SKANDAL: Direktor obaveštajne službe BIH ima hrvatsko državljanstvo! (Kurir, 23.05.2016.)

https://www.kurir.rs/region/bosna-i-hercegovina/2276781/skandal-direktoru-obavestajne-sluzbe-bih-dali-hrvatsko-drzavljanstvo

Šef Obaveštajno-bezbednosne agencije BiH (OBA/OSA), Almir Džuvo, 2006. godine dobio je državljanstvo Republike Hrvatske

Na ovu iznenađujuću informaciju dolazi još jedna: Direktor hrvatske Protiobavještajne agencije (POA) bio je lider HDZ-a i prvi potpredsednik Vlade RH, Tomislav Karamarko!

Kako se dogodilo da je obaveštajac jedne države, mogao nesmetano da dobije državljanstvo druge države?! U svakoj suverenoj, uređenoj državi kojoj je nacionalna sigurnost jedan od prioriteta, to otkriće izazvalo bi ne samo istragu, već trenutna hapšrenja i suđenja zbog veleizdaje. Kako je moguće da je Džuvo prošao obveznu proveru POA-e kojoj je tada na čelu bio Tomislav Karamarko?-prenosi portal Dnevno.hr

ALIJA DELIMUSTAFIĆ

Da od predizbornog obećanja o lustraciji u Republici Hrvatskoj nema ništa, jasno je svakome ko imalo poznaje odnose na hrvatskoj političkoj sceni. Za lustraciju nisu ni HDZ ni SDP, a niti njihovi sateliti oličeni u minornim strančicama. Čast retkim izuzecima koji se mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Previranja oko INA-e su tek vrh sante ledenog brega, a rasplitanje i vrlo izvesno detektiranje udbaškokriminalne hobotnice vezane za INA-u sa sobom će u nepovrat povući i velike “igrače” iz političko-poslovno-pravosudnog miljea.

Ako kvazi levi i kvazi desni ne sednu i dogovore primirje, jer bi ih sve skupa glava mogla podednako zaboleti. Međutim, hrvatska a ni bosanskohercegovačka javnost nije, naravno osim onih koji su u tome sudelovali, upoznata s podatkom koji bi u svakoj suverenoj, uređenoj državi kojoj je nacionalna sigurnost jedan od prioriteta izazvao ne samo istragu, već trenutna hapšenja i suđenja zbog veleizdaje. Radi se o dodeli državljanstva Republike Hrvatske Almiru Džuvi, direktoru Obaveštajno sigurnosne agencije (OSA BiH), glavne obaveštajne agencije u BiH.

Ko je Almir Džuvo?

Almir Džuvo je po dolasku u OSU bio portir, a nakon toga vozač. Džuvo se pojavio na političkoj sceni u BiH nakon što je bio osobni vozač ratnog ministra unutarnjih poslova BiH Alije Delimustafića koji je, uzgred budi rečeno, upleten u sve moguće vrste nezakonitih radnji, a dovodi se i u vezu s ratnim zločinima i dovođenjem mudžahedina u BiH. Zbog sumnji u kriminal 2013. godine bio je i uhapšen.

KARAMARKO ZNA ZAŠTO POA NIJE PROVJERILA DŽUVU (FOTO FONET/AP)

Alija Delimustafić "zaslužan" za Džuvin ulazak u obaveštajni sektor? Džuvo se dovodi i u kontekst suvlasništva nad sarajevskom kompanijom “Crobox”, zajedno sa okorelim islamskim radikalima Hasanom Čengićem i Senadom Šahinpašićem – Šajom (Šaja ima jake veze sa samoprozvanim uglednicima hrvatskog naroda, kako u BiH tako i u RH). No, sve to spada u sferu unutarnjih stvari države BiH i njenih istražnih organa. Najvažnije pitanje postavlja se samo po sebi: Tko je i na temelju čega dodelio državljanstvo direktoru obaveštajne službe OSA BiH, manje od godinu dana nakon što je dotični imenovan na tu dužnost?

Džuvin prvi rođak Adnan Sijerčić, također je zaposlen u OSA i je bio agent muslimanske tajne službe u BiH, koja se tada zvala AID. Osim Sijerčića, visokorangirani radnici agencije OSA Himzo Šuvalija, Faik Špago i Nedžad Šurković sudelovali su u organizaciji i podršci delovanja terorističkog kampa “Pogorelica” kod Fojnice. Adnan Sijerčić do Džuvinog dolaska na čelno mesta službe bio je običan „inventar“ koji je voeo da popije, a u vreme kad je Džuvo dobio državljanstvo koristio je službeni mobilni telefon broj 061 489 390.

Ko su Džuvini pomagači u dobivanju državljanstva RH?

Javna tajna u Sarajevu je da je brzom obaveštajnom uzletu Almira Džuve kumovala izvesna Zagrepčanka Andrea Šporer, dugogodišnja radnica Kancelarije Visokog predstavnika za BiH (OHR-a). Šporerova je, navodno, preko tadašnjeg Visokog predstavnika Pedija Ešdauna (britanskog obaveštajca i komandosa koji se “proslavio” teroriziranjem katolika u Severnoj Irskoj), Džuvi izdejstvovala imenovanja na poziciju prvog Od tada Šporerova i Džuvo važe za britanske “igrače”.

Prema saznanjima do kojih je došao portal Istinito u Džuvinom “pohrvaćenju” navodno je učestvovala predratna SDB-ova klika iz BiH, uz blagoslov svojih predratnih kolega koji u Zagrebu imaju izuzetno visoke dužnosti u politici, policiji, tadašnjoj POA-i! Linija kojom je Džuvo dobio državljanstvo vrlo verojatno je sledeća: Mladen Alpeza (trenutno direktor predstavništva Francka za BiH), zatim Ivan Bandić (konzul RH u Tuzli i prvi rođak zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića), Miroslav Musić (šef Operativno-tehničkog centra SOA-e), i na kraju tadašnji vrh MUP-a i POA-e.Mladen Alpeza, Ivan Bandić i Miroslav Musić radili su pre rata u Centru SDB-a Mostar, a nakon raspada Jugoslavije infiltrirali su se u obaveštajne službe Herceg-Bosne i Republike Hrvatske.

Pitanje svih pitanja glasi: Kako je moguće da je Džuvo prošao, protivno zakonu, obveznu proveru POA-e kojoj je tada na čelu bio sadašnji predsednik HDZ-a RH, Tomislav Karamarko?Na potezu su predsjednica hrvatske države, premijer, MUP RH, SOA i Odbor za nacionalnu bezbednost.Da su svi navodi točni dokazuje i dokument iz kojega je vidljivo da je Almir (Midhata) Džuvo, rođen 20.12.1964. godine, upisan u knjigu državljana RH Grad Zagreb, broj rešenja: 0866054, prijava PU Zagreb 12.05.2006. godine. Lako je proveriti nagađanja koja su se pojavila, da je Almir Džuvo vrlo često boravio u Zagrebu i sastančio s vrhom obaveštajno-policijskih struktura Republike Hrvatske, a često i s čelnim čovekom DORH-a i njegovim ljudima od poverenja.

Dobio mesto ambasadora pri NATO

S činjenicom da je Džuvo državljanin Republike Hrvatske bili su upoznati Zoran Milanović, Stipe Mesić, Mladen Bajić, Ivo Josipović, Ivo Sanader, Ranko Ostojić…, a u BiH Bariša Čolak, Dragan Čović, Fahrudin Radončić, Bakir Izetbegović, Zlatko Lagumdžija, Milorad Dodik, Sredoje Nović i verojatno još puno osoba s kojima je Džuvo sarađivao, bolje reći štitio njihov kriminal. U međuvremenu, Almir Džuvo je 19.11.2015. godine, imenovan za ambasadora BiH pri NATO-u u Briselu. Tako da imamo dva Hrvata na tako odgovornoj poziciji, doduše iz dve države.

Republika Hrvatska je svetski fenomen. Slučaj “Džuvino državljanstvo” slikovito prizazano bilo bi kao da recimo, Izrael svoje državljanstvo dao čelniku PLO-a.Također, došlo se i do neverojatnih, bolje reći sramotnih saznanja, da državljanstvo RH imaju i članovi porodice Izetbegović, visoki funkcioneri pravosudnog, sudskog i policijskog sistema, ali i okoreli kriminalci iz BiH koji su u ratu i kasnije postali vlasnici skupocjenih nekretnina u Republici Hrvatskoj, a nemaju s hrvatstvom ama baš nikakvih dodirnih tačaka. Osim možda silnog novca i debelih ratno-posleratnih veza u, kako je vole nazivati, “Endehaziji”!

(Dnevno.hr/Istinito)

New Claims of Bosnian Army Ties With Mujahedin The case against two high-ranking Bosnian army commanders may be reopened to admit documents which allegedly link accused to foreign fighters. By Samira Puskar (2005, IWPR)

https://iwpr.net/global-voices/new-claims-bosnian-army-ties-mujahedin

New Claims of Bosnian Army Ties With Mujahedin

The case against two high-ranking Bosnian army commanders may be reopened to admit documents which allegedly link accused to foreign fighters.

By Samira Puskar

In a rare move, prosecutors in the Hague war crimes trial of Enver Hadzihasanovic and Amir Kubura have applied to reopen their case - just as the trial is reaching the end of the defence phase.

The request follows the acquisition of what they believe is important new evidence against the accused.

Prosecutors hope that the documents they obtained after the close of their case in July 2004 could be the final proof of what they say are firm links between a notorious unit of foreign fighters – the mujahedin – and the regular Bosnian army units under the command of the accused.

The defendants are answering charges for a series of crimes committed by the troops under their command against Bosnian Croat and Serb civilians and prisoners during the war in central Bosnia between January and October 1993.

