The letter of bishop Peric related to the attacks of the Croatian Defense Council (HVO) and Croatian police officers on Catholic priests and Caritas volunteers in June, 1993 as published in the book by Ante Luburic: For Just Peace, Mostar Bishop's Diocese during the war drama 1990-1994 (Mostar, 1995)

The letter of bishop Peric related to the attacks of the Croatian Defense Council (HVO) and Croatian police officers on Catholic priests and Caritas volunteers in June, 1993 as published in the book by Ante Luburic: For Just Peace, Mostar Bishop's Diocese during the war drama 1990-1994 (Mostar, 1995).

The letter addressed by the Bishop Ratko Perić to Mate Boban, President of the Croatian Community of Herzeg-Bosnia (HZHB), general Milivoj Petković, commander of the Croatian Defense Council (HVO) and Bruno Stojić, president of the Department of Defense of HZHB on June 24, 1993:

"Your Excellencies,

Upon request of the Bishop Pavao Žanić, I would like to address you as the most responsible political and military leaders at the area of responsibility of our dioceses in Herzegovina, I am doing this on my own behalf and on behalf of Caritas and insist in this letter to take measures in order to prevent and solve specific problems.

1) On Wednesday, June 16, 1993, one HVO soldier shot reverend don Jozo (Joko) Blažević from a fire weapon, while he was distributing caritas at the Parish of St Matthew at Rudnik in Mostar, where don Joko is a pastor. Unfortunately, this soldier heavily wounded the priest, so don Joko had immediately undergone a surgery and he is still at the hospital in Mostar. It is for sure that don Joko would forgive him this crime, but that does not mean that a man like this should continue walking with weapons around Mostar and Herzegovina.

2) While don Joko is still fighting for his life, today - Thursday, June 24 1993, we have witnessed a similar case at the parish of St John Evangelist at the premises of "Razvitak", Splitska 21, where don Ivan Vukšić is a priest. Several Croatian police officers attacked and beat inflicting severe injuries, several workers of our Caritas: Mr Jure Primorac, Mr Ivica Bošnjak, Ms Anka Đenero and her son Antonio.

3) We have also heard that one soldier pointed his weapon at fra Dane Karačić, a pastor of the parish of St Peter and Paul in Mostar and that also in relation to the distribution of caritas. We do not want to take up your time with some other less serious cases. (...)

The letter by Bishop Peric addressed to Jadranko Prlic (January 27, 1994) requesting the clarification of the procedure of change of names by civilian authorities on the basis of the baptism certificate (published in the book by Ante Luburic: For Just Peace, Mostar Bishop's Diocese during the war drama 1990-1994 (Mostar, 1995)

The letter by Bishop Peric addressed to Jadranko Prlic, the President of the Government of the Croatian Republic Herzeg-Bosnia on January 27, 1994 requesting the clarification of the procedure of change of names (under the times of conflict) by civilian authorities on the basis of the baptism certificate serving allegedly as a proof of ethnicity. Bishop Peric has expressed his serious disagreement with this practice, asking the President if that is "a sign of terror against the individuals who do not have Catholic or Croat names" and requested "most decisively for this practice to cease at once, as not to harm the diversity of religion, ethnicity, political belief and the variety of people's names present in this city and this Republic, and to ensure the protection of the freedom of religion and freedom of changing one's name according to individual preference and desire."
Your Excellency Mr. President,
In the past few days, this Ordinariate has been visited by a number of individuals residing in several municipalities in the area of responsibility of our Diocese, especially from Mostar, and requesting the permission to change their personal names. Their requests were verbally denied in these municipalities and there they were requested to produce a "baptism certificate".
1) We are concerned that such requests were addressed by these individuals. Is that a sign of terror against the individuals who do not have Catholic or Croat names?
2) We do not understand how a person, regardless of religion, ethnicity or political belief, who wants such change, cannot be approved this change by a competent civilian office without having been baptized.
3) We can understand that a Catholic baptism certificate may serve as a valid document also in civilian law, but not as a proof of ethnicity, as the Catholic Church has never included one's ethnicity on the baptism certificates.
4) But truly we cannot understand that the civilian authorities have been requesting unbaptized individuals to produce a baptism certificate as the only condition under which their name may be changed. If, as stated literally by these individuals, this is true, we consider such interference by civilian authorities into the strictly religious and church matters - as morally and legally unacceptable.In this case the baptizing of an individual is strictly the matter of church and religion. If anyone. either explicitly or indirectly, is requested a baptism certificate for the above reasons, then he or she is explicitly forced to be baptized for civilian purposes.
5) If anyone in civilian authorities thought to suggest such a practice, or such an attitude originates from Your Government, which we find truly incredible, we request most decisively for this practice to cease at once, as not to harm the diversity of religion, ethnicity, political belief and the variety of people's names present in this city and this Republic, and to ensure the protection of the freedom of religion and freedom of changing one's name according to individual preference and desire.
Your Excellency Mr President, we request from you in this official memo to clarify these matters in our direct relations. To this end we have enclosed two official documents regulating the procedure of joining the Catholic Church.
In faith that both church and civilian authorities are in favor of helping each individual in these perilous times of war,
Please receive the expressions of our deepest respect,
Ratko Peric
The letter was published in the book by Ante Luburic: For Just Peace, Mostar Bishop's Diocese during the war drama 1990-1994 (Mostar, 1995).

Biskup Ratko Perić objavio novo priopćenje o Međugorju (www.bitno.net; 27.2.2017.)

Biskup Ratko Perić objavio novo priopćenje o Međugorju

Biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić objavio je na službenim stranicama svoje biskupije priopćenje koje se tiče zbivanja u Međugorju. Njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti.

Budući da „Crkva Boga živoga“ jest „stup i uporište istine” (1 Tim 3,15), sva dosadašnja istraživanja „međugorskog fenomena” išla su za tim da se ustanovi istina: jesu li ukazanja vjerodostojna ili nevjerodostojna? Constat vel non de supernaturalitate? Tomu je služila prva dijecezanska komisija u Mostaru: 1982.–1984., proširena komisija: 1984.-1986., komisija Biskupske konferencije u Zagrebu: 1987.–1990., komisija Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu: 2010.-2014. te vrjednovanje same Kongregacije: 2014.–2016., kako je bio odredio papa Benedikt XVI. A sve se našlo u rukama Svetog Oca Franje.

Stajalište ovog Ordinarijata kroz sve ovo vrijeme bilo je jasno i odlučno: nije riječ o vjerodostojnim ukazanjima Blažene Djevice Marije.

