Obavijest o Odluci visokog predstavnika da ukine zabranu izrečenu Anti Jelaviću Odlukom visokog predstavnika od 7. ožujka 2001. godine

http://www.ohr.int/obavijest-o-odluci-visokog-predstavnika-da-ukine-zabranu-izrecenu-anti-jelavicu-odlukom-visokog-predstavnika-od-7-ozujka-2001-godine-2/ 

89/14

Svojom Odlukom od 7. ožujka 2001.godine (“Odluka iz 2001.godine”), visoki predstavnik je smijenio gospodina Antu Jelavića s položaja člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Gospodin Jelavić je također prestao biti predsjednik političke stranke „HDZ BiH“. Navedenom Odlukom također je zabranjeno g. Jelaviću obnašanje bilo koje zvanične, izborne ili imenovane javne dužnosti i kandidiranje na izborima te dužnosti unutar političkih stranaka (“zabrana”). Odlukom iz 2001. godine je dalje izričito utvrđena mogućnost ukidanja zabrane prema isključivom nahođenju visokog predstavnika.

Na osnovu razmatranja predmeta g. Jelavića, odlučio sam da ovu zabranu ukinem. Gospodinu Anti Jelaviću se odlukom visokog predstavnika više ne zabranjuje da obnaša bilo koju zvaničnu, izbornu ili imenovanu javnu dužnost i kandidiranje na izborima te dužnost unutar političkih stranaka. Radi izbjegavanja svake sumnje, svaka zabrana koja proizlazi iz Odluke iz 2001. godine ovim se putem ukida.

Ovakav ishod opravdavaju načela pravičnosti, pravilnog upravljanja i razboritog ispunjavanja međunarodnog mandata visokog predstavnika, kojima se uzima u obzir ravnoteža između zaštite državne stabilnosti i prava pojedinaca.

Ovom Odlukom ne dovodi se u pitanje validnost Odluke iz 2001. godine. Ovom Odlukom ne ovlašćuje se g. Jelavić da se vrati na dužnosti s kojih je smijenjen na temelju Odluke iz 2001. godine. Također, ovom Odlukom, njemu se ne daje pravo na odštetu po osnovu bilo koje naknade, drugih oblika neostvarenih novčanih beneficija ili privilegija odnosno statusa koje je izgubio kao rezultat Odluke iz 2001. godine.

Ova Odluka ne predstavlja amnestiranje nego prospektivno ukidanje Odluke iz 2001. godine. Odluka iz 2001. godine se ne briše i ostaje kao integralni dio zakonodavne evidencije Bosne i Hercegovine.

Ovom Odlukom se ne utječe na rješenje niti se njome na drugi način ne prejudicira rješenje u bilo kojem pravnom postupku koji se vodi ili će se voditi unutar ili izvan Bosne i Hercegovine.

Ukoliko su odredbe ove Odluke u suprotnosti s domaćim zakonodavstvom u svezi s bilo kojim od predmeta koji su njom obuhvaćeni, ova Odluka će biti mjerodavna. Odluke visokog predstavnika imaju veću pravnu snagu i prednost u odnosu na domaće zakonodavstvo koje je s njima u suprotnosti. Ovom zakonodavnom izjavom deklarativno se obuhvaćaju postojeće i buduće odluke visokog predstavnika.

Ova Odluka stupa na snagu odmah i ne zahtijeva poduzimanje nikakvih dodatnih proceduralnih radnji.

Ova Odluka se objavljuje odmah u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.

Sarajevo, 19. kolovoza 2014.
Dr. Valentin Inzko
Visoki predstavnik

Odlukom povjerenika Inzka pomilovani Kalinić i društvo (Slobodna Dalmacija, 26. kolovoza 2009.)

 https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/regija/odlukom-povjerenika-inzka-pomilovani-kalinic-i-drustvo-64907

 

 Kao dio kontinuiranog procesa koji se tiče revidiranja odluka o smjenama, visoki predstavnik Valentin Inzko ukinuo je sankcije za četiri osobe koje su ranije smijenjene zbog opstruiranja implementacije mira u BiH.

Kako je priopćeno iz OHR-a, sankcije su ukinute bivšem predsjedniku Narodne skupštine RS i nekadašnjem lideru SDS-a Draganu Kaliniću, te Savi Kruniću, Jovi Kosmajcu i Nemanji Vasiću, koji su smijenjeni s izabranih i imenovanih funkcija i funkcija u političkim strankama u RS u lipnju 2004. godine.

Kako je obrazloženo, odluka je dio procesa koji je pokrenuo visoki predstavnik u ožujku 2005. godine. Također, ovom se odlukom navedeni pojedinci ne vraćaju na funkcije na kojima su se nalazili u vrijeme kad su smijenjeni.

Otkad je proces revidiranja započeo, sankcije su ukinute u 52 pojedinačna slučaja. Visoki su predstavnici, pozivajući se na “bonnska ovlaštenja”, smijenili 187 dužnosnika u BiH. Većina ih je bila iz SDS-a.

Među ostalima, smijenjeni su bivši predsjednik NSRS Kalinić, nekadašnji predsjednici RS Nikola Poplašen i Mirko Šarović, zatim hrvatski članovi Predsjedništva BiH Ante Jelavić i Dragan Čović.

Sa smjenama je prvi počeo Carlos Westendorp, a najviše je dužnosnika smijenio Paddy Ashdown. Inače, iz OHR-a su odbili komentirati medijske spekulacije kako je cilj rehabilitacije smijenjenih dužnosnika SDS-a najnovijom odlukom visokog predstavnika Valentina Inzka slabljenje pozicije premijera RS Milorada Dodika, odnosno njihovo ponovno angažiranje u političkom životu u svrhu jačanja opozicije u manjem bosanskohercegovačkom entitetu u kojemu apsolutnu vlast ima Dodikov SNSD.

D. PAŠIĆ

 

 

Ante Jelavić, zaboravljeni bjegunac i noćna mora bh. pravosuđa (S.H. za portal klix 17.01.2017.)

 

Jelavića je Sud BiH 2005. godine nepravomoćno osudio na 10 godina zatvora u slučaju "Hercegovačka banka" za zlopotrebu finansijske pomoći iz Republike Hrvatske namijenjene Hrvatima u BiH, i to po optužnici koja ga tereti za podrivanje ustavnog poretka, vojne i odbrambene moći zemlje te zlopotrebu položaja i ovlasti.

U trenutku izricanja presude on nije bio u BiH. Potom je Apelaciono vijeće poništilo presudu i naređeno je novo suđenje koje do danas nije održano. Za Jelavićem je raspisana potjernica, a on već godinama živi u Zagrebu.

O krivičnom postupku protiv Jelavića govorio je i odvjetnik Josip Muselimović:

"U pravosudnom sistemu BiH ne postoji opcija da se sudi u odsustvu okrivljene osobe, tako da je sada nastala pat pozicija. Moj stav je da Tužilaštvo BiH treba preispitati svoju optužnicu i obustaviti krivični postupak", kazao je Muselimović.

Dodaje da su radnje za koje se tereti njegov klijent stare 15 godina i više te da je je postupak protiv Jelavića besmislen.

"Po meni je rješenje sačekati zastaru krivičnog gonjenja ili povući optužnicu", poručuje advokat Muselimović.

 

 https://www.klix.ba/vijesti/bih/ante-jelavic-zaboravljeni-bjegunac-i-nocna-mora-bh-pravosudja/170117071?fbclid=IwAR0M4mlevXNyv8qamonHFGZlVIZmWwqLESVzQlzCkH_M9AkLVK-0_R30JMM

 

 

Nakon što su bosanskohercegovačke pravosudne institucije dobile obavijest od nadležnih organa Hrvatske da ta zemlja ne može pružiti međunarodnu pravu pomoć u slučaju Ante Jelavića, njegov advokat Josip Muselimović za Klix.ba je kazao da bi najbolje bilo da Tužilaštvo BiH odustane od tog slučaja.

U septembru 2016. godine BiH je službeno zatražila od Hrvatske da preuzme predmet iz 2004. gdje se optuženi Ante Jelavić tereti za podrivanje vojne i odbrambene moći te za zloupotrebu položaja i ovlasti u slučaju "hrvatska samouprava.

Jelavića je Sud BiH 2005. godine nepravomoćno osudio na 10 godina zatvora u slučaju "Hercegovačka banka" za zlopotrebu finansijske pomoći iz Republike Hrvatske namijenjene Hrvatima u BiH, i to po optužnici koja ga tereti za podrivanje ustavnog poretka, vojne i odbrambene moći zemlje te zlopotrebu položaja i ovlasti.

U trenutku izricanja presude on nije bio u BiH. Potom je Apelaciono vijeće poništilo presudu i naređeno je novo suđenje koje do danas nije održano. Za Jelavićem je raspisana potjernica, a on već godinama živi u Zagrebu.

U Tužilaštvu BiH nisu imali neki konkretan odgovor u slučaju narednih koraka koje planiraju poduzeti, već su samo poručili da će postupiti u skladu sa zakonom. Ipak, sudeći prema reakciji hrvatskih vlasti, Jelavić će i dalje ostati nerješena enigma i noćna mora bh. pravosuđa.

Jelavić je poručio da se ne želi pojaviti pred Sudom BiH.

"U pravosudnom sistemu BiH ne postoji opcija da se sudi u odsustvu okrivljene osobe, tako da je sada nastala pat pozicija. Moj stav je da Tužilaštvo BiH treba preispitati svoju optužnicu i obustaviti krivični postupak", kazao je Muselimović.

Dodaje da su radnje za koje se tereti njegov klijent stare 15 godina i više te da je je postupak protiv Jelavića besmislen.

"Po meni je rješenje sačekati zastaru krivičnog gonjenja ili povući optužnicu", poručuje advokat Muselimović.

Sada je na potezu Tužilaštvo i Sud BiH, koji trebaju pronaći način kako da procesuiraju odbjeglog Jelavića ili da u potpunosti odustanu od slučaja. Ako je suditi prema posljednjim reakcijama hrvatskih vlasti Jelavić će i dalje ostati nerješiva enigma i noćna mora bh. pravosuđa.

Trumpov čovjek za Hrvatsku: Da, ručao sam s Hernadijem! (Igor Alborghetti, Express 24 sata,

 

Trump's man for Croatia Robert Kohorst: "Yes, I had a lunch with Hernadi!" Trump's friend and donor, Robert Kohorst was Trump's Ambassador to Croatia until Trump lost elections. Following Trump's debacle at the last year's US elections, he left Croatia. In the interview to 24 sata, Kohorst confirmed that he had a lunch in Budapest with the main boss of INA/MOL, Zsolt Hernadi, despite the fact that Hernadi was wanted by INTERPOL at that time. Interpol decided to renew an arrest warrant for Hernadi issued by Croatia in November 2018. Hernadi has been indicted in Croatia for allegedly bribing former Croatian Prime Minister Ivo Sanader to allow MOL to become the key decision-maker in Croatian energy company INA, in which MOL is the biggest but not the majority shareholder.

In 2018 Croatia began the trial of Sanader, who served as prime minister from 2003 to 2009, and Hernadi in that case. Hernadi was tried in absentia. 

