| Tokom rata i u nekoliko mjeseci poslijeratnog perioda Guca Gora kod Travnika predstavljala je jednu od glavnih mudzahedinskih baza u Bosni. Bosnjacki prognanici koji su se ovdje poceli doseljavati 1993. godine kazu da je u selu zivjelo oko 300 internacionalnih muslimanskih ratnika. Lider ove grupe bio je poznati Abu Hamza, covjek za kojim neuspjesno traga federalna policija. Dani su posjetili Gucu Goru i u razgovoru sa mjestanima saznali surovu istinu o "arapskom totalitarizmu" koji je gusio njihovu bosansku dusu i pravo da zive po zakonima Bosne. Mudzahedini u ovom slucaju nisu izmisljotina zapadnih medija: ovo je neispricana prica o jednoj strahovladi ciji je hepiend razorena bosanska mladost koja u KPD Zenica pokusava doci "tobe" nakon visemjesecne i visegodisnje obuke po Hamzinim "pravilima igre". U Gucoj Gori vise nema mudzahedina |
| Pise: Dzenana KARUP |
| BUDI DOBAR SA IFOR-om I UMRIPRICA O SARI ALAGIC NA NISANU |
| SELO GUCA GORA, DESETAK kilometara od Travnika, vise od tri godine bilo je glavna baza Abu Hamze i njegovih ljudi. Odmah po dolasku nametnuli su svoj nacin zivota i uveli "arapske" zakone. To je znacilo, sjecaju se danas mjestani, da su svi morali redovno obavljati namaze, i to na njihov nacin (svaki namaz cetiri rekjata), zene hodati pokrivene, djeca takoder, nije se smjelo psovati, a ne daj Boze primiti kjafira (Srbina ili Hrvata) u kucu i sa njim razgovarati. Niko se ni na koji nacin nije smio suprotstaviti glavnom covjeku u selu - Hamzi. Njegovi ljudi su naredivali, tukli, prijetili, jednom rijecju, uveli strahovladu i sve to "u ime Allaha". Stalno su ponavljali da su na njegovom putu. U svojim namjerama uspjeli su iz dva razloga: strah i glad. Mjestani su se povinovali da ih ne bi "progutao mrak" i da bi prehranili djecu."Za 150 DEM i redovne mjesecne pakete nasa djeca su napustala borbene linije i prelazili kod njih", prica jedan stariji covjek kome ni danas nije jasno kako nikad niko iz Armije nije reagirao na tu vrstu dezerterstva, iako je od tih mladica i mudzahedina kasnije formirana autonomna i samostalna brigada. "Nisam nikad vidio da negdje ratuju. Svaka cast onima iz El-mudzahida, sa njima sam bio na ratistima, ali ovi... Ocito je bilo da su dosli sa drugim ciljem", kazuje jedan od mjestana kojemu strah jos ne dozvoljava da za novine kaze svoje ime. Ta anonimnost iz nuzde opca je karakteristika Guce Gore. Ovi Bosnjaci samo gucu. Jos su u sjecanju Hamzini ljudi naoruzani do zuba, sa zoljama, bombama, snajperima... Ni za zivu glavu nece da se slikaju. Sedamdesetogodisnja nena, koja je bila Hamzina prva komsinica, kazuje: "Rado bih ja vama o svemu pricala, ali, to nije covjek, to je sejtan. Eto, i sad su sve ufatili osim njega. Kad bi on mene naso u novinama, odma' bi me zaklo." Njen komsija, odmahujuci glavom, dodaje: "Imaju oni jos puno svojih ljudi. A, ko zna, mozda i sami dolaze (misli na Hamzu i dvojicu Arapa za kojima policija traga, prim.aut.). Ovaj teren poznaju odlicno, pa zivjeli su sa nama godinama." Tamo gdje je dzihad U ovom selu su prije rata zivjeli Hrvati. Najveci dio Bosnjaka koji danas zivi u Gucoj Gori naselio se poslije Arapa koji