Prikazani su postovi s oznakom Islamizacija/ Islamization. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Islamizacija/ Islamization. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 15. lipnja 2020.

NAKON GODINU DANA: Uhapšen odbjegli optuženik za terorizam Mehmed Tutmić (12.11.2016.) Žurnal

NAKON GODINU DANA: Uhapšen odbjegli optuženik za terorizam Mehmed Tutmić



piše : A.G.-A.A.
Mehmed Tutmić uhapšen je u petak uveče u trenutku kada je boravio u svojoj kući u selu Orahovica u zeničkoj općini. Kako saznaje Žurnal, prilikom hapšenja imao je automatsku pušku.
Podsjetimo,tokom pretresa njegove kuće krajem avgusta ove godine, policija je pronašla 2 kg plastičnog eksploziva, sporogoreći štapin, automatsku pušku, 1000 metaka i jedan ručni raketni bacač - RPG !?
Mehmed Tutmić je na ratištima Sirije bio od jula 2013. do avgusta 2014. godine gdje je i teško ranjen. U vremenu prije odlaska u Siriju Tutmić je, prema obavještajnim podacima, posjećivao područje Gornje Maoče gdje je negirao zakone BiH. Inače je okarakterisan kao osoba agresivnog ponašanja.
Tužilaštvo BiH ga je zajedno sa još 11 osoba optužilo za podršku terorizmu i pripadnost paravojnim formacijama. Nakon što se od oktobra prošle godine nije odazivao sudskim pozivima za ročišta, njegov predmet je izdvojen, a potom i raspisana potjernica.
Skrivao se na području Zenice i Maglaja, te šumama nadomak sela Orahovica.  Žurnal je već pisao kako postoje službene zabilješke u kojima svjedoci navode kako je Mehmed Tutmić poručio da se živ neće predati. U trenutku hapšenja nije pružio otpor.
(zurnal.info)

Bosnian ISIS Backer Avoids Jail by Paying Fine (19.12.2016) BIRN

Bosnian ISIS Backer Avoids Jail by Paying Fine

December 19, 201616:10
Nedzad Mujic, alias Ebu Mubarek, sentenced to one year in prison for giving financial and other types of support to Islamic State fighters, paid a fine instead of serving his entire jail term.
Nedzad Mujic, alias Ebu Mubarek. Photo: Bosnia and Herzegovina Court
Mujic’s sentence was reduced by the amount of time he had already spent in custody and he paid a further 26,000 Bosnian marks (over 13,000 euros) to avoid serving any more jail time, his lawyer told BIRN on Monday.
“Mujic spent 99 days in detention until the completion of all the procedures. When we deducted all those days, he paid the amount of 26,600 [Bosnian marks] to the Bosnian state court’s account,” his lawyer Senad Dupovac said.
After the state court accepted a plea bargain which Mujic struck with the prosecution, he was sentenced in October to 12 months in prison for travelling from Austria to Syria several times from September 2013 to mid-2015 and offering financial and other types of support to Islamic State and participating in its activities.
In a separate case on Monday, another man sentenced to one year in prison for taking part in the war in Syria had his appeal against paying his court costs rejected.
The defendant, Fikret Hadzic, had also made a plea agreement with the state prosecution and admitted his guilt.
Dupovac, who was also Hadzic’s defence lawyer, said that his client had been dismissed from his job and that his former employer had not paid his pension contributions for ten years and that no other company wanted to recruit him due to his age.
Dupovac filed evidence to the court’s appeals chamber which he said proved that Hadzic had no income or property, and was unemployed.
“Fikret Hadzic was cooperative during the trial. He signed the agreement. He publicly said going to Syria was a mistake and he chose a year in prison,” Dupovac said.
The state court in July accepted an agreement under which Hadzic admitted that he travelled to Syria via Istanbul in the summer of 2013 and that he fought in Syria. He was sentenced to one year in prison.

srijeda, 16. siječnja 2019.

utorak, 15. siječnja 2019.

Odluka ESLJP - Lakhdar BOUMEDIENE, Hadj BOUDELAA, Mustafa AIT IDIR, Mohamed NECHLA, Belkacem BENSAYAH i Saber LAHMAR protiv Bosne i Hercegovine (naturalizovani BiH državljani kojima je oduzeto državljanstvo)

ODLUKA Aplikacije br. 38703/06, 40123/06, 43301/06, 43302/06, 2131/07 i 2141/07, koje su protiv Bosne i Hercegovine podnijeli Lakhdar BOUMEDIENE, Hadj BOUDELAA, Mustafa AIT IDIR, Mohamed NECHLA, Belkacem BENSAYAH i Saber LAHMAR, u periodu između 26. septembra i 21. decembra 2006. godine Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući 18. novembra 2008.


New Claims of Bosnian Army Ties With Mujahedin The case against two high-ranking Bosnian army commanders may be reopened to admit documents which allegedly link accused to foreign fighters. By Samira Puskar (2005, IWPR)

https://iwpr.net/global-voices/new-claims-bosnian-army-ties-mujahedin

New Claims of Bosnian Army Ties With Mujahedin

The case against two high-ranking Bosnian army commanders may be reopened to admit documents which allegedly link accused to foreign fighters.
By Samira Puskar
In a rare move, prosecutors in the Hague war crimes trial of Enver Hadzihasanovic and Amir Kubura have applied to reopen their case - just as the trial is reaching the end of the defence phase.

The request follows the acquisition of what they believe is important new evidence against the accused.

Prosecutors hope that the documents they obtained after the close of their case in July 2004 could be the final proof of what they say are firm links between a notorious unit of foreign fighters – the mujahedin – and the regular Bosnian army units under the command of the accused.

The defendants are answering charges for a series of crimes committed by the troops under their command against Bosnian Croat and Serb civilians and prisoners during the war in central Bosnia between January and October 1993.

This is the first case to be tried at the tribunal that is based entirely on the notion of “command responsibility” – the idea that in war commanders can be held personally responsible for the crimes committed by their subordinates, even if they did not order them. The two are not accused of planning or ordering any of the crimes themselves.

At the time the alleged crimes took place, Hadzihasanovic was commander of the Third Corps, with temporary headquarters in Zenica. Kubura commanded the Third Corps’ Seventh Muslim Mountain Brigade, which is alleged to have had foreign fighters in its ranks as part of the El Mujahed unit, formed in mid-to-late 1993.

The indictment states that these foreign fighters under their command were responsible for abusing and killing Bosnian Croat and Bosnian Serb prisoners of war and subjecting detainees to inhuman treatment.

It also states that the mujahedin operated and staffed a torture camp in the village of Orasac, near Travnik in central Bosnia, where Bosnian Serbs and Croats were beaten and psychologically abused.

During their part of the case, the prosecutors were trying to prove that defendants had effective control over these foreign fighter subordinates – something that the defence of both officers has been busy disproving since the beginning of their case in October last year.

The evidence the prosecutors have since obtained lists the names, some on Third Corps letterhead, of the foreign fighters who were members of the Bosnian army, as well as those who were given Bosnian citizenship or residing there.

The first ten of a total 24 documents show a series of military and citizenship lists, naming between one and two hundred foreign fighters. The documents, some of which appear to be computer-generated and some typewritten, and many without official stamps or seals, come from three main sources - the Bosnian intelligence service, the Bosnian government, and the Third Corps command.

Prosecutors contend the documents demonstrate that these foreign fighters were indeed in the Bosnian army, in Third Corps units, as early as June 1992. They believe this new evidence could affect the outcome of the trial.

Furthermore, prosecutors state that the evidence is relevant because it shows the recruitment process of locals and foreigners to the El-Mujahed unit, and it also demonstrates the large number of local soldiers who joined the unit in 1993.

Allegedly included in the new evidence is a defence ministry certificate of membership to the Bosnian army for an alleged mujahedin fighter, Abduladhim Maktouf, a long-term resident of Bosnia who originally came from Iraq. Another piece of evidence apparently shows his military posts and places of service.

