Vojin Mitrovic was involved in the privatization of state owned companies in Bijeljina becoming a 30% owner of the company AD "Panafleks" in 2004. As the new owner he inherited the problems of the previous management. Namely, the 250 workers of the Panafleks did not receive the salaries for a four year period and initiated the proceedings before the Bijeljina Court. The Court ruled in their favour awarding them the amount of KM 1.250.000. Mitrovic negotiated with 120 workers a deal to stay employed in exchange for the debt. The remaining workers refused and lost their jobs. However, the court did not accept this deal. Mitrovic purchased this 30% for the price of KM 137.000, mostly with the old foreign currency savings, although the company was values to the
amount of about KM 15 million
Privatizacija u Bijeljini
Ni crno iza nokta
Posljednja previranja u Prehrambenoj industriji "Sava", fabrici koja u Semberiji ima fantastičnu osnovu za uspješnu proizvodnju, dobar je primjer navedenog. Dešavanja u ostalim privatizovanim firmama, pogotovu "Panafleksu", šlag su na torti i možda bi se mogli svrstati u rubriku "Vjerovali ili ne". Prvo "Sava". Zaplet nad ponorom urušene firme počinje 17. juna, kada dosadašnji direktor Miodrag Račanović podnosi pismenu ostavku. Papir je, svjedoče izvori Patriota , još nekoliko dana nakon tog čina stajao na stolu predstavnika vlasnika 65% državnog kapitala Republike Srpske, pomoćnika ministra za poljoprivredu Milana Ninčića
piše: Mladen Stojanović
Radnici hoće da rade, hoće posla, jer interesuje ih plata, da mogu da prežive od prvog do prvog, da ishrane porodicu. Nove vlasnike tridesetak procenata nekada državnog kapitala u privatizovanom preduzećima interesuje kako da za jeftine pare uspostave punu kontrolu nad milionskim vrijednostima objekata i zemljišta. Interesuje ih kako da otpuste višak ljudi koje uzalud plaćaju, pogotovu one koji ne shvataju da to više nije njihova zajednička, već privatna imovina. Interesantni su i jogunasti vlasnici akcija, koji su potencijalna opasnost da se udruženi sutra pojave sa zahtjevima za dividendu ili, ne daj bože, upravljanje. Što su sitniji i raspršeniji na više strana svijeta, to je bolje. Naravno, cilj je otpuštanje bez ikakvih dodatnih davanja, pogotovu otpremnine, jer niko nije spreman uložiti gotov novac u "popravku" već opljačkanih firmi. Ali na drugoj strani leži "slatko" koje čini vrlo zanimljiv odnos duga i stvarne vrijednosti "pohabanih firme", i koji kad se upotrijebi digitron, pokazuje da se može izvući koji miliončić zarade... Svojevrstan ropski odnos dojučerašnjih samoupravnih graditelja, rad bez godišnjeg odmora za minimalnu cijenu ili čak rad na crno – podrazumijeva se. Država zasada ne nudi ozbiljan program prekvalifikacije i podsticaja za otvaranje mini-preduzeća koja bi nekako uposlila ovaj višak radne snage. Nema razvojnih programa, nema povoljnih kredita, rijetki su zahtjevi i prema stranim donatorima. A viška radnika će i te kako biti. Začin u paprenoj čorbi su političke partije ili, bolje rečeno, njihovi pojedini članovi koji nastoje što bolje unovčiti svoje pozicije u još neprivatizovanim preduzećima. Šeme su već razrađene. U ovoj tihoj i nategnutoj borbi, naravno, gubi onaj koji nema para. Obični radnik, do juče ratnik u rovu. Pobjeđuju pozadinci. Bezobzirnost je presuđujući faktor. Kako li će izgledati budućnost koja će nastati na toj bezobzirnosti. Crno, crnje ili neizdrživo?