Iako je bilo ponekad govora o tome da bi se ukazanja prvih dana mogla smatrati istinitima, a potom je nadošla „nadgradnja“ drugih, ponajviše nereligioznih elemenata, ovaj je Ordinarijat promicao istinu i s obzirom na te prve dane. Nakon što su presnimljene i prepisane audiokasete koje sadržavaju razgovore pastoralnog osoblja u župnom uredu u Međugorju, u prvih tjedan dana, s dječacima i djevojčicama koji su tvrdili da im se ukazala Gospa, s uvjerenjem i odgovornošću iznosimo razloge i zaključke o nevjerodostojnosti navodnih ukazanja. A ako se prava Gospa, Isusova Majka, nije ukazala – kao što nije – onda su sve to samozvani vidioci, tobožnje poruke, tzv. vidljivi znak i navodne tajne.U vrijeme svoje biskupske službe, najprije koadjutorske (1992./93.) potom ordinarijske, svojim propovijedanjem, objavljivanjem knjiga (Prijestolje mudrosti 1995., Ogledalo pravde 2001., Isusova majka 2015.) te još pedesetak marijanskih i marioloških članaka, nastojao sam obrazlagati ulogu Blažene Djevice Marije u utjelovljenju i djelu Sina Božjega i Sina njezina, i njezin providnosni zagovor cijele Crkve kojoj je ona Majka po milosti. U isto doba isticao sam, na liniji svoga prethodnika sretne uspomene biskupa Pavla Žanića, nevjerodostojnost međugorskih ukazanja koja su do sada dosegnula brojku od 47 tisuća. Ovaj je Ordinarijat uvijek nastojao o tome izvješćivati Svetu Stolicu, napose Vrhovne svećenike: svetoga Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franju. Ovdje sažeto donosimo niz točaka iz tih prvih dana „ukazanja“, koje nas u tu 

nevjerodostojnost duboko uvjeravaju.

Dvoznačna pojava.

Ukazana žena, koja se navodno pojavila u Međugorju, ponaša se sasvim drugačije od istinske Gospe, Majke Božje, u ukazanjima koja je Crkva do sada priznala autentičnima. Redovito ne govori prva; čudno se smije; nakon određenih pitanja nestaje, zatim se ponovo vraća; pokorava se „vidiocima” i župniku da s brda siđe u crkvu, iako nevoljko. Nije sigurna koliko će se vremena ukazivati; dopušta nekima nazočnima da joj gaze po velu koji se vuče po zemlji, dopušta da joj se dodiruje odjeća i tijelo. Takva doista nije evanđeoska Gospa!

Čudan trepet.

Jedan od „vidjelaca“, Ivan Dragićević, u razgovoru s kapelanom fra Zrinkom Čuvalom (1936.-1991.) kaže da je primijetio, prvoga dana, „trepet“ na rukama pojave. [1] Kakav „trepet“? Takva primjedba može pobuditi ne samo jaku sumnju nego i duboko uvjerenje da to nije autentično ukazanje Blažene Djevice Marije, iako se tako, navodno, predstavlja već četvrtoga dana. [2]

Obljetnica neistinita.

Navodna su ukazanja započela 24. lipnja 1981. Međutim, režiseri „međugorskoga fenomena” odlučili su da se obljetnica ne slavi 24. nego 25. lipnja. Razlog takva izbora jest u tome što je 25. lipnja 1981. bilo, navodno, zajedno na „ukazanju” sve šestero „vidjelaca” probranih od više njih koji su se tih dana hvalili da su imali „ukazanja“. Pravu istinu, opovrgavajući ovu verziju Vicke Ivanković, kaže sam Ivan Dragićević, koji tvrdi: „Prvu sam večer bio s njima, drugu nisam.“ [3] Od šestero uobičajenih „vidjelaca“, osim Marije Pavlović, i Jakov je Čolo prvi put bio na „ukazanju“ tek drugoga dana. [4] Prema tomu nadnevak je obljetnice proizvoljan, netočan, krivotvoren.

Ne/vidljivo dijete.

Figura, koja se navodno ukazuje kao žena ima različite opise: neke „vidjelice“ vidjele su kao neko dijete prekriveno na rukama žene: Vicka i Ivanka Ivanković, [5] Mirjana Dragićević, [6] Ivanka to ponovo potvrđuje. [7] Ivan, međutim, izričito niječe da je vidio dijete, dok je, naprotiv, lako mogao vidjeti iz daljine „oči“ i „trepavice“ ženskoga lika. [8]

Varljivi znak.

„Vidioci“ su od početka, od drugoga dana, tražili od svoje pojave neki „znak“ kao dokaz o vjerodostojnu ukazanju. Prema Ivanki, pojava je dala „znak“ o okrenutosti sata na Mirjaninoj ruci: „skroz se sat okrenuo“; „I ona je na satu ostavila znak“! [9] Više nego smiješno i čudovišno! 

Ali redovito se događa da se, na vrlo čest zahtjev vidljiva znaka, svima pojava samo nasmiješi i nestane. [10] A ponekad se odmah vrati. U jednom trenutku upada vjernik imenom Marinko, koji vodi „vidioce“, sugerirajući im: ako „Gospa“ ne može dati znaka, „neka pita Isusa da joj pomogne“. [11]

Ivanka je sigurna da će pojava ostaviti znak na brdu, možda u obliku vode. [12] Čeka se skoro četiri desetljeća, nema nikakva znaka, ni vode, sve sama izmišljotina!

Neprotumačiva šutnja.

U prvih sedam dana pojava ne poduzima nikakve inicijative, ne počinje govoriti prva. [13] Na pitanja „vidjelaca“ odgovara općenito, radije dvosmisleno, kimajući glavom, [14] odgađajući u budućnost, obećavajući čudo ozdravljenja i ostavljajući poruku svijetu: „Neka narod čvrsto vjeruje kao da me vidi.“ I franjevcima: „Nek čvrsto vjeruju“ [tj. da se ukazala]. [15]

Čudne poruke.

Prvih dana, prema snimljenim razgovorima, ne vidi se nikakva svrha takozvanih ukazanja, ne opravdava se pojava, ne daje se nikakva posebna poruka ni za „vidioce“, ni za franjevce, osim da vjeruju da se „ukazala“, ni za vjernike župe, ni za svijet. A privatne su „poruke“ ove vrste:

Ivanki njezina majka, koja je umrla dva mjeseca prije toga, šalje poruku: „Slušajte babu jer je stara.“

Mirjani pojava kaže da je njezin pokojni „dedo dobro“, i da „ode na groblje“.

Ivanka je čula od pojave motiv ukazanj u Međugorju: „Zato što ima puno vjernika.“

Vicka je čula da je pojava došla da se „narod pomiri“. [16]

Ivan je čuo poruku: „Vi ste najveći vjernici.“ [17]

Jakov jednostavno kaže: „Ovako, kad ja postavim pitanje, ja u sebi mislim da će mi ona tako reć i ona mi rekne tako”. [18] Sve sami umišljaj i izmišljaj!

Lažna proročanstva o lažnim ukazanjima. 

Na Ivankino pitanje koliko će dugo još ostati i ukazivati se, pojava odgovara: „Koliko god vi hoćete, koliko god vi želite.“ [19]

Mirjana kaže da će pitati pojavu koliko će se dana još ukazivati i onda dodaje kako joj iz nje neki glas govori da će se još ukazivati „2-3 dana“. To ponavlja još jednom. [20]

Na pitanje župnika o. Zovke kada će prestati „ukazanja“, Vicka odgovara: „Ja mislim isto kad bi mi rekli da nećemo više dolazit, a da nam ostavi tačno neki znak, sigurno da bi prestalo”. [21] Znači li to: budući da tražena „znaka“ nema već 37 godina, zato „ukazanja“ ne prestaju!

Potom kategorična izjava pojave koja se „ukazala“ ne u Međugorju nego u susjednom Cernu, u utorak popodne, 30. lipnja 1981., da će se ukazivati još samo „tri dana“: 1., 2. i 3. srpnja 1981. U stvari, na pitanje župnikovo, koliko će se vremena još ukazivati, sve petero „vidjelaca“, osim Ivana, odgovaraju jednoglasno: „Tri dana.“

Zatim pojava mijenja ideju i „ukazuje“ se već 37 uzastopnih godina svaki dan trima „vidiocima“ u skupini: Ivanu, Mariji i Vicki, a drugima troma jednom godišnje: Mirjani od 1982. godine, Ivanki od 1985. i Jakovu od 1998. Osim toga, dvoma spomenutih iz skupine pojava se „ukazuje“ jednom mjesečno od 2007. s „porukama“ svijetu: Mirjani točno 2. i Mariji 25. svakoga u mjesecu.