This is the first case to be tried at the tribunal that is based entirely on the notion of “command responsibility” – the idea that in war commanders can be held personally responsible for the crimes committed by their subordinates, even if they did not order them. The two are not accused of planning or ordering any of the crimes themselves.

At the time the alleged crimes took place, Hadzihasanovic was commander of the Third Corps, with temporary headquarters in Zenica. Kubura commanded the Third Corps’ Seventh Muslim Mountain Brigade, which is alleged to have had foreign fighters in its ranks as part of the El Mujahed unit, formed in mid-to-late 1993.

The indictment states that these foreign fighters under their command were responsible for abusing and killing Bosnian Croat and Bosnian Serb prisoners of war and subjecting detainees to inhuman treatment.

It also states that the mujahedin operated and staffed a torture camp in the village of Orasac, near Travnik in central Bosnia, where Bosnian Serbs and Croats were beaten and psychologically abused.

During their part of the case, the prosecutors were trying to prove that defendants had effective control over these foreign fighter subordinates – something that the defence of both officers has been busy disproving since the beginning of their case in October last year.

The evidence the prosecutors have since obtained lists the names, some on Third Corps letterhead, of the foreign fighters who were members of the Bosnian army, as well as those who were given Bosnian citizenship or residing there.

The first ten of a total 24 documents show a series of military and citizenship lists, naming between one and two hundred foreign fighters. The documents, some of which appear to be computer-generated and some typewritten, and many without official stamps or seals, come from three main sources - the Bosnian intelligence service, the Bosnian government, and the Third Corps command.

Prosecutors contend the documents demonstrate that these foreign fighters were indeed in the Bosnian army, in Third Corps units, as early as June 1992. They believe this new evidence could affect the outcome of the trial.

Furthermore, prosecutors state that the evidence is relevant because it shows the recruitment process of locals and foreigners to the El-Mujahed unit, and it also demonstrates the large number of local soldiers who joined the unit in 1993.

Allegedly included in the new evidence is a defence ministry certificate of membership to the Bosnian army for an alleged mujahedin fighter, Abduladhim Maktouf, a long-term resident of Bosnia who originally came from Iraq. Another piece of evidence apparently shows his military posts and places of service.

Maktouf faces trial in Bosnia on suspicion of abducting five civilians – four Croats and one Serb – from the central Bosnian town of Travnik in 1993 and taking them to a mujahedin camp outside the town, where the five were allegedly severely beaten. The Serb captive was eventually beheaded. [See Bosnia Charges Alleged Mujahedin - http://www.iwpr.net/index.pl?archive/tri/tri_373_3_eng.txt - by Beth Kampschror in Sarajevo (TU No 373, 17-Sep-04)]

Prosecutors believe that other intelligence agency documents are relevant because they contain information about foreigners whose names have been “frequently referred to throughout the course of these proceedings”.

For example, Abu Haris – identified as a Libyan native in the new evidence – was known in the El Mujahed unit as someone who spoke the Bosnian language, according to witness testimony in the trial.

Some of the other documents obtained from the Bosnian intelligence agency concern the Turkish “Gerila” unit, which the prosecution states included Muslim fighters from Turkey and was connected to the Third Corps.

They claim the evidence shows Kemal Turcin, or Kemal the Turk, “came to Zenica in 1993 with 70 other Turks” and joined the Seventh Muslim Brigade. According to the prosecution, this group later separated from the brigade and formed their own “Gerila” unit.

The last collection of documents, also from the Bosnian defence ministry as well as the Zenica Cantonal Court, concerns crimes committed by Ramo Durmis, who was a member of the Seventh Muslim Brigade and then the El Mujahed unit.

In an interview with the police, dated October 1993, Durmis says that for a long time his unit had “been carrying out various war assignments within the Third Corps”.

He also states that after April 1993, the mujahedin soldiers broke away from the Seventh Muslim Brigade and began operating as an independent detachment, and that there were a number of Bosnian Muslims and foreigners in this group.

The prosecution claims that the El Mujahed unit was still under the command of the Third Corps, and that they had the consent of the authorities.

The prosecution is keen to contradict defence claims that there was no superior to subordinate relationship between the accused and the mujahedin, and that their clients did not exercise effective control over the unit.

Numerous defence witnesses have told the trial that foreign fighters were seen as a hindrance to the Bosnian army’s military plans.

But Jean-Daniel Ruch, political advisor to the chief prosecutor at the Hague tribunal, told IWPR that the prosecutors hope new documents would contradict defence arguments that these foreigners were not regular members of the Bosnian army.

“The documents confirm the presence of foreigners in the Bosnian army at the period relevant to the indictment,” he said.

Despite as many as 40 attempts to obtain the material from the Bosnian government and its intelligence agencies since January 2000, prosecutors started receiving the new evidence only in October 2004, three months after they had rested their case. They obtained the final pieces of documentation from the Bosnian authorities only this March.

In the tribunal’s history, prosecutors have only made two attempts to reopen their case, and both were unsuccessful. Judges rejected such claims in both the Celibici trial and that of former Bosnian Serb general Radislav Krstic.

The defence is submitting a motion to challenge the prosecution’s request. The trial chamber is expected to deliver its decision on the reopening of the case within the next two weeks.

Samira Puskar is an IWPR intern in The Hague.

Slučaj Leutar - RAT AID-a I HRVATSKIH OBAVJESTAJNIH SLUZBI, Dani, 98 - Vildana Selimbegović

https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/98/tekst898.htm

"Dakle, napad na Leutara je 132. teroristicki akt na prostoru Federacije i za sada 107. nerazrijeseni takav slucaj."

RAT AID-a I HRVATSKIH
OBAVJESTAJNIH SLUZBI

Zasto je puklo u automobilu doministra policije i ko je bijeli "golf" Federalnog MUP-a pretvorio u brdo lima, ne zna se. Jednako je nepoznat i nalogodavac ovog, po svim definicijama, klasicnog teroristickog akta, 132. u FBiH i, ocito, najinspirativnijeg za kovanje teorija zavjere. Ono sto se zna je sljedece: u danu eksplozije Sarajevo je vrvjelo od hrvatskih obavjestajaca, policijskim istraziteljima su ispred nosa odmaglila dva svjedoka atentata, a i crni "audi"... SDA, HDZ, AID, SIS, HIS, mudzahedini, fundamentalisti, teroristi uvjezbani u srednjoj Bosni... Ko je kriv? Za sada, rekli bi ulicni kockari u zemlji u kojoj je i izlazak na ulicu postao hazard - svaka igra, svaka dobija