su prognanim ljudima kazali da su sve kuce njihove jer su ih sami oslobodili. Zbog toga su ih morali pitati za odobrenje, a onda bi Arapi odlucivali ko ce gdje useliti. Jajcanin, dosao medu prvim prognanicima, a u Gucoj Gori i sad je najvise njegovih sugradana, sjeca se tog perioda: "Bilo ih je oko 300. Stalno su dolazili i odlazili. Pedesetak Arapa je ovdje zivjelo sa zenama i djecom. Sve one sto je nasa policija uhvatila mi smo prepoznali na televiziji. Ne znam im imena, teska su bila za izgovarati. Mi smo ih zvali Arapi. Prvo sto su u selu uradili bilo je da naprave dzamiju, i to na jednoj hrvatskoj stali. U njoj smo obavljali namaze, a u prizemlju stale bile su kosti svinja koje su oni pobili kad su dosli. U toj dzamiji se sve desavalo, svi glavni sastanci." Arapi su mjestanima pricali da su pozvani u Bosnu i Hercegovinu da se bore. Na pitanje ko ih je zvao, jedan covjek kaze: "I mi smo ih to pitali. Rekli su: 'Alija Izetbegovic. Isto ko sto je Karadzic pozivao Ruse'." Ti ljudi su, prica dalje ovaj covjek koji je cesto kontaktirao sa njima, prevareni. Bilo im je obecano da ce u Bosni dobiti kuce i zemlju. "Vecina nije zivjela u arapskim zemljama prije dolaska Bosnu. Pricali su da idu gdje je dzihad. Mnogi nisu bili pravi muslimani, nego krscani. Bilo je i Jevreja, ali su prihvatili islam. To sam saznao od Hamze. Jednom sam slusao jednog od njih kako ezani i bilo mi je sumnjivo sto je prekidao, a i jezik je tesko lomio. Saznao sam da je po rodenju katolik. Hamza jeste pravi musliman, roden je u Tunisu, ali ga je napustio prije devet godina. Pitao sam ga sto se ne vrati u svoju zemlju. Odgovorio je da bi ga odmah zaklali. Dalje nisam smio pitati." Najznacajniji zadatak Arapa, koji su oni i sami naglasavali, bio je vrbovanje mladih Bosnjaka u njihove redove. Poslije raznih kurseva na koje su ih slali, mladici su postajali vjerski fanatici i odricali se i rodenih roditelja, "u ime Allaha". Govorili bi svima da je jedino ispravno to sto oni rade, a svi drugi grijese. Jedna starija zena, koja je redovno isla u Hamzinu dzamiju ("Morala sam, nisam imala sta jesti"), sjeca se da je on jednom pricao: "Nas, Arapa, u Bosni ima 25.000. Sad moramo sakupiti toliko Bosanaca i onda cemo formirati nas korpus. Vidjet ce vojska (Armija BiH, prim. aut.) s kim ima posla. Mi cemo vladati Bosnom. I ti ces hodati zamotana; ako ne budes htjela, ubit cemo te." Ova zena je pokrivena, ali kao i vecina bosnjackih starica, maramom svezanom ispod vrata, a to je za njih bilo nedovoljno. O tome koliko je Hamza uspio u svojoj namjeri da "zavede mlade ljude", starica kaze: "Navukose, brate, narod. Eno ih sad, KP Dom je pun. Sve Hamzina vojska." Halal samo Bosni Jedini covjek koji u Gucoj Gori otvoreno prica o svemu sto se desavalo je Mustafa Pracalic. Roden 1948. godine u Jajcu, u Gucu Goru je dosao sa suprugom i dva sina 1993. godine. "Da bogdo nikada ovdje nisam dosao", kaze tihim glasom. Mustafin sin Samir zatvoren je u nedavnim akcijama MUP-a sa ostalim arapskim teroristima i domacim mudzahedinima. Ucestvovao je, kaze Pracalic, u otimanju auta, prije tri mjeseca, u kome su bili mladic i djevojka hrvatske