Različite haljine.

Iz razgovora s „vidiocima“ pojava se oblači na razne načine. Ona je imala haljinu -

prema Ivanu: „plave boje“ prvoga dana; [23]

prema Ivanki: „kafe boje“ drugoga dana; [24]

prema ostalim „vidiocima“ – „sive boje“: Jakov, [25] Mirjana, [26] Ivanka šestoga dana. [27]

Više nervoza nego mir. 

Vidi se neka napeta nervoza u padanju „u nesvijest“ i na zemlju triju „vidjelica“, trećega dana, 26. lipnja: Ivanke, Mirjane i Vicke. „One su padale u nesvijest, meni ništa”, hrabri se Marija. [28] Vicka: „Velečasni, ja došla gore, donila one kršćene soli i vode. I velim ja: ako ne bude Gospa, otić će. Poškropit ćemo i da vidimo. Stvarno vidit ćemo. Došla ja: „U ime Oca i Sina i Duha Svetog. Amen. Ako si Gospa, ostani među nama; ako nisi, iđi!’“ [29] Uporno traženje vidljiva „znaka” za ljude da im vjeruju. U većini razgovora spominje se znak, [30] i vidljivo je da su „vidioci“ nervozni jer nemaju vidljiva znaka.

Škandalozni dodiri. 

Nešto vrlo neobično i ozbiljno: pojava dopušta da joj neki iz mnoštva gaze ne samo njezin veo koji se proteže do zemlje, [31] nego i da joj dodiruju tijelo. Vicka je već dotiče drugi dan. „I kad je dirneš, velečasni, ovako, prsti odskoče.“[32] Isto ponavlja Ivanka i dodaje da, dodirujući njezino tijelo, osjeća kao da je „vazduh, nekako kao svila, sve nam se odmiču prsti ovako, kad je diramo, sve se prsti odmiču”. [33] Dali su i jednoj doktorici da se dotakne te pojave: „I, eto, ona je dirnila njenu haljinu.”[34] Takve priče o dodirivanju navodna Gospina tijela, njezine haljine i gaženja njezina vela stvaraju u nama i osjećaj i uvjerenje da se radi o nečem nedostojnom, nevjerodostojnom i škandaloznom. Samo možemo reći: To nije katolička Gospa!

Namjerne manipulacije.

Sugovornik „vidjelaca“, fra Jozo Zovko, župnik, nervozan je

jer ukazana pojava ne šalje konkretne poruke za svijet i za franjevce;

jer s brda ne silazi u crkvu, gdje se nalazi njezin kip; 

štoviše, pita može li se Gospu „obvezat” – doslovno tako! – da siđe i ukaže se u crkvi. O. Zovko: „Ali ovo me zanima, Mirjana, ako se Gospa ne pokaže u crkvi, možete li vi nju obvezat da ona se u crkvi pokaže, možda može, je li, šta misliš to?” Mirjana: „Ne znam. Nismo o tome razmišljali uopće.” O. Zovko ponavlja: „Ja mislim da bi mogla obvezati: ‘Gospe, tražim da mi se ukažeš u crkvi', šta misliš?” A onda Mirjana popušta i misli da bi „bilo isto bolje jer onda nas ne bi ni milicija ova tražila…”. [35] I tako se manipulacijski „ukazanja” premještaju u crkvu 1. srpnja 1981. Takvo „obvezivanje“ navodne Gospe da siđe i „ukazuje se“ u crkvi jest magična igra, a ne Kristovo Evanđelje!

Zaključak.

Nakon komisijskih radova o „međugorskom fenomenu” u Mostaru slijedila je izjava biskupa Pavla Žanića u Međugorju, 25. srpnja 1987. Smisao biskupove izjave jest da je posve jasno da se u Međugorju ne radi o nadnaravnim pojavama i objavama. A nakon komisijskoga rada u Zagrebu, izjavu je dala i tadašnja Biskupska konferencija, u Zadru, 10. travnja 1991. Ona kaže: na temelju dotadašnjega istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.<

Imajući u vidu sve što je ovaj Biskupski ordinarijat do sada istraživao i proučavao, uključujući poruku prvih sedam dana navodnih ukazanja, može se mirno ustvrditi: Gospa se u Međugorju nije ukazala! To je istina koje se držimo, i vjerujemo Isusovoj riječi da će nas „istina osloboditi“ (Iv 8,32).

+Ratko Perić, biskup

[1] Kaseta 2 – razgovor: o. Zrinko Čuvalo – Ivan Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.

[2] Kaseta 7 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, nedjelja prije podne, 28. VI. 81.

[3] Kaseta 2 – razgovor: o. Zrinko Čuvalo – Ivan Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.

[4] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.

[5] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.

[6] Kaseta 6 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.

[7] Kaseta 11 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, nedjelja navečer, 28. VI. 1981.

[8] Kaseta 2 – razgovor: o. Zrinko Čuvalo – Ivan Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.

[9] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.

[10] Kaseta 10 – razgovor: o</em>. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, nedjelja navečer, 28. VI. 1981

[11] Kaseta 13 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 1981.

[12] Kaseta 13 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 1981.

[13] Kaseta 13 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 81.

[14] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.

[15] Kaseta 11 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, nedjelja navečer, 28. VI. 1981.

[16] Kaseta 1 – svi navedeni citati iz kasete 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.

[17] Kaseta 2 – razgovor: o. Zrinko Čuvalo – Ivan Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.

[18] Kaseta 16 – razgovor o. Jozo Zovko – petero „vidjelaca”, utorak navečer, 30. VI. 1981.

[19] Kaseta 13.</em> razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 1981.

[20] Kaseta 14 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, utorak prije podne, 30. VI. 1981.

[21] Kaseta 15 – razgovor o. Jozo Zovko – Vicka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 1981.

[22] Kaseta 16 – razgovor o. Jozo Zovko – petero „vidjelaca”, utorak navečer, 30. VI. 1981.

[23] Kaseta 2 – razgovor: o. Zrinko Čuvalo – Ivan Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981.

[24] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.

[25] Kaseta 5 – razgovor o. Jozo Zovko – Jakov Čolo, subota popodne, 27. VI. 1981.

[26] Kaseta 6 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, subota popodne, 27. VI. 1981. Također kaseta 8 – razgovor o. Jozo Zovko – Jakov Čolo, nedjelja prije podne, 28. VI. 1981.

[27] Kaseta 11 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, nedjelja navečer, 28. VI. 1981.

[28] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.

[29] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović, subota prije podne, 27. VI. 1981.

[30] Kaseta 1, 2, 5, 6, 7, 9, 10, 11, 14, 15, 16.

[31] Kaseta 7 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, nedjelja prije podne, 28. VI. 1981.

[32] Kaseta 1 – razgovor o. Zrinko Čuvalo – Ivanka i Vicka Ivanković i Marija Pavlović subota prije podne, 27. VI. 1981.

[33] Kaseta 11 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, nedjelja večer, 28. VI. 1981.

