti.
(1995.)
Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.
Nema komentara:
Objavi komentar