 

 https://express.24sata.hr/top-news/trumpov-covjek-za-hrvatsku-da-rucao-sam-s-hernadijem-20752?page=2&fbclid=IwAR1Np6vkEZ0sT9P5YyIpAPpWQOf2DICG5q0gLbDh3f6WRbo-ZENM8sUBEpo

 

 

Ambasador SAD-a u Hrvatskoj ne vidi problem što se druži s čovjekom za kojim je naše pravosuđe raspisalo tjeralicu

Robertu Bobu Kohorstu već je prošlo 14 mjeseci mandata u Republici Hrvatskoj. Nije uvijek bilo mirno. Kupnja izraelskih zrakoplova F-16, koja je naprasno propala, dosta je, barem kroz pisanje medija i diplomatske kuloare, opteretila odnose SAD-a i Hrvatske. Oko toga, pak, ambasador je prilično opušten. Razumije hrvatske postupke, zadovoljan je kako je ministar Krstičević vodio pregovore. I ne prihvaća da je to bilo čiji poraz ili neuspjeh.

Kao iskusni i uspješni biznismen, kojeg je predsjednik Trump imenovao za veleposlanika u Republici Hrvatskoj, hvali racionalnu odluku koju je oko zrakoplova donijela Vlada. Uostalom, i Hrvatska mu je kao destinacija legla. Istina, kako je rekao, nema namjeru, nakon mandata, tu kupiti nekretninu. Ipak, u svemu su presudili veleposlanikovi unuci s kojima, nakon odlaska iz Hrvatske, želi provoditi puno vremena.

No dovoljno je pogledati njegov službeni profil na Twitteru kako bi ste shvatili da on i njegova gospođa jako vole i uživaju u Hrvatskoj.

Kako biste ocijenili razinu sveukupnih odnosa SAD-a i Republike Hrvatske? Je li propast gotovo potpisanog ugovora o kupnji američkih borbenih zrakoplova iz Izraela, iz poznatih razloga, pogoršala relacije između Washingtona i Zagreba?

Hrvatska i Sjedinjene Američke Države imaju odličnu suradnju na mnogim područjima. Pogotovo u vojnom segmentu. Doista ne vidim da je program kupnje zrakoplova F-16 završio neuspjehom. Sve što se dogodilo je dio procesa. SAD je, u tom smislu, spreman pomoći ako Hrvatska to zatraži.

Sandra Šimunović/Pixsell

Istina je da je Izrael prihvatio odgovornost zato što ugovor o prodaji zrakoplova nije potpisan. Istodobno, mediji u Hrvatskoj nisu mogli izbjeći pisanje o razočaranju zbog tvrdog stava SAD-a. Nije li vaša vlada mogla učiniti više kako bi se spasio cijeli posao?

Moje je mišljenje da su Sjedinjene Američke Države snažno stajale u podršci tog posla. Učinili smo sve ono što se od nas tražilo. Uključujući i tzv. Third Party Transfer (dopuštenje za prodaju američke tehnologije trećoj strani, op.a.). Sjedinjene Američke Države nisu razočarane. Rekao sam da na sve ovo gledamo kao na proces i da je ovo samo jedan korak u tom procesu. Nadamo se da će Hrvatska, u konačnici, sklopiti pravi posao i kupiti zrakoplove.

Što to znači kad kažete sklopiti pravi posao? Imate li neke indicije što će se dogoditi s nabavkom novih borbenih zrakoplova ili što planira hrvatska strana u sljedećim mjesecima?

Vlada je, mislim, pokazala interes za nastavkom procesa odabira borbenog zrakoplova F-16. Nemamo specifične informacije koji su točno planovi hrvatske strane. No mi smo prenijeli vašoj Vladi spremnost da se uključimo u proces kad oni to zatraže.

Stalno naglašavate kako je SAD bio vrlo jasan o uvjetima prodaje zrakoplova, uključujući i zahtjev za demontažom izraelske elektronike prije isporuke Hrvatskoj. Zašto bi onda Izrael pristupio tenederu imajući na umu stroge američke odredbe koje bi, sasvim je jasno, ubile ugovor s Hrvatskom već na samom početku?

Čujte, nemam pojma kakve su bile nakane izraelske strane od ulaska u pregovore. Od početka je postojalo očekivanje da će zrakoplovi dobiti opremu sukladnu NATO standardima što je posebno važno za Hrvatsku. Ti zrakoplovi su morali biti u stanju komunicirati s drugim zrakoplovima kako bi postali dio vrijednih kapaciteta Saveza. Dakle, znalo se da će avioni trebati opremu koja je kompatibilna NATO-u. Ali zaista ne mogu ništa reći o tome kakve su bile namjere uključenih strana.

Što biste rekli na tvrdnje da je Hrvatska ispala kolateralna žrtva konflikta Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, a ne tek trapavi kupac, kako se to pisalo u hrvatskim medijima?

Ne bih rekao da je riječ o sukobu. Više o procesu. U svake pregovore su uključene različite strane. One trebaju postići dogovor s kojim će svi biti zadovoljni. Nije do toga došlo, a to je opet dio procesa. Ako Hrvatska želi, sad može ponovno pokrenuti nabavku borbenog zrakoplova. Vjerujem da će, na kraju, vaša zemlja učiniti ono što će za nju biti najbolje. Ništa nije propalo, to je proces kako bi se pronašlo najbolje rješenje.

Hoćete li biti razočarani ako Hrvatska, primjerice, kupi borbene zrakoplove koji nisu proizvedeni u Sjedinjenim Američkim Državama, unatoč vašem angažamanu?

Svakako bismo voljeli da Hrvatska kupi američke zrakoplove F-16. A koje točno, odlučit će Hrvatska. Ali da. Htjeli bismo da ih kupite.

Kako biste odgovorili na tvrdnje iz medija da je odluka o zaustavljaju prodaje izraelskih F-16 donesena ovdje, u ambasadi u Buzinu kraj Zagreba, a ne u Washingtonu?

Ovo veleposlanstvo, naše Ministarstvo vanjskih poslova i naše Ministarstvo obrane potpuno su podupirali prodaju zrakoplova Republici Hrvatskoj. Učinili smo sve što je bilo u našoj moći da Hrvatskoj omogućimo da postigne svoj cilj. Nismo vas blokirali ili se na taj način uplitali.

Sandra Šimunović/Pixsell

Što kažete na informacije da ste umalo bili proglašeni personom non grata?

Ne znam ništa o tome. Mislim da to nema veze s istinom niti da se o tome ozbiljno razgovaralo.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević bio je pod neviđenim pritiskom zbog toga jer nije potpisan ugovor. Kakvo je vaše mišljenje o pozivima hrvatske oporbe na njegovu ostavku?

Ministar Krstičević je sudjelovao u pregovorima i smatram da je učinio posao za svaku pohvalu. Ne mislim da je na meni da ocjenjujem njegove postupke. Ti su pregovori bili složeni, ali kako se to zna dogoditi u poslu, dvije strane, Hrvatska i Izrael, nisu postigle zadovoljavajući dogovor. Zato je Hrvatska odustala. Uvijek treba biti spreman reći ne ako niste zadovoljni ishodom. To je ispravna odluka Vlade RH koja je time, između ostaloga, zaštitila i sačuvala hrvatski proračun.

Održan je niz sastanaka između vas i ministra obrane. O čemu ste razgovarali, jeste li pružali neke savjete hrvatskoj strani i, ako jeste, koje?

Sadržaji sastanaka između predstavnika Vlade SAD-a i Republike Hrvatske su povjerljivi. Ne smijem ulazili u detalje. Tijekom pregovora trudili smo se pružati podršku kad je to od nas traženo. Ni u jednom trenutku nismo se neprimjereno postavili ili sprečavali pregovore.

Okej, ali jeste li kao američki diplomat s mandatom u Hrvatskoj razočarani činjenicom da ovaj posao nije uspio?

Nisam. Uopće. Mislim da je Hrvatska ispravno postupila odbacivši sporazum koji im nije osigurao ono što su željeli. Tako se i treba postaviti kad ne postižete ono što vam treba.

Sad iz vas kao da progovara biznismen...

Biznismen bi napravio istu stvar kao i političar. Treba zaštititi svoj novac, zaštititi proračun i postići ono što zapravo želite. Ako je za to potrebno više vremena ili drugi krug pregovora, neka tako bude. To je sasvim prihvatljivo. Hoću reći da je Hrvatska učinila baš ono što je trebala.

Kako će se razvijati američko-hrvatska vojna suradnja u budućnosti? Primjerice, Srbija je iz Rusije, Kine i Bjelorusije dobila značajne količine naoružanja i vojne opreme. Imajući na umu ne tako davna iskustva, Hrvatska nije baš sretna takvom situacijom. Slažete li se?

Ne znam što su to Rusija i druge države dale Srbiji, ali znam da SAD snažno podržava hrvatske oružane snage. Tijekom proteklih godina donirali smo Hrvatskoj više od pola milijarde dolara vojne opreme, uključujući borbene helikoptere Kiowa Warrior, borbena vozila i oklopna terenska vozila, pokretne kuhinje, dva Black Hawk helikoptera vrijedna više od 50 milijuna dolara... Dakle, snažno podupiremo hrvatske oružane snage kako u opremi, tako i u obuci koju organiziramo za hrvatske časnike na američkim vojnim učilištima. Nije, naravno, sve u vojnoj opremi, važan je stupanj znanje i obuke. Mi, dakle, vjerujemo da imamo posebno vojno partnerstvo s Hrvatskom.

Možete li, molim vas, objasniti koji je financijski interes Republike Hrvatske u gradnji LNG terminala koji snažno gura i podržava vaša vlada u Washingtonu?

LNG terminal se planira već godinama. Jako sam sretan što se sad cijela stvar realizira. Ovo je strateški projekt za Hrvatsku i ovu regiju. Uz to, to je zaista projekt Europske unije i Hrvatske. Oni daju više od 100 milijuna eura što pokazuje njihovu snažnu predanost energetskoj diversifikaciji i sigurnosti. Mogu također radosno dodati da će Sjedinjene Američke Države poduprijeti projekt. LNG terminal će, dakle, biti vrlo velika prednost za cijelu regiju te će isto tako potvrditi da je Hrvatska kredibilan partner unutar Europske unije.

 

Sigurno, Hrvatska će dobiti izvor plina, ali tu neće biti neke financijske dobiti za nas. Zašto je tome tako? 

 

Nisam siguran da je tako. Pričekajmo desetak godina. Cijene plina rastu i padaju. Imati na raspolaganju još jedan izvor energije omogućuje bolju poziciju u pregovorima oko niže cijene plina s drugim proizvođačima. Iako to ne možete izravno povezati s gubitkom ili dobiti na LNG terminalu, ukupna cijena plina na tržištu mogla bi biti niža i tako dovesti do visoke stope povrata na ovoj investiciji. S druge strane, LNG terminal pruža sigurnost opskrbe plinom. Imate još jedan izvor. Cijene plina su jedno, ali uopće nemati plin je problem posebne vrste. Rekao bih da gradnja LNG terminala pruža mogućnost držanja cijena plina pod kontrolom i sigurnost opskrbe.

 

 

Gospodin ambasador Azimov kaže da njegova država, Rusija, vidi interes u kupnji mađarskih dionica Ine. Što vi mislite o tim namjerama? 

 

Nemam pojma koje su njihove namjere. Ono što znam jest to da je hrvatska Vlada poduzela prve korake i krenula u pravom smjeru. Angažirali su konzultante koji će im pomoći odrediti vrijednost kompanije. Ne možeš kupiti nešto ako ne znaš koliko vrijedi. To je prvi korak. Kad to bude gotovo, trebali bi se raspitati tko bi bio dobar investitor. Ovo je bitno - nije važno da ima potreban novac, nego da Hrvatskoj bude dobar i dugoročan partner. Iz poslovnog iskustva znam da nije uvijek dobro uzeti novac od onoga koji ga ima samo zato što ga ima. Morate dijeliti zajedničke dugoročne interese. Nadam se da će, tijekom tog procesa, američke tvrtke pozorno ispitati mogućnost ulaganja i dati financijsku ponudu. Već sad su neke američke tvrtke pokazale interes. 