[34] Kaseta 13 – razgovor o. Jozo Zovko – Ivanka Ivanković, utorak prije podne, 30. VI. 1981.

[35] Kaseta 14 – razgovor o. Jozo Zovko – Mirjana Dragićević, utorak prije podne, 30. VI. 1981.

OGLEDALO PRAVDE: Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju - Don Dražen Kutleša (Mostar, 2001.)

Odgovor biskupije na klevete: Tko pogleda uvidjeti će svu prazninu kojom film obiluje (26. svibnja 2017)

https://ljubuski.net/20876-odgovor-biskupije-na-klevete-tko-pogleda-uvidjeti-ce-svu-prazninu-kojom-film-obiluje

Odgovor biskupa Perića: Ako je general poručnik Maksimov stvarna osoba, nije problem upriličiti javno sučeljavanje. Uostalom, neka se iznesu pred oči javnosti svi inkriminirajući dokumenti i sadržaji! Neka se dokaže njihova autentičnost i onda neka svatko, pa i biskup, moralno i pravno, odgovara zbog svojih djela i preuzme moralnu i pravnu odgovornost!

Uvod

Sredinom svibnja 2017. pojavio se filmski kolaž "Od Fatime do Međugorja" u proizvodnji Nazareth production, koji redateljski, po scenariju izvjesnoga Sloma Bezaela, potpisuje Ami Drozd. Već po promidžbenoj najavi, kojoj je prostor ustupio portal Dnevno.hr, na osnovi četiri trailera, Biskupski je ordinarijat u Mostaru izdao priopćenje[1] u kojem je odbacio sve klevete na mostarske crkvene pastire, biskupe Pavla Žanića (+2000.) i Ratka Perića: "Sve što je u filmu rečeno o 'suradnji' naših pastira Pavla i Ratka s tajnim protubožjim i protucrkvenim sigurnosnim službama, bogumrska je kleveta i nema nikakva temelja ni doticaja s oklevetanim osobama; nego služi blaćenju ne samo osoba, nego i Crkve!"

Ovih smo dana imali prigodu pogledati cijeli film. Osjećamo potrebu da još jednom interveniramo ne da bismo polemizirali s auktorima - kojom to istinom pobiti zlonamjernu i ciljanu klevetu?! - nego radi istine i vjerničke duše koja, dok gleda ovaj difamatorski filmski uradak, može ostati potresena i tjeskobna, što je, očito, i bila nakana priređivača i izdavača.

Dakle, filmski difamatorski uradak smatramo odvratnom, Bogu mrskom klevetom; a ono što je Bogu mrsko, to otac laži čini. Stoga i kvalifikaciju filma pojmom kleveta smatramo najblažim oblikom. Matrica, po kojoj je ovaj film napravljen, nije velika novost, posebno kada se radi o "suradnji" biskupa Žanića. Naime, "suradnja" biskupa Žanića s Udbom već je u jednom filmskom uratku ispisana, a i pojedini kadrovi u ovom najnovijem - npr. slike s posvećenja biskupa Perića u Neumu 1992. godine - potječu od istog autora.

1. Film

Prepričati cijeli film, čini se beskorisnim. Ograničavamo se na ono što se odnosi na biskupe Žanića i Perića. Stoga se i zadržavamo na poruci kojom se explicite mostarske biskupe proglašava "suradnicima" jugo-udbe [Ureda državne bezbednosti] i sovjetskoga KGB-a [Komiteta državne sigurnosti].

1.1 "Suradnja" biskupa Žanića s Udbom

Ne samo da je "međugorski fenomen" zabrinuo jugoslavensku Udbu, nego i sovjetski KGB, koji je "od početka prisutan u Međugorju". Kako to što razara komunistički sustav i Jugoslaviju učinkovito suzbiti? Važno je stajalište mjesnoga biskupa. Agent Udbe Lasić u posjedu je inkriminirajućega dokumenta o biskupu Žaniću. "Radilo se o intimnom odnosu s jednim kolegom kada je bio vrlo mlad i o još nekim detaljima koji nikako nisu u skladu s onim što je on trebao predstavljati." Taj "dokument" agent KGB-a, general poručnik Maksimov, 4. listopada 1981., predaje Državnom tajniku Svete Stolice, kard. Agostinu Casaroliju, koji je vrlo iznenađen, kao i vatikanski diplomat Pietro Sambi, pa i sam Maksimov. Sveta Stolica traži načina da biskupa smijeni. "U vrijeme suđenja ocu Jozi Zovku [1981.] Crkva je biskupu Žaniću počela tražiti nasljednika. Rektor Papinskoga hrvatskog zavoda Sv. Jeronima, Ratko Perić, pozvan je na razgovor. Dok je agent Udbe Lasić pokušavao ucijeniti biskupa Žanića u Mostaru, Ratko Perić je izjavljivao u Rimu da će prihvatiti svaku dužnost koju mu Crkva povjeri".

Pod "ucjenom" grijeha - "kada je bio vrlo mlad" - biskup Žanić mijenja svoj pozitivni stav o Međugorju i pristaje na suradnju s Udbom te biskupskim auktoritetom osporava "ukazanja": "Među ostalim, a na zadovoljstvo tajne službe, odaslao je pisma brojnim biskupima tražeći od njih da zaustave dotok hodočasnika u Međugorje. Jugoslavenska tajna služba bila je sretna jer je biskup provodio u djelo sve što su tražili." Dakle, da ne bude okrivljen, biskup Žanić surađuje, a za uzvrat Udba ga ne će osramotiti. Istodobno ne želi odstupiti sa službe u Mostaru. "Mišljenja je da s time ne treba žuriti, jer su ga uvjerili da je uništen inkriminirajući dokument protiv njega".

1.2. "Suradnja" rektora Perića sa KGB-om

Već se u prosincu 1982. godine rektor Perić upoznaje s agentom KGB-a, generalom Aleksandrom Makimovom, koji je glavni i jedini filmski tužitelj mostarskih biskupa: "Od tada do 1989. našli smo se 7 puta", veli Maksimov. Iako je u početku bio i sklon povjerovati u istinitost događanja u Međugorju, rektor Sv. Jeronima obećava sovjetskom agentu KGB-a: "ako i ima nešto istine u tim 'ukazanjima' da će on i taj mali dio uništiti i da zna kako, [ali] samo da oni [KGB] djeluju preko jugoslavenske Udbe" da "maksimalno onemoguće franjevce u njihovom djelovanju u Hercegovini", ističući da "s franjevcima treba i brutalno i lukavo, na sve načine"! Jedino se brine da o njegovoj suradnji ništa ne dozna jugoslavenska Udba i hercegovački franjevci: "Rekao je da nama vjeruje, da zna koliko smo uspješna služba, da mu je to rekao i talijanski kolega koji nas je spojio, i da mi sve dogovaramo oko koordinacije s jugoslavenskim kolegama, ali da se nikada ne smije vidjeti da on s progonima franjevaca ima veze. […]. Naglašavao je kako treba biti vrlo oštar s njima, da drugačije neće ići […]. Agenti KGB-a iz svih dijelova svijeta izvješćivali su ga o Međugorju! Davali su mu informacije o tome što franjevci rade i planiraju te što biskupi diljem svijeta govore o toj temi. Tražio je od njih da utječu na te biskupe kako bi se izjašnjavali protiv međugorskog fenomena i odvraćali vjernike od odlaska u Međugorje"! "Perić je nastavio njegovati te kontakte i održavati sastanke čak i nakon raspada Sovjetskog Saveza"!?