nacionalnosti. Sa njim su zbog istog djela zatvoreni jedan mladic iz Nemile i neki Arap. "Velika je ovo sramota za mene", spustenih ociju prica Mustafa. "Krupna je usporedba, ali kad mi je srednji sin poginuo u Jajcu, imao je 16 godina. Svojim sam ga rukama spustio u mezar. Ali ovo sad mi je bilo teze." Hamza je, tvrdi Pracalic, uspio odvesti od kuce njegovog sina kad je imao samo 18 godina: "Ja znam da je moj sin kriv, ali, da li je kriv koliko i oni? Necu u sudske stvari da se mijesam, ali glavni organizator je zivio ovdje tri godine i nikad ga niko nije otkrio, ni njegove namjere. Ne mogu to shvatiti. Bio sam cetiri godine u vojsci, i to bilo halal samo Bosni, nikom drugom. Ali, meni je bio gori rat protiv Arapa nego na ratistima. I mladeg sina su mi htjeli uzeti. Srecom, nije punoljetan i mogao sam ga kontrolisati. Starijem nisam mogao nista." Mustafa Pracalic je nekoliko puta isao u policiju, pisao prijave, pokusavao upozoriti na ono sto se desava, ali: "Niko nije slusao, a u policiji me ponekad nisu htjeli ni primiti. A Arapi su uzimali omladinu od 18 do 20 godina, one koje im je bilo najlakse zavesti. Ni danas to ne mogu prihvatiti. Moglo se sprijeciti. Trebalo je kontrolisati te ljude i paziti kome nasa omladina pristupa." O kriminalu svog sina Samira, kazuje: "Dosao je Arap duge brade, u pratnji pokrivene zene, i trazio Samira. Hamza je vec bio otisao iz sela i ja sam se nadao da ce ga ostaviti na miru. Medutim, rekao je da je on novi sef njihove organizacije na Balkanu i da Samiru zeli dati neke pakete, ostatke od prosle godine." Pakete su zaista donijeli, "dva dana su dovozili meso, brasno, i ko zna sta jos". Samir je prije toga mjesecima nosio nenine cipele jer nije imao novca da sebi kupi obucu. Otisao je s tim covjekom i nije ga bilo pet dana. "Tada se to i desilo. Poslije se pojavio u novim cipelama i odijelu, a ja sam ga pitao odakle mu sve to. Samir je objasnio: 'Zaposlio sam se. Isao sam sa novim sefom po cijeloj Bosni. Pronasli smo humanitarnu sto su je krili'." To vece na televiziji je receno da su nepoznati napadaci oteli automobil Hrvatima. Dva dana poslije toga Samir je uhapsen. Njegova supruga je pricala da je u zatvoru rekao i sto su ga pitali i sto nisu, te da ce ga Arapi ubiti kad god izade jer ih je sve izdao. "Hamza nije covjek, on je terorista" Sa Samirom roditelji nisu mogli imati kontakta otkako je pristupio Arapima, koji su ga odmah poslali u Zenicu, u nekakvu njihovu skolu. Majka mu je bila u posjeti. Kad se vratila, rekla je muzu: "Od naseg Samira nema vise nista." Mustafa se sjeca sinovljevog povratka: "Iz temelja je bio drugo dijete. Nije vise umio normalno pricati. Veliki vjernik, fanatik, pred kojim sam cak i ja morao paziti sta govorim. Obuka je trajala 45 dana. Pitao sam ga sta je tamo radio. Rekao mi je da su imali jedan televizor i da su gledali ono sto je prava istina. A gledali su kako se ratuje po Afganistanu, kako se bori na Allahovom putu." Poslije ovoga Arapi su Samira poslali 45 dana na prakticnu vojnu obuku u Orasac. A onda je i njegova zena otisla na ders, tako se zvala obuka za zene, takoder u Orasac. Kad se vratila bila je sva umotana