---

Pise: Vildana SELIMBEGOVIC

MAGICNI TROUGAO

"SVE DO TVRDNJE GOSPODINAJelavica da je bosnjacki vrh odgovoran za terorizam, vjerovao sam sasvim obrnuto: da sam ja ucinio sve sto je u mojoj moci da terorizma ne bude. Vjerovao sam tako jer nikada nisam naredio bilo koji teroristicki akt..." Jedno ovakvo pismo mogao bi Alija Izetbegovic rahat poslati na tri adrese: emiru iz Bocinje, Abu Hamzi Karraju Kamilu Bin Aliju i Ahmetu Zuhairu Handali. I zavrsiti ga decidnim pitanjem: molim vas, izjasnite se jesam li ja ikada naredio terorizam. Kako se na svako pitanje gradjanina Izetbegovica podanici utrkuju ko ce prije odgovoriti, bilo bi realno ocekivati da sem trojice najpoznatijih mudzahedina domacu stampu preplave i odgovori onih manje poznatih - sto uvezenih sto proizvedenih. Naravno, poplava odricnih odgovora trebala bi potvrditi operiranost Bosnjaka od terorizma. Uostalom, sâm Izetbegovic nema dvojbe: teroristicki bombaski akt u Sarajevu, dizanje u zrak Joze Leutara, zamjenika ministra unutarnjih poslova, mogle su izvesti "ili nase budale ili hrvatski ekstremisti". Dakle, rezime glasi: Bosnjaci, kako je vec ranije Izetbegovic odbrusio Jelavicu, nisu proizvodjaci terorizma, oni nemaju ekstremiste, imaju samo budale. To sto imaju mudzahedine treba shvatiti malo drugacije: sama cinjenica da su mudzahedini ne znaci kako su istovremeno i teroristi, a uostalom - Hrvati imaju ekstremiste, a Srbi ionako nisu konstitutivni u Federaciji. Hrvatska veza Prvi u Bosnjaka pozurio je podsjetiti ovdasnju javnost i na jos jednu cinjenicu: ubice Olofa Palmea, Alda Mora, a po njemu i J. F. Kennedyja nikada nisu otkrivene. Gdje je Jozo Leutar u cijeloj prici? Sem sto je tesko stradao, zamjenik ministra unutarnjih poslova nasao se u epicentru rata koji se posljednjih dana vodi na prostoru BiH. Eksploziv u automobilu u kojem je unesrecen zapravo je jedna od etapa bespostednih borbi svih protiv svih. Ili jednostavnije receno: terorista u sluzbi politickog kriminala, ali i raznih obavjestajnih sluzbi kojih u Bosni i Hercegovini ima, kazu, i previse. Identificiranih 25, neidentificiranih sam Bog zna koliko. Uz prisustvo i operativno pokrivanje stranih obavjestajaca, najjaci obavjestajni rat ipak je, federalne prirode. Vode ga hrvatske obavjestajne sluzbe protiv domaceg AID-a. Razloga je bezbroj: od zelje za trecim entitetom do panike zbog Haaga izazvane najnovijim zbivanjima na sudjenju generalu Tihomiru Blaskicu. No, ne treba prebrzo zakljucivati: iako se politicki vrh u bosanskih Hrvata koristi u optuzbama istim metodama kao i bosnjacki vrh u odbrani, za sarajevsku bombu niko nije kriv dok se ne dokaze suprotno. A sto se odgovornosti tice - ona u znatno vecem omjeru pada na bosnjacka pleca iz prostog razloga sto je eksplodirala tek nakon svih onih eksplozija koje su, u manjoj ili vecoj mjeri, tresle srednju Bosnu, ali i ostatak Federacije. Dakle, napad na Leutara je 132. teroristicki akt na prostoru Federacije i za sada 107. nerazrijeseni takav slucaj. Upravo taj podatak tesko tereti bosnjacke nosioce vlasti. Cinjenica da je, ne tako davno, u Kantonalnom sudu u Zenici, Ahmedu Zuhairu Handali u odsustvu izrecena kazna zatvora u trajanju od 10 godina, kao glavnom krivcu za auto-bombu koja je u septembru 1997. godine eksplodirala u Mostaru, ne ide nimalo u prilog ovdasnjem sudstvu i vlasti. Naprosto zato sto su, iako osudjeni, Handalini pomagaci zajedno s njim oslobodjeni optuzbe da su teroristi - jer tuzilac nije pronasao dokaze da su okrivljeni djelovali kao organizirana grupa sa politickim motivom. Ubistva Hrvata u Travniku, tamosnji policajci koji su takodjer letjeli u zrak, brojna paljenja, ranjavanja, kamenovanja i prijetnje jos uvijek nisu uvjerili nosioce vlasti da je na djelu klasicni terorizam politickih ciljeva. Do sada su, u nekoliko navrata, otkriveni pocinioci prepoznati kao mudzahedini, no prvooptuzeni su redovno u bjekstvu - prije Handale nestao je jos poznatiji Abu Hamza, zatim Hamzala, koji se, da zlo bude kompletno, jedno vrijeme krio u sluzbenom stanu nacelnika policije?! Spektakularnu akciju hapsenja pratilo je jos spektakularnije bjezanje. Mudzahedinska zajednica u BiH nastala je jos 1993. godine. Dobri poznavaoci tadasnjih prilika tvrde da su mudzahedini na prostor Bosne i Hercegovine stigli na jedini moguci nacin - hrvatskom vezom, a neki i sa hrvatskim putovnicama. Za pojedine je, kasnije se i dokazalo, bio redovno obezbijedjen i smjestaj "negdje oko Zagreba". Motiv nije tesko prepoznati: s mudzahedinima u BiH daleko je bilo lakse govoriti o gradjanskom ratu. A s radikalizacijom muslimana i podjela Bosne cinila se izvjesnijom. Desant na AID Prvi znacajniji udar na mudzahedine ali i bosnjacki politicki vrh izveden je desantom na Pogorelicu, nakon kojeg je uslijedio americki zahtjev za smjenom tadasnjeg, ujedno i prvog, direktora Agencije za istrazivanje i dokumentaciju i nesto ranije ministra unutarnjih poslova - Bakira Alispahica. Dvije godine nakon Vasingtonskog sporazuma i nepunih pola godine poslije Daytona, sâm Alija Izetbegovic, tada predsjedavajuci Predsjednistva BiH, upozoren je da medjunarodna zajednica nece tolerirati prisustvo stranih drzavljana koji su u BiH stigli kao instruktori terorizma. Problem je lociran, Bosnjaci dobili i rokove da ociste teren, no kada je Izetbegovic kao povratnu informaciju uputio garancije da "u Bosnjaka takvih nema", Warren Christopher i general Walker su morali javnosti pokazati da bosnjacki lider ne govori istinu. Tako je Pogorelica pala. Njena je nesreca utoliko veca sto su tada privedeni strani drzavljani bili za Ameriku klasicni sinonimi terora - Iranci. Pomoc koju je Iran u oruzju uputio Bosni i Hercegovini onda kada je ona bila najpotrebnija, cak ni Americi nije bila sporna, ali Pogorelica jeste. I to je prvi veliki ispit na kome su bosnjacki duznosnici dobili crveni karton. Od koje su obavjestajne mreze medjunarodni faktori informirani o zbivanjima na ovom, i za dobar dio Armije i MUP-a BiH, malom poljoprivrednom policijskom dobru i nije tako bitno: ostao je gorak okus koji se vuce do danas. Pogorelica od tada slovi kao zacetak neke tajne sluzbe unutar samog AID-a, koja ce sluziti onom radikalnijem, iskljucivijem i bosnjackijem djelu SDA. Sam AID, ophrvan svojim problemima i zabavljen samim sobom, ni prije ni poslije Pogorelice nije uspio postati ono sto je trebao biti: obavjestajna sluzba BiH, odnosno Federacije. U uslovima u kojima je djelovao, objektivno, bilo je to i tesko postici: Republika Srpska ima svoje i jugoslavenske obavjestajne sluzbe i svoj entitet, a od formiranja AID-a do atentata na Jozu Leutara stavovi se u HDZ-u ne mijenju - AID treba ukinuti! Ovakav zahtjev HDZ-a BiH cini se razumljivim: donedavno je HIS, jedna od sedam hrvatskih obavjestajnih sluzbi, legalno i zvanicno imao svoje urede u zapadnom Mostaru. I bez zavaravanja: sto zvanicno sto nezvanicno, sve hrvatske obavjestajne sluzbe vrsljaju po uredima u BiH. Kada je, usred Sarajeva, iz neposredne blizine ubijen Nedzad Ugljen, tada pomocnik netom postavljenog danasnjeg direktora AID-a Keme Ademovica (treba li napominjati da ubica jos nije uhvacen), kao jedna od najozbiljnijih opcija motiva ovog zlocina pominjan je obracun unutarbosnjackih obavjestajnih krugova. No, kao druga ozbiljna varijanta plasirana je mogucnost da je ubica, istina, Bosnjak i, uistinu, pripadnik jedne od dvije zaracene strane u samom AID-u, vrbovan od strane hrvatske obavjestajne mreze da usutka Ugljena. Razlog: previse se AID, dokumentirajuci zlocine nad civilima i popunjavajuci dosjee za Haag, u tom trenutku primakao vrhu HDZ-a. Gdje je crni "audi"? U vrijeme teroristickog ataka na Jozu Leutara, tvrde nasi izvori, u Sarajevu je zabiljezena prava najezda hrvatskih obavjestajaca. Zanimljivim se cini podatak da je jedan broj njih stigao i sa novinarskim akreditacijama. Sjediste i okupljaliste hrvatskih obavjestajaca u kriticnom periodu, prema istom izvoru, bio je objekat predstavnistva INA-e u Sarajevu. Vozila i radnici INA-e, sto je jos interesantnije, bili su u neposrednoj blizini mjesta teroristickog napada, i to duzi vremenski period. Policija je, cak, kriticnog dana zaustavila vozilo "audi" crne boje, zagrebackih registarskih oznaka, na koji su naknadno upozorili i mnogi gradjani. Ono je, saznaju Dani, takodjer vlasnistvo predstavnistva INA-e u Sarajevu, ali policija nije smatrala potrebnim da vozaca i putnike iz spornog automobila podvrgne detaljnijem propitivanju?! No, nije to jedina, najblaze receno, iznenadjujuca reakcija ovdasnje policije kada je o najnovijoj istrazi rijec: sama cinjenica da je policija dozvolila da Sarajevo napuste Leutarov vozac Zeljko Cosic i saputnik Ivo Rezo, iznenadjuje policijske profesionalce. Takodjer, iznenadjuju nacini na koje se, navodno, AID-ovi duznosnici pokusavaju odbraniti od optuzbi da je ova kuca umijesana u terorizam - izjavom neimenovanog duznosnika koji odbranu AID-a temelji na tezi da je "Jozo bio tipicni predstavnik, mozda i jedan od lidera liberalne struje u HDZ-u. On nije sudjelovao na bilo kakav nacin u ratnim zlocinima, nema ni kolektivnih ni pojedinacnih neprijatelja u bosnjackom narodu"?! Sem sto AID kao sluzba mora hitno zamoliti svoje "visoke duznosnike" da ga ne brane javno, ne bi bilo zgoreg da se odredi po pitanju Haaga: ili ce suradjivati ili ce "oni manje liberalni od Joze" morati dobro razmisliti jesu li i javno stavljeni na crnu listu. No, kako u Haagu trenutno stvari stoje, AID nema potrebe da se na ovaj nacin angazira: kako odmice sudjenje generalu Blaskicu, tako se vrata sve cesce zakljucavaju. Na zatvorenim seansama, nekadasnji zapovjednik Zbornog podrucja HVO-a za srednju Bosnu pokusava objasniti kako se dogodio pokolj u Ahmicima, odnosno, odakle su sve mogla stici naredjenja njegovim podredjenim koji su izveli zlocin. General Blaskic je sve kooperativniji, no jedan od svjedoka koji se uskoro treba pojaviti pred Haskim tribunalom ocekuje se barem koliko i presuda: Saud Curic, poznatiji kao Sok, ovih dana treba izaci pred Louise Arbour. Rijec je o nekadasnjem radniku AID-a koji je u ljeto 1996. prvo nestao iz Fojnice, da bi nesto kasnije, u maniru prebjeglog obavjestajca, vaskrsnuo na Hvaru. Vrbovanje obavjestajaca nije nikakav balkanski izum - no, kada je o AID-u rijec, moraju se priznati domace specificnosti. Prosto, nije neki veliki problem vrbovati agenta kuce koja neredovno prima i to relativno male place, sto opet otvara vrlo ozbiljno pitanje: koliko je, zapravo, i sam bosnjacki vrh zainteresiran za ovakav AID? Mozda se isplativijom i efikasnijom smatra metoda ukinuca jedne sluzbe i njena zamjena rezervnom varijantom? Jedno je posve sigurno: atentat na Jozu Leutara pokrenuo je lavinu pitanja koja moraju dobiti odgovor. Sa AID-om ili bez njega, atentatori, teroristi, mudzahedini, ekstremisti, raznorazni obavjestajci i kontraobavjestajci vec haraju Bosnom. A to su vrste sklone prebrzom razmnozavanju. Kad pronadju pogodno tle.