1.3. Filmski dokazi: dokumenti, slike, video prilozi

U filmu se pojavljuju 7 puta faksimili dokumenata na ruskoj ćirilici koji bi trebali potkrijepiti agentov govor, biti "neoborivi dokazi". Ali ti faksimili prolaze takvom brzinom da gledatelj ne može doznati ni datum izdavanja ni protokolarni broj kamo li pročitati imena sudionika sastanaka a još manje nešto od sadržaja. Ako se svrati pozornost na potpis na dokumentima, onda je to, isključivo i jedino, potpis generala Maksimova.

Slike i video prilozi iz redovitih su crkvenih i liturgijskih nastupa biskupa Žanića i rektora, potom, biskupa Perića. Jasno da su kadrovi uzeti bez dopuštenja vlasnika, što je, usput rečeno, i kažnjivo djelo. Ali ni na jednom kadru nema dokaza susreta, razgovora i potpisa oklevetanih biskupa. Samo je jedna montirana slika biskupa Žanića i agenta Udbe Lasića: biskup Žanić u svomu uredu, a Lasić negdje na cesti u vozilu.

1.4. Svjedok

Glavni i jedini svjedok ove neviđene klevete na mostarske biskupe jest agent KGB-a, general poručnik Aleksandar Maksimov. Sa sunčanim naočalama, pogleda usmjerena u jednu točku, riječ mu teče. Ne gleda u kameru. Dojam je da čita napisani tekst. Prema vlastitu iskazu, za Međugorje je čuo odmah početkom srpnja 1981. godine kada, po nalogu šefova, žurno putuje u Beograd. Ima "izvrsne" kontakte s Vatikanom. Susreće se s Državnim tajnikom i drugim službenicima u samom Vatikanu i u rimskim restoranima - restoran Columbus. Jednom prigodom, "u znak dobre volje" ostavio je za Papu "osobni dar": popis svećenika koji su surađivali s tajnom službom u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Jugoslaviji i Ukrajini!

Je li general Maksimov stvarna osoba, pokušali smo doznati preko suvremenih internetskih pretraživača. No, nismo dobili odgovora. Poznato nam je da tajne službe skrivaju identitet svojih agenata. No, ovako visoko pozicioniranoga dužnosnika - "zamjenik KGB-a" - teško da se može sakriti. Uostalom, ako je stvarna osoba, nije problem upriličiti javno sučeljavanje s biskupom Perićem.

2. Naš odgovor

2.1 "Suradništvo" biskupa Žanića

Teza, bolje rečeno kleveta, da je biskup Pavao Žanić bio "suradnik" Udbe, kako već rekosmo u uvodnom dijelu, nije novost u medijskoj sferi. Nakon što je tu klevetu u filmu "Gospa" iznio zagrebački redatelj Jakov Sedlar, Biskupski je ordinarijat u Mostaru odgovorio Izjavom, 17. lipnja 1995.[2]Na njegovu prijetnju tužbom, u jednom novinskom intervju, Ordinarijat se ponovo oglasio Izjavom, 1. prosinca iste godine[3], ohrabrivši ga u njegovoj namjeri. Ponovo se na istu temu Ordinarijat javio, 21. prosinca 2011.[4] nakon što je u izdanju zagrebačkoga Večernjeg lista objavljena knjiga: "Misterij Međugorja. 30 godina fenomena" , koju potpisuju novinari: Ž. Ivković, R. Bubalo, Z. Despot i S. Hančić. Dvadesetak dana poslije, na obljetnicu smrti biskupa Žanića, biskup je Ratko održao u katedrali propovijed[5] u kojoj je pobio ove klevete. I polemika je prestala.

Naime, u studenom 2011. godine, biskup je uputio pisanu zamolbu gospodinu Almiru Džuvi, direktoru Obavještajno sigurnosne agencije BiH u Sarajevu, da mu omogući uvid u javnosti otvorena bivša Udbina izvješća u vezi s biskupom Pavlom Žanićem i Međugorjem. Direktor je uljudno izišao u susret i stavio na raspolaganje, u presliku, više od 30 dokumenata od 1981. do 1988. godine. Ni u jednom dokumentu nema nigdje nikakva spomena ni o kakvoj komunističkoj ucjeni ili prijetnji, kamo li o "suradnji". Štoviše, u nekoliko izvješća, koja su tih godina poslana iz Službe sigurnosti iz Mostara na višu adresu u Sarajevo, biskup Žanić ne želi susret s predsjednikom Komisije za vjerska pitanja, 14. srpnja 1981. A kao ustrajan protivnik komunističkoga sustava, spominje se izričito kao "nosilac neprijateljske djelatnosti", i to pod brojem 1 u dokumentima s nadnevcima: 31. siječnja 1983.; 7. studenoga 1983.; 8. prosinca 1983.; 4. siječnja 1984.; 7. ožujka 1984.; 24. travnja 1986. Takav je ideološki načelni protivnik komunizma bio cijelo vrijeme u Mostaru, od 1971. do 1993. godine.

Međutim, u ovom najnovijem filmskom uratku, barem koliko je nama poznato, po prvi se put donosi "grijeh" biskupa Žanića iz "rane mladosti". Scenarist, režiser i "svjedok" ne tumače što bi to za njih značilo "vrlo mlad". Poznato je da ni znanost pod pojmom "vrlo mlad" - adolescent - ne smatra ni 20-godišnjaka. Biskup Žanić, rođen je 20. svibnja 1918. I, gle, čuda: Pola stoljeća poslije, agent Udbe Lasić u posjedu je "inkriminirajućega dokumenta", pred kojim se biskup Žanić "slama" i "pristaje" na neupitnu suradnju, a Sveta mu Stolica odmah traži nasljednika: "U vrijeme suđenja ocu Jozi Zovku Crkva je biskupu Žaniću počela tražiti nasljednika!" Dakle, 1981. godine. To Udba zna!

A istina je da ga je Sveta Stolica, unatoč "neoborivu" dokazu "neprikladnosti" za apostolsku službu ostavila na čelu Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije još punih 12 godina, do 24. srpnja 1993. godine, kada je već navršio 75 godina, što je kanonska dob za odlazak u mirovinu. Što više, jedno mu vrijeme - od 3. studenoga 1988. do 14. siječnja 1990. - povjerava upravu i trećom, Dubrovačkom, biskupijom. Smjenjuje li Sveta Stolica na ovaj način biskupe kojih život, pa i u "ranoj mladosti", nije u "skladu s onim što bi trebali predstavljat" i govori li Sveti Otac onako uzvišenim riječima o svećeničkoj i biskupskoj službi, kao što je to rekao sv. Ivan Pavao II., u prigodi pedesete obljetnice svećeništva i dvadesete obljetnice episkopata biskupa Žanića,1991. godine, iako je prema auktorima filma biskup Žanić bio smetnja samomu Papi u njegovu nastojanju da razori komunizam, u čemu mu je Međugorje bilo od značajne pomoći: "Znamo doista s kolikom si pomnjom i poletom obavljao svetu službu na dugoj stazi svoga života, najprije kao župnik, zatim kao biskupski delegat za redovnice i konačno kao rektor maloga sjemeništa. Upućen u izvrsnu teološku nauku, veoma odan Apostolskoj Stolici, marno si nastojao posvuda širiti osobito pobožnost prema Euharistiji, čijim se štovanjem - to si držao svom dušom svojom - čuva jedinstvo srdaca i umova. Postavši biskupom koadjutorom godine 1970., deset si godina ulagao svoje sile na duhovno dobro Kristovih vjernika u Biskupiji mostarsko-duvanjskoj, koje si pratio neumornom ljubavlju i hrabrom revnošću. A kada je Tvojoj brižljivoj upravi povjerena biskupija, već su Te vjernici one pastve poznavali kao svoga oca i učitelja božanskih istina.