 

Velike tvrtke? 

 

Naravno. To je velika investicija. Prilično sam uvjeren da će, kad dođe vrijeme, američke tvrtke dati ponude i biti pouzdan hrvatski partner. 

 

Lijepo, a kolika je razina potrebnog ulaganja? Neka vaša procjena? 

 

Ne znam. Premalo je dionica na tržištu da bi se mogla postaviti neka utemeljena procjena vrijednosti. Svakako, to je skupi pothvat. Puno više od milijarde dolara. Potrebni su eksperti, poput ovih koje je angažirala vaša Vlada, da bi se utvrdila dugoročna vrijednost. 

 

U redu, ali koliko su Rusi ozbiljni u najavama kupnje mađarskih dionica Ine? Ili je to tek stanoviti test američkih namjera u regiji? 

 

Pa, nisam sasvim siguran da je to samo test. Mislim da pokazuju stanoviti interes za kupnjom. Ali ako žele kupiti Inu, neka daju ponudu baš kao i drugi ponuđači. Hrvatska mora procijeniti dvije stvari. Iznos ponude i tko bi joj bio najbolji partner. 

 

 Ipak, zbunjuje pozicija u kojoj ne bi trebalo išta iz energetskog sektora prodati Rusima, a istodobno nema američkih ulaganja. Možete li to malo objasniti? 

 

Nije nam u interesu zaustaviti Ruse. Želimo nešto drugo: diversificirati opskrbu i omogućiti postizanje povoljnijih cijena plina. To je uloga LNG terminala. To je kao kad kupujete osiguranje za vašu kuću. Ako ne izgori, jeste li taj novac uludo potrošili? Naravno da niste. Imali ste osiguranu imovinu. I LNG će u budućnosti osigurati redovitu opskrbu plinom po povoljnim cijenama. I ako bude stajao nešto novca, svejedno će biti dragocjeno imati takvu vrstu osiguranja. Mi stojimo uz projekt, ali nemamo nikakav financijski interes. Možda hoćemo, a možda i nećemo prodavati plin. Koncentriramo se na to da ova regija bude sigurna i stabilna. Energija je važna komponenta u tome. 

 

Čuo sam da ste se, prije nekoliko tjedana, trebali susresti s glavnim šefom MOL-a Zsoltom Hernadijem u Budimpešti? Jeste li?

 

 Da. Bili smo na ručku.

Jeste li s njim razgovarali o ruskoj ponudi za MOL-ove dionice Ine? 

 

Ne bih ulazio u detalje našega razgovora. Naravno da smo se dotakli svih energetskih tema u ovoj regiji. On o tome zna puno. Vidite, nadam se da će Mađari i Hrvati biti u stanju zajedno sjesti te dogovoriti kupnju plina preko LNG terminala. Mislim da Hrvatska sad, baš zbog LNG terminala, može sasvim ravnopravno pregovarati i postići sporazum u kojemu će sudjelovati obje strane. 

 

Ok, razumijem. Znate li, gospodine Kohorst, da Zsolta Hernadija godinama traže pravosudna tijela Republike Hrvatske? 

 

Čitao sam o tome. 

 

I kako onda mislite da će na susret američkog veleposlanika u Hrvatskoj s Hernadijem reagirati Vlada RH? 

 

Samo smo bili na ručku. Nema tu ništa dubinskog ili ozbiljnog. Mislim da je bilo korisno čuti što on ima reći oko energetike. Nemam nikakav komentar oko njegove optužnice. On, očito, nije osuđen zbog kriminala (kršenja zakona)... ...dok nije osuđen smatra se nevinim... Barem tako funkcionira pravni sustav u Sjedinjenim Američkim Državama. Vjerujem da je tako i u Hrvatskoj. 

 

Nedavno ste podržali izjavu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja se potpuno ogradila od ustaškog pozdrava 'Za dom spremni'. U međuvremenu je malo promijenila stajalište rekavši da je u nekim situacijama ipak prihvatljiv. Imate li neki komentar? 

 

Trebali biste pitati gospođu predsjednicu koja je njezina pozicija. Moje je mišljenje da bi svi trebali uživati fundamentalne slobode: govora i medija. S druge strane, to ne znači da bi svi trebali govoriti što im pada na pamet. Pojedinci bi trebali voditi računa kad daju neprikladne izjave i kloniti se toga. 

 

Novinari se bune da hrvatska Vlada kontrolira medije?  

 

Općenito sam mišljenja da Vlada RH poštuje slobodu medija i slobodu govora. Nadam se da će tako ostati. Zabrinut sam zbog broja sudskih tužbi protiv novinara. Time bi se trebalo baviti i ne dopustiti da stvar ode predaleko. Novinari također imaju obvezu istinito izvještavati. Dakle, mora postojati ravnoteža između slobode medija i odgovornosti novinara koji trebaju izvještavati istinito. Stranica 2/2

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/top-news/trumpov-covjek-za-hrvatsku-da-rucao-sam-s-hernadijem-20752?page=2 - express.24sata.hr

Posebna veza Valentina Inzka i Međugorja (portal Republika, 26.06.2020.)

 

"Evo me u Međugorju, baš kao i 24. 6. 1982. kada sam bio u bivšoj Jugoslaviji mladi ataše austrijske ambasade za tisak i kulturu. U međuvremenu, bio sam u Međugorju bezbroj puta, a samo u ovom mjesecu dva puta" (lipanj, 2020. tijekom epidemije korone)

Inače, Visoki predstavnik za BiH dolazi iz obitelji koja je dala šest katoličkih svećenika.

 

 https://republikainfo.com/posebna-veza-valentina-inzka-i-medugorja/?fbclid=IwAR1fCULzmfChGaKMEE09Q45dEOsnI55v2RXKUUKu62pboQI81iALwVPNTVQ

 

 

Visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko veliki je prijatelj Međugorja i redoviti je posjetitelj tog hercegovačkog svetišta mira. Povezanost Inzka i Međugorja traje još od 1982. godine kada je austrijski diplomata prvi put posjetio malo mjesto gdje se nekolicini djece 1981. godine na jednom brdašcu ukazala Gospa. Inzko je tada bio na dužnosti u austrijskom Veleposlanstvu u Beogradu, gdje je radio kao mladi ataše za tisak i kulturu.

Bez obzira na pandemiju korona virusa Inzko je i ove godine nekoliko puta boravio u Međugorju, a samo u lipnju dva puta…

 -Evo me u Međugorju, baš kao i 24. 6. 1982. kada sam bio u bivšoj Jugoslaviji mladi ataše austrijske ambasade za tisak i kulturu. U međuvremenu, bio sam u Međugorju bezbroj puta, a samo u ovom mjesecu dva puta. 1982. godine, oko crkve svugdje je bila trava, nije bilo nijednog pansiona, a spavao sam u kolima. Sada su svugdje pansioni, a malo je ostalo trave. Siguran sam da će sve ovo proći i da će Međugorje biti još jači centar molitve, ispovijedanja i pomirenja, kazao je Inzko za Dnevni list prilikom posljednje posjete hercegovačkom svetištu.

Prije 38 godina, na prvu obljetnicu ukazanja, Inzko je došao na nagovor austrijskog novinara Kurta Seinitza iz Beča (KRONENZEITUNG) koji je došao pratiti što se to događa u Hercegovini.

 Zanimljivo, Inzka i Seinitza tada nisu htjeli primiti u tadašnjem praznom Hotelu Čitluk jer se nisu najavili preko protokola u Beogradu, što jasno govori kako je tadašnji državni sustav funkcionirao.

Inzko je uvijek napominjao da je molitva u Međugorju poseban osjećaj, a nerijetko je isticao da ne može zamisliti život bez vjere te da je svaki pravi vjernik ujedno i čovjek dobre volje. Inače, Visoki predstavnik za BiH dolazi iz obitelji koja je dala šest katoličkih svećenika, a učinio je puno po pitanju međureligijskog dijaloga u našoj zemlji konstantno propagirajući prijateljstvo i poštivanje svake vjere.

(Izvor: Dnevni list)

Hrvatski Sokrat, a ne Göring (autor: don Željko Majić, Crkva na kamenu, 1.12.2017.)

 Tekst don Željka Majića, čelnog čovjeka Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan objavljen u Crkvi na kamenu u kojem 2017. godine slavi Slobodana Praljka. Podsjetimo se - Caritasom BiH predsjedava Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski i metropolit. Don Željko Majić je inače uzdanica don Ratka Perića koji je život posvetio beatifikaciji nažalost neosuđenog ratnog zločinca Alojzija Stepinca. Majić i Perić su slavni u Hercegovini po zalaganju protiv Istanbulske konvencije koja ima za cilj sprječavanje nasilja, zaštitu žrtava i "okončavanje nekažnjivosti počinitelja", koju predstavljaju kao "trojanskog konja"i rak koji se predstavlja da štiti žene od nasilja u obitelji. Citiram: "A budući da je u tu konvenciju ugrađen „rod“, iz kojega proizlazi da se može muško za muško udati, a da se žena ženom može oženiti, onda se time žena ne brani i ne štiti od nasilja nego se nad njom vrši nasilje u njezinoj naravi, u njezinoj naravnoj ženskoj ulozi supruge i zadaći majke. Vidiš li da je to rak protiv kojega se naravno boriš i u sebi, i u svojoj kući, i u svome razredu, i u svome društvu. Neka nam u tome pomogne Duh Sveti koji želi da budemo njegovi, po-Božjem zakonu, po zakonu koji je Bog ugradio u našu ljudsku – mušku i žensku narav, a ne u besmisleni „rod“ da možeš stati pred matičara i reći da si žensko, a ti muško!" Biskup Perić je poznat kao negator ukazanja djevice Marije u Međugorju, kao i po tome što se nije odazvao pozivu da bude prisutan na svečanom otvorenju Starog mosta. Perić je napisao Mati Bobanu, predsjedniku HZ H-B 27.08.1993.: "Molim Boga da uspostava i proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosna budu protumačeni i u našem hrvatskom narodu i drugdje kao autentičan izraz ostvarenja njegovih višestoljetnih opravdanih težnji za vlastitom državnom suverenošću na prostorima Bosne i Hercegovine (...) U pouzdanoj nadi da će slične uspostave Republika susjednih naroda što prije omogućiti prestanak krvave be-ha krize i navijestiti zoru željena mira, pozdravljam cio Skup hrvatskih zastupnika." (Pismo Mati Bobanu, u Za pravedan mir, Biskupski ordinarijat Mostar u ratnoj drami 1990-1994., Mostar 1995., str. 198.-199.). Prema pisanju portala Novosti, biskup Ratko Perić, franjevački provincijal fra Ivan Sesar i Vatikan devet godina krili su od javnosti i policije prijavu za pedofiliju u dječjem domu ‘Ivan Pavao II’ u Čitluku. 