MAGICNI TROUGAO:
KARLOVAC - DUBROVNIK - ZAGREB

D Na prostoru Federacije BiH, tvrde dobro obavijesteni izvori, djeluju dvije sluzbe bivse HR HB i to: civilna Sluzba za nacionalnu sigurnost (SNS) i vojna kontraobavjestajna Sigurnosna izvjestajna sluzba (SIS), cija je centrala u Zagrebu. SNS je nastala kao sljedbenica bivse sluzbe UNS, a svoj legalitet crpi iz Zakona o unutarnjim poslovima bivse Hrvatske Republike Herceg-Bosne, proglasen ukazom Kresimira Zubaka od 26. marta 1996. godine. Na celu SNS-a do skora je bio Ivica Lucic, odani prijatelj bivseg sefa HIS-a Miroslava Tudjmana, koji je preselio u Zagreb i stupio na novu duznost u SIS-u, dok je sadasnji sef SNS-a general Ivica Primorac. Zanimljivim se cini podatak da je i u civilnim obavjestajnim sluzbama rukovodni sastav militariziran - Primorac je direktor SIS-a sa cinom generala. Nakon uspostave Federalnog MUP-a i zajednickog stozera Vojske Federacije, tvrde nasi izvori, veliki broj agenata SNS-a i SIS-a nastavio je raditi svoje poslove, ali sada u odorama policije i vojske Federacije. Duznosti u Federaciji samo su pokrice. Kao eklatantan primjer navodi se Mijo Golub, zamjenik komandira PU Ilidza, koji je, kazu, aktivni djelatnik SIS-a. Golub, navodno, ima razgranatu mrezu svojih spijuna i medju licima bosnjacke nacionalnosti na prostoru opcine Busovaca, posebno na terenu Kacuna. Na drugoj strani, SNS i dalje na teritoriji pod kontrolom bivseg HVO-a, zajedno sa policijom, nastavlja svoje djelovanje ne obaziruci se na zvanicno ukidanje svih institucija bivse HR HB. Stavise, tvrde izvori Dana, djelatnici SNS-a rade u zajednickim prostorijama sa federalnim policajcima i to u opcinama Livno, Mostar, Kiseljak, Orasje, Odzak, Brcko, Vitez, Novi Travnik?! SIS HVO-a jos uvijek djeluje, cak pod krinkom Vojske Federacije, u Bihacu, Mostaru, Busovaci, Vitezu, Zepcu, Dastanskom. Posebno je zanimljivo da na svim podrucjima pod kontrolom HVO-a sve policijske stanice i policijske uprave imaju obavezu i duznost prosljedjivati obavjestajna i svaka druga saznanja SNS-u i SIS-u. Tako se dogadja, saznaju Dani, da od komandira policije, nacelnika, krim-inspektora, pa sve do najobicnijeg pozornika, svaki vid bezbjednosno interesantnog podatka mora biti proslijedjen SNS-u i SIS-u?! Za "dobre" informacije policajci dobijaju unosne nagrade od agenata SNS-a i SIS-a. Sem sigurnosnih sluzbi HR HB, u Bosni djeluju i ostale sluzbe Republike Hrvatske. Posebno su agilne na podrucju Bihaca: kao primjer istice se Sluzba za zastitu ustavnog poretka (SZUP) - kontraobavjestajna sluzba koja djeluje u okviru hrvatskoga MUP-a. Usto, SZUP pokriva cijelu Hercegovinu a koordinira je jedno specijalno odjeljenje stacionirano u Dubrovniku. Tako se iz Dubrovnika, zapravo, koordinira aktivnostima SZUP-a za Hercegovinu, dok se bihacki dzep pokriva stabom iz Karlovca. Hrvatska izvjestajna sluzba (HIS) i Ured za nacionalnu sigurnost (UNS) takodjer su u BiH. Ima jos?!

Objavljeno u broju 98 DANA, 29. MART / OZUJAK 1999.

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANA - Bosanski barometar

POSLJEDNJI DANI "RAJA" (Dani, Dženana Karup, januar/1998.) - reportaža o Gučoj Gori kraj Travnika - jednoj od nekadašnjih glavnih mudžahedinskih baza u BiH pod zapovjedništvom Abu Hamze

https://www.bhdani.ba/portal/arhiva-67-281/67/tekst567.htm

Tokom rata i u nekoliko mjeseci poslijeratnog perioda Guca Gora kod Travnika predstavljala je jednu od glavnih mudzahedinskih baza u Bosni. Bosnjacki prognanici koji su se ovdje poceli doseljavati 1993. godine kazu da je u selu zivjelo oko 300 internacionalnih muslimanskih ratnika. Lider ove grupe bio je poznati Abu Hamza, covjek za kojim neuspjesno traga federalna policija. Dani su posjetili Gucu Goru i u razgovoru sa mjestanima saznali surovu istinu o "arapskom totalitarizmu" koji je gusio njihovu bosansku dusu i pravo da zive po zakonima Bosne. Mudzahedini u ovom slucaju nisu izmisljotina zapadnih medija: ovo je neispricana prica o jednoj strahovladi ciji je hepiend razorena bosanska mladost koja u KPD Zenica pokusava doci "tobe" nakon visemjesecne i visegodisnje obuke po Hamzinim "pravilima igre". U Gucoj Gori vise nema mudzahedina