Kao što Nam je poznato, nevolje i poteškoće Tvoje pastirske službe učinile su teret još gorčim, ali nikada Ti nije uzmanjkalo neustrašive vjere; dapače, sasvim su porasle Tvoja ljubav prema svima, izvrsna pobožnost i Tvoja marljivost u izboru i odgoju mladića pozvanih u službu Gospodnju. Stoga, časni brate, samo hrabro naprijed!"[6]

Ne govori li ovo da auktori filma blate i samu Crkvu ako Sveta Stolica ovakvim postupkom - umjesto "zaslužene kazne" - daje biskupu Žaniću pohvalu? Stoga, pozivamo auktore filma, da svoju tvrdnju dokažu, dokumentima pokažu! S više faksimila "najnovijih dokumenata" koje "brzinom svjetlosti" u filmu smjenjuju, nikoga razumna ne uvjeravaju. Ako to ne učine, sami će se priznati klevetnicima.

2.2 "Suradništvo" rektora i biskupa Ratka Perića

Da se ne radi o bogumrskoj kleveti s ciljem klevetanja ne samo osobe nego i Crkve, tvrdnja da je rektor Sv. Jeronima i mostarski biskup Perić bio suradnik KGB-a bila bi prava šala. Ako tomu dodamo i "motivaciju": "On je rekao da će surađivati, ali je to uvjetovao našim angažmanom kod jugoslavenskih tajnih službi da maksimalno onemoguće franjevce u njihovom djelovanju u Hercegovini", onda nemamo riječi kojima bismo opisali ovu klevetničku konstrukciju. Bez slike, dokumenta, biskupova potpisa, datuma i mjesta susreta, osim agentove tvrdnje: "Da, ja sam se odmah u prosincu 1982. godine upoznao s Ratkom Perićem. Od tada do 1989. našli smo se 7 puta", čovjeka proglasiti suradnikom najzloglasnije obavještajne službe od nastanka komunizma, može samo netko tko je zadojen mržnjom prema osobi, crkvenoj službi i Instituciji u kojoj je rektor i biskup Perić odgovorno djelovao. Ako tomu dodamo i izjavu da je i nakon raspada SSSR-a, a to znači i komunističkoga KGB-a, dok hercegovačke biskupije razara ratno zlo - a nastanku kojega veliku su ulogu imale upravo te ozloglašene službe - i dalje s njima održavao kontakte, onda je to izvan svake ljudske pameti. Da jedan katolički svećenik, kojemu "svjedok" priznaje izrazitu inteligenciju, ostane valjda jedini svećenik Katoličke Crkve koji je nastavio surađivati s KGB-om i nakon što se Berlinski zid sorio i SSSR raspao i KGB rasformirao i da rektora Sv. Jeronima "agenti KGB-a" iz sviju dijelova svijeta izvješćuju o događajima u Međugorju, izvan svake je pameti. Vjerujemo da je i onima koji biskupa Ratka percipiraju kao osobu "nesklonu" međugorskom fenomenu ovo, ako ne odvratno, svakako nevjerojatno. Na žalost, ne samo da papir sve trpi, nego se i na film, kada se spoji pomračenje uma i zloba srca, može svašta utisnuti.

Jedini faksimil u filmu gdje se pojavljuje biskupovo ime, ako je i autentičan, apsolutno ništa ne govori. Naime, u 31. minuti filma pojavljuje se faksimil dokumenta, koji je, prema našem čitanju: Prijevod protokola primljena iz Vatikana 26. siječnja 1984., Apostolska palača (Апостольский дворец) Vatikan, Sveta Stolica. Prva dva retka narančasto markirana "otkrivaju" sudionike sastanka: Alberto Tricarico, biskup Pavao Žanić i Ratko Perić. U sljedeća četiri vidljiva retka može se pročitati da je tema sastanka bio "hercegovački slučaj" i Međugorje. I ništa više. Velimo ništa ne govori, jer opće je poznato, a to smo više puta i objavili, da je biskup Žanić kroz 23 godine biskupske službe, s nadom da će Sveta Stolica, konačno i pravedno, riješiti "hercegovački slučaj" i "međugorski fenomen", više od 80 puta otišao u Rim i da se 14 puta susreo s Papom. Da ga je ponekada u tim pohodima pratio i njegov svećenik na službi u Rimu, što bi tu moglo biti strano ili "inkriminirajuće"?!

Uostalom, biskup se Žanić susretao, svaki put kada bi dolazio u Rim, s msgr. Pierluigijem Celatom, koji je do 1979. bio referent za događaje u tadašnjoj Jugoslaviji, a od tada do 1988. tu je službu obavljao msgr. Faustino Sainz Munoz. Nije bilo nikakva razloga da biskup razgovara s msgr. Albertom Tricaricom, koji je bio određen za druge zemlje.

3. "Suradnja" i stanje na terenu

Kada bi u ovoj besramnoj konstrukciji bilo i malo istine, kako se ne zapitati: Koji su učinci Perićeve, a i Žanićeve, "suradnje" i Udbina i KGB-ova pritiska na hercegovačke franjevce? Što se u to vrijeme događa s franjevcima i Međugorjem?

Svi se slažu da je znak za početak progona hercegovačkih franjevaca, fra Joze Zovke, fra Ferde Vlašića i fra Joze Križića, dao ondašnji ideolog komunističke partije, Branko Mikulić, svojim govorom na "Dan borca", 4. srpnja 1981. na Tjentištu. Nakon medijske priprave, o Velikoj Gospi, slijedilo je uhićenje, istražni zatvor u Mostaru, sramotna presuda i robija u Foči. Kakav je stav u to vrijeme imao mostarski biskup, može se vidjeti i u samom filmu koji prenosi Biskupovu propovijed za vrijeme sv. krizme od 25. srpnja 1981. A na općinskoj je partijskoj konferenciji u Čitluku, u kolovozu 1981. "energično osuđeno ponašanje dijela svećenika", a imenom su i prozvani: "biskup Žanić, fra Jozo Zovko te fra Ferdo Vlašić". Da se biskup Žanić ne da impresionirati prozivkama, više je nego vidljivo iz prosvjedna pisma tadašnjem predsjedniku državnoga predsjedništva, Sergeju Kreigheru, 1. rujna 1981., gdje s indignacijom odbija besmislene klevetničke napade na neke franjevce, konkretno i na fra Jozu Zovku, kao i na svoju osobu. On piše: "Kao katolički biskup i odgovorni Ordinarij Mostarske biskupije odbijam od sebe i spomenutih mojih svećenika ove neodgovorne klevete i napadaje, čija neukusnost nikako ne doprinosi trijeznom gledanju na događaje u župi Međugorje. Ovakovim se uvredljivim postupcima vrijeđaju osnovna građanska i ljudska prava. Molim, da ovaj moj prosvjed primite do znanja i kao najodgovornija osoba u SFRJ poduzmete najenergičnije korake protiv ovakovih neodgovornih ispada".[7] Već smo u dijelu o "suradništvu" biskupa Žanića rekli kakvim ga je percipirala Udba kroz sve vrijeme do njezina sloma.