u crno. Nije mogla ni sa kim kontaktirati, cak ni sa Samirovim ocem i bratom. Mustafa je rekao zeni: "Evo sta nam Hamza donese, cim je Samir presao kod njih, Hamza ga je i ozenio. Sam ga je i vjenco, onako vjerski, serijatski. Kako ce Hamza vjencati nekoga kad to mogu samo hodze!? Medutim, on je djecu vjencavao i ubijedio ih da to mora tako." Arapi su pokusali Samira prebaciti u Saudijsku Arabiju i dali mu pare da sredi papire. Kad je njegov otac za to saznao, bojeci se da ga poslije ne natjeraju u Afganistan ili na neko drugo ratiste, uspio je bar to sprijeciti. Inace, prica o Samirovom vrbovanju otkriva kako su Arapi u tome vjesti. Prvo se "obraduju" roditelji. Kada su pokusali zaustaviti odlazak "zabludjelog sina", Hamza je poceo navracati u njihovu kucu i prijetiti im - jer su protiv "Allahovih sljedbenika". Kakvi su ti sljedbenici bili i sta su radili, Mustafa ima bezbroj primjera, od kojih mi navodimo samo jedan kao ilustraciju ljudske iscasenosti: "Dolazili su i nagovarali suprugu da napusti posao jer je radila u Armiji. Rekli su da ce joj svaki mjesec donositi 50 kg brasna i pakete, samo da ne hrani banditsku vojsku. Ispada da sam i ja bandit jer sam u toj vojsci." Mustafa nije jedini covjek koji je zbog neslaganja sa Arapima imao problema. Kolektivna tragedija Guce Gore rasprostrla se od mladih do starih, mada su ovi prvi bili u tezem polozaju, o cemu svjedoci i "slucaj igranka", horski isprican u diktafon vaseg novinara: "Hamza nije covjek, on je terorista. Jednom prilikom u susjednom selu Krpeljici organizirana je igranka. Okupili se mladi da se malo provesele. Arapi saznali i otisli tamo. Sve su rastjerali, instrumente porazbijali, jednu djevojku ranili, a nekog momka toliko udarali da je dobio potres mozga. I on i djevojka su zavrsili u bolnici: ona je bila lakse ranjena i pustena kuci, a momak je ostao na lijecenju. Hamza je sutradan otisao u bolnicu, izbacio ga iz kreveta i otjerao kuci, govoreci da mu nije nista. Bio je tu direktor bolnice, policija. Zasto niko nije intervenisao?"
***
Hamza i "hamzici" vise nisu tu. Hamza je tokom prosle godine navracao jos nekoliko puta u selo, a ljetos je sebi pravio brvnaru u selu Kokicima, blizu velike sume kako bi mogao lahko pobjeci ako ga SFOR napadne. U izgradnji skrovista pomagali su mu mladici iz Guce Gore koji tvrde da su to radili za novac a ne iz ideoloskih pobuda. Policija je u to vrijeme trazila Hamzu. Kako ga je uvjerljivo trazila potvrduje informacija da pomenute mladice nisu ni pitali za Hamzu. Oni se sami nisu ponudili da otkriju skroviste "Carlosa nasih dana". U Gucoj Gori vise nema mudzahedina. |
| Hamzini ljudi narocito su mrzili pripadnike medunarodnih vojnih snaga. Upravo stoga svaki mjestanin koji bi pokazao dobru namjeru prema vojnicima IFOR-a, rizikovao je da sam nastrada. Porodica Pracalic je i zbog toga imala problema. Jedan dan pet stranih vojnika i prevodilac naisli su pored Mustafine kuce i pitali da popiju kafu. Mudzahedini su sjedili prekoputa i sve to posmatrali. Kad su vojnici otisli jedan od njih je, izvadivsi noz, doviknuo Mustafi: "Veceras cu da te koljem." Na Mustafin upit zasto, odgovorio mu je: "Sta ce ti kjafiri pred kucom?" Poslije te prijetnje Fikreta Pracalic, Mustafina supruga, krenula je svojoj majci. Vec pomenuti mudzahedin ju je popljuvao i rekao joj: "Kjafirko, hodas nepokrivena i jos ih primas u kucu", a njenoj majci su poslije prijetili: "Ubit cemo ti kcerku." Jadna zena ih je pitala: "Je l' posve?", na sta su oni odgovorili: "Posve". Na svu srecu, prijetnja nije realizirana. |