---

Pise: Dzenana KARUP

BUDI DOBAR SA IFOR-om I UMRIPRICA O SARI ALAGIC NA NISANU

SELO GUCA GORA, DESETAK kilometara od Travnika, vise od tri godine bilo je glavna baza Abu Hamze i njegovih ljudi. Odmah po dolasku nametnuli su svoj nacin zivota i uveli "arapske" zakone. To je znacilo, sjecaju se danas mjestani, da su svi morali redovno obavljati namaze, i to na njihov nacin (svaki namaz cetiri rekjata), zene hodati pokrivene, djeca takoder, nije se smjelo psovati, a ne daj Boze primiti kjafira (Srbina ili Hrvata) u kucu i sa njim razgovarati. Niko se ni na koji nacin nije smio suprotstaviti glavnom covjeku u selu - Hamzi. Njegovi ljudi su naredivali, tukli, prijetili, jednom rijecju, uveli strahovladu i sve to "u ime Allaha". Stalno su ponavljali da su na njegovom putu. U svojim namjerama uspjeli su iz dva razloga: strah i glad. Mjestani su se povinovali da ih ne bi "progutao mrak" i da bi prehranili djecu."Za 150 DEM i redovne mjesecne pakete nasa djeca su napustala borbene linije i prelazili kod njih", prica jedan stariji covjek kome ni danas nije jasno kako nikad niko iz Armije nije reagirao na tu vrstu dezerterstva, iako je od tih mladica i mudzahedina kasnije formirana autonomna i samostalna brigada. "Nisam nikad vidio da negdje ratuju. Svaka cast onima iz El-mudzahida, sa njima sam bio na ratistima, ali ovi... Ocito je bilo da su dosli sa drugim ciljem", kazuje jedan od mjestana kojemu strah jos ne dozvoljava da za novine kaze svoje ime. Ta anonimnost iz nuzde opca je karakteristika Guce Gore. Ovi Bosnjaci samo gucu. Jos su u sjecanju Hamzini ljudi naoruzani do zuba, sa zoljama, bombama, snajperima... Ni za zivu glavu nece da se slikaju. Sedamdesetogodisnja nena, koja je bila Hamzina prva komsinica, kazuje: "Rado bih ja vama o svemu pricala, ali, to nije covjek, to je sejtan. Eto, i sad su sve ufatili osim njega. Kad bi on mene naso u novinama, odma' bi me zaklo." Njen komsija, odmahujuci glavom, dodaje: "Imaju oni jos puno svojih ljudi. A, ko zna, mozda i sami dolaze (misli na Hamzu i dvojicu Arapa za kojima policija traga, prim.aut.). Ovaj teren poznaju odlicno, pa zivjeli su sa nama godinama." Tamo gdje je dzihad U ovom selu su prije rata zivjeli Hrvati. Najveci dio Bosnjaka koji danas zivi u Gucoj Gori naselio se poslije Arapa koji su prognanim ljudima kazali da su sve kuce njihove jer su ih sami oslobodili. Zbog toga su ih morali pitati za odobrenje, a onda bi Arapi odlucivali ko ce gdje useliti. Jajcanin, dosao medu prvim prognanicima, a u Gucoj Gori i sad je najvise njegovih sugradana, sjeca se tog perioda: "Bilo ih je oko 300. Stalno su dolazili i odlazili. Pedesetak Arapa je ovdje zivjelo sa zenama i djecom. Sve one sto je nasa policija uhvatila mi smo prepoznali na televiziji. Ne znam im imena, teska su bila za izgovarati. Mi smo ih zvali Arapi. Prvo sto su u selu uradili bilo je da naprave dzamiju, i to na jednoj hrvatskoj stali. U njoj smo obavljali namaze, a u prizemlju stale bile su kosti svinja koje su oni pobili kad su dosli. U toj dzamiji se sve desavalo, svi glavni sastanci." Arapi su mjestanima pricali da su pozvani u Bosnu i Hercegovinu da se bore. Na pitanje ko ih je zvao, jedan covjek kaze: "I mi smo ih to pitali. Rekli su: 'Alija Izetbegovic. Isto ko sto je Karadzic pozivao Ruse'." Ti ljudi su, prica dalje ovaj covjek koji je cesto kontaktirao sa njima, prevareni. Bilo im je obecano da ce u Bosni dobiti kuce i zemlju. "Vecina nije zivjela u arapskim zemljama prije dolaska Bosnu. Pricali su da idu gdje je dzihad. Mnogi nisu bili pravi muslimani, nego krscani. Bilo je i Jevreja, ali su prihvatili islam. To sam saznao od Hamze. Jednom sam slusao jednog od njih kako ezani i bilo mi je sumnjivo sto je prekidao, a i jezik je tesko lomio. Saznao sam da je po rodenju katolik. Hamza jeste pravi musliman, roden je u Tunisu, ali ga je napustio prije devet godina. Pitao sam ga sto se ne vrati u svoju zemlju. Odgovorio je da bi ga odmah zaklali. Dalje nisam smio pitati." Najznacajniji zadatak Arapa, koji su oni i sami naglasavali, bio je vrbovanje mladih Bosnjaka u njihove redove. Poslije raznih kurseva na koje su ih slali, mladici su postajali vjerski fanatici i odricali se i rodenih roditelja, "u ime Allaha". Govorili bi svima da je jedino ispravno to sto oni rade, a svi drugi grijese. Jedna starija zena, koja je redovno isla u Hamzinu dzamiju ("Morala sam, nisam imala sta jesti"), sjeca se da je on jednom pricao: "Nas, Arapa, u Bosni ima 25.000. Sad moramo sakupiti toliko Bosanaca i onda cemo formirati nas korpus. Vidjet ce vojska (Armija BiH, prim. aut.) s kim ima posla. Mi cemo vladati Bosnom. I ti ces hodati zamotana; ako ne budes htjela, ubit cemo te." Ova zena je pokrivena, ali kao i vecina bosnjackih starica, maramom svezanom ispod vrata, a to je za njih bilo nedovoljno. O tome koliko je Hamza uspio u svojoj namjeri da "zavede mlade ljude", starica kaze: "Navukose, brate, narod. Eno ih sad, KP Dom je pun. Sve Hamzina vojska." Halal samo Bosni Jedini covjek koji u Gucoj Gori otvoreno prica o svemu sto se desavalo je Mustafa Pracalic. Roden 1948. godine u Jajcu, u Gucu Goru je dosao sa suprugom i dva sina 1993. godine. "Da bogdo nikada ovdje nisam dosao", kaze tihim glasom. Mustafin sin Samir zatvoren je u nedavnim akcijama MUP-a sa ostalim arapskim teroristima i domacim mudzahedinima. Ucestvovao je, kaze Pracalic, u otimanju auta, prije tri mjeseca, u kome su bili mladic i djevojka hrvatske nacionalnosti. Sa njim su zbog istog djela zatvoreni jedan mladic iz Nemile i neki Arap. "Velika je ovo sramota za mene", spustenih ociju prica Mustafa. "Krupna je usporedba, ali kad mi je srednji sin poginuo u Jajcu, imao je 16 godina. Svojim sam ga rukama spustio u mezar. Ali ovo sad mi je bilo teze." Hamza je, tvrdi Pracalic, uspio odvesti od kuce njegovog sina kad je imao samo 18 godina: "Ja znam da je moj sin kriv, ali, da li je kriv koliko i oni? Necu u sudske stvari da se mijesam, ali glavni organizator je zivio ovdje tri godine i nikad ga niko nije otkrio, ni njegove namjere. Ne mogu to shvatiti. Bio sam cetiri godine u vojsci, i to bilo halal samo Bosni, nikom drugom. Ali, meni je bio gori rat protiv Arapa nego na ratistima. I mladeg sina su mi htjeli uzeti. Srecom, nije punoljetan i mogao sam ga kontrolisati. Starijem nisam mogao nista." Mustafa Pracalic je nekoliko puta isao u policiju, pisao prijave, pokusavao upozoriti na ono sto se desava, ali: "Niko nije slusao, a u policiji me ponekad nisu htjeli ni primiti. A Arapi su uzimali omladinu od 18 do 20 godina, one koje im je bilo najlakse zavesti. Ni danas to ne mogu prihvatiti. Moglo se sprijeciti. Trebalo je kontrolisati te ljude i paziti kome nasa omladina pristupa." O kriminalu svog sina Samira, kazuje: "Dosao je Arap duge brade, u pratnji pokrivene zene, i trazio Samira. Hamza je vec bio otisao iz sela i ja sam se nadao da ce ga ostaviti na miru. Medutim, rekao je da je on novi sef njihove organizacije na Balkanu i da Samiru zeli dati neke pakete, ostatke od prosle godine." Pakete su zaista donijeli, "dva dana su dovozili meso, brasno, i ko zna sta jos". Samir je prije toga mjesecima nosio nenine cipele jer nije imao novca da sebi kupi obucu. Otisao je s tim covjekom i nije ga bilo pet dana. "Tada se to i desilo. Poslije se pojavio u novim cipelama i odijelu, a ja sam ga pitao odakle mu sve to. Samir je objasnio: 'Zaposlio sam se. Isao sam sa novim sefom po cijeloj Bosni. Pronasli smo humanitarnu sto su je krili'." To vece na televiziji je receno da su nepoznati napadaci oteli automobil Hrvatima. Dva dana poslije toga Samir je uhapsen. Njegova supruga je pricala da je u zatvoru rekao i sto su ga pitali i sto nisu, te da ce ga Arapi ubiti kad god izade jer ih je sve izdao. "Hamza nije covjek, on je terorista" Sa Samirom roditelji nisu mogli imati kontakta otkako je pristupio Arapima, koji su ga odmah poslali u Zenicu, u nekakvu njihovu skolu. Majka mu je bila u posjeti. Kad se vratila, rekla je muzu: "Od naseg Samira nema vise nista." Mustafa se sjeca sinovljevog povratka: "Iz temelja je bio drugo dijete. Nije vise umio normalno pricati. Veliki vjernik, fanatik, pred kojim sam cak i ja morao paziti sta govorim. Obuka je trajala 45 dana. Pitao sam ga sta je tamo radio. Rekao mi je da su imali jedan televizor i da su gledali ono sto je prava istina. A gledali su kako se ratuje po Afganistanu, kako se bori na Allahovom putu." Poslije ovoga Arapi su Samira poslali 45 dana na prakticnu vojnu obuku u Orasac. A onda je i njegova zena otisla na ders, tako se zvala obuka za zene, takoder u Orasac. Kad se vratila bila je sva umotana u crno. Nije mogla ni sa kim kontaktirati, cak ni sa Samirovim ocem i bratom. Mustafa je rekao zeni: "Evo sta nam Hamza donese, cim je Samir presao kod njih, Hamza ga je i ozenio. Sam ga je i vjenco, onako vjerski, serijatski. Kako ce Hamza vjencati nekoga kad to mogu samo hodze!? Medutim, on je djecu vjencavao i ubijedio ih da to mora tako." Arapi su pokusali Samira prebaciti u Saudijsku Arabiju i dali mu pare da sredi papire. Kad je njegov otac za to saznao, bojeci se da ga poslije ne natjeraju u Afganistan ili na neko drugo ratiste, uspio je bar to sprijeciti. Inace, prica o Samirovom vrbovanju otkriva kako su Arapi u tome vjesti. Prvo se "obraduju" roditelji. Kada su pokusali zaustaviti odlazak "zabludjelog sina", Hamza je poceo navracati u njihovu kucu i prijetiti im - jer su protiv "Allahovih sljedbenika". Kakvi su ti sljedbenici bili i sta su radili, Mustafa ima bezbroj primjera, od kojih mi navodimo samo jedan kao ilustraciju ljudske iscasenosti: "Dolazili su i nagovarali suprugu da napusti posao jer je radila u Armiji. Rekli su da ce joj svaki mjesec donositi 50 kg brasna i pakete, samo da ne hrani banditsku vojsku. Ispada da sam i ja bandit jer sam u toj vojsci." Mustafa nije jedini covjek koji je zbog neslaganja sa Arapima imao problema. Kolektivna tragedija Guce Gore rasprostrla se od mladih do starih, mada su ovi prvi bili u tezem polozaju, o cemu svjedoci i "slucaj igranka", horski isprican u diktafon vaseg novinara: "Hamza nije covjek, on je terorista. Jednom prilikom u susjednom selu Krpeljici organizirana je igranka. Okupili se mladi da se malo provesele. Arapi saznali i otisli tamo. Sve su rastjerali, instrumente porazbijali, jednu djevojku ranili, a nekog momka toliko udarali da je dobio potres mozga. I on i djevojka su zavrsili u bolnici: ona je bila lakse ranjena i pustena kuci, a momak je ostao na lijecenju. Hamza je sutradan otisao u bolnicu, izbacio ga iz kreveta i otjerao kuci, govoreci da mu nije nista. Bio je tu direktor bolnice, policija. Zasto niko nije intervenisao?" *** Hamza i "hamzici" vise nisu tu. Hamza je tokom prosle godine navracao jos nekoliko puta u selo, a ljetos je sebi pravio brvnaru u selu Kokicima, blizu velike sume kako bi mogao lahko pobjeci ako ga SFOR napadne. U izgradnji skrovista pomagali su mu mladici iz Guce Gore koji tvrde da su to radili za novac a ne iz ideoloskih pobuda. Policija je u to vrijeme trazila Hamzu. Kako ga je uvjerljivo trazila potvrduje informacija da pomenute mladice nisu ni pitali za Hamzu. Oni se sami nisu ponudili da otkriju skroviste "Carlosa nasih dana". U Gucoj Gori vise nema mudzahedina.