A rektor Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, svećenik don Ratko Perić? Prema "svjedoku" njihovo upoznavanje i prvi susret dogodio se u prosincu 1982. godine i trajali su do 1989. Dakle, ni u filmskoj konstrukciji, u priču o progonu franjevaca iz 1981. godine ne ulazi Perić. Naime, fra Jozo Zovko, uhićen, optužen, osuđen i u zatvor u Foču deportiran, već u veljači 1983. godine izlazi iz zatvora, dolazi u Hercegovinu i preuzima župu Bukovicu. Usporedo sa suđenjem fra Jozi Zovki, u studenom 1981., sudilo se, u odvojenu montiranu postupku, fra Ferdi Vlašiću i fra Jozi Križiću. Fra Ferdo je osuđen na 8 godina tamnice, a fra Jozo na 5,5 godina sa zabranom javnoga nastupanja u tisku u svojstvu pisca i urednika u razdoblju na 3 godine nakon izdržane kazne. Nakon višekratnih utoka, fra Ferdi je postupno kazna smanjivana: 12. ožujka 1982. s 8 na 5,5 godina; 15. studenoga 1983. s 5,5 na 5 godina i, konačno, početkom siječnja 1986. s 5 na 4,5 godine[8], koje je, na žalost, morao odležati, što je svakako imalo teške posljedice, upravo kao i prethodni dugogodišnji zatvor i progoni, te je umro u 75. godini života, 15. listopada 1995. Fra Jozi Križiću kazna je s 5,5 godina smanjena na 2,5.[9] Umro je u 42. godini života, 9. siječnja 1993. godine. Obojici vječni mir u Bogu!

A Međugorje? U vrijeme inkriminirajuće "suradnje" tada svećenika Ratka Perića sa sovjetskom obavještajnom službom, pritisak u Međugorju polako popušta. Umjesto zabrana i straža, "milicija" po malo regulira promet. Stoga se i postavlja logično pitanje: Kako to da KGB ne ispunjava jedini zahtjev rektora Perića i ne utječe na udbaške kolege u Jugoslaviji da se progon franjevaca pojača i Međugorje uništi?! Jesu li to plodovi "konspirativna pakta" da se s "franjevcima brutalno i lukavo, na sve načine", pa i "batinom" postupi i da se "ako i ima nešto istine u tim 'ukazanjima' i taj mali dio uništi"?! A msgr. Perić nastavlja suradnju i kada se raspao SSSR i KGB!? Sapienti sat!

4. Film, "suradnja" i Međugorje

Film, naslovljen "Od Fatime do Međugorja", u prvih desetak minuta bavi se početcima ukazanja u Lurdu i Fatimi; progonu vidjelaca, jednako od predstavnika službene Crkve i civilne vlasti. No, jer u tim progonima glavnu riječ nije imala "politika", progoni su prestali, stvar se razvijala i došlo je do crkvenoga priznanja. Međutim u Međugorju glavnu riječ ima "politika" i to u svom najgorem obliku. Kontraobavještajnim metodama ucjenjuje biskupa i njegova svećenika na službi u Rimu, "mogućega" i budućega nasljednika. Obojica pritisnuta ucjenama, od onih koji su i "dozvoljavali mogućnost ukazanja", promeću se u velike osporavatelje te svojim crkvenim auktoritetima na sve moguće načine, ne birajući sredstva, djeluju na uništenju "Međugorja" Je li tomu tako?

Biskup Žanić svoje početno stajalište o Međugorju radikalno je promijenio nakon spoznaja u razgovoru sa sudionicima međugorskih događanja i zaključaka Komisije, prvotne i proširene, koje je sam osnovao, a nikako pod besmislenim pritiskom i izmišljenim ucjenama tajnih službi. Naime, kao marijinski biskup, vjerovao je u mogućnost ukazanja Blažene Djevice Marije. Više je puta osobno vodio hodočašća u marijinska svetišta, posebno u Lurd. A kada je u svojoj katoličkoj savjesti i biskupskoj odgovornosti došao do zaključka da se u Međugorju ne radi o nadnaravnim objavama, Biskup je javno, a ne tajno i konspirativno, jednako u Mostaru, u Međugorju, u Zagrebu i Rimu iznosio svoje argumentirano gledište. Barem je to poznato! S ovakvim stajalištem - jer nije katolička dogma - svatko se može složiti ili ne složiti. Ali nitko nema pravo klevetati!

Biskupovo stajalište potvrdili su i hrvatski nad/biskupi na svom redovitom zasjedanju u Zadru, 10. travnja 1991. godine, nakon što su primili Izvješće Komisije koju su sami ustanovili. U Izjavi se izričito kaže: "Na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može se ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama". Istina, nad/biskupi su rekli da treba pomno pratiti događanja i biti na raspolaganje vjernicima koji se u Međugorju okupljaju, a ne smije ih se službeno - crkveno u Međugorje dovoditi.

Msgr. Perić, u vrijeme kojim se film bavi, na odgovornoj je crkvenoj službi rektora Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Znači, prostorno, a u ono vrijeme i zbog vrlo ograničenih komunikacijskih sredstava, daleko je od svega što se u Međugorju događa. Iako je - priznaje mu filmski "svjedok" i sposobnost i obrazovanost - već tada u Crkvi u Hrvata bio poznat kao teološki pisac, nikada nije sudjelovao u radu niti jedne komisije, jednako na biskupijskoj razini kao i one na razini ondašnje BKJ. Ali da je osobno pratio događanja u Međugorju i teološki im pristupao, moglo se očekivati. I to mu nitko razuman ne bi smio zamjeriti. To što su njegovi zaključci bili identični zaključcima komisija, biskupa Žanića kao i svih nad/biskupa Crkve u Hrvata, nikako mu se ne može prigovarati, kamo li ga zbog toga klevetati. Biskupskim posvećenjem, postavši najprije koadjutorom biskupu Žaniću (1992.-1993.), a nakon toga i ordinarijem, samom službom i crkvenom - biskupskom odgovornošću pozvan je da bdije nad istinom i promiče istinu. U tom smislu u ovih 25 godina biskupskoga služenja Crkvi u Hercegovini gledamo, slušamo i čitamo njegovo pisanje i djelovanje. Stoga i retoričko pitanje: Može li "ucijenjena" osoba bez straha od prokazivanja - a Biskupu se nikako ne može pripisati strah - kroza sve ove godine odgovorno i javno govoriti ono što u svojoj katoličkoj savjesti i biskupskoj odgovornosti smatra istinom, unatoč tolikim osporavateljima uz rizik možebitna "prokazivanja"?!

Sveta Stolica, koja je od početka, pomno, pratila sva događanja oko Međugorja, tek je po odredbi pape Benedikta XVI. potpisom pročelnika Kongregacije za nauk vjere osnovala 2010. godine međunarodnu Komisiju. Nakon završetka rada te Komisije, sama je Kongregacija studiozno, pod teološkim i moralnim vidom, pristupila fenomenu. Čekamo definitivan sud Crkve. Svatko tko je od Istine, dopustit će Crkvi da to u miru učini, jer je ona jedina pozvana da izrekne ne osobno mišljenje i polovičnu istinu, nego službeno stajalište.

Stoga smo uvjereni da film šteti i samomu Međugorju. Jer kako prihvatiti da Bog "blagoslivlje" nečiju klevetu i zlobu da bi pokazao Istinu i obranio čast Blažene Djevice Marije?!