Maktouf faces trial in Bosnia on suspicion of abducting five civilians – four Croats and one Serb – from the central Bosnian town of Travnik in 1993 and taking them to a mujahedin camp outside the town, where the five were allegedly severely beaten. The Serb captive was eventually beheaded. [See Bosnia Charges Alleged Mujahedin - http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_373_3_eng.txt - by Beth Kampschror in Sarajevo (TU No 373, 17-Sep-04)]

Prosecutors believe that other intelligence agency documents are relevant because they contain information about foreigners whose names have been “frequently referred to throughout the course of these proceedings”.

For example, Abu Haris – identified as a Libyan native in the new evidence – was known in the El Mujahed unit as someone who spoke the Bosnian language, according to witness testimony in the trial.

Some of the other documents obtained from the Bosnian intelligence agency concern the Turkish “Gerila” unit, which the prosecution states included Muslim fighters from Turkey and was connected to the Third Corps.

They claim the evidence shows Kemal Turcin, or Kemal the Turk, “came to Zenica in 1993 with 70 other Turks” and joined the Seventh Muslim Brigade. According to the prosecution, this group later separated from the brigade and formed their own “Gerila” unit.

The last collection of documents, also from the Bosnian defence ministry as well as the Zenica Cantonal Court, concerns crimes committed by Ramo Durmis, who was a member of the Seventh Muslim Brigade and then the El Mujahed unit.

In an interview with the police, dated October 1993, Durmis says that for a long time his unit had “been carrying out various war assignments within the Third Corps”.

He also states that after April 1993, the mujahedin soldiers broke away from the Seventh Muslim Brigade and began operating as an independent detachment, and that there were a number of Bosnian Muslims and foreigners in this group.

The prosecution claims that the El Mujahed unit was still under the command of the Third Corps, and that they had the consent of the authorities.

The prosecution is keen to contradict defence claims that there was no superior to subordinate relationship between the accused and the mujahedin, and that their clients did not exercise effective control over the unit.

Numerous defence witnesses have told the trial that foreign fighters were seen as a hindrance to the Bosnian army’s military plans.

But Jean-Daniel Ruch, political advisor to the chief prosecutor at the Hague tribunal, told IWPR that the prosecutors hope new documents would contradict defence arguments that these foreigners were not regular members of the Bosnian army.

“The documents confirm the presence of foreigners in the Bosnian army at the period relevant to the indictment,” he said.

Despite as many as 40 attempts to obtain the material from the Bosnian government and its intelligence agencies since January 2000, prosecutors started receiving the new evidence only in October 2004, three months after they had rested their case. They obtained the final pieces of documentation from the Bosnian authorities only this March.

In the tribunal’s history, prosecutors have only made two attempts to reopen their case, and both were unsuccessful. Judges rejected such claims in both the Celibici trial and that of former Bosnian Serb general Radislav Krstic.

The defence is submitting a motion to challenge the prosecution’s request. The trial chamber is expected to deliver its decision on the reopening of the case within the next two weeks.

Samira Puskar is an IWPR intern in The Hague.

Slučaj Leutar - RAT AID-a I HRVATSKIH OBAVJESTAJNIH SLUZBI, Dani, 98 - Vildana Selimbegović

https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/98/tekst898.htm

"Dakle, napad na Leutara je 132. teroristicki akt na prostoru Federacije i za sada 107. nerazrijeseni takav slucaj."

RAT AID-a I HRVATSKIH
OBAVJESTAJNIH SLUZBI
Zasto je puklo u automobilu doministra policije i ko je bijeli "golf" Federalnog MUP-a pretvorio u brdo lima, ne zna se. Jednako je nepoznat i nalogodavac ovog, po svim definicijama, klasicnog teroristickog akta, 132. u FBiH i, ocito, najinspirativnijeg za kovanje teorija zavjere. Ono sto se zna je sljedece: u danu eksplozije Sarajevo je vrvjelo od hrvatskih obavjestajaca, policijskim istraziteljima su ispred nosa odmaglila dva svjedoka atentata, a i crni "audi"... SDA, HDZ, AID, SIS, HIS, mudzahedini, fundamentalisti, teroristi uvjezbani u srednjoj Bosni... Ko je kriv? Za sada, rekli bi ulicni kockari u zemlji u kojoj je i izlazak na ulicu postao hazard - svaka igra, svaka dobija


Pise: Vildana SELIMBEGOVIC

MAGICNI TROUGAO
"SVE DO TVRDNJE GOSPODINAJelavica da je bosnjacki vrh odgovoran za terorizam, vjerovao sam sasvim obrnuto: da sam ja ucinio sve sto je u mojoj moci da terorizma ne bude. Vjerovao sam tako jer nikada nisam naredio bilo koji teroristicki akt..." Jedno ovakvo pismo mogao bi Alija Izetbegovic rahat poslati na tri adrese: emiru iz Bocinje, Abu Hamzi Karraju Kamilu Bin Aliju i Ahmetu Zuhairu Handali. I zavrsiti ga decidnim pitanjem: molim vas, izjasnite se jesam li ja ikada naredio terorizam. Kako se na svako pitanje gradjanina Izetbegovica podanici utrkuju ko ce prije odgovoriti, bilo bi realno ocekivati da sem trojice najpoznatijih mudzahedina domacu stampu preplave i odgovori onih manje poznatih - sto uvezenih sto proizvedenih.
Naravno, poplava odricnih odgovora trebala bi potvrditi operiranost Bosnjaka od terorizma. Uostalom, sâm Izetbegovic nema dvojbe: teroristicki bombaski akt u Sarajevu, dizanje u zrak Joze Leutara, zamjenika ministra unutarnjih poslova, mogle su izvesti "ili nase budale ili hrvatski ekstremisti". Dakle, rezime glasi: Bosnjaci, kako je vec ranije Izetbegovic odbrusio Jelavicu, nisu proizvodjaci terorizma, oni nemaju ekstremiste, imaju samo budale. To sto imaju mudzahedine treba shvatiti malo drugacije: sama cinjenica da su mudzahedini ne znaci kako su istovremeno i teroristi, a uostalom - Hrvati imaju ekstremiste, a Srbi ionako nisu konstitutivni u Federaciji.
Hrvatska veza
Prvi u Bosnjaka pozurio je podsjetiti ovdasnju javnost i na jos jednu cinjenicu: ubice Olofa PalmeaAlda Mora, a po njemu i J. F. Kennedyja nikada nisu otkrivene. Gdje je Jozo Leutar u cijeloj prici? Sem sto je tesko stradao, zamjenik ministra unutarnjih poslova nasao se u epicentru rata koji se posljednjih dana vodi na prostoru BiH. Eksploziv u automobilu u kojem je unesrecen zapravo je jedna od etapa bespostednih borbi svih protiv svih. Ili jednostavnije receno: terorista u sluzbi politickog kriminala, ali i raznih obavjestajnih sluzbi kojih u Bosni i Hercegovini ima, kazu, i previse. Identificiranih 25, neidentificiranih sam Bog zna koliko. Uz prisustvo i operativno pokrivanje stranih obavjestajaca, najjaci obavjestajni rat ipak je, federalne prirode. Vode ga hrvatske obavjestajne sluzbe protiv domaceg AID-a. Razloga je bezbroj: od zelje za trecim entitetom do panike zbog Haaga izazvane najnovijim zbivanjima na sudjenju generalu Tihomiru Blaskicu.