 

 https://www.cnak.ba/kolumne/pod-povecalom/hrvatski-sokrat-a-ne-goring/?fbclid=IwAR3z7cczVn-snEKlZHoEyr5vnH9oLV_A5pdT-f3Jzj4R08k95l_1KSUjxls

 

 

Svakomu tko se laća pera i otvara knjigu da pročita koje suvislo slovo poznata je sudbina Sokrata, Platonova učitelja, koji je živio prije skoro dvije i pol tisuće godina (Atena, 469.-399. prije Krista). Velik filozof, etičar, a u mladosti i hrabar atenski ratnik, cijeli je svoj život posvetio pitanju razludžbe dobra i zla. Optužen da kvari mladež, osuđen je na smrt. Dok je čekao izvršenje presude, iako su mu neki predlagali bijeg, on je sam sebi presudio; uzeo je smrtonosan otrov.

Lik generala Slobodana Praljka i čin kojim je zaključio ovozemnu trku neodoljivo podsjećaju da je sebi zasigurno priskrbio naziv hrvatski Sokrat. Čovjek sa završena tri fakulteta, hrvatski ratnik i general, nakon ubitačnih 13 godina i 8 mjeseci borbe za istinu i pravdu, kada je shvatio da je istina sudskom presudom nepovratno smrskana, pred očima cijeloga svijeta, iako je prema pravilima suda ubrzo mogao “uživati” lažan mir i slobodu, popio je otrov i domalo preminuo. Scena iz haške sudnice, iako je predsjedavajući sudskoga vijeća istom hladnoćom kojom je obrazlagao njegovu “krivnju” i potvrdivši mu već dosuđenih 20 godina zatvora, da se sakrije što se u tom trenutku u sudnici zbiva, naredio da se usred drame “spusti zastor”, ostat će trajno urezana ne samo u srce hrvatskih domoljuba nego u savjesti sudaca, tužitelja i njihovih nalogodavaca te ući u knjige kaznenoga zakonodavstva, sudskih praksa i političke instrumentalizacije sudova, jednako nacionalnih i međunarodnih. Posljednji generalski prijavak: “Suci! Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!”, popraćen drhtavim ispijanjem supstance još će dugo, pa i kada nas ne bude, odzvanjati ne samo sudskim hodnicima nego i na katedrama pravnih fakulteta. I, gle apsurda, upravo će to ostati kao trajno obilježje haškoga 24-godišnjega sudovanja. I pojedinačna pravda, koje je bilo, ostat će u sjeni ove velike nepravde u kojoj se General ubio a sud samoubio. Zaboravit će se, a već su se i zaboravila, mnoga imena koja su pred sudom prodefilirala bilo kao optuženici bilo kao pravi ili lažni svjedoci, odvjetnici, tužitelji i sudci raspravnoga ili prizivnoga vijeća. General će Praljak ostati. Njegov završni čin i krik te još više snaga dokaza, kada dođe vrijeme da se sine ira et studio bude vrjednovao rad suda, vjerujemo, otvorit će vrata istine koja je na strani Generala. Stoga su u pravu oni koji kažu da smrt generala Praljka nije besplodna. Istina će nas osloboditi od svih političkih dogovora i zakulisnih igara. Stoga i poziv obitelji i svim poštovateljima Generalova života i djela, svemu hrvatskom narodu koji je ovom presudom na poseban način pogođen, da dignu glavu jer će nam istina, i samo istina dati istinsku slobodu. I ona će zasjati u svome sjaju.

Haško je tužiteljstvo generala Praljka usporedilo sa zloglasnim visokim dužnosnikom – drugim čovjekom nacističke Njemačke i Hitlerovim dogovorenim nasljednikom Hermanom Wilhelmom Göringom (1893.-1946.), koji je u poraću, pod optužbom za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, na Nürnberškom procesu pobjednika, osuđen na smrt vješanjem. No, u noći prije izvršenja presude popio je tabletu smrtonosna cijanida. Ovom usporedbom kao da su tužitelji sugerirali kako bi trebao i general Praljak završiti. Ali sam im je General u završnoj riječi, 21. veljače 2011., na ovu poredbu uzvratio ovim usporedbama: “Pa da opišem ulogu Göringa, s kojim likom bih, po tužiteljstvu, ja trebao biti sukladan.
– Taj je ‘Göring’ smjestio svoje ‘Židove’ [Muslimane] u svoju vikendicu i brinuo se o njima.
– Smjestio je svoje ‘Židove’ u stan u Zagrebu, hranio i liječio.
– Išao je na snajpersku vatru kod vojarne JNA u Grabovini [kod Čapljine] kako bi spasio žene svojih neprijatelja.
– Tijelom zaštitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama.
– Izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijetnjom oružja. Ne sam. Logor su držali pripadnici HOS-a – pretežno Muslimani.
– Izvlačio ranjene ‘Židove’ – Muslimane iz bolnice u istočnom Mostaru. Ne sam.
– Organizirao izvlačenje i prebacivanje i smještaj 15 tisuća ‘Židova’ – Muslimana iz Stoca i Dubravske visoravni splavi preko Neretve.
– Prevezao ranjenu Muslimanku – ‘Židovku’ helikopterom iz istočnog Mostara u Split. Ne sam.
– ‘Židovsku’ [muslimansku] obitelj s djetetom oboljelim od leukemije preuzeo kod Uskoplja i prebacio u Split na liječenje. Omogućio im stjecanje hrvatskog državljanstva kako bi na teret hrvatskog proračuna mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Ne sam.”

I tako redom činjenicu za činjenicom ispaljivao je General. I mogao je toga još više. Ali, pola sata predviđenih da kaže tko je zapravo on i kako se ponašao u ratu brzo je isteklo.

Haški sud, a i mnogi zagovornici ove, po mišljenju mnogih, sramotne presude, ništa od toga nisu htjeli čuti, istinitost provjeriti ili svjedoke koji bi to sve potvrdili preslušati. Zato su čuli da se ne odriče dr. Franje Tuđmana, prvoga hrvatskog predsjednika, težnje hrvatskoga naroda za slobodom i potrebom obrane u kojoj je dao neprocjenjiv prinos; čuli su, ako je težnja za slobodom i domoljublje nacionalizam, da je on nacionalist! I, ne samo da se čini, to je u fantomskoj konstrukciji udružena zločinačkog pothvata bilo presudno te je sud, “pogrješnom primjenom spoznaja nekih od društvenih znanosti učinio da postane moguće ono što nije bilo moguće, jednostavno ono što nije jednostavno”, presudio po političkoj odluci i sili a ne po istini i pravdi. A on je, u velikoj samosvijesti da nije kriv, “ne prema osjećaju nego hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta”, dopuštajući da njegov “zaključak može biti pogrješan i poštujući pravo opovrgljivosti svakoga zaključka ili stava”, pozvao sud da mu se dokaže osobna krivnja uz obećanje da će on sam, otvoreno i hrabro, preispitati svoje stajalište o vlastitoj odgovornosti te “ako spoznam pogrešku, izdržati kaznu jer se radi o pravičnom sudu te izdržavajući kaznu i sam vidjeti gdje, kako i kada je mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom”. Ovaj njegov dramatičan vapaj za istinom i pravdom od svih sudaca, jednako raspravnoga i prizivnoga vijeća, čuo je samo sudac Antonetti, predsjednik raspravnoga vijeća. Stoga su u pravu oni koji kažu da toga žalosnog dana na prežalosnu sudu suicid nije dramatski izvršio general Praljak nego haški sud i tzv. međunarodna pravda, izrekavši mu tragedijski finale.

Oni koji su bili u redovitu kontaktu s generalom Praljkom svjedoče da je u posljednje vrijeme znao češće citirati ovaj Shakespeareov sonet:
Umoran vapim ja za smrću trajno,
Kad vidim prâvû Zaslugu u Bijedi,
I jadno Ništa odjevèno sjajno,
I čistu Vjernost čija riječ ne vrijedi,
I zlatnu čast na krîvo dátu mjestu,
I djevičànsku čednost kao drolju,
I Savršenstvo ukaljano često,
I Moć što Slabost uzima joj volju,
I Znanje što mu Vlasti vežu usta,
I Ludost koja nadzirat Um zna,
I Iskrenost što tek je Glupost pûsta,
I Dòbro što je rob u službi Zla:
Umoran rado ù smrt bih i tamu,
Kad ljubav ne bih tim pustio samu.

Na žalost, umoran i razočaran u čovjeka, u sud i njegovu pravičnost i pravdu, koji pravu Zaslugu vidi u Bijedi, a Znanje u Vlasti što mu veže usta, i Ludost znade nadzirati Razum i Dobro robovat u službi Zla, napustio je ljubav prema ovozemnom životu upirući prstom u vječnu istinu i pravdu koja je moćna dati novi život. Učinio je ono što je kao vojnik i general smatrao časnim poput Hanibala: ne dati se u ruke dušmana. Po kršćanskom nauku i katoličkoj moralci ovaj se čin ne može smatrati Bogu milom žrtvom. Zato i naše molitve za pokoj njegove duše; da mu milosrdan Otac bude istinit i pravedan Sudac, dobro nagradi a zlo oprosti, istinom ga obasja i ljubavlju zagrli; obitelji bude utjeha i snaga; njegovim suuznicima i supatnicima u Haagu i drugim pritvorima i kazamatima kao i svima živima poziv da uvijek težimo za istinom i pravdom, mirom i ljubavlju, tim stupovima blagoslovljene sadašnjosti, sretne budućnosti i vječne sreće na nebesima.

Don Željko Maj

 

 

BOSNIA - INSIDE THE MIND OF KOMSIC'S CHIEF OF STAFF (WikiLeaks Cables https://wikileaks.org/plusd/cables/07SARAJEVO1177_a.html?fbclid=IwAR1L7bDjcgWMy1HVoVld3cAfRNLkBwwBRzUArNKd7g5NqIG7zd62Sc0on68)

B. SARAJEVO 674 

Classified By: DCM Judith Cefkin. 

Reasons 1.4 (b) and (d). 

1. (C) SUMMARY: On July 6, Zeljko Komsic, the Croat member of Bosnia's Tri-Presidency, will take over the rotating chairmanship of the Presidency from the Serb member, Nebojsa Radmanovic. Radmanovic has, in our estimation, turned in a solid performance. Komsic's chairmanship comes at a particularly sensitive time given Bosnia's heated political environment and our expectation that the Presidency will take up several issues of crucial importance to our bilateral relationship, including issues associated with Bosnia's Iraq deployment. Our dealings with President Komsic and his staff to date raise questions in our mind about how effective Komsic might be as Presidency Chairman. Recent conversations with Komsic's Chief of Staff Amir Ibrovic, during which he outlined what he claimed was Komsic's political strategy, have done nothing to allay those concerns. END SUMMARY. Radmanovic Turns in Positive Performance --------------------------------------- 

2. (C) The rotating chairmanship of the Bosnian Tri-Presidency will shift from Bosnian-Serb President Nebojsa Radmanovic to Bosnian-Croat President Zeljko Komsic on July 6. While the position carries few additional responsibilities, the Presidency Chairman plays an important role in setting the Presidency's agenda. Ideally, the Chairman should also play the role of consensus builder among his colleagues. While the political climate in Bosnia has steadily worsened since the 2006 elections, we have been largely pleased with Radmanovic's performance. Although he overreacted to Bosniak member of the Tri-Presidency Haris Silajdzic's attempts to confront Serbia over the February 26 International Court of Justice (ICJ) verdict (Ref A), Radmanovic has been instrumental in securing Presidency approval for several key items on our bilateral agenda, including extending the Bosnian military deployment to Iraq, arranging the Presidency visit to Iraq, and donating of surplus arms to the Afghan National Army. We have also found his staff to be competent and professional. Komsic Prepares to Take Charge ------------------------------ 

3. (C) We expect our engagement with the Presidency to be at least as intense under Komsic's chairmanship as it was under Radmanovic's. There will be a continuing need to encourage the Presidency to a play a constructive role in the myriad political crises plaguing Bosnia. We also anticipate dealing with Komsic on a range of important bilateral issues, such as possible change of mission scenarios for Bosnia's Iraq deployment, further implementation of defense reform, and insulating Bosnia from political fallout associated with the Kosovo final status process. Thus far, our dealings with Komsic and his staff do not suggest that they possess the political maturity or gravitas required to manage effectively these or other issues. His staff are politically inexperienced and several hold second jobs, which appear to take priority over their presidential responsibilities. They are also often unable or unwilling to engage in serious substantive discussions (Ref B). Our concerns have been reinforced by our exchanges with Radmanovic's and Silajdzic's aides, who complain to us regularly about the performance of Komsic's staff - one of the few matters on which they agree. 