BUDI DOBAR SA IFOR-OM I UMRI

Hamzini ljudi narocito su mrzili pripadnike medunarodnih vojnih snaga. Upravo stoga svaki mjestanin koji bi pokazao dobru namjeru prema vojnicima IFOR-a, rizikovao je da sam nastrada. Porodica Pracalic je i zbog toga imala problema. Jedan dan pet stranih vojnika i prevodilac naisli su pored Mustafine kuce i pitali da popiju kafu. Mudzahedini su sjedili prekoputa i sve to posmatrali. Kad su vojnici otisli jedan od njih je, izvadivsi noz, doviknuo Mustafi: "Veceras cu da te koljem." Na Mustafin upit zasto, odgovorio mu je: "Sta ce ti kjafiri pred kucom?" Poslije te prijetnje Fikreta Pracalic, Mustafina supruga, krenula je svojoj majci. Vec pomenuti mudzahedin ju je popljuvao i rekao joj: "Kjafirko, hodas nepokrivena i jos ih primas u kucu", a njenoj majci su poslije prijetili: "Ubit cemo ti kcerku." Jadna zena ih je pitala: "Je l' posve?", na sta su oni odgovorili: "Posve". Na svu srecu, prijetnja nije realizirana.

PRICA O SARI

Mudzahedini su se zenili domacim djevojkama. Kad ih je policija pocela traziti, oni koji nisu uhvaceni, pobjegli su. Svi su ostavili zene i djecu. Ko ce ih sad hraniti, pitaju se mjestani. Sam Hamza ima cetvero djece. Zena mu je negdje kod Zenice. Medutim, nisu se svi ovdje zenili, neki su sa sobom doveli zene. Jusuf, jedan od njih, dosao je iz Holandije i doveo suprugu Saru, Amerikanku hrvatskog porijekla. Naime, njen otac je davno otisao iz Hrvatske u Ameriku, gdje je Sara rodena, ali kad je sluzio vojsku u Holandiji, tamo mu se dopalo i doveo je i porodicu. Mjestankama je ispricala da je sa 12 godina postala problem i odala se skitnji. Malo poslije toga upoznala je Jusufa koji ju je preveo na islam i ozenio. Bila je u braku vec sedam godina kad je dosla u Bosnu. Sa 19 godina zavidno iskustvo kucanice. U Bosni je rodila i prvo dijete. Jusuf je, prije nego sto je presao na islam, bio Jevrej, a od Sare je stariji 20 godina.Jedna mjestanka nam je o Sari ispricala i ovo: "Hamza je angazovao svog prvog komsiju i jos jednog prognanika da rade na popravci skole. Objasnio im je da uzmu zemlju iz Jusufovog dvorista. Bilo je oko podne. Kuham ja pogacu, kad nesto malo na vrata, samo vidim viri cijev pistolja. Sara. Kaze, ja cu pucati. Zavikah: sto ces me bona ubijati, sta sam ti ucinila! Necu tebe. Hocu ubiti dvojicu ljudi, eno ih kod moje kuce. Velim, ko ce tebi, Arapkinji, doci u ova doba, pa ni u noci ne smiju. Krenemo, ja prva, ona za mnom. Taman uci ezan, muskarci, srecom, u dzamiji. Ona mi pokazuje na pecenu zemlju sto je neko uzimao. Kazem, ama, Saro, nisu oni krivi, naredio im Hamza da nose i poprave skolu. Drscem. Zavrsi se ezan i namaz, a ja ti pohiti, pohiti. Zovnem onu dvojicu: Alaga, Mujo, Bog vas ubio, sto ste sami ulazili! Sad je htjela da vas strijelja."

ALAGIC NA NISANU

Cetrdesetdvogodisnja prognanica iz Jajca ispricala nam je ovu pricu: "Potpisali Alija i Tudman Federaciju. Ali kakvi? Ne daju mudzahedini. Nema ni govora. Krenulo sve, Krajisnici idu, oslobadaju Bosnu. Otisla ja jednu noc kod Hamze, a njegova zena Halima, nemas ti sta vidjeti, metar i nesto, mrsava, kaze mi: 'Da znam u koje vrijeme Alagicprolazi ovuda (prema samostanu kojeg je cuvala bosanska armija, op.a.), isla bih na put pa bih ga ubila.' Velim joj: Ti Alagica ubila! Pa ne mozes ni po kuci da hodas. I pitam je sto joj smeta. Odgovara mi: 'On hoce zajednicki zivot.' Ah, jarabi, usutih se ja." Iz inata je, prica dalje ova zena, Hamza u vrijeme najvecih borbi na Komaru kupio mladice sa linija uz objasnjenje da moraju u dzamiju ili da se pripremaju za skolu u Zenici: "Davo da nosi i njih i njihovu arapsku skolu, sta nam unesose u Bosnu!"

Objavljeno u broju 67 DANA, 19. JANUAR / SIJECANJ 1998.

Home - Novi broj - Arhiva - Uz ovaj broj - Intervju DANA - Bosanski barometar

Teroristička prijetnja u BiH, tajna služba OSA sve zna, još i potpomaže (27-02-2015)

https://web.archive.org/web/20160316043310/http://direktno.hr/en/2014/direkt/9360/Teroristi%C4%8Dka-prijetnja-u-BiH-tajna-slu%C5%BEba-OSA-sve-zna-jo%C5%A1-i-potpoma%C5%BEe.htm

Teroristička prijetnja u BiH, tajna služba OSA sve zna, još i potpomaže

OSA pod vodstvom Almira Džuve potpuno je pod utjecajem bošnjačkih parastruktura. Džuvo je dopustio i da te strukture zagospodare i odjelom za borbu protiv terorizma

Datum objave: 27.02.2015 | 17:21 Autor: direktno.hr

U susjednoj Bosni i Hercegovini, po procjenama čelnika Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) nalazi se oko 3000 islamskih fundamentalista, koji su, kako prenose bosanskohercegovački mediji, raspoređeni po cijelom teritoriju susjedne države, dakle ne samo u Maoči, kako je se to čini na prvi pogled. Za sve to zna OSA, ali je pod snažnim utjecajem bošnjačke parastrukture koja se ne bavi suzbijanjem radikalnih pojava i to predstavlja realnu opasnost za susjedne zemlje.
Ta se opasnost osjeti u puno bosanskih mjesta, novooformljene vehabijske zajednice u raznim dijelovima BiH kupuju zemlju i grade naselja uz granicu s Hrvatskom, odnosno Europskom unijom.
Iako OSA ima sve podatke o nekontroliranom ulasku kapitala koji dolazi iz islamskih zemalja i s Bliskog istoka, izgradnja raznih vjerskih, ali i trgovačkih objekata blizu Hrvatske granice u kojima vrijede šerijatski zakoni, kao i kupovina nekretnina protjeranih Hrvata i Srba teče potpuno neometano, čemu pridonosi i popriličan kaos u državnom aparatu susjedne zemlje. Naseljavanje naturaliziranih državljana BiH mijenja nacionalnu strukturu entiteta Federacije BiH u kojem žive poglavito Bošnjaci i Hrvati.
Pojedine osobe s Bliskog i Dalekog istoka u BiH zadnjih nekoliko godina registriraju tvrtke i agencije koje se bave turističkom djelatnošću, na direktorske pozicije tih tvrtki postavljaju osobe koje se već duže vrijeme nalaze u BiH, čak i one koji su stigle u vrijeme rata i kojima je regulirano BiH državljanstvo. Takve tvrtke služe za kupovinu zemljišta, a dio tih lokacija mogao bi po njihovim saznanjima služiti za izgradnju naselja zatvorenog tipa, kao što je slučaj vehabijskog naselja u Gornjoj Maoči kod Tuzle. Upravo takav zatvoreni tip naselja u BiH služi kao utočište stranim državljanima iz arapskih država. Domaći vehabisti su njihovi vodiči za vrijeme boravka u BiH, a ima slučajeva da svojim istomišljenicima s Bliskog istoka pronalaze žene za udaju.
Tako su obavještajne službe registrirale ulazak Habeeb Abdulaha i Anwara Thams Aldena koji su, između ostalog, posjetili Gornju Maoču gdje su se duže zadržali s Nusretom Imamovićem, neslužbenim vođom vehabijskog pokreta u BiH.
OSA-u kontrolira bošnjačka parastruktura
Islamski teroristi imali su do sada tri veće akcije u BiH, ali u posljednje vrijeme iz BiH odlaze sve više na Bliski istok kako bi se priključili militantima Islamske države Iraka i Levanta (ISIL) i o tome sve podatke ima OSA, ali ništa ne čini da bi se to spriječilo. Tako po nekim procjenama iz BiH je u borbu protiv ostatka svijeta otišlo najmanje 300 islamista iz BiH i još h se popriličan broj priprema na odlazak, ali OSA pod vodstvom Almira Džuve potpuno je pod utjecajem bošnjačkih parastruktura. Džuvo je dopustio i da te strukture zagospodare i odjelom za borbu protiv terorizma, kojem je formalno na čelu Hrvat Dragan Jurkić iz Fojnice, ali upućeni govore da on tamo služi samo kao ukras.
Pravi vladar toga odjela je Jasmin Sendijarević, koji ima najveće zasluge za naturalizaciju najvećeg broja državljana afroazijskog podrijetla, za koje je osobno potpisiva i uručivao im dokumente (za što posjedujemo i dokaze), bez da su se naturalizirani pojavljivali u MUP-u, gdje bi ih neko mogao i vidjeti pa nešto posumnjati na osnovu izgleda.