No, ne treba prebrzo zakljucivati: iako se politicki vrh u bosanskih Hrvata koristi u optuzbama istim metodama kao i bosnjacki vrh u odbrani, za sarajevsku bombu niko nije kriv dok se ne dokaze suprotno. A sto se odgovornosti tice - ona u znatno vecem omjeru pada na bosnjacka pleca iz prostog razloga sto je eksplodirala tek nakon svih onih eksplozija koje su, u manjoj ili vecoj mjeri, tresle srednju Bosnu, ali i ostatak Federacije.
Dakle, napad na Leutara je 132. teroristicki akt na prostoru Federacije i za sada 107. nerazrijeseni takav slucaj. Upravo taj podatak tesko tereti bosnjacke nosioce vlasti. Cinjenica da je, ne tako davno, u Kantonalnom sudu u Zenici, Ahmedu Zuhairu Handali u odsustvu izrecena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, kao glavnom krivcu za auto-bombu koja je u septembru 1997. godine eksplodirala u Mostaru, ne ide nimalo u prilog ovdasnjem sudstvu i vlasti. Naprosto zato sto su, iako osudjeni, Handalini pomagaci zajedno s njim oslobodjeni optuzbe da su teroristi - jer tuzilac nije pronasao dokaze da su okrivljeni djelovali kao organizirana grupa sa politickim motivom.
Ubistva Hrvata u Travniku, tamosnji policajci koji su takodjer letjeli u zrak, brojna paljenja, ranjavanja, kamenovanja i prijetnje jos uvijek nisu uvjerili nosioce vlasti da je na djelu klasicni terorizam politickih ciljeva. Do sada su, u nekoliko navrata, otkriveni pocinioci prepoznati kao mudzahedini, no prvooptuzeni su redovno u bjekstvu - prije Handale nestao je jos poznatiji Abu Hamza, zatim Hamzala, koji se, da zlo bude kompletno, jedno vrijeme krio u sluzbenom stanu nacelnika policije?! Spektakularnu akciju hapsenja pratilo je jos spektakularnije bjezanje.
Mudzahedinska zajednica u BiH nastala je jos 1993. godine. Dobri poznavaoci tadasnjih prilika tvrde da su mudzahedini na prostor Bosne i Hercegovine stigli na jedini moguci nacin - hrvatskom vezom, a neki i sa hrvatskim putovnicama. Za pojedine je, kasnije se i dokazalo, bio redovno obezbijedjen i smjestaj "negdje oko Zagreba". Motiv nije tesko prepoznati: s mudzahedinima u BiH daleko je bilo lakse govoriti o gradjanskom ratu. A s radikalizacijom muslimana i podjela Bosne cinila se izvjesnijom.
Desant na AID
Prvi znacajniji udar na mudzahedine ali i bosnjacki politicki vrh izveden je desantom na Pogorelicu, nakon kojeg je uslijedio americki zahtjev za smjenom tadasnjeg, ujedno i prvog, direktora Agencije za istrazivanje i dokumentaciju i nesto ranije ministra unutarnjih poslova - Bakira Alispahica. Dvije godine nakon Vasingtonskog sporazuma i nepunih pola godine poslije Daytona, sâm Alija Izetbegovic, tada predsjedavajuci Predsjednistva BiH, upozoren je da medjunarodna zajednica nece tolerirati prisustvo stranih drzavljana koji su u BiH stigli kao instruktori terorizma. Problem je lociran, Bosnjaci dobili i rokove da ociste teren, no kada je Izetbegovic kao povratnu informaciju uputio garancije da "u Bosnjaka takvih nema", Warren Christopher i general Walker su morali javnosti pokazati da bosnjacki lider ne govori istinu. Tako je Pogorelica pala.

Njena je nesreca utoliko veca sto su tada privedeni strani drzavljani bili za Ameriku klasicni sinonimi terora - Iranci. Pomoc koju je Iran u oruzju uputio Bosni i Hercegovini onda kada je ona bila najpotrebnija, cak ni Americi nije bila sporna, ali Pogorelica jeste. I to je prvi veliki ispit na kome su bosnjacki duznosnici dobili crveni karton. Od koje su obavjestajne mreze medjunarodni faktori informirani o zbivanjima na ovom, i za dobar dio Armije i MUP-a BiH, malom poljoprivrednom policijskom dobru i nije tako bitno: ostao je gorak okus koji se vuce do danas. Pogorelica od tada slovi kao zacetak neke tajne sluzbe unutar samog AID-a, koja ce sluziti onom radikalnijem, iskljucivijem i bosnjackijem djelu SDA.
Sam AID, ophrvan svojim problemima i zabavljen samim sobom, ni prije ni poslije Pogorelice nije uspio postati ono sto je trebao biti: obavjestajna sluzba BiH, odnosno Federacije. U uslovima u kojima je djelovao, objektivno, bilo je to i tesko postici: Republika Srpska ima svoje i jugoslavenske obavjestajne sluzbe i svoj entitet, a od formiranja AID-a do atentata na Jozu Leutara stavovi se u HDZ-u ne mijenju - AID treba ukinuti! Ovakav zahtjev HDZ-a BiH cini se razumljivim: donedavno je HIS, jedna od sedam hrvatskih obavjestajnih sluzbi, legalno i zvanicno imao svoje urede u zapadnom Mostaru. I bez zavaravanja: sto zvanicno sto nezvanicno, sve hrvatske obavjestajne sluzbe vrsljaju po uredima u BiH.
Kada je, usred Sarajeva, iz neposredne blizine ubijen Nedzad Ugljen, tada pomocnik netom postavljenog danasnjeg direktora AID-a Keme Ademovica (treba li napominjati da ubica jos nije uhvacen), kao jedna od najozbiljnijih opcija motiva ovog zlocina pominjan je obracun unutarbosnjackih obavjestajnih krugova. No, kao druga ozbiljna varijanta plasirana je mogucnost da je ubica, istina, Bosnjak i, uistinu, pripadnik jedne od dvije zaracene strane u samom AID-u, vrbovan od strane hrvatske obavjestajne mreze da usutka Ugljena. Razlog: previse se AID, dokumentirajuci zlocine nad civilima i popunjavajuci dosjee za Haag, u tom trenutku primakao vrhu HDZ-a.
Gdje je crni "audi"?
U vrijeme teroristickog ataka na Jozu Leutara, tvrde nasi izvori, u Sarajevu je zabiljezena prava najezda hrvatskih obavjestajaca. Zanimljivim se cini podatak da je jedan broj njih stigao i sa novinarskim akreditacijama. Sjediste i okupljaliste hrvatskih obavjestajaca u kriticnom periodu, prema istom izvoru, bio je objekat predstavnistva INA-e u Sarajevu. Vozila i radnici INA-e, sto je jos interesantnije, bili su u neposrednoj blizini mjesta teroristickog napada, i to duzi vremenski period. Policija je, cak, kriticnog dana zaustavila vozilo "audi" crne boje, zagrebackih registarskih oznaka, na koji su naknadno upozorili i mnogi gradjani. Ono je, saznaju Dani, takodjer vlasnistvo predstavnistva INA-e u Sarajevu, ali policija nije smatrala potrebnim da vozaca i putnike iz spornog automobila podvrgne detaljnijem propitivanju?!