 Amir Ibrovic - Komsic's "Strategist" and Chief of Staff --------------------------------------------- ---------- 4. (C) Komsic's Chief of Staff, childhood friend, campaign manager, and owner of Sarajevo's popular "Tito Bar," controls Komsic's "cabinet." Komsic gave Ibrovic carte blanche to assemble his Presidency team, and Ibrovic freely admits he chose to hire close friends rather than experienced political operatives, most of whom do not have strong ties to Komsic's Social Democratic Party (SDP). In several exchanges with us, Ibrovic claimed that Komsic does not view himself as particularly indebted to SDP, one reason Ibrovic felt no obligation to staff his office from within the party. He SARAJEVO 00001177 002 OF 003 also said that Komsic has often rebuffed requests by SDP Chairman Zlatko Lagumdzija to toe the party line. According to Ibrovic, Komsic wants to be seen as a unifying political figure capable of serving as President or Prime Minister of a post-Dayton Bosnian state. Ibrovic argued that this is possible if Komsic exploits his image as a "war hero" and presents himself as a decisive leader, who rises above the country's ethnic divisions a la Tito (Note: Komsic has cited Tito as a role model, and his office is decorated with a large portrait of Tito. End Note.) 5. (C) Ibrovic pointed to several recent events that were designed to demonstrate this, including Komsic's appearance at a military ceremony wearing his Golden Lilly decoration from the Bosniak Army of Bosnia-Herzegovina (ABiH) and his trip to Iraq with other members of the Presidency, during which he wore a specially-designed military uniform. Even before the Presidency returned from Iraq, the weekly newsmagazine Slobodna Bosna prominently featured Komsic's "Diary from Baghdad," that included an almost minute by minute summary of his travel along with numerous pictures of Komsic -- in uniform -- in Iraq. Ibrovic also sees Komsic repeated calls for a full investigation into allegations of war crimes in Bugojno in 1993 as crucial to establishing his cross-ethnic appeal, particularly among Croats, many of whom consider him a traitor for fighting with the ABiH rather than the Croat Defense Council (HVO) during the 1992-1995 war. The Bugojno case, which involves the disappearance of Bosnian-Croats from the town, has repeatedly ensnared Defense Minister Selmo Cikotic, who was serving as ABiH commander in the region at the time. The World According to Komsic (According to Ibrovic) --------------------------------------------- ------- 6. (C) Ibrovic, echoing previous statements by Komsic to the Ambassador, told us that Komsic believes it would be foolish to openly challenge Silajdzic at this time. Political reality required Komsic enable rather than confront the Bosniak member of the Tri-Presidency, Ibrovic explained. Komsic's strategy was "to wait out" Silajdzic, who he anticipated would inevitably overreach, which he was already perilously close to doing over Srebrenica. Ibrovic argued that feelings of moral and political culpability were behind Siljadzic's position on Srebrenica. Ibrovic claimed that Bosnian lawyers managing the ICJ case against Serbia had access to documents from the Yugoslav Defense Council, despite their public assertions to the contrary, but that the lawyers chose not to use them because the documents included references to discussions about territorial divisions between Belgrade and former Bosnia President Alija Izbetgovic and Silajdzic. (Comment: Accusations that the Bosniak leadership "sacrificed" Srebrenica to the Serbs surfaced immediately after the enclave's fall. Regardless of their truth, Silajdzic may feel some guilt for presiding over Srebenica's fall - he was PM and FM at the time. Ibrovic's claims that Bosniak lawyers intentionally covered up documents that would have incriminated Silajdzic do not strike us as credible. End Comment.) Radmanovic the Communist ------------------------ 7. (C) Ibrovic said that he and Komsic respected Radmanovic and see him as a partner on most issues. Ibrovic and Komsic believe he is angling to fill the RS leadership vacuum "after Dodik inevitably overreaches." (Comment: Silajdzic's staff have also claimed that Radmanovic's long-term political aim was to challenge Dodik. End Comment.) Ibrovic said that in his and his boss's assessment, Radmanovic was a "Communist, not a Serb." To illustrate this point, Ibrovic said that Radmanovic used the traditional Serb military greeting "God help you, heroes" during the ceremony for the Bosnian army's RS regiment, but afterwards personally apologized to Komsic. According to Ibrovic, Radmanovic said Dodik had "forced" him to use the greeting, but that he personally found it distasteful. Radmanovic's uncomfortable relationship with Serb nationalism would make it difficult for him to usurp Dodik's political position, Ibrovic asserted. Comment SARAJEVO 00001177 003 OF 003 ------- 8. (C) Ibrovic believes he has created a "brilliant" political strategy for positioning Komsic as Bosnia's savior once the current storm of ethQc politics runs its course. Ibrovic is a mercurial character given to theatrical, angry outbursts and widely rumored to be an alcoholic, so we take some of his claims with a grain of salt. Nonetheless, Radmanovic's and Silajdzic's staff confirm that Ibrovic is the only advisor to whom Komsic really listens. In this context, Ibrovic's perceptions may matter more than political reality, and it certainly is true that Komsic used the Presidency's Iraq trip for some political showboating. In any case, Komsic's performance to date has not fulfilled the high hopes we and many others had for him in the wake of the October 2006 general elections. It is difficult to imagine Komsic, in his current incarnation, as an effective chairman of the Presidency, which is likely to further complicate efforts to accomplish our objectives in Bosnia over the next 8 months. MCELHANEY

Elita BiH je u Tutinoj kući imala kokainske partyje (Express express.24sata.hr

 

 https://express.24sata.hr/top-news/elita-bih-je-u-tutinoj-kuci-imala-kokainske-partyje-12810?page=2&fbclid=IwAR0mlMcTmrtZXPiAhQl4zMwNZh8SzCRATT-1FYXAmgo0s0-_M-MIwFq0LvI

 "Pred reprezentativnim gostima i novinarima, Naletilić se u njoj pokazivao kao konzervativni, premda ponešto razmaženi patrijarh za čije se ekskluzivno muško domaćinstvo brine jedna od njegovih sestara. Podalje od pogleda javnosti, kuća je funkcionirala kao jazbina hercegovačkog jet seta, poprište ljubavnih skandala, ali i zapovjedni stožer, zatvor i tajno stratište. Prema Marinovljevu svjedočenju, u njoj je Naletilićev prijatelj Franjo Zlomislić za lokalne hercegovačke bogataše organizirao kokainske seanse koje su nerijetko završavale kao orgije s plaćenim prostitutkama. Tu je Naletilić udomljavao kratkotrajne i mnogobrojne Ijubavnice, izabrane uglavnom medu udanim ženama, koje su ga relaksirale pričama o svojim bračnim dramama ili muževima "rogonjama"."

 

Ukratko, kao osobni instrument "norvalca" Šuška, Kažnjenička bojna i sve ostale specijalne postrojbe HVO-a pod Naletilićevom tajnom kontrolom obavljale su najvažniju zadaću iz HDZ-ova programa: ostvarenje Velike Hrvatske, u prvoj varijanti do Drine, u skromnijoj - do istočnog Mostara. Zločinački politički ciljevi, opet logikom stvari, tražili su iste takve izvršitelje, zločince, gangstere i kriminalce koji su, nakon nekoliko službenih Tuđmanovih amnestija, pušteni iz zatvora, odjeveni u uniforme s hrvatskim vojnim oznakama i uzdignuti u ratne heroje i veterane. Tako se mafijaški obrazac zemljačko-rodovske elite, kao drugo lice iste strukture, pojavio i kao mreža vojnih jedinica sastavljenih od "državotvornih" kriminalaca. Prije raspada Jugoslavije Mladen Naletilić često je spominjan u feljtonima službene štampe o neprijateljskoj emigraciji koja prijeti rušenjem komunizma i Jugoslavije. Opisan je kao ekstremni nacionalist, ustaša, bombaš i terorist. Feljtonsko štivo koje je, očito, nastajalo u dosluhu s jugoslavenskom tajnom policijom, postalo je nakon sloma jugoslavenske federacije glavni Naletilićev adut: sva negativna mistifikacija iz prijašnjih godina dala mu je sada pozitivne, herojske atribute značajnog političkog disidenta. Poznate činjenice, medutim, nemaju mnogo veze ni sa sotonskom ni s herojskom slikom Naletilićevih njemačkih godina. Roden je 1946. u obitelji širokobriješkog mlinara iz zaseoka Cigansko brdo koja je, osim Mladena, imala još petero djece. Budući "revolucionarac" završio je samo dva razreda širokobriješke gimnazije. Uz falsificirane svjedodžbe o gimnazijskoj maturi uspio je upisati prvu godinu prava u Sarajevu. Prema kasnijim legendama, sveučilišna administracija nikada nije otkrila podvalu. Navodno, s Pravnog fakulteta izbačen je bez položenog ispita jer ga je komunistička milicija sumnjičila da je po Sarajevu raspačavao letke antijugoslavenskog sadržaja." Prvi je put pokušao napustiti Jugoslaviju 1968. Kao vojni obveznik koji još nije odslužio regularni vojni rok, uhićen je pri ilegainom prijelazu jugoslavensko-austrijske granice i vraćen u Široki Brijeg da najprije ispuni građansku dužnost prema tadašnjoj SFRJ. Pošto je odslužio vojsku u Nišu, iz zemlje je izašao s legalnim pasošem 1973., nošen svojim pustolovnim duhom i kockarskom strašću. U Njemačkoj početkom 70-ih Naletilić je doista nabasao na uzbudljive dogadaje i ljude koji su odstupali od uniformnog sociološkog uzorka njegova hercegovačkog zavičaja. Kao odjek studentskih gibanja u svirn europskim zemljama iz minule 1968. našao se u vrtlogu ljevičarskih ideja njemačkih vršnjaka koje su podjednako sadržavale pobunu protiv roditeljske kulture, kao i protiv tzv. njemačkog imperijalizma. U šarenilu mladih, dugokosih maoista, lenjinista, anarhista, poklonika Che Guevare, nezavršeni gimnazijalac i nerealizirani student prava sreo je Brigitte Heinrich", plavokosu intelektualku koja je rabila njemu razumljive fraze iz tzv. revolucionarne povijesti jugoslavenske Komunističke partije. 