"Sava"
Posljednja previranja u Prehrambenoj industriji "Sava", fabrici koja u Semberiji ima fantastičnu osnovu za uspješnu proizvodnju, dobar je primjer navedenog. Dešavanja u ostalim privatizovanim firmama, pogotovu "Panafleksu", šlag su na torti i možda bi se mogli svrstati u rubriku "Vjerovali ili ne". Prvo "Sava". Zaplet nad ponorom urušene firme počinje 17. juna, kada dosadašnji direktor Miodrag Račanović podnosi pismenu ostavku. Papir je, svjedoče izvori Patriota , još nekoliko dana nakon tog čina stajao na stolu predstavnika vlasnika 65% državnog kapitala Republike Srpske, pomoćnika ministra za poljoprivredu Milana Ninčića. Radnici koji nizom obustava rada još od januara mjeseca uporno protestuju tražeći da fabrika počne sa radom, nakon ove vijesti sazivaju sindikalni zbor i Upravnom odboru predlažu da Račanovića naslijedi njegov prethodnik, smijenjen nakon opštih izbora – Vlado Mitrović. "Sava" je i za njegovog rada tavorila, ali je, tvrde, bilo bolje. Traži se i hitno sazivanje Skupštine akcionara. Revolt je izazvalo i nepojavljivanje na zboru pozvanih Ninčića, kao predstavnika državnog kapitala, ministra poljoprivrede Rodoljuba Trkulje, predsjednika UO Siniše Kajmakovića, i drugih. Došao je, kažu, samo predsjdnik Nadzornog odbora i Račanovićev član rukovodnog tima Milivoje Vilotić. Među radnicima kolaju infromacije da "bojkot" nije nimalo slučajan. Tvrdi se da je iz vrha bliskog vlastima potekla inicijativa da se niko ne pojavi sa nadom da neće doći ni dovoljan broj radnika. Sindikalci bi tako ostali sami na ledini i vjetru. Radnici se bune i protiv informacije da će za Račanovićevog nasljednika biti imenovan prisutni Vilotić. Pod prijetnjom štrajkom insistiraju na Mitroviću kao rješenju. UO ih sredinom sedmice ignoriše. Ninčić kao predstavnik 65% kapitala nudi Žarku Krbanjeviću mjesto direktora. Nakon što ga ovaj odbija, slijedi rješenje koje ne žele radnici. Vilotić postaje v.d. direktora. Nakon dva dana slijedi novi zbor i novo uslovljavanje radnika: ili Mitrović ili generalni štrajk. Iako na različitim stranama, predsjednik sindikata u Bijeljini Ratko Bobar i Milivoje Vilotić ipak su jedinstveni u jednom. U "Savi " se igra politička igra. Ali dok Bobar tvrdi da su svi, počev od ministra Trkulje, preko pomoćnika Ninčića kao predstavnika državnog kapitala, do predsjednika UO Kajmakovića i predsjednika NO i kandidata za direktora Vilotića, članovi PDP-a i ujedno najodgovorniji za trenutno zategnuto stanje, Vilotić je ubijeđen da se iza svega krije predizborna propaganda usmjerena protiv njega i partije kojoj pripada. Međutim, radnici i dio sindikalaca tvrde da ni Vilotić, ni Račanović ni Ninčić, koji sa 65% kapitala ima potpunu "vlast" da zaustavi ili potvrdi određena rješenja, nemaju podršku bijeljinskog PDP-a. Čak su, tvrdi se, dobili poruku: "Sami ste zakuvali, sad sami smirujte. Ako to ne budete znali, mi ćemo se umiješati." Izvor Patriota iz OO PDP-a potvrđuje ovu tezu kada su u pitanju Račanović i Vilotić. Oni su, kaže se, prekasno, kada su već odlučili da povuku određene poteze, o tome obavijestili stranku. U stranci čak ima mišljenja da je Mitrović, koji za sebe tvrdi da nakon raspada SNS-a ne pripada nijednoj opciji, bolje rješenje od Vilotića. Zagovornici kažu da je najvažnije da fabrika radi, ne obraćajući pri tome veliku pažnju na mogući predizborni "autogol". O svemu bi se, kako stvari stoje, mogao pozabaviti i sam vrh stranke.