No, nije to jedina, najblaze receno, iznenadjujuca reakcija ovdasnje policije kada je o najnovijoj istrazi rijec: sama cinjenica da je policija dozvolila da Sarajevo napuste Leutarov vozac Zeljko Cosic i saputnik Ivo Rezo, iznenadjuje policijske profesionalce. Takodjer, iznenadjuju nacini na koje se, navodno, AID-ovi duznosnici pokusavaju odbraniti od optuzbi da je ova kuca umijesana u terorizam - izjavom neimenovanog duznosnika koji odbranu AID-a temelji na tezi da je "Jozo bio tipicni predstavnik, mozda i jedan od lidera liberalne struje u HDZ-u. On nije sudjelovao na bilo kakav nacin u ratnim zlocinima, nema ni kolektivnih ni pojedinacnih neprijatelja u bosnjackom narodu"?!
Sem sto AID kao sluzba mora hitno zamoliti svoje "visoke duznosnike" da ga ne brane javno, ne bi bilo zgoreg da se odredi po pitanju Haaga: ili ce suradjivati ili ce "oni manje liberalni od Joze" morati dobro razmisliti jesu li i javno stavljeni na crnu listu. No, kako u Haagu trenutno stvari stoje, AID nema potrebe da se na ovaj nacin angazira: kako odmice sudjenje generalu Blaskicu, tako se vrata sve cesce zakljucavaju. Na zatvorenim seansama, nekadasnji zapovjednik Zbornog podrucja HVO-a za srednju Bosnu pokusava objasniti kako se dogodio pokolj u Ahmicima, odnosno, odakle su sve mogla stici naredjenja njegovim podredjenim koji su izveli zlocin.
General Blaskic je sve kooperativniji, no jedan od svjedoka koji se uskoro treba pojaviti pred Haskim tribunalom ocekuje se barem koliko i presuda: Saud Curic, poznatiji kao Sok, ovih dana treba izaci pred Louise Arbour. Rijec je o nekadasnjem radniku AID-a koji je u ljeto 1996. prvo nestao iz Fojnice, da bi nesto kasnije, u maniru prebjeglog obavjestajca, vaskrsnuo na Hvaru. Vrbovanje obavjestajaca nije nikakav balkanski izum - no, kada je o AID-u rijec, moraju se priznati domace specificnosti. Prosto, nije neki veliki problem vrbovati agenta kuce koja neredovno prima i to relativno male place, sto opet otvara vrlo ozbiljno pitanje: koliko je, zapravo, i sam bosnjacki vrh zainteresiran za ovakav AID? Mozda se isplativijom i efikasnijom smatra metoda ukinuca jedne sluzbe i njena zamjena rezervnom varijantom? Jedno je posve sigurno: atentat na Jozu Leutara pokrenuo je lavinu pitanja koja moraju dobiti odgovor. Sa AID-om ili bez njega, atentatori, teroristi, mudzahedini, ekstremisti, raznorazni obavjestajci i kontraobavjestajci vec haraju Bosnom. A to su vrste sklone prebrzom razmnozavanju. Kad pronadju pogodno tle.
MAGICNI TROUGAO:
KARLOVAC - DUBROVNIK - ZAGREB
D
Na prostoru Federacije BiH, tvrde dobro obavijesteni izvori, djeluju dvije sluzbe bivse HR HB i to: civilna Sluzba za nacionalnu sigurnost (SNS) i vojna kontraobavjestajna Sigurnosna izvjestajna sluzba (SIS), cija je centrala u Zagrebu. SNS je nastala kao sljedbenica bivse sluzbe UNS, a svoj legalitet crpi iz Zakona o unutarnjim poslovima bivse Hrvatske Republike Herceg-Bosne, proglasen ukazom Kresimira Zubaka od 26. marta 1996. godine. Na celu SNS-a do skora je bio Ivica Lucic, odani prijatelj bivseg sefa HIS-a Miroslava Tudjmana, koji je preselio u Zagreb i stupio na novu duznost u SIS-u, dok je sadasnji sef SNS-a general Ivica Primorac. Zanimljivim se cini podatak da je i u civilnim obavjestajnim sluzbama rukovodni sastav militariziran - Primorac je direktor SIS-a sa cinom generala.
Nakon uspostave Federalnog MUP-a i zajednickog stozera Vojske Federacije, tvrde nasi izvori, veliki broj agenata SNS-a i SIS-a nastavio je raditi svoje poslove, ali sada u odorama policije i vojske Federacije. Duznosti u Federaciji samo su pokrice. Kao eklatantan primjer navodi se Mijo Golub, zamjenik komandira PU Ilidza, koji je, kazu, aktivni djelatnik SIS-a. Golub, navodno, ima razgranatu mrezu svojih spijuna i medju licima bosnjacke nacionalnosti na prostoru opcine Busovaca, posebno na terenu Kacuna.
Na drugoj strani, SNS i dalje na teritoriji pod kontrolom bivseg HVO-a, zajedno sa policijom, nastavlja svoje djelovanje ne obaziruci se na zvanicno ukidanje svih institucija bivse HR HB. Stavise, tvrde izvori Dana, djelatnici SNS-a rade u zajednickim prostorijama sa federalnim policajcima i to u opcinama Livno, Mostar, Kiseljak, Orasje, Odzak, Brcko, Vitez, Novi Travnik?!
SIS HVO-a jos uvijek djeluje, cak pod krinkom Vojske Federacije, u Bihacu, Mostaru, Busovaci, Vitezu, Zepcu, Dastanskom. Posebno je zanimljivo da na svim podrucjima pod kontrolom HVO-a sve policijske stanice i policijske uprave imaju obavezu i duznost prosljedjivati obavjestajna i svaka druga saznanja SNS-u i SIS-u. Tako se dogadja, saznaju Dani, da od komandira policije, nacelnika, krim-inspektora, pa sve do najobicnijeg pozornika, svaki vid bezbjednosno interesantnog podatka mora biti proslijedjen SNS-u i SIS-u?! Za "dobre" informacije policajci dobijaju unosne nagrade od agenata SNS-a i SIS-a.
Sem sigurnosnih sluzbi HR HB, u Bosni djeluju i ostale sluzbe Republike Hrvatske. Posebno su agilne na podrucju Bihaca: kao primjer istice se Sluzba za zastitu ustavnog poretka (SZUP) - kontraobavjestajna sluzba koja djeluje u okviru hrvatskoga MUP-a. Usto, SZUP pokriva cijelu Hercegovinu a koordinira je jedno specijalno odjeljenje stacionirano u Dubrovniku. Tako se iz Dubrovnika, zapravo, koordinira aktivnostima SZUP-a za Hercegovinu, dok se bihacki dzep pokriva stabom iz Karlovca. Hrvatska izvjestajna sluzba (HIS) i Ured za nacionalnu sigurnost (UNS) takodjer su u BiH. Ima jos?!
Objavljeno u broju 98 DANA, 29. MART / OZUJAK 1999.

POSLJEDNJI DANI "RAJA" (Dani, Dženana Karup, januar/1998.) - reportaža o Gučoj Gori kraj Travnika - jednoj od nekadašnjih glavnih mudžahedinskih baza u BiH pod zapovjedništvom Abu Hamze

https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/67/tekst567.htm

Tokom rata i u nekoliko mjeseci poslijeratnog perioda Guca Gora kod Travnika predstavljala je jednu od glavnih mudzahedinskih baza u Bosni. Bosnjacki prognanici koji su se ovdje poceli doseljavati 1993. godine kazu da je u selu zivjelo oko 300 internacionalnih muslimanskih ratnika. Lider ove grupe bio je poznati Abu Hamza, covjek za kojim neuspjesno traga federalna policija. Dani su posjetili Gucu Goru i u razgovoru sa mjestanima saznali surovu istinu o "arapskom totalitarizmu" koji je gusio njihovu bosansku dusu i pravo da zive po zakonima Bosne. Mudzahedini u ovom slucaju nisu izmisljotina zapadnih medija: ovo je neispricana prica o jednoj strahovladi ciji je hepiend razorena bosanska mladost koja u KPD Zenica pokusava doci "tobe" nakon visemjesecne i visegodisnje obuke po Hamzinim "pravilima igre". U Gucoj Gori vise nema mudzahedina