 

 

Zagovarala je permanentnu anarhističku revoluciju svjetskih razmjera i prezirala tradicionalne društvene konvencije. Izvjesno vrijeme živjeli su u Mainzu u "divljem braku" koji je trajao mnogo kraće od Naletilićeve zadivljenosti i uspomena na najuzbudljiviju ženu s kojom se, očito, ikada zbližio. Jer kratkotrajna zaručnica, pokazat će se, bila je spremnija na samožrtvovanje za svoje političke ideale od Naletilića. Brigitte Heinrich važila je za simpatizera radikalno ultralijevog pokreta koji je, poput grupe Baader-Meinhof, na kapitalizam juri-šao bombama i otmicama. Štoviše, nakon uhićenja na njemačko-francuskoj granici zbog pokušaja krijumčarenja nekoliko pištolja njemačka policija stavila je njeno ime na popis "vanjskih suradnika" terorističke grupacije; osudena je na četiri godine zatvora. Skupine tih zapjenjenih mladih radikala - prilično osnovano - njemačka vlast tretirala je kao oružje specijalnog rata tajnih službi istočnoeuropskih zemalja. Nakon odslužene zatvorske kazne, Naletilićeva nevjenčana supruga donekle je revidirala svoje stavove o efikasnosti revolucionarnog terora, pa je ušla u Europski parlament na listi Stranke zelenih. U međunarodnim anarhističkim krugovima postala je poznata kao autorica triju knjiga o mračnim stranama njemačkog imperijalizma, od kojih je jedna prevedena i na talijanski. Umrla je početkom 80-ih kao teška astmatičarka. Onako neukom, uz nešto pročitanih knjiga iz trendovske anarhističke bibliografije, na Naletiliću je šezdesetosmaška retorika ostavila trajan pečat: u njoj je pronašao ideološki alat kako za opravdanje svog navodno buntovnog stila života na rubu zakona, tako i za impresioniranje svojih zemljaka, deklariranih ustaša, koji su potjecali iz mase nepismenih Hrvata getoiziranih oko katoličkih misija, hrvatskih klubova i jeftinih krčmi. S hipijevski dugom kosom i cvikerima, sitan i mršav, radikalno je odudarao od ustaškog mačizma, izvrsno je govorio njemački, komunicirao s pripadnicima njemačke ultraljevičarske elite i glumio fanatika hrvatskog oslobodilačkog pokreta. No istodobno se vucarao po kockarnicama, družio s kriminalcima, bavio svodništvom i preprodajom "šanirane" robe. Posljednjih godina boravka u Njemačkoj postao je vlasnik noćnog kluba na Bodenskom jezeru u kojem su - pred nosom njemačkoj policiji - radili ilegalni bordel i ilegalna kockarnica. Posao je bio toliko unosan da se Naletilić sam poslije hvalio svojim tajnim računima u Švicarskoj, dvama mercedesima i luksuznom, upadljivom dvokatnicom na Bodenskom jezeru avangardno oblih zidova." Hipokriziji "anarhista" koji ne priznaje ustanove njemačke države, ali istodobno vrlo vjerojatno surađuje s njenom policijom, pripisivala se i zagonetna nedosljednost Naletilićeva ponašanja. Mnogo je putovao, u potrazi za velikim hazarderskim dvobojima, motao se po kockamicama u kojima se okreće velik novac, održavao je bliske kontakte s četničkom mafijom u Njemačkoj okupljenom oko Ljube Magaša Zemunca. Ipak, bio je ljubimac i svećenika iz hrvatskih katoličkih misija; plaćao im je obilne milodare, pojavljivao se na svim crkvenim svečanostima i važnijim hodočašćima. Dok je nagovarao nepismene Hrvate da bacaju bombe na jugoslavenske ambasade i ubijaju "udbaše", sam ni u čemu izravno nije sudjelovao, pazeći pomno da mu njemačka vlast ne pripiše terorističko-političku nepodobnost. Naletilić je stigao u Hrvatsku u proljeće 1991. u pratnji Vice Vukojevića, tadašnjeg visokopozicioniranog hadezeovca - danas suca Ustavnog suda - i Veselina Marinova" koji je u Hrvatskoj tražio sklonište pred špijunskim ratom u svojoj zemlji koju je smrt povijesne epohe komunizma obilježila drugom vrstom drame. Naletilić je već u tom trenutku znao da je Marinov operativac bugarske tajne službe. Marinov je pak bio svjestan da Naletilić nije onako radikalan hrvatski idealist kakvim se predstavlja. Izmedu 1988., kada ga je upoznao glumeći bugarskog terorista, i 1991., kad mu je otkrio svoj pravi identitet bugarskog špijuna i provokatora, Naletilić je, uz sva svoja mnogobrojna lica, već radio i kao doušnik bugarskog SDS-a. I tu je ulogu igrao uz dobro opravdanje: tvrdio je da tako pridonosi tradicionaktom bugarsko-hrvatskom savezništvu u zajedničkoj borbi protiv iste srpske opasnosti. Kada se nakon povratka i višemjesečnog boravka u Bugatskoj opet pridružio hercegovačkom "revolucionarcu", Marinov je, zajedno s Naletilićem, stanovao u njegovoj kucti na Ciganskom brdu koju su početkom 1993. gradili Muslimani zatočeni u koncentracijskom logoru "Heliodrom" u Mostaru. Ostali pripadnici Kažnjeničke bojne spavali su u Duhanskoj stanici i širokobriješkom hotelu Park. Linija fronte bila je udaljena dvadesetak kilometara. Izmjenjujući se sa splitskom brigadom koja je, s oznakama HVO-a, pomagala očuvati osvojene položaje oko Mostara, Kažnjenička bojna postala je jedini instrument HDZ-ove emigrantsko-ustaške stnije u HDZ-u na cijelom hercegovačkom području. Instafirali su vlastitog šefa policije, kontrolirali lokalnog gradonačelnika i ubirali harač od lokalnih bogataša, ugostitelja i poduzetnika. Poznata mesarska obitelj samo je u jednom potezu morala isplatiti dva milijuna DEM, jer je Naletilić oglasio da mu treba nova vojna oprema. Svaki odrasli muškarac koji se zbog raznih razloga bavio nekim civilnim poslom, morao je Naletilićevoj postrojbi davati odredeni mjesečni iznos. Ratni porez, kako su tu specifičnu vrstu reketa nazvali u Širokom Brijegu, morali su plaćati i hercegovački gastarbajteri u Njemačkoj, ako su željeli u domovini sačuvati obitelji i imovinu. Naletilićeva rezidencija, s golemim dvorištem, seoskim kokošinjcem, kućicom za psa i prostranim bazenom, podignuta je na šumovitoj uzvisini iznad ceste kojom se u Široki Brijeg ulazi iz smjera Gruda." Imala je višestruku namjenu. Pred reprezentativnim gostima i novinarima, Naletilić se u njoj pokazivao kao konzervativni, premda ponešto razmaženi patrijarh za čije se ekskluzivno muško domaćinstvo brine jedna od njegovih sestara. Podalje od pogleda javnosti, kuća je funkcionirala kao jazbina hercegovačkog jet seta, poprište ljubavnih skandala, ali i zapovjedni stožer, zatvor i tajno stratište. Prema Marinovljevu svjedočenju, u njoj je Naletilićev prijatelj Franjo Zlomislić za lokalne hercegovačke bogataše organizirao kokainske seanse koje su nerijetko završavale kao orgije s plaćenim prostitutkama. Tu je Naletilić udomljavao kratkotrajne i mnogobrojne Ijubavnice, izabrane uglavnom medu udanim ženama, koje su ga relaksirale pričama o svojim bračnim dramama ili muževima "rogonjama". Tijekom 1994. s Naletilićem je nekoliko mjeseci živjela supruga visokog službenika hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova koji se jednoga dana dovezao na Cigansko brdo u sjajnoj crnoj limuzini s diplomatskim tablicama. Na koljena se, očajan i uplakan, bacio pred Naletilića, preklinjući ga da mu ženu ostavi na miru i da je vrati njihovoj djeci. Naletilić je uzvratio velikom predstavom, natjeravši ljubavnicu da se suoči s uplakanim mužem, tražio je da ga psuje, vrijeda i udara nogama. Rezidencija je služila i za grublje demonstracije sadizma. Na trosjedu svoje dnevne sobe Naletilić je osobno dokrajčio Muslimana, kojeg su njegovi tobože dobro obaviješteni špijuni optužili za pripremu atentata.

Najprije mu je pucao u oba koljena, a kada je optuženik nastavio poricati da je umiješan u bilo kakvu urotu protiv Naletilića, ugušili su ga najlonskom vrečicom koju su mu nabili na glavu. Tijelo je bačeno u jamu nedaleko od Naletilićeve kuće, gdje je već bilo sahranjeno nekoliko ljudskih trupla." Na Cigansko brdo hodočastili su gotovo svi velikani HDZ-ove politike u Hrvatskoj i tadašnjoj Herceg Bosni: Markica Rebić, šef zagrebačke centrale Sigurnosno infortnativne službe (SIS-a), Petar Šale, državni pravobranitelj Republike Hrvatske, njegov zamjenik Krešimir Alerić, Mate Boban, predsjednik HR Herceg Bosne, Ljubo Ćesić Rojs, šef hrvatske vojne inženjerije,ViceVukojević, predsjednik saborskog Odbora za pravosude, Bože Vukušić, djelatnik SZUP-a, Milan Kovač, nekadašnji šef nabave u Holiday Innu, pa ministar privatizacije..." Okružen zagrebačkom elitom HDZ-ovih političara, Naletilić je, tvrdit će poslije Marinov, vidIjivo uživao u njihovu ulizivanju i strahu pred beskrupuloznim bardom hrvatske nacionalne revolucije. Svoj osobni autoritet svjesno je podcrtavao hipijevskom frizurom medu izbrijanim glavama svojih vojnika i asketskom krhkošću medu njihovim korpulentnim figurama. Po uzoru na povijesne udžbenike o razdoblju ilegalnog rada Josipa Broza Tita u Komunističkoj partiji, prozvali su ga Stari, što se Naletiliću jako svidalo.

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/top-news/elita-bih-je-u-tutinoj-kuci-imala-kokainske-partyje-12810?page=2&fbclid=IwAR0mlMcTmrtZXPiAhQl4zMwNZh8SzCRATT-1FYXAmgo0s0-_M-MIwFq0LvI - express.24sata.hr

 

 

 

Bill Clinton’s pardon of fugitive Marc Rich continues to pay big By Peter Schweizer (New York Post, January 17, 2016)

 https://nypost.com/2016/01/17/after-pardoning-criminal-marc-rich-clintons-made-millions-off-friends/?fbclid=IwAR3MRIqS1vOxz8BA1VRQNDpUuysxGtHE3reJCS_0pPohSUAfmeuL2aewHLU

On his last day in office, Bill Clinton issued a pardon for international fugitive Marc Rich. Marc Rich had traded illegally with America’s enemies including Ayatollah Khomeini’s Iran, where he bought about $200 million worth of oil while revolutionaries allied with Khomeini held 53 American hostages in 1979. Rich made a large part of his wealth, approximately $2 billion between 1979 and 1994, selling oil to the apartheid regime in South Africa when it faced a UN embargo. He did deals with Khadafy's Libya, Milosevic's Yugoslavia, Kim Il Sung’s North Korea, Communist dictatorships in Cuba and the Soviet Union itself. Russian investor Sergei Kurzin worked for Marc Rich in the 1990s. Kurzin has been involved in lucrative Uranium One deal that involved Bill Clinton and Frank Giustra. Russia bought 20 percent of all uranium production capacity in the US, a deal that needed to be signed off on by the State Department when it was headed by Hillary Clinton. While the deal was going through, Bill Clinton was paid $500,000 to give a speech in Moscow, paid for by a Russian investment bank promoting the uranium deal. Kurzin, meanwhile, donated $1 million to the Clinton Foundation.