Agent OSA-e preuzima dokumente za islamiste

Visoko pozicionirani djelatnici OSA-e Adi Sijerčić, Himzo Šuvalija, Faik Špago, Nedžad Šurković i drugi, sudjelovali su i u organizaciji potpori terorističkog kampa "Pogorelica" kod Fojnice. Kontroverzni šef pratnje u OSA-i Osman Mehmedagić zvan Osmica i njegov zamjenik Emir Sadović upravljaju gotovo jednonacionalnom strukturom tog odjela kojega koriste za tajno praćenje hrvatskih i srpskih kadrova i njihovih političkih predstavnika u Sarajevu.
Bošnjačka parastruktura želi iskadrovirati Hrvata
Sve političke stranke u BiH žele imati nadzor nad OSA-om, da bi preko nje kontrolirali procese, političke protivnike, ali i partnerske stranke koje dolaze iz druga dva konstitutivna naroda. Ali to je uspijevalo isključivo bošnjačkim unitarističkim snagama (SDA) kasnije i SDP-u, koje su imenovanjem Almira Džuve na čelnu poziciju u OSA-i BiH uspjeli ovu agenciju u potpunosti staviti pod upravu i nadzor svojih paraobavještajnih struktura.
Mediji u BiH su javljali o pokušajima da se za hrvatskog kandidata predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću za visoku poziciju u OSA-i podmetne Džuvin miljenik Zoran Kapetanović, ratni tajni agent AID-a i pouzdanik glavnog srpskog kadrovika, ministra civilnih poslova BiH i višegodišnjeg visokog dužnosnika jugoslavenske obavještajne službe Sredoja Novića. Kapetanović je povezan i sa starim strukturama Josipa Perkovića i Stanka Čolaka.
Potom su pokušali podmetnuti predsjedniku HDZ-a BiH i Igora Raiča, također bivšeg udbaša, ali ni to nije prošlo. Bošnjačka parastruktura tu nije odustala, sada se spominje ime pomoćnika ministra sigurnosti Vjekoslava Vukovića kao potencijalnog kandidata, koji se privatno sastajao s Abdulahimom Maktoufom koji je kao pripadnik jedinice "El mudžahid" sudjelovao u zločinima, a osuđen je za zločin nad Hrvatima.
Vuković je i kasnije s Maktoufom ostvarivao kontakte, dok je radio na carini, a tamo je dobio otkaz 2003. godine zbog prikrivanja kriminala i nezakonitog rada. To Vukoviću nije smetalo da samo dva dana kasnije postane savjetnik u Ministarstvu sigurnosti, da ga zaposli Bariša Čolak.
Za Vukovića, za sada bezuspješno, lobiraju kod Dragana Čovića i braća Stanići iz Kreševa, koji su za Vukovića dali 100 tisuća eura jamčevine kad su ga izvlačili iz pritvora u Rijeci. Tamo je završio pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi atentata na Agana Gluhačića i Davora Maričića, a prvi poziv da ga izvuče iz pritvora uputio je - Almiru Džuvi. Uz sve to, braća Stanić su spremni i platiti veliki novac ako Vuković prođe u OSA-u, vjerojatno imaju neki prijateljski razlog.
Inače, Džuvo ima posebne odnose s Dodikom, čiji su mu igrači spretno rezali veze po Republici Srpskoj, a u medijima su bili zamijećeni i česti Džuvini izleti u Beograd, na sastanke s Aleksandrom Vučićem, pa tako izgleda da samo hrvatska strana nema pojma što se zapravo u BiH događa.
Stručnjaci upozoravaju kako je činjenica jačanja te islamističke mreže povezana, između ostalog s kadrovima u obavještajnoj službi OSA-i, jer je jednostavno previše nevjerojatnih slučajnosti i propusta, te objektivno jednostranog kadroviranja na zapovijed bošnjačkog parasustava.
Da nema takvih kadrova u bosanskohercegovačkoj tajnoj službi, ekstremni islamisti ne bi mogli doći i neometano, a često i uz pomoć obavještajnog sustava, kupovati, poslovati i nastaniti se u BiH.

Saleh Nedal, državljanstvo sredila OSA

 Saleh Nedal - Abu Hašim, sin Mahmouda i Zehre dj. Muhamed, rođ. 01.03.1970.godine u mjestu Taiz, Jemen, državljanin BiH, s prebivalištem u Bugojnu, Udurlije bb.
Prema neprovjerenim podacima u Bosnu je došao tijekom 1994. godine kao pripadnik humanitarne organizacije "Islamski Balkanski Centar". Od rujna 1995. godine državljanin je BiH. Koristio se putovnicom BiH, br. BH 540929 i putovnicom Jemena, br. 0581247. Pripadnik je terorističke organizacije "GIA", koja djeluje u Alžiru, Italiji i Francuskoj, te je zet Asima Ramulja zv. Talha.
Dana 16.03.1996. Saleh je uhićen od strane MUP-a RH, prilikom čega je obavljen informativni razgovor nakon kojeg je pušten. Osoba se spominje vezano uz istragu eksplozije auto-bombe u Mostaru. Sredinom studenog 1997. otvorena je nova istraga na kantonalnom sudu u Zenici, vezano za grupu terorista koju je vodio Abu Hamza. Naime, u grupi je bio Saleh Nedal i 5 Bošnjaka. Osumnjičeni su za planiranje, pripremanje i izvođenje terorističkih akcija, miniranja, napade i ubojstva počinjenih u periodu od lipnja do sredine studenog 1997. Saleh Nedal je u međuvremenu osuđen zbog prikrivanja Abu Hamze. Navodno je zajedno sa Latif Ben Bussetom skrivao Hamzu u vikendici Ibre Kokića iz Travnika.

BiH sigurnosna služba odobrava državljanstvo

Prikupljene su informacije o tijeku sudske istrage o podmetanju eksplozivnih naprava u kuće Hrvata, povratnika u županiju srednja Bosna. Zbog postojanja sumnje da su počinili navedena krivična djela, u FMUP Travnik, privedeni su i ispitani u vremenu od 25. do 27. rujna 1998. godine Muris Ljubunčić, Edin Mrkonja, Enes Kokić, Enver Delić i Hidajet Begović. Sva su petorica osumnjičenih povezani s odredom "El Mudžahedin" i "AIO" (Aktivna islamska omladina). U prikupljenim informacijama spominje se i Saleh Nedal. Tijekom 1998. uhićen je od strane talijanskih karabinjera u suradnji s FMUP-om, zahvaljujući kojem su karabinjeri ušli u trag Jarrayu Khalilu. Dana 12.04.1999. godine uhićen je u Bugojnu. Dana 08.06.1999. operativni djelatnici FMUP-a BiH obavili su informativni razgovor sa predmetnim u KPD Zenica uz prisustvo odvjetnice Azijade Mujkić iz Zenice.
(Saleh Nedal je prvi put uhićen u Bosni i Hercegovini 18. studenog 1997., u jednoj širokoj policijskoj operaciji koja je tragala za počiniteljima napada na katoličke objekte i hrvatske povratnike u srednjoj Bosni, te podmetnuta auto-bomba u Mostaru. Kao vođa terorističke grupe, za koju su federalni policajci i federalni tužitelj sumnjali da je počinila najveći broj kriminalnih i terorističkih akcija u srednjoj Bosni, u svim izvještajima je navođen Karray Kamel bin Ali - Abu Hamza iz Guče Gore kod Travnika.
Ali, tužitelji u Zenici i Sarajevu su vrlo brzo odustali od optužnice za terorizam u Središnjoj Bosni. Saleh Nedal i grupa Bošnjaka, protiv kojih je zbog toga bila započeta istraga pod ovom sumnjom, konačno su optuženi samo zbog nezakonitog držanja oružja, municije i eksplozivnih sredstava. Karray Kamel Bin Ali, zvani Abu Hamza, postao je jedan od najpoznatijih bjegunaca u Bosni, a Saleh Nedal je osuđen u dva sudska procesa u Zenici zbog povezanosti s ovim Tunižaninom. U prvoj presudi općinskog suda u Zenici, od 8. 1. 1998. osuđen je na tri mjeseca zatvora zbog krivičnog djela "pomaganja počinitelju poslije izvršenog krivičnog djela". Ovu presudu Nedal sada izdržava u zeničkoj kaznionici.
Krivac zbog kojeg su tada kažnjeni Nedal i Tunižanin Latif Ben Busset bio je, naravno, Abu Hamza. Latif Ben Busset, zvani Salahudin, i Saleh Nedal su presudom Općinskog suda u Zenici proglašeni krivim što su "u periodu od kolovoza do prosinca 1997. na području općina Zenica, Travnik i Jajce, pružali pomoć okrivljenom Karrayu Kamelu Bin Aliju - Abu Hamzi, iako su znali da je za njim raspisana potjernica po naredbi bivšeg Višeg suda u Zenici zbog kaznenog djela ubojstva Hišama Diaba". Prema opisu iz presude, Salahudin i Hašim su Abu Hamzu, nakon ubistva Hišama Diaba 17. 1. 1997., ispred Islamskog balkanskog centra u Zenici (bivše kino "Metalurg"), prevezli u "golfu" travničke registracije iz Zenice do sela Kokići, općina Jajce, i sklonili ga u vikendicu, "donoseći mu u dva navrata veće količine hrane". U međuvremenu, Abu Hamza je, prema neslužbenim informacijama iz policijskih i sudskih izvora, uhićen u Njemačkoj, i federalne vlasti pripremaju dokumentaciju kojom će zatražiti od njemačkih vlasti njegovo izručenje. Očekuje se kako će suđenje Abu Hamzi, zbog ubojstva Hišama Diaba, nakon izručenja iz Njemačke, biti održano u Zenici.
Federalne policijske i sudske vlasti nisu do sada službeno potvrdile kako traže izručenje Abu Hamze. Ukoliko dođe do suđenja Abu Hamzi u Zenici, ovaj slučaj će ponovo privući veliku pažnju lokalne i međunarodne javnosti. Upravo je Karray Kamel Bin Ali - Abu Hamza bio u središtu optužbe da je grupa od šest Bošnjaka, uz Saleha Nedala, nabavljala oružje, municiju i eksplozivna sredstva za "Džihad u jednoj trećoj zemlji". U Zeničkom kantonalnom sudu, 16. 4. 1998., izrečena je presuda šestorici Bošnjaka-Muslimana: Hasibu Kovaču, Nihadu Kokiću, Evelu Manjušaku, Nihadu Kurtiću, Edinju Mrkonji i Hajrudinu Seferu, Salehu Nedalu zbog nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih sredstava. Osuđeni su na jednu (Sefer, Kokić, Manjušak), dvije (Mrkonja) i tri (Kovač, Kurtić, Nedal) godine zatvora.
Ova presuda još nije pravosnažna, jer se tek očekuje ishod slučaja pred Vrhovnim sudom FBiH. U tom cilju su se sastali u gradu Bologni u Italiji Karray Kamel Bin Ali - Abu Hamza, Saleh Nedal i Nihad Kurtić (rođen 29.06.1970. u Travniku-BiH, nositelj putovnice BiH i RH, uhićen u Bolonji 26.09.1997.) u lipnju 1997. Dogovorili su se da Nihad Kurtić angažira više drugih osoba sposobnih za pronalazak, sakupljanje, preuzimanje i držanje oružja, municije i eksplozivnih sredstava. Karray Kamel Bin Ali - Abu Hamza je predao Kurtiću "golf" italijanskih reg. ozn. BO D 54921. Kurtić je "golfa" dovezao u BiH i registrirao ga na svoje ime u Travniku. Kada je Saleh Nedal stigao na ovo područje početkom lipnja 1997., Kurtić mu je predao vozilo. Saleh Nedal je iz Bolonje donio 10 000 DM, dobivenih od Abu Hamze za kupovinu oružja, municije i eksplozivnih sredstava. Kurtić je angažirao i Edina Mrkonju za kupovinu i nabavku oružja, municije i eksplozivnih sredstava. Sredinom kolovoza 1997. u Travnik je stigao i Abu Hamza, te je ovaj plan dodatno razrađen, zapisano je u presudi kantonalnog suda u Zenici. (BH DANI, "Čuva Bosna svoje teroriste" Esad Hećimović br. 122., od 1.10.1999.).