SELO GUCA GORA, DESETAK kilometara od Travnika, vise od tri godine bilo je glavna baza Abu Hamze i njegovih ljudi. Odmah po dolasku nametnuli su svoj nacin zivota i uveli "arapske" zakone. To je znacilo, sjecaju se danas mjestani, da su svi morali redovno obavljati namaze, i to na njihov nacin (svaki namaz cetiri rekjata), zene hodati pokrivene, djeca takoder, nije se smjelo psovati, a ne daj Boze primiti kjafira (Srbina ili Hrvata) u kucu i sa njim razgovarati. Niko se ni na koji nacin nije smio suprotstaviti glavnom covjeku u selu - Hamzi. Njegovi ljudi su naredivali, tukli, prijetili, jednom rijecju, uveli strahovladu i sve to "u ime Allaha". Stalno su ponavljali da su na njegovom putu. U svojim namjerama uspjeli su iz dva razloga: strah i glad. Mjestani su se povinovali da ih ne bi "progutao mrak" i da bi prehranili djecu."Za 150 DEM i redovne mjesecne pakete nasa djeca su napustala borbene linije i prelazili kod njih", prica jedan stariji covjek kome ni danas nije jasno kako nikad niko iz Armije nije reagirao na tu vrstu dezerterstva, iako je od tih mladica i mudzahedina kasnije formirana autonomna i samostalna brigada. "Nisam nikad vidio da negdje ratuju. Svaka cast onima iz El-mudzahida, sa njima sam bio na ratistima, ali ovi... Ocito je bilo da su dosli sa drugim ciljem", kazuje jedan od mjestana kojemu strah jos ne dozvoljava da za novine kaze svoje ime. Ta anonimnost iz nuzde opca je karakteristika Guce Gore. Ovi Bosnjaci samo gucu. Jos su u sjecanju Hamzini ljudi naoruzani do zuba, sa zoljama, bombama, snajperima... Ni za zivu glavu nece da se slikaju. Sedamdesetogodisnja nena, koja je bila Hamzina prva komsinica, kazuje: "Rado bih ja vama o svemu pricala, ali, to nije covjek, to je sejtan. Eto, i sad su sve ufatili osim njega. Kad bi on mene naso u novinama, odma' bi me zaklo." Njen komsija, odmahujuci glavom, dodaje: "Imaju oni jos puno svojih ljudi. A, ko zna, mozda i sami dolaze (misli na Hamzu i dvojicu Arapa za kojima policija traga, prim.aut.). Ovaj teren poznaju odlicno, pa zivjeli su sa nama godinama."
Tamo gdje je dzihad
U ovom selu su prije rata zivjeli Hrvati. Najveci dio Bosnjaka koji danas zivi u Gucoj Gori naselio se poslije Arapa koji su prognanim ljudima kazali da su sve kuce njihove jer su ih sami oslobodili. Zbog toga su ih morali pitati za odobrenje, a onda bi Arapi odlucivali ko ce gdje useliti. Jajcanin, dosao medu prvim prognanicima, a u Gucoj Gori i sad je najvise njegovih sugradana, sjeca se tog perioda: "Bilo ih je oko 300. Stalno su dolazili i odlazili. Pedesetak Arapa je ovdje zivjelo sa zenama i djecom. Sve one sto je nasa policija uhvatila mi smo prepoznali na televiziji. Ne znam im imena, teska su bila za izgovarati. Mi smo ih zvali Arapi. Prvo sto su u selu uradili bilo je da naprave dzamiju, i to na jednoj hrvatskoj stali. U njoj smo obavljali namaze, a u prizemlju stale bile su kosti svinja koje su oni pobili kad su dosli. U toj dzamiji se sve desavalo, svi glavni sastanci."
Arapi su mjestanima pricali da su pozvani u Bosnu i Hercegovinu da se bore. Na pitanje ko ih je zvao, jedan covjek kaze: "I mi smo ih to pitali. Rekli su: 'Alija Izetbegovic. Isto ko sto je Karadzic pozivao Ruse'." Ti ljudi su, prica dalje ovaj covjek koji je cesto kontaktirao sa njima, prevareni. Bilo im je obecano da ce u Bosni dobiti kuce i zemlju. "Vecina nije zivjela u arapskim zemljama prije dolaska Bosnu. Pricali su da idu gdje je dzihad. Mnogi nisu bili pravi muslimani, nego krscani. Bilo je i Jevreja, ali su prihvatili islam. To sam saznao od Hamze. Jednom sam slusao jednog od njih kako ezani i bilo mi je sumnjivo sto je prekidao, a i jezik je tesko lomio. Saznao sam da je po rodenju katolik. Hamza jeste pravi musliman, roden je u Tunisu, ali ga je napustio prije devet godina. Pitao sam ga sto se ne vrati u svoju zemlju. Odgovorio je da bi ga odmah zaklali. Dalje nisam smio pitati."
Najznacajniji zadatak Arapa, koji su oni i sami naglasavali, bio je vrbovanje mladih Bosnjaka u njihove redove. Poslije raznih kurseva na koje su ih slali, mladici su postajali vjerski fanatici i odricali se i rodenih roditelja, "u ime Allaha". Govorili bi svima da je jedino ispravno to sto oni rade, a svi drugi grijese. Jedna starija zena, koja je redovno isla u Hamzinu dzamiju ("Morala sam, nisam imala sta jesti"), sjeca se da je on jednom pricao: "Nas, Arapa, u Bosni ima 25.000. Sad moramo sakupiti toliko Bosanaca i onda cemo formirati nas korpus. Vidjet ce vojska (Armija BiH, prim. aut.) s kim ima posla. Mi cemo vladati Bosnom. I ti ces hodati zamotana; ako ne budes htjela, ubit cemo te." Ova zena je pokrivena, ali kao i vecina bosnjackih starica, maramom svezanom ispod vrata, a to je za njih bilo nedovoljno. O tome koliko je Hamza uspio u svojoj namjeri da "zavede mlade ljude", starica kaze: "Navukose, brate, narod. Eno ih sad, KP Dom je pun. Sve Hamzina vojska."
Halal samo Bosni
Jedini covjek koji u Gucoj Gori otvoreno prica o svemu sto se desavalo je Mustafa Pracalic. Roden 1948. godine u Jajcu, u Gucu Goru je dosao sa suprugom i dva sina 1993. godine. "Da bogdo nikada ovdje nisam dosao", kaze tihim glasom. Mustafin sin Samir zatvoren je u nedavnim akcijama MUP-a sa ostalim arapskim teroristima i domacim mudzahedinima. Ucestvovao je, kaze Pracalic, u otimanju auta, prije tri mjeseca, u kome su bili mladic i djevojka hrvatske nacionalnosti. Sa njim su zbog istog djela zatvoreni jedan mladic iz Nemile i neki Arap.
"Velika je ovo sramota za mene", spustenih ociju prica Mustafa. "Krupna je usporedba, ali kad mi je srednji sin poginuo u Jajcu, imao je 16 godina. Svojim sam ga rukama spustio u mezar. Ali ovo sad mi je bilo teze." Hamza je, tvrdi Pracalic, uspio odvesti od kuce njegovog sina kad je imao samo 18 godina: "Ja znam da je moj sin kriv, ali, da li je kriv koliko i oni? Necu u sudske stvari da se mijesam, ali glavni organizator je zivio ovdje tri godine i nikad ga niko nije otkrio, ni njegove namjere. Ne mogu to shvatiti. Bio sam cetiri godine u vojsci, i to bilo halal samo Bosni, nikom drugom. Ali, meni je bio gori rat protiv Arapa nego na ratistima. I mladeg sina su mi htjeli uzeti. Srecom, nije punoljetan i mogao sam ga kontrolisati. Starijem nisam mogao nista." Mustafa Pracalic je nekoliko puta isao u policiju, pisao prijave, pokusavao upozoriti na ono sto se desava, ali: "Niko nije slusao, a u policiji me ponekad nisu htjeli ni primiti. A Arapi su uzimali omladinu od 18 do 20 godina, one koje im je bilo najlakse zavesti. Ni danas to ne mogu prihvatiti. Moglo se sprijeciti. Trebalo je kontrolisati te ljude i paziti kome nasa omladina pristupa."
O kriminalu svog sina Samira, kazuje: "Dosao je Arap duge brade, u pratnji pokrivene zene, i trazio Samira. Hamza je vec bio otisao iz sela i ja sam se nadao da ce ga ostaviti na miru. Medutim, rekao je da je on novi sef njihove organizacije na Balkanu i da Samiru zeli dati neke pakete, ostatke od prosle godine." Pakete su zaista donijeli, "dva dana su dovozili meso, brasno, i ko zna sta jos". Samir je prije toga mjesecima nosio nenine cipele jer nije imao novca da sebi kupi obucu. Otisao je s tim covjekom i nije ga bilo pet dana. "Tada se to i desilo. Poslije se pojavio u novim cipelama i odijelu, a ja sam ga pitao odakle mu sve to. Samir je objasnio: 'Zaposlio sam se. Isao sam sa novim sefom po cijeloj Bosni. Pronasli smo humanitarnu sto su je krili'." To vece na televiziji je receno da su nepoznati napadaci oteli automobil Hrvatima. Dva dana poslije toga Samir je uhapsen. Njegova supruga je pricala da je u zatvoru rekao i sto su ga pitali i sto nisu, te da ce ga Arapi ubiti kad god izade jer ih je sve izdao.
"Hamza nije covjek, on je terorista"
Sa Samirom roditelji nisu mogli imati kontakta otkako je pristupio Arapima, koji su ga odmah poslali u Zenicu, u nekakvu njihovu skolu. Majka mu je bila u posjeti. Kad se vratila, rekla je muzu: "Od naseg Samira nema vise nista." Mustafa se sjeca sinovljevog povratka: "Iz temelja je bio drugo dijete. Nije vise umio normalno pricati. Veliki vjernik, fanatik, pred kojim sam cak i ja morao paziti sta govorim. Obuka je trajala 45 dana. Pitao sam ga sta je tamo radio. Rekao mi je da su imali jedan televizor i da su gledali ono sto je prava istina. A gledali su kako se ratuje po Afganistanu, kako se bori na Allahovom putu." Poslije ovoga Arapi su Samira poslali 45 dana na prakticnu vojnu obuku u Orasac. A onda je i njegova zena otisla na ders, tako se zvala obuka za zene, takoder u Orasac. Kad se vratila bila je sva umotana u crno. Nije mogla ni sa kim kontaktirati, cak ni sa Samirovim ocem i bratom. Mustafa je rekao zeni: "Evo sta nam Hamza donese, cim je Samir presao kod njih, Hamza ga je i ozenio. Sam ga je i vjenco, onako vjerski, serijatski. Kako ce Hamza vjencati nekoga kad to mogu samo hodze!? Medutim, on je djecu vjencavao i ubijedio ih da to mora tako." Arapi su pokusali Samira prebaciti u Saudijsku Arabiju i dali mu pare da sredi papire. Kad je njegov otac za to saznao, bojeci se da ga poslije ne natjeraju u Afganistan ili na neko drugo ratiste, uspio je bar to sprijeciti.
Inace, prica o Samirovom vrbovanju otkriva kako su Arapi u tome vjesti. Prvo se "obraduju" roditelji. Kada su pokusali zaustaviti odlazak "zabludjelog sina", Hamza je poceo navracati u njihovu kucu i prijetiti im - jer su protiv "Allahovih sljedbenika". Kakvi su ti sljedbenici bili i sta su radili, Mustafa ima bezbroj primjera, od kojih mi navodimo samo jedan kao ilustraciju ljudske iscasenosti: "Dolazili su i nagovarali suprugu da napusti posao jer je radila u Armiji. Rekli su da ce joj svaki mjesec donositi 50 kg brasna i pakete, samo da ne hrani banditsku vojsku. Ispada da sam i ja bandit jer sam u toj vojsci."
Mustafa nije jedini covjek koji je zbog neslaganja sa Arapima imao problema. Kolektivna tragedija Guce Gore rasprostrla se od mladih do starih, mada su ovi prvi bili u tezem polozaju, o cemu svjedoci i "slucaj igranka", horski isprican u diktafon vaseg novinara: "Hamza nije covjek, on je terorista. Jednom prilikom u susjednom selu Krpeljici organizirana je igranka. Okupili se mladi da se malo provesele. Arapi saznali i otisli tamo. Sve su rastjerali, instrumente porazbijali, jednu djevojku ranili, a nekog momka toliko udarali da je dobio potres mozga. I on i djevojka su zavrsili u bolnici: ona je bila lakse ranjena i pustena kuci, a momak je ostao na lijecenju. Hamza je sutradan otisao u bolnicu, izbacio ga iz kreveta i otjerao kuci, govoreci da mu nije nista. Bio je tu direktor bolnice, policija. Zasto niko nije intervenisao?"
***
Hamza i "hamzici" vise nisu tu. Hamza je tokom prosle godine navracao jos nekoliko puta u selo, a ljetos je sebi pravio brvnaru u selu Kokicima, blizu velike sume kako bi mogao lahko pobjeci ako ga SFOR napadne. U izgradnji skrovista pomagali su mu mladici iz Guce Gore koji tvrde da su to radili za novac a ne iz ideoloskih pobuda. Policija je u to vrijeme trazila Hamzu. Kako ga je uvjerljivo trazila potvrduje informacija da pomenute mladice nisu ni pitali za Hamzu. Oni se sami nisu ponudili da otkriju skroviste "Carlosa nasih dana". U Gucoj Gori vise nema mudzahedina.