 

 

Fifteen years ago this month, on Jan. 20, 2001, his last day in office, Bill Clinton issued a pardon for international fugitive Marc Rich. It would become perhaps the most condemned official act of Clinton’s political career. A New York Times editorial called it “a shocking abuse of presidential power.” The usually Clinton-friendly New Republic noted it “is often mentioned as Exhibit A of Clintonian sliminess.”

Congressman Barney Frank added, “It was a real betrayal by Bill Clinton of all who had been strongly supportive of him to do something this unjustified. It was contemptuous.”

Marc Rich was wanted for a list of charges going back decades. He had traded illegally with America’s enemies including Ayatollah Khomeini’s Iran, where he bought about $200 million worth of oil while revolutionaries allied with Khomeini held 53 American hostages in 1979.

Rich made a large part of his wealth, approximately $2 billion between 1979 and 1994, selling oil to the apartheid regime in South Africa when it faced a UN embargo. He did deals with Khadafy’s Libya, Milosevic’s Yugoslavia, Kim Il Sung’s North Korea, Communist dictatorships in Cuba and the Soviet Union itself. Little surprise that he was on the FBI’s Ten Most Wanted List.

Facing prosecution by Rudy Giuliani in 1983, Rich fled to Switzerland and lived in exile.

Marc Rich traded illegally with Iran’s Ayatollah Khomeini (from left) and made deals with Libya’s Moammar Khadafy, Yogoslavia’s Slobodan Milošević and North Korea’s Kim Il Sung — earning him a spot on the FBI’s Ten Most Wanted List.Getty Images; EPA; AP; Getty Images

What bothered so many was that Clinton’s clemency to Rich reeked of payoff. In the run-up to the presidential pardon, the financier’s ex-wife Denise had donated $450,000 to the fledgling Clinton Library and “over $1 million to Democratic campaigns in the Clinton era.”

Judge Abner Mikva, a counsel in the Clinton White House and mentor to President Obama, noted that even Obama “was very, very dismayed by the Marc Rich pardon and the basis on which it appears to have been granted.”

But does the story end there? Is it possible the payoffs continued after he left office?

Denise Rich (left,) Marc’s ex-wife, donated $450,000 to the Clinton Library in the run-up to the presidential pardon.AP

The stench of the scandal in early 2001 sent people scurrying. Days after it was revealed that a senior UBS executive named Pierre de Weck had written a letter to Clinton “to support his request for a pardon,” the Swiss banking giant canceled its discussions with Clinton about a lucrative post-White House speech, apparently “worried that a large speaking fee would create an appearance of impropriety.”

Even Bill Clinton eventually admitted that the pardon had been “terrible politics.” “It wasn’t worth the damage to my reputation,” he said.

But while the pardon was a political mistake, it certainly was not a financial one. In the years following the scandal, the flow of funds from those connected to Marc Rich or the pardon scandal have continued to the Clintons.

Rich’s business partners, lawyers, advisers and friends have showered millions of dollars on the Clintons in the decade and a half following the scandal.

Rich died in 2013. But his business partners, lawyers, advisers and friends have showered millions of dollars on the Clintons in the decade and a half following the scandal.

Nigerian businessman Gilbert Chagoury is well known as a close ally and business associate of Rich. The Nigerian media declared in 1999 that the “Gilbert Chagoury-Marc Rich alliance remains a formidable foe.” They sold oil on international markets together. In 2000, Chagoury was convicted in Geneva of money laundering and aiding a criminal organization in connection with the billions of dollars stolen from Nigeria during the reign of dictator Gen. Sani Abacha.

As part of a plea deal, the conviction was later expunged.

Chagoury has been very generous to the Clintons in the years following the Rich pardon. He has organized an event at which Bill was paid $100,000 to speak (in 2003), donated millions to the Clinton Foundation and in 2009 pledged a cool $1 billion to the Clinton Global Initiative. The Chagourys were also active in Hillary’s 2008 presidential bid. Michel Chaghouri, a relative in Los Angeles, was a bundler and served on her campaign staff. Numerous other relatives gave the maximum $4,600 each to her campaign.

Gilbert Chagoury, Nigerian businessman and close ally of RichGetty Images

In return, Bill has lavished praised on Chagoury over the years. In 2005, Bill was the keynote speaker when Chagoury received the “Pride of Heritage Award” from the Lebanese community.

In 2009, CGI gave Chagoury’s company an award for sustainable development. In 2013, Bill showed up in Nigeria for a public ceremony involving one of Chagoury’s projects. When Bill Clinton had his 60th birthday party, Chagoury was an invited guest. Chagoury also attended the wedding of Bill’s longtime aide, Doug Band.

Then there’s Russian investor Sergei Kurzin. He worked for Marc Rich in the 1990s, traveling around Russia looking for suitable investment opportunities in the crumbled former Soviet Union.

An engineer by training, Kurzin has been involved in lucrative deals in Kazakhstan and other countries, including the lucrative Uranium One deal that involved Bill Clinton and Frank Giustra.

Russia bought 20 percent of all uranium production capacity in the US, a deal that needed to be signed off on by the State Department when it was headed by Hillary Clinton. While the deal was going through, Bill Clinton was paid $500,000 to give a speech in Moscow, paid for by a Russian investment bank promoting the uranium deal.

Kurzin, meanwhile, donated $1 million to the Clinton Foundation.

The London-based Reuben Brothers have made a fortune thanks in part to their commodities firm Trans World Metals. According to the World Bank, they founded that firm with money from Marc Rich.

Post photo composite

And they have confirmed that they had business dealings with Rich. The Reuben Brothers, through their own Reuben Foundation, have been enthusiastic supporters of the Clintons. They co-hosted a star-studded gala with the Clinton Foundation in London dubbed the Millennium Network. They have also directly donated tens of thousands of dollars to the Clinton Foundation.

Beth Dozoretz, a longtime Democratic Party donor, was a friend to Denise Rich, and according to congressional investigations, played a “key role” in helping secure the Marc Rich pardon. On Jan. 10, 2001, Dozoretz received a phone call from President Bill Clinton informing her that he was planning to pardon international fugitive Marc Rich. Dozoretz informed her ski partner on that trip, Denise Rich, of the great news.

Beth Dozoretz, a close friend of Denise Rich, refused to testify against herself about Clinton’s controversial pardon of Rich.Reuters

In the years since the pardon was granted, Dozoretz has served the Clintons closely: as the finance co-chair of Hillary’s 2008 campaign and as a senior State Department official during Hillary’s tenure. She has supported the super PAC Ready for Hillary and the Hillary Clinton campaign. Her husband, Ronald, has sent $25,000 to $50,000 to the Clinton Foundation.

Rich died in 2013, and Clinton eventually admitted the pardon was “terrible politics” and “wasn’t worth the damage to my reputation.”Getty Images

Even the smaller phantoms of the Marc Rich scandal have popped up, opening their wallets for the Clintons. Gershon Kekst, who was Marc Rich’s longtime p.r. man in the United States, has contributed more than $10,000 to Hillary’s campaigns since the pardon. Clyde Meltzer was named in the original 1983 DOJ indictment against Marc Rich and Pincus Green. Meltzer pleaded guilty rather than flee the country like Rich and Green. In the 1990s he rejoined Rich, working for the fugitive’s new firm, Glencore.

According to Federal Election Commission records, Meltzer has a slim history of giving money to candidates, giving only $1,000 to a congressional candidate. But in 2007 he gave the maximum allowed to the Hillary Clinton campaign. Three of Marc Rich’s attorneys, Peter Kadzik, Robert Fink and Jack Quinn, also a former counsel at the Clinton White House, have donated to Hillary’s campaigns. Quinn has given between $25,000 and $50,000 to the Clinton Foundation.

These Rich connections are, of course, based on disclosed donations. But we now know that the Clinton Foundation has failed to disclose more than 1,000 donors, despite its written agreement with the Obama transition team that it would maintain complete transparency.

Many of those donations came through a Clinton Foundation project in Canada, which is heavily laden with donations from the natural resources and commodities industries. Kurzin, for example, has given via this route. Are there more Marc Rich-connected dollars that have flowed to the Clintons? Will they ever provide the full disclosure they have so often promised?

It cannot be mere coincidence that in the years of fundraising for the Clinton Foundation, one of the industries that has emerged as a big backer of the Clintons is the mining and commodities industry, where Marc Rich made his fortune.

When it comes to Washington scandals, news usually sends political figures scurrying for cover — leading them to avoid those connected to the scandal. Apparently not so with the Clintons. Are you connected to the disgraced Marc Rich and the terrible pardon? It’s OK, as long as the check clears.

Peter Schweizer is the author of “Clinton Cash: The Untold Story of How and Why Foreign Governments and Businesses Helped Make Bill and Hillary Rich.”

 

 

Vedad Mešanović na Forbesovoj listi 30 najutjecajnijih mladih: Moj put počeo je u Sarajevu s laptopom i 80 KM (preuzeto sa portala Visit BiH)

 https://visitbih.ba/vedad-mesanovic-na-forbesovoj-listi-30-najutjecajnijih-mladih-moj-poslovni-put-poceo-je-u-sarajevu-s-laptopom-i-80-km/?fbclid=IwAR1iur8nvIzs8r8bE9lefw8NKDpjudkAMUzJILSc6y-4IJbgjDyhnEXSod4

Portal visitbih.ba - objavljeno 31.05.2021.

 

 

Magazin Forbes objavio je listu 30 najutjecajnijih ljudi mlađih od 30 godina na kojoj su se našli uspješni poduzetnici, inovatori, vizionari s fokusom na oblast finansija, a među njima je i Sarajlija Vedad Mešanović. Mešanović je 29-godišnjak koji se od najranijeg djetinjstva počeo zanimati za oblast finansija.

Izučavao je tržište, učio o svim prednostima, problemima, ali i iskušenjima koja taj sektor donosi, te se vremenom odlučio postati poduzetnik i nadograđivati svoje znanje. Osnovao je kompaniju Block Insight koja pruža usluge klijentima koji se bave digitalnim valutama.

O svojim počecima, ovom izuzetnom priznanju, digitalnim valutama, kompaniji koju je osnovao, ali i finansijama Mešanović govori u intervjuu za magazin Visit BiH.

-Nedavno ste uvršteni na Forbesovu listu 30 najutjecajnijih ljudi do 30 godina. Kakva je procedura za ulazak na tu listu? Postoje li neki kriteriji, da li se treba prijaviti ili Forbes jednostavno prati rad mladih ljudi i na osnovu toga ih uvrštava na listu? 

-Koliko sam ja upoznat, neko vas mora nominovati, nakon čega njihovi novinari i članovi tima rade istraživanje, skupljaju podatke i informacije o vama i vašem radu – finansije, poslovna ostvarenja, osobe s kojim ste sarađivali… i na kraju prave profile finalnih kandidata koji idu na glasanje njihovoj komisiji. Komisiju većinom sačinjavaju uspješne ličnosti iz određene industrije. Ja sam uvršen na listu za finansije, ali također postoje i druge „30 Under 30“ kategorije za film, sport, muziku… na kojima su se nalazile osobe kao što su Novak Đoković, Camila Cabello, Giannis Antetokounmpo, Kendrick Lamar…

-Na osnovu čega su Vas uvrstili na ovu listu? Šta su ocjenjivali?