| Mudzahedini su se zenili domacim djevojkama. Kad ih je policija pocela traziti, oni koji nisu uhvaceni, pobjegli su. Svi su ostavili zene i djecu. Ko ce ih sad hraniti, pitaju se mjestani. Sam Hamza ima cetvero djece. Zena mu je negdje kod Zenice. Medutim, nisu se svi ovdje zenili, neki su sa sobom doveli zene. Jusuf, jedan od njih, dosao je iz Holandije i doveo suprugu Saru, Amerikanku hrvatskog porijekla. Naime, njen otac je davno otisao iz Hrvatske u Ameriku, gdje je Sara rodena, ali kad je sluzio vojsku u Holandiji, tamo mu se dopalo i doveo je i porodicu. Mjestankama je ispricala da je sa 12 godina postala problem i odala se skitnji. Malo poslije toga upoznala je Jusufa koji ju je preveo na islam i ozenio. Bila je u braku vec sedam godina kad je dosla u Bosnu. Sa 19 godina zavidno iskustvo kucanice. U Bosni je rodila i prvo dijete. Jusuf je, prije nego sto je presao na islam, bio Jevrej, a od Sare je stariji 20 godina.Jedna mjestanka nam je o Sari ispricala i ovo: "Hamza je angazovao svog prvog komsiju i jos jednog prognanika da rade na popravci skole. Objasnio im je da uzmu zemlju iz Jusufovog dvorista. Bilo je oko podne. Kuham ja pogacu, kad nesto malo na vrata, samo vidim viri cijev pistolja. Sara. Kaze, ja cu pucati. Zavikah: sto ces me bona ubijati, sta sam ti ucinila! Necu tebe. Hocu ubiti dvojicu ljudi, eno ih kod moje kuce. Velim, ko ce tebi, Arapkinji, doci u ova doba, pa ni u noci ne smiju. Krenemo, ja prva, ona za mnom. Taman uci ezan, muskarci, srecom, u dzamiji. Ona mi pokazuje na pecenu zemlju sto je neko uzimao. Kazem, ama, Saro, nisu oni krivi, naredio im Hamza da nose i poprave skolu. Drscem. Zavrsi se ezan i namaz, a ja ti pohiti, pohiti. Zovnem onu dvojicu: Alaga, Mujo, Bog vas ubio, sto ste sami ulazili! Sad je htjela da vas strijelja." |
| Cetrdesetdvogodisnja prognanica iz Jajca ispricala nam je ovu pricu: "Potpisali Alija i Tudman Federaciju. Ali kakvi? Ne daju mudzahedini. Nema ni govora. Krenulo sve, Krajisnici idu, oslobadaju Bosnu. Otisla ja jednu noc kod Hamze, a njegova zena Halima, nemas ti sta vidjeti, metar i nesto, mrsava, kaze mi: 'Da znam u koje vrijeme Alagicprolazi ovuda (prema samostanu kojeg je cuvala bosanska armija, op.a.), isla bih na put pa bih ga ubila.' Velim joj: Ti Alagica ubila! Pa ne mozes ni po kuci da hodas. I pitam je sto joj smeta. Odgovara mi: 'On hoce zajednicki zivot.' Ah, jarabi, usutih se ja." Iz inata je, prica dalje ova zena, Hamza u vrijeme najvecih borbi na Komaru kupio mladice sa linija uz objasnjenje da moraju u dzamiju ili da se pripremaju za skolu u Zenici: "Davo da nosi i njih i njihovu arapsku skolu, sta nam unesose u Bosnu!" |
Objavljeno u broju 67 DANA, 19. JANUAR / SIJECANJ 1998.
Nema komentara:
Objavi komentar