BUDI DOBAR SA IFOR-OM I UMRI
Hamzini ljudi narocito su mrzili pripadnike medunarodnih vojnih snaga. Upravo stoga svaki mjestanin koji bi pokazao dobru namjeru prema vojnicima IFOR-a, rizikovao je da sam nastrada. Porodica Pracalic je i zbog toga imala problema. Jedan dan pet stranih vojnika i prevodilac naisli su pored Mustafine kuce i pitali da popiju kafu. Mudzahedini su sjedili prekoputa i sve to posmatrali. Kad su vojnici otisli jedan od njih je, izvadivsi noz, doviknuo Mustafi: "Veceras cu da te koljem." Na Mustafin upit zasto, odgovorio mu je: "Sta ce ti kjafiri pred kucom?" Poslije te prijetnje Fikreta Pracalic, Mustafina supruga, krenula je svojoj majci. Vec pomenuti mudzahedin ju je popljuvao i rekao joj: "Kjafirko, hodas nepokrivena i jos ih primas u kucu", a njenoj majci su poslije prijetili: "Ubit cemo ti kcerku." Jadna zena ih je pitala: "Je l' posve?", na sta su oni odgovorili: "Posve". Na svu srecu, prijetnja nije realizirana.


PRICA O SARI
Mudzahedini su se zenili domacim djevojkama. Kad ih je policija pocela traziti, oni koji nisu uhvaceni, pobjegli su. Svi su ostavili zene i djecu. Ko ce ih sad hraniti, pitaju se mjestani. Sam Hamza ima cetvero djece. Zena mu je negdje kod Zenice. Medutim, nisu se svi ovdje zenili, neki su sa sobom doveli zene. Jusuf, jedan od njih, dosao je iz Holandije i doveo suprugu Saru, Amerikanku hrvatskog porijekla. Naime, njen otac je davno otisao iz Hrvatske u Ameriku, gdje je Sara rodena, ali kad je sluzio vojsku u Holandiji, tamo mu se dopalo i doveo je i porodicu. Mjestankama je ispricala da je sa 12 godina postala problem i odala se skitnji. Malo poslije toga upoznala je Jusufa koji ju je preveo na islam i ozenio. Bila je u braku vec sedam godina kad je dosla u Bosnu. Sa 19 godina zavidno iskustvo kucanice. U Bosni je rodila i prvo dijete. Jusuf je, prije nego sto je presao na islam, bio Jevrej, a od Sare je stariji 20 godina.Jedna mjestanka nam je o Sari ispricala i ovo: "Hamza je angazovao svog prvog komsiju i jos jednog prognanika da rade na popravci skole. Objasnio im je da uzmu zemlju iz Jusufovog dvorista. Bilo je oko podne. Kuham ja pogacu, kad nesto malo na vrata, samo vidim viri cijev pistolja. Sara. Kaze, ja cu pucati. Zavikah: sto ces me bona ubijati, sta sam ti ucinila! Necu tebe. Hocu ubiti dvojicu ljudi, eno ih kod moje kuce. Velim, ko ce tebi, Arapkinji, doci u ova doba, pa ni u noci ne smiju. Krenemo, ja prva, ona za mnom. Taman uci ezan, muskarci, srecom, u dzamiji. Ona mi pokazuje na pecenu zemlju sto je neko uzimao. Kazem, ama, Saro, nisu oni krivi, naredio im Hamza da nose i poprave skolu. Drscem. Zavrsi se ezan i namaz, a ja ti pohiti, pohiti. Zovnem onu dvojicu: Alaga, Mujo, Bog vas ubio, sto ste sami ulazili! Sad je htjela da vas strijelja."