-Iskreno, ne znam tačno niti sam bio dio inicijalnog procesa, ali vjerujem da su gledali moje porijeklo, karijeru i dosadašnja lična i poslovna ostvarenja. Tokom svoje karijere sam bio dio vrlo uspješnih projekata i radio na ambicioznim i ekonomski bitnim poduhvatima kao što je uspostava mCommerce infrastrukture u Pakistanu, osvojio sam par nagrada od kojih bi istakao „Founder of the Year“ na Central European Startup Awards, sarađivao s uspješnim međunarodnim poduzetnicima, bio sam glavni savjetnik tada trećoj najvećoj digitalnoj valuti na svijetu Dash… Jako dugo sam u industriji kriptovaluta i moj rad na neki način doprinosi oblikovanju trendova u polju digitalne ekonomije, rješavanju problema i uspostavi infrastrukture za digitalna plaćanja u zemljama u razvoju. Pored svega toga, svih tih, da kažemo, poslovnih ostvarenja, ljudima je uvijek fascinantna moja pozadina, odnosno činjenica da je moj put počeo u Sarajevu s laptopom i 80 KM.

-Šta za Vas znači ovo priznanje?

-Velika mi je čast i uvijek mi je drago kada neka ozbiljna institucija ili neko ko ima respektabilan autoritet u industriji prizna i uvaži moj rad i vrijednost na tržištu. Ja ću ovo iskoristiti kao poticaj za dalji napredak i razvoj, te proširiti svoju mrežu kontakata i ostvariti nove saradnje na međunarodnom nivou.

-Recite nam nešto o Vašoj kompaniji Block Insight, kada je počela s radom, čime se bavi…?

-U svijetu dolazi do tranzicije prema digitalnoj ekonomiji i postaje sve jednostavnije investirati novac u dionice i digitalne valute. Jako često možemo i pročitati članak u popularnim medijima o rastu vrijednosti nekih kriptovaluta ili o kompanijama kao Tesla koje investiraju bogatstvo u kriptovalute kao što su Bitcoin i Ethereum. Problem se javlja u tome kada ljudi ovo shvate kao i njihovu ličnu priliku za brzu zaradu. Tržište oscilira na dnevnoj osnovi i bez adekvatnog znanja jako brzo možete izgubiti novac ili čak investirati isti u pogrešan projekat ili biti žrtva prevare. Prije investiranja, čovjek prvo treba razumjeti potencijal projekta, tim, tržište, razvojne planove, tehnologiju… Ne govorimo o sitnom problemu. Na godišnjem nivou, par milijardi dolara bude izgubljeno samo zbog loših investicija. Block Insight je osnovan unutar BPP ekosistema i fokus djelovanja iste kompanije je bila analiza investicija i projekata, obrazovanje ljudi o istim, te borba protiv lažnih poslovnih prilika i digitalnih valuta. Okupili smo mrežu evaluatora, odnosno uspješnih ljudi širom svijeta – poduzetnici koji su prodali kompanije i vodili neke od najvećih međunarodnih brendova, VC investitori, inžinjeri… koji su analizirali investicione prilike i dijelili svoje mišljenje s mikro investitorima ili investicionim grupama. Tim je sačinjavalo 28 osoba koje su radile direktno na projektu i njegovom razvoju ili promociji i 11 vanjskih evaluatora. Nakon akvizicije BPP ekosistema u aprilu ove godine, Block Insight je postao dio veće grupacije blockchain projekata, te znajući njihove ambiciozne namjere i samostalne mogućnosti, odlučio sam predati vodstvo drugom timu, uzeti malu pauzu, odmoriti se i fokusirati svoje snage na druge ambicije u istoj industriji.

-Gdje se BiH nalazi u oblasti digitalnih valuta i kakva je šansa za razvoj?

-Digitalne valute su budućnost svjetske ekonomije. Državne institucije i brojne kompanije širom svijeta već rade na razvoju projekata vezanih za blockchain tehnologiju i digitalna plaćanja. Isti trend je vidljiv i u regionu. U Hrvatskoj na puno benzinskih stanica možete plaćati kriptovalutama, te Bitcoin mijenjati za novac u državnim poštama. U Srbiji rade na uspostavi regulacija i zakona vezanih za pokretanje blockchain projekata i plaćanje poreza na digitalne valute. Slovenija se smatra jednim od centralnih hubova za Bitcoin u Evropi. Velika prilika za dolazak novih investitora i kompanija u BiH i razvoj ekonomije se upravo nalazi na digitalnom tržištu. Mnoge države kao Kina već uspješno testiraju svoje infrastrukture za digitalna plaćanja. Jedanaesti plan razvoja koji je objavljen na stranici turske Vlade i predat turskom Parlamentu 8. jula 2019. godine, s ciljem unaprijeđenja ekonomije u Turskoj, ukazuje kako Centralna banka planira korištenje blockchain technologije i digitalne valute. Ovakvih primjera je mnogo. Interes svjetskih politika, a i kompanija za blockchain tehnologije nije samo vezan za digitalne valute. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je u partnerstvu s kompanijama IBM i Oracle počela koristiti blockchain tehnologiju za praćenje podataka vezanih za trenutnu pandemiju.

Bosna i Hercegovina još nije krenula raditi razvoj infrastrukture, uspostavi zakona i regulacija i istraživanju prilika za ekonomski napredak u polju digitalnih valuta i blockchain tehnologije. Vjerujem da će se ovo uskoro promjeniti, a i lično se planiram fokusirati na razvoj navedenog u saradnji s lokalnim i međunarodnim partnerima i državnim organima. Neki preliminarni razgovori i razmatranja su u toku.

– Kada ste se počeli zanimati za finansije i koja oblast Vas posebno zanima? 

-Tokom odrastanja nisam imao izraženu ljubav prema finansijama ili izučavanjem neke određene oblasti u toj industriji. Čak sam imao problema s matematikom i uvijek sam mislio da ću biti detektiv, jer sam volio psihologiju – posebno grane nauke koje se bave forenzikom i psihološkom analizom i razumijevanjem kompleksnih ličnosti. Na kraju sam iste interese fokusirao na razumijevanje i analizu kupaca i tržišnih trendova. Nakon GliaLaba i nekih konsultantskih angažmana, postao sam glavni savjetnik za region jugoistočne Evrope timu iza digitalne valute Dash koja je tada bila treća na svijetu po dnevnom obimu trgovanja. Isti je iznosio pet do sedam milijardi dolara. Uz aktivnosti fokusirane na ulazak na tržište i formiranje partnerstava, organizovao sam i prvi privatni događaj u Evropi za digitalne valute kojem su prisustvovali razni političari i čelnici iz kompanija i institucija kao što su Svjetska banka, EBRD, WWF, KMPG… Tu se rodila moja ljubav prema finansijama i shvatio sam da želim posvetiti svoju karijeru digitalnoj ekonomiji i potencijalu koji ona ima da promijeni svijet oko nas.

-Spomenuli ste GliaLab. To je kompanija koja se bavi umjetnom inteligencijom i razvija alate za dijagnoze malignih bolesti, a Vi ste njen suosnivač. Kakav je uspjeh te kompanije?  

-Prvi proizvod nam je bio fokusiran na dijagnostiku karcinoma dojke, te smo radili na širenju navedenog koncepta na druge oblasti medicine s ciljem uspostave sistema koji bi i najsiromašnijim zemljama svijeta dao pristup efikasnoj dijagnostici. Istu kompaniju sam osnovao sa 17-godišnjim inžinjerom iz Amerike kojeg sam upoznao putem online foruma Quora. Plan nam je bio razviti neki projekat koji radimo iz ljubavi, ali smo jako brzo krenuli rastti i doživjeli veliki uspjeh. Godinu nakon osnivanja projekta, bivši direktor UBS banke nam se pridružio kao izvršni direktor i investitor, proširili smo tim s drugim inžinjerima i studentima s Ivy League fakulteta kao što su Harvarda i Cambridge, osnovali partnerstvo s kompanijom Nvidia… Također, direktor kompanije Google, Sundar Pichai, je pričao o našoj misiji na najvećoj Google konferenciji u Kaliforniji, nakon čega smo dobili podršku svjetskih medija, investitora i drugih uspješnih ličnosti. Nakon 15.000 uspješnih dijagnoza, konsultacija s vodećim medicinskim institucijama, investitorima i regulatorima, predali smo dalji razvoj projekta vanjskom partneru.

-Ima li BiH još mladih koji bi mogli krenuti tvojim stopama i koliko su mladi ljudi u BiH poduzetni?

-U BiH ima jako puno mladih i ambicioznih ljudi koji su poduzetni, ali nedostaje adekvatna podrška za njihove ambicije i prilika za stjecanje potrebnih vještina i radnog iskustva. Svijet se jako brzo mijenja, danas pojedinci postanu milioneri s kamerom i internet konekcijom, ali mislim da kod nas ljudi još neshvataju potencijal online poslovanja i pravi način monetizacije njihovog znanja. Mislim da su tu ključni faktori obrazovanje i razmjena vještina. Isto je jako bitno da počnemo napredovati kao kolektiv i budemo podrška jedni drugima. Individualizam je opasan i toksičan za čitavo društvo. A da bi u BiH imali bolji život i napravili neku pozitivnu promjenu, moramo prvo postati bolji i složniji ljudi. Mladi su tu i spremni su, treba ih samo adekvatno usmjeriti u pravom pravcu.

-Čime se Vedad bavi u slobodno vrijeme, ako ga uopće imate? Imate li neke hobije? 

-Pratim Ultimate Fighting Championship, čitam knjige i naučna istraživanja, putujem, pišem poeziju, volontiram, provodim vrijeme s prijateljima i porodicom… Dugo vremena sam bio primarno fokusiran na posao i stjecanje novih vještina, tako da mi je sada malo i teško navići se na malo opušteniji, normalnom čovjeku prikladniji, životni ritam. Pet godina samo radio 80 sati sedmično i ostatak vremena provodio istraživanja, što vjerujem da je u mom slučaju i bilo neophodno da bi došao tu gdje jesam, ali mi je zdravlje stradalo u procesu i sada sam više fokusiran, a i primoran da budem, na brigu o sebi i striktniju organizaciju vremena i prioriteta.

-Imate li neke planove za naredni period?

-Prvenstveno ću napraviti malu pauzu i odmoriti se uz porodicu i prijatelje. A s obzirom da je Block Insight sada dio drugog brenda i njihov menadžment preuzima vodstvo nad daljim razvojem i aktivnostima kompanije, moj plan je fokusirati se na potencijalnu uspostavu digitalne infrastrukture u Bosni i Hercegovini. U ovisnosti od interesa lokalnih institucija i potencijalnih partnera, te opće saradnje državnih organa, razmotriti ću i druge poslovne prilike i projekte.

-Imate li neku poruku na sve u BiH, a posebno mlade ljude?

-Vjerujte u sebe, sve je moguće uz rad, posvećenost i odricanje. Morate žrtvovati komfor i zabavu za napredak i prosperitet. Vrijeme za druženje i uživanje je uvijek tu, a trenutak koji vas dijeli od uspjeha je lako propustiti. Zato ne odustajte, koliko god puta nešto bezuspješno pokušali ili vam neki poduhvat djelovao nemoguće, znajte da je svaki sljedeći pokušaj potencijalni uspjeh za vas i vašu porodicu. Sreća je često samo sklop okolnosti prouzrokovanih našim odlukama i djelovanjem. Jedan trenutak je dovoljan da ostvarite svoje snove. Zato mislite i djelujte.