Vehabije Bošnjacima plaćaju za nošenje brade

Iako nam se vijesti o raznim terorističkim skupinama čine dalekima, terorizam je stigao i pred vrata Hrvatske. Posljednjih tjedana svjedočimo rastu i jačanju terorističkih skupina, ISIL-a i Al Qa'ida-e, a postoje indicije da ove dvije opasne skupine velik dio ljudi "potiho" regrutiraju u susjednoj nam Bosni i Hercegovini. Prema nekim procjenama, čak 20 tisuća ljudi islamisti ''povlače'' iz područja regije, prvenstveno BiH i Kosova.
Poznato je još od rata kako je BiH plodno tlo za brojne fundamentalističke organizacije koje djeluju pod krinkom humanitarnih, a njihovo fundamentalističko vodstvo ljude "vrbuje" kroz više platformi s ciljem širenja svoje zajednice. Tako možemo čuti da se obične ljude potiče na fundamentalizam kroz tri segmenta, za koje novonastali fanatični muslimani dobivaju novac. Naime, muškarcima se tamo plaća da puštaju bradu, a ženama da nose hidžab, što je samo jedan od navedenih segmenata, a to nam je potvrdio direktor ekspertnog tima Jugoistočne Europe za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala u BiH Dževad Galijašević.
"Dobiva se oko stotinjak dolara mjesečno za svaku primijenjenu mjeru. Prva mjera su vjerska učenja i odlasci u džamiju, druga je fizički izgled, puštanje brade kod muškaraca, a pokrivanje glave i tijela kod žena, dok je treća mjera vojna obuka, odnosno učenje borbenih vještina", navodi Galijašević koji kao prosječni musliman s negodovanjem gleda na situaciju koja se događa u njegovoj zemlji. Uvjeren je kako ekstremno izražavanje vjere kojemu svjedoče u pojedinim djelovima BiH ne bi niti postojalo da se ne plaća.
Ako se ispune sve tri mjere dobiva se oko 300 dolara mjesečno, odnosno po sto dolara za svaku mjeru. Prvo se kreće od "regrutiranja" vlastite obitelji, a zatim se ide i šire, priča nam Galijašević. Malo ljudi se ipak odlučuje na to da sudjeluju u borbenim vještinama, ali onda dolazi do uvjetovanja. Primjerice, ako nećete u rat u Siriju onda nećete niti dobiti novac.
Punktovi terorističkih organizacija u Bihaću, Travniku i Zenici
Dževad Galijašević je za direktno.hr potvrdio navode da mnogo vjerskih i humanitarnih organizacija radi na planu "regrutiranja" ljudi u islamističke redove. Jedna od njih je IHH (Foundation for Humanitarian Relief), turska humanitarna organizacija koja u BiH ima dva ogranka te tim putem snažno islamistički djeluje.
"Jedan ogranak je organizacija Solidarnost u Bihaću, dok je drugi, Akos, u Zenici. Oni također rade sa Hamasom u Gazi i Hezbollahom u Libanonu. Druga opasna organizacija je primjerice Al-Haramain koja u BiH ima također dva ogranka, Al-Aksa u Travniku i Benevolente international foundation (BIF) u Zenici i Sarajevu, koja je zabranjena te su njezini računi zamrznuti još 2003. godine, ali u BiH nastavlja djelovati pod drugim imenom - Bosanska idealna futura. Jasno je da je riječ o radikalnoj islamizaciji koja je uvjet da bi se dobivala pomoć. Norme koje radikalni islamisti zahtjevaju od bosanskih muslimana nisu svojstvene našim ljudima, a pogotovo ne izgled koji nameću (brade, zamotane žene). To je agresivna ideologija", navodi Galijašević.
"Njihov osnovni cilj ovdje je deeuropeizacija bosanskih muslimana te opterećivanje bosanske nacionalne svijesti arapskim pitanjima, ratovima na Bliskom istoku. S time se zapravo želi udaljiti Bošnjake od Hrvata i Srba i približiti im implementiranje religije, odnosno islama kao potpunog identiteta. Opći cilj je, s druge strane, radikalizacija i priprema bosanskih muslimana za ratove šerijatskih država", tvrdi Galijašević za direktno.hr.
Bošnjaci, kako govori Galijašević, više ratuju za Al-Qa'ida-u, stariju islamističku sestru ISIL-a, nego za ISIL, a u ovom trenutku 357 osoba iz BiH sudjeluje u ratovima u Iraku i Siriji. Što se tiče ISIL-a, u BiH postoje njihovi simpatizeri, ali nema infrastrukture. Ne postoje niti ćelije niti jedinice.
Ono što najviše zabrinjava su djeca, kojoj je ovakva agresivna ideologija nametnuta u školi, ali i putem medija, jer su televizije opterećene ratovima i islamskim temama.
"U Sarajevu su, primjerice na snazi zabrane Djeda Mraza školskom, a čak i predškolskom uzrastu. Zatim, zabranjuje se obilježavanje nove godine te se potiče slavlje nove godine prema islamskom kalendaru. Put kojim Bošnjaci idu je stranputica. Nažalost, naše društvo nepopravljivo srlja", zaključuje Galijašević.

Soros platio kauciju za Šaćirbeja (vijest objavljenu u Oslobođenju prenio b92 20-08-2004)

https://web.archive.org/web/20190114170902/https://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2004&mm=08&dd=20&nav_category=16&nav_id=148859

Soros platio kauciju za Šaćirbeja

Beograd --

IZVOR: FONET, OSLOBOĐENJE (SARAJEVO) PETAK, 20.08.2004. | 11:11

 

Podeli

Džordž Soros platio je 322.000 dolara kaucije, kako bi Muhamed Šaćirbej bio pušten iz ekstradicionog pritvora u Njujorku. 

Sud u Njujorku je za bivše ministra inostranih poslova Republike Bosne i Hercegovine i ambasadora pred UN Muhameda Šaćirbeja odredio uplatu kaucije od milion dolara, a njegov otac Nedžad Šaćirbegović je na to ime založio kuću u SAD, procenjenu na 678.000 dolara, što uz novčani prilog Sorosa čini potrebnih milion dolara. 

Nedžad Šaćirbegović je za sarajevsko Oslobodjenje rekao da je za puštanje njegovog sina na uslovnu slobodu tražena suma od šest miliona dolara, ali da ostatak novca nije položen u novcu. "Četvorica američkih biznismena potpisala su garanciju da će platiti pet miliona dolara, ako se Muhamed ne odazove pozivu suda", rekao je on, ali nije želeo da otkrije imena ljudi. 

Šaćirbegović je naveo da se radi o Jevrejinu, katoliku, protestantu i muslimanu. Prema njegovim rečima, država koja traži ekstradiciju dužna je da plati troškove izručenja, pa bi Vlada Federacije BiH u ovom trenutku za to trebalo da plati dva miliona dolara. 

Muhamed Šaćirbej optužen je za nenamensko trošenje 2,4 miliona dolara u vreme kada je bio ambasador BiH u Njujorku. On je, kada je postao državljanin SAD, promenio prezime iz Šaćirbegović u Šaćirbej.