ALAGIC NA NISANU
Cetrdesetdvogodisnja prognanica iz Jajca ispricala nam je ovu pricu: "Potpisali Alija i Tudman Federaciju. Ali kakvi? Ne daju mudzahedini. Nema ni govora. Krenulo sve, Krajisnici idu, oslobadaju Bosnu. Otisla ja jednu noc kod Hamze, a njegova zena Halima, nemas ti sta vidjeti, metar i nesto, mrsava, kaze mi: 'Da znam u koje vrijeme Alagicprolazi ovuda (prema samostanu kojeg je cuvala bosanska armija, op.a.), isla bih na put pa bih ga ubila.' Velim joj: Ti Alagica ubila! Pa ne mozes ni po kuci da hodas. I pitam je sto joj smeta. Odgovara mi: 'On hoce zajednicki zivot.' Ah, jarabi, usutih se ja." Iz inata je, prica dalje ova zena, Hamza u vrijeme najvecih borbi na Komaru kupio mladice sa linija uz objasnjenje da moraju u dzamiju ili da se pripremaju za skolu u Zenici: "Davo da nosi i njih i njihovu arapsku skolu, sta nam unesose u Bosnu!"
Objavljeno u broju 67 DANA, 19. JANUAR / SIJECANJ 1998.

četvrtak, 10. siječnja 2019.

Janjić: Ekstremni islamisti i bošnjački političari uvek protiv RS (povodom hapšenja sedam vehabija u Srpcu)

http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Janjic-Ekstremni-islamisti-i-bosnjacki-politicari-uvek-protiv-RS/137955

Srna
BEOGRAD - Politički analitičar Dušan Janjić ocijenio je da će ekstremni islamski vjernici i bošnjački političari uvijek biti protiv postojanja Republike Srpske.
"Republika Srpska će uvek predstavljati fitilj za potpaljivanje islamskog ekstremizma, bilo da postoji kao jasno definisana konfederalna ili federalna jedinica", izjavio je Janjić, komentarišući policijsko privođenja sedam vehabija u Srpcu koji su se na saslušanju ponašali drsko, vrijeđali policajce i proklinjali Republiku Srpsku i njeno rukovodstvo.
On je ocijenio da je dobra vijest to što hapse vehabije, te dodao da hapšenje i suđenje očigledno pokazuje da BiH počinje da sazrijeva.
Janjić je istakao da je jasno da je rat u BiH za ekstremni islamistički pokret bio dio svetog rata, kao što je to bio i rat na Kosovu, zbog čega su se mnogi iz Alžira, Avganistana, Pakistana i drugih islamskih zemalja prebacivali na Balkan.
"Vehabijski pokret koji mi sada imamo kombinovan je od dva elementa, lokalni kojeg čine vernici koji su se uputili tragom vehabizma, te ekstremni koji su došli sa strane i koji imaju i svoje sledbenike", istakao je Janjić.
On kaže da u Evropi postoji dio tolerancije prema vehabizmu, gdje se ovaj vjerski pokret posmatra kao dio posebno posvećenih vjernika islama.
"Na našim teritorijama nije razdvojeno šta je terorizam i šta je verski i nacionalistički ekstremizam od onoga šta je vera i to je problem", rekao je Janjić.

petak, 4. siječnja 2019.

Izetbegović je za mudžahedine bio Abu Izzat i vrhovni zapovjednik (16/08/2017)

http://www.pogled.ba/clanak/izetbegovic-je-za-mudzahedine-bio-abu-izzat-i-vrhovni-zapovjednik/122238?fbclid=IwAR1LqvhjbE94MdeEn9ypEomTjkprDckTwkQSVz5P39jKfvvpyynjNw7MXWc
Feljton je nastao prema knjizi Miroslava Tuđmana “Druga strana Rubikona”, koja u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izlazi 16. kolovoza. Služeći se brojnim dokumentima, Tuđman analizira političku filozofiju Alije Izetbegovića, strateške ciljeve kojima je težio te razloge zbog kojih je izigravao mirovne planove. Knjiga je pretpostavka za razumijevanje političkih i ratnih zbivanja u BiH
Večernji list BiH


Prvi mudžahedini, “sveti ratnici” ili “islamski dragovoljci” došli su u Bosnu i Hercegovinu već u veljači 1992. kako bi pomogli “ugroženoj braći i sestrama muslimanima” u borbi za islam kao društveni poredak.  

Riječ je o islamskim fundamentalistima, profesionalnim ratnicima i plaćenicima, ali i borcima u džihadu koji su u BiH dolazili iz različitih zemalja. Iranski mudžahedini došli su među prvima, slijedili su ih mudžahedini iz Saudijske Arabije, Palestine, Jordana, Jemena, Afganistana, Katara, a najviše vojnoga iskustva i znanja imali su oni iz Egipta, Alžira, Maroka i Tunisa. 

Pripadnici libanonskog Hezbollaha, koji su također imali vojno iskustvo, angažirani su da u kampu Pogorelici pokraj Fojnice obučavaju vojnike, policajce i obavještajce u Armiji BiH. 

S koliko ih je spremnosti dočekala politika Alije Izetbegovića, pokazuje zanimljiv podatak: 104 “sveta ratnika” dobila su državljanstvo Bosne i Hercegovine, putovnice i osobne iskaznice, ne samo mimo zakonske procedure nego i prije nego što je Europska zajednica priznala državu Bosnu i Hercogovinu!  

Preko Zagreba i Splita 

Dolazak mudžahedina bio je dobro organiziran: stizali su u Zagreb, pa u Split, a odatle su humanitarnim konvojima odlazili do sabirnih centara u Travniku i Zenici. 

Jedan od njih, Abu Hamza, svjedoči da su na poziv reisa Mustafe Cerića došli braniti “braću muslimane” i da je za njega “Alija Izetbegović zapovjednik svih mudžahedina”. Osim što su bili važna moralna i vojna potpora Armiji BiH, njima je sukob u BiH bio izvanredna prilika za prodor u Europu. 
Najveći broj mudžahedina dolazio je s motivom da BiH treba postati islamska država. 

Smisao njihove borbe sažeto je iznio Sudanac Elfatih Hassanein: Bosna na kraju mora biti muslimanska, jer ako se to ne dogodi, cijeli rat nema smisla i bio bi vođen ni za što. Hassanein je utemeljitelj i ravnatelj Third World Relief Agency (TWRA, agencija za pomoć Trećem svijetu), koja je osnovana 1987. u Beču kao humanitarna organizacija za muslimane. 

Preko nje se od 1992. financirala i organizirala nabava oružja za Armiju BiH. Novac iz islamskih zemalja dolazio je preko Die Erste Österreich Bank u Beču. 

Kao predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović potpisao je 1. siječnja 1994. dopis predsjedniku odbora Fonda za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine dr. El Fatihu Ali Hasaneinu da sredstvima koja se vode na računu broj 51364476 kod Die Erste Bank u Beču predsjednik Fonda može raspolagati samostalno do iznosa od 1.000 dolara, odluku za plaćanje do 500.000 dolara moraju donijeti najmanje tri člana odbora, a za isplate veće od 500.000 dolara suglasnost mora dati Alija Izetbegović. 

Taj je dopis samo jedan od dokaza da su Izetbegović i SDA kontrolirali i djelovanje mudžahedina i financijske tokove koji su omogućivali njihov dolazak i aktivnosti u zemlji. Izetbegović je i sam bio korisnik tih sredstava. 

Slobodan Praljak objavio je, naime, priznanice kojima Izetbegović potvrđuje da je od Fatiha Ali Hasaneina samo u jednome danu, 22. kolovoza 1993., primio 360.000 njemačkih maraka.  

Najveći donatori Saudijci 

TWRA je od 1992. do 1995. raspolagala s 350 milijuna dolara “za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine”. Najveći je donator bila Saudijska Arabija, a novac je dolazio i iz Pakistana, Turske, Bruneja, Malezije... 