Zaključak

Već smo u prvom priopćenju rekli da se, budemo li smatrali potrebnim, ne ćemo ustezati zatražiti i sudsku zaštitu. Istina, biskupi, koji su Isusovi apostoli, prvi su pozvani da na sebe preuzmu, poput Učitelja, prijezir svijeta: "Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio: no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi" (Iv 15,18-21). Nakon udaraca u Pilatovu dvoru Isus je rekao: "Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?" (Iv 18,23). Stoga bismo i mi mogli reći: Ako su mostarski biskupi, Pavao Žanić i Ratko Perić, suradnici Udbe i KGB-a, dokažite da su suradnici! Ako li ne, zašto ih ovako klevetnički udarate!? Stoga još jednom pozivamo auktore filmske klevetničke priče, a i sve koji imaju dokaze o suradnji pastira Crkve u Hercegovini sa zloglasnim službama komunističkoga režima: Iznesite pred oči javnosti sve inkriminirajuće dokumente i sadržaje. Dokažite njihovu autentičnost i onda neka svatko, pa i biskup, moralno i pravno, odgovara zbog svojih djela i preuzme moralnu i pravnu odgovornost! Tko, dakle, posjeduje dokumente s biskupovim spisom, potpisom, slikom, susretom, magnetofonskom vrpcom, video snimkom, s bilo kojom tajnom obavještajnom službom ovoga svijeta - neka to iznese na svjetlo dana!

Svatko tko je, sine ira et studio, pogledao ovaj filmski uradak - dok oni koji su ga proizveli istinitost ne dokažu za objektivne je gledatelje klevetnički pamflet - zasigurno će uvidjeti svu prazninu kojom obiluje. U kršćanskom duhu rečeno: Ne dao Bog da im se dogodi: Kako siju, tako će i požeti! Mi molimo da svi dođemo do spoznanja istine i po Istini živimo i ravnamo se. A jao onomu tko i jednom bogumrskom riječju ili djelom sablazni jednoga od malenih!

Mostar, 26. svibnja 2017.
don Željko Majić
generalni vikar

ISTINSKA GOSPA I „POŠTANSKA UPRAVITELJICA“ (09. February 2017)

http://www.md-tm.ba/clanci/istinska-gospa-i-postanska-upraviteljica

Razgovor pape Franje vođen 25. studenoga prošle godine s Višim redovničkim poglavarima, objavljen u vatikanskom dnevniku L'Osservatore Romano, 9.-10. veljače 2017., ima jedan dio o pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji koji zavrjeđuje posebnu pozornost. Govoreći o temama marijanskih izbora za Svjetske dane mladeži najesen u Krakovu, a sve u vidu Svjetskoga dana mladih 2019. u Panami, Sveti je Otac odredio važnost pobožnosti prema „istinskoj Gospi! Ne Gospi – upraviteljici poštanskoga ureda koja svakoga dana šalje različito pismo, govoreći: ‘Djeco moja, radite ovo', a onda sljedeći dan: 'Činite ovo drugo’. Ne, nije to Gospa. Prava je Gospa ona koja rađa Isusa u našim srcima, a to je Majka. Ova moda: Gospa kao super-zvijezda, kao protagonistica koja sebe stavlja u središte, nije katolička", razlučuje Papa Gospu istinsku od neistinske.

Neki portali u ovome čitaju „međugorski fenomen“. Podsjetimo na neke činjenice. „Vidjelacâ i vidjelicâ“ u prvih 5 godina (1981.-1985.) bilo je oko 120 u raznim župama u Hercegovini s mnoštvom poruka, kao s poštanskih šaltera! Od njih se tijekom vremena poslužbenilo šestero: 2 dječaka i 4 djevojčice, danas sve odrasle, obiteljske osobe. Od tih šestero troje ih ima „ukazanja“ svaki dan već 37 godina, a od to troje jedna „vidjelica“ svakoga 25. u mjesecu od veljače 1987. šalje poruke svijetu. Drugo troje ima „ukazanja“ jednom na godinu, a jedna od njih svakoga 2. u mjesecu, i to od kolovoza 1987. šalje poruke svijetu. Njih troje što imaju „ukazanja“ jednom godišnje, žive na području Međugorja, a drugo troje što imaju „ukazanja“ svaki dan žive izvan Međugorja. A sve se vodi pod pojmom "Međugorje".

Iz računa kako je gore navedeno proizlazi da je od lipnja 1981. do veljače 2017. godine bilo oko 47.000 „međugorskih ukazanja“ na raznim mjestima svijeta. Ta se „ukazanja“, „objave“, „poruke“ - dnevne, mjesečne, godišnje - teško mogu više i računalno pratiti.

Stajalište mostarskih biskupa, i blagopokojnoga dijecezanskoga biskupa Pavla Žanića (1981.–1993., umro 2000.) i sadašnjega, s obzirom na "međugorski fenomen" jest stabilno i dosljedno: Ne postoji nijedan dokaz, nijedan znak da su posrijedi vjerodostojna nadnaravna ukazanja, viđenja ili objave. Biskup je Žanić, 29. siječnja 1985., pisao kroničaru međugorskih događaja vlč. Reneu Laurentinu da mu je žao međugorske "Gospe koja je postala 'činovnica na šalteru' kojoj postavljaju razna pitanja, pa i ona najbesmislenija...". 

Dokazi protiv istinitosti „ukazanja” kudikamo su uvjerljiviji nego pogolema propaganda trgovačka, ekonomska, financijska, graditeljska, tiskarska, imovinska, turistička, parapsihološka koja podupire, promiče i popularizira ovaj - u osnovi na neistinama i izmišljotinama utemeljen - fenomen. Mostarski Biskupski ordinarijat svojedobno je objavio knjižicu biskupa Pavla Žanića „Istina o Međugorju“, 1990. u više jezika, i knjigu „Ogledalo Pravde“, 2001., koje argumentirano iznose činjenice protiv autentičnosti „međugorskoga fenomena“.

Pod jutarnjom sv. Misom 14. studenoga 2013. papa je Franjo rekao da ne smijemo Gospu zamišljati „kao da je ona upraviteljica poštanskoga ureda odakle razašilja poruke svakoga dana” (Službeni vjesnik, 3/2013., str. 309). I tada je to bilo shvaćeno, i ni od koga opovrgnuto, da se odnosi na Međugorje.

Evo sada Sveti Otac ponavlja gotovo doslovno svoju tadašnju misao objavljenu i u dnevniku L'Osservatore Romano, ističući pravu pobožnost prema „istinskoj Gospi! Ne prema Gospi - upraviteljici poštanskoga ureda koja svakoga dana šalje različito pismo, govoreći: ‘Djeco moja, radite ovo', a onda sljedeći dan: 'Činite ovo drugo’. Ne, nije to Gospa. Prava je Gospa ona koja rađa Isusa u našim srcima, a to je Majka. Ova moda: Gospa kao super-zvijezda, kao protagonistica koja sebe stavlja u središte, nije katolička!“

Sva je, naime, katolička pobožnost i vjera usmjerena na Boga, od Njega proizlazi, Njemu teži, k Njemu vodi. Gospa nam je kao Prijestolje Mudrosti u tome, po Providnosti Božjoj, Pomoćnica.

Djevice premudra, moli za nas!

Mostar, 9. veljače 2017.

+ Ratko Perić, biskup