Među prikrivenim donatorima bio je i saudijski emigrant Osama Bin Laden. Dakako, TWRA je bila samo jedna od “humanitarnih” organizacija koja je financirala nabavu oružja za Armiju BiH i dolazak mudžahedina. Mudžahedini nisu djelovali samo kao borci nego i kao pripadnici humanitarnih organizacija, kao obavještajci svojih matičnih zemalja, kao pripadnici terorističkih organizacija Al-Qaide, Hezbollaha i Hamasa, a jedan dio bavio se samo obukom domaćih Muslimana koji su željeli postati mudžahedini. 

Gotovo da nema općine u srednjoj Bosni u kojoj nije bio osnovan kamp za vjersko-vojnu nastavu. Vojno vodstvo Armije BiH i političko vodstvo SDA prešutno je odobrilo formiranje “vjerskih postrojbi”, koje su postale sastavni dio Armije BiH, u nazivu su imale oznaku “muslimanska”, a činili su je domaći mudžahedini koji su morali proći i posebnu vjersku obuku. 

Sedma muslimanska brigada osnovana je u prosincu 1992. radi brzog “djelovanja na širem području Zenice, Travnika i Kaknja”. Bila je najpoznatija i najbolja brigada u sastavu 3. korpusa Armije BiH. 
Od samoga osnutka nosila je naziv “muslimanska” jer su njezini pripadnici morali biti praktični vjernici, oznake brigade bile su ispisane i na arapskome jeziku, a u borbu su ulazili s pokličem Tekbir – Allahu ekber. 

Osim vjerskoga naboja dodatni motiv za ratovanje te brigade bila je i podjela ratnoga plijena, što ju je činilo najorganiziranijom pljačkaškom formacijom. 

Alija Izetbegović bio je počasni zapovjednik 7. muslimanske brigade. U svibnju 1994. dobila je počasni naziv Slavna, a 1995. počasni naziv Viteška. Ta je brigada odgovorna za brojne zločine: masakr zarobljenih pripadnika HVO-a i civila u selu Dusina 26. siječnja 1993.; za uništavanje hrvatskih sela i protjerivanje Hrvata s busovačkog područja u siječnju 1993.; za paljenja i protjerivanja na području Zenice i Travnika u ljeto 1993. godine. 

Niz zločina protiv lokalnoga stanovništva, ne samo Hrvata i Srba nego i Muslimana, počinili su i strani mudžahedini. 

Razlog je bilo “vjersko čišćenje”, a njihove metode ne mogu se drukčije opisati nego kao teroristički čini: zarobljenike su ubijali obrednim odsijecanjem glave. Procjene o broju mudžahedina u BiH prilično su neujednačene. Prema Aliji Izetbegoviću, bilo ih je najviše 300, no Abu al-Maali, posljednji zapovjednik odreda El Mudžahedin (raspušten 26. veljače 1996.), izjavio je da je pravih mudžahedina u Bosni bilo između pet i šest tisuća. Realan je broj – nekoliko tisuća. 

Kako mudžahedini nisu osnovali jednu postrojbu, već niz skupina koje međusobno nisu bile dobro koordinirane, utemeljili su glavnu šuru (vijeće) koja je trebala pridonijeti zajedničkom djelovanju. 

U njezinu radu katkad je sudjelovao i Alija Izetbegović, kojega su zvali Abu Izzat.  

Nasilna islamizacija 

Raspoloženje prema mudžahedinima bilo je podvojeno. Dijelu muslimanskog stanovništva u BiH bili su odbojni nasilna islamizacija i sklapanje brakova mudžahedina s domaćim muslimankama (jer su “sveti ratnici” imali žene i djecu u svojim zemljama pa je zapravo bila riječ o poligamiji), a pojedinci iz vojnog vrha Armije BiH željeli su disciplinirati mudžahedinske postrojbe, ali se nisu usudili suprotstaviti vladajućoj politici koja je podržavala nazočnost i djelovanje mudžahedina. 

S druge strane, mudžahedini su željeli legalizirati svoj status te je glavna šura zatražila od Sarajeva da prizna El Mudžahedin kao neovisan odred u sastavu Armije BiH. 

Zapovjednik Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga BiH general Rasim Delić zapovjedio je 13. kolovoza 1993. formiranje odreda El Mudžahedin u zoni odgovornosti 3. korpusa. Tako su strani mudžahedini postali i formalno legalna postrojba Armije BiH. 

Odred El Mudžahedin bio je ne samo dobro naoružana i dobro obučena postrojba nego i snažna vojna potpora i ključni čimbenik u podizanju morala Armije BiH. Fanatično hrabri borci toga odreda nikad nisu odbili ratnu zapovijed.  

Izlazi nova knjiga Miroslava Tuđmana  

Feljton je nastao prema knjizi Miroslava Tuđmana “Druga strana Rubikona”, koja u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izlazi 16. kolovoza. Služeći se brojnim dokumentima, Tuđman analizira političku filozofiju Alije Izetbegovića, strateške ciljeve kojima je težio te razloge zbog kojih je izigravao mirovne planove. Knjiga je pretpostavka za razumijevanje političkih i ratnih zbivanja u BiH

Večernji list BiH

utorak, 18. travnja 2017.

Was Alija Izetbegovic a Focal Point for the Muslim Brotherhood in the former Yugoslavia?

Extract from the book: "Grandfather, Grandpa and Pa Mowing Down in Bosnia!", by author Munir Alibabic - Munja (Lightning), a former director of AID BiH, OSS FBiH and holder of numerous other important functions.
Note by blogger:  Grandfather, Grandpa and Pa are pseudonyms for Dobrica Cosic (Grandfather), Alija Izetbegovic (Grandpa) and Fikret Abdic (Pa).


Over 1981, the Grandpa (Alija Izetbegović, note by blogger) was working on the consolidation of his contacts with those sharing the same views, encouraged by success of the Iranian Islamic Revolution. He was having regular contacts with the members of the Muslim Brotherhood all over the world and the dollars were also coming to him.

Several clerico-nationalistic texts were written and published under pseudonym. Key programmatic, already completed material of ID (Islamic Declaration, note by blogger) was kept in secrecy because of the possible reaction of the police. Under those circumstances, several members of the Muslim Brotherhood from Egypt, possible accomplices, aides or connections of the assassins of Anwar el Sadat - found themselves in Sarajevo. The Grandpa's people were providing safe haven and hospitality to them, until they found their feet and moved on. The Grandpa's specific task was to provide haven and direct such cases further.

During 1983 investigation, his follower Zika explained how he had met the Grandpa. He recalled that in 1980, in front of the Bey's Mosque in Sarajevo, he was approached by the Grandpa, who introduced himself and tasked him to find during the day in the area of the Sedrenik settlement "one brother" (a member of the Muslim Brotherhood, note by author) who was exiled by Soviets, and bring him to the Granpa's apartment.

He executed the task and to the Grandpa's pleasure brought "the brother" to the Grandpa's place. The Grandpa thanked him and warned him on secrecy. Zika did not know the exact role of the Grandpa in this and similar cases, but he assumed that he was a kind of the "base" for the Muslim Brotherhood in the former state.


Abbreviations:
KOS - Counter-intelligence Service - SFRY intelligence service established in the midst of 1952, specially engaged in the monitoring and surveillance of "enemy emigration" and "inside enemy".
AID - Agency for Investigation and Documentation - secret Bosniac intelligence service formally dismissed in 2001.
OSS - Service for intelligence and security services of the Federation of Bosnia and Herzegovina

Explanations:

Muhammad Anwar el-Sadat Muhammad Anwar el-Sadat (Arabicمحمد أنور السادات‎‎ Muḥammad Anwar as-SādātEgyptian Arabic pronunciation: [mæˈħæmmæd ˈʔɑnwɑɾ essæˈdæːt]; 25 December 1918 – 6 October 1981) was the third President of Egypt, serving from 15 October 1970 until his assassination by fundamentalist army officers on 6 October 1981. Sadat was a senior member of theFree Officers who overthrew King Farouk in the Egyptian Revolution of 1952, and a close confidant of President Gamal Abdel Nasser, under whom he served as Vice President twice and whom he succeeded as President in 1970 (more on Wikipedia https://en.wikipedia.org/wiki/Anwar_Sadat)

Sedrenik - residential area in Sarajevo.