"Sava" (ni)je puštena niz vodu
U čemu je "kvaka" sukoba? U tome što su i Vilotić i Kajmaković i Ninčić jedinstveni da se zbog duga od osam miliona maraka u "Savi", čija je vrijednost kao strateškog preduzeća (prema izvorima Patriota ) prvobitno procijenjena na 19, pa smanjena na 14 miliona maraka, mora zavesti radni stečaj. Najveći dio su neplaćene obaveze sa socijalno i penziono osiguranje radnika i nepovezan radni staž od 1998. godine. Prema Zakonu o stečaju prvo se namiruju država i povjerioci, a za otpremninu radnika šta ostane. Ali ovdje se radi o radnom stečaju. "Radnici ne žele radni stečaj. To bi značilo da fabrika i dalje radi, ali da se smanjuje broj od 220 radnika po Zakonu o stečaju. To znači i prolongiranje obaveza prema dobavljačima, koje ovdje i nisu velike, i reprogram dugova prema državi. Naš cilj kao sindikata je da 'Sava' radi, da ljudi zarade platu, a ne da se zatvori. Radnici i poslovođe smatraju da – ukoliko se krene sa preradom koštičavog voća višnje, potom kajsije i breskve, šljive i jabuke, ukoliko se obnovi saradnja sa Poljoprivrednim dobrom "'Semberija'", koje je spremno zasijati 30 hektara postrne boranije, ukoliko se preradi krastavac, cvekla, paprika i paradajz, koje semberski seljaci ostavljaju ispred kapija fabrike – "'Sava'" ima šansu da preživi. Ukoliko se ostvare zalihe od 3.500 do 5.000 tona, uz tržište koje tradicionalno ima, prodaja ne bi trebalo da ima velikog posla. U međuvremenu se mora sjesti sa državnim predstavnicima i vidjeti kako reprogramirati dugove prema državi, kao i kako ljudima obezbijediti zdravstvenu zaštitu; kako na prihvatljiv način penzionisati radnike koji imaju osnova i isplatiti otpremninu onima koji sami žele napustiti posao ili budu proglašeni tehnološkim viškom. Radnici traže i da se konačno raspiše tender za privatizaciju i fabrika privatizuje", kaže Ratko Bobar u izjavi za Patriot . Ako ode pod stečaj, strah i radnika i sindikata je, kaže Bobar, da više nikada neće raditi. Pribojavati se, misli, i inata. Moguća varijanta je da se prihvati Vlado Mitrović kao direktor, a onda da se pošalje finansijska policija, koja bi zbog dugova fabriku "opasala crvenim trakama". "U tom slučaju postoji opasnost da prođe kao Fabrika namještaja 'Stolar', da ide na doboš. Ako bi došlo do toga, onda bi morala da se uključi i lokalna zajednica jer se radi o zaista strateškom preduzeću, izuzetno značajnom za poljoprivredu, kao glavnu privrednu granu u Semberiji", ističe Bobar. Mitrović, kako napominje, nije političko rješenje već rješenje koje predlažu radnici, uvjereni da može iskoristiti autoritet u obnavljanju saradnje sa PD "Semberija" i ispuniti bar dio obećanja oko reprograma dugova državi. Sam Mitrović je u obraćanju radnicima kao redoslijed svojih poteza naveo: "Prvo proizvodnja, zatim dvije zaostale plate i redovna primanja. Što se tiče povezivanja staža, to je viša instanca. Ja ću vas izvijestiti o mogućnostima i za to trenutno imam plan."
Izvori Patriota , međutim, govore o "poslovima" koje su pojedinci obavljali u "Savi" za svoje interese, kao i o "šemi" da "Sava" počne raditi u interesu određenih semberskih "biznismena". O detaljima, zasada, ne žele javno govoriti zbog toga što su "poslovi" još uvijek na nivou dogovora, ali ako se ostvare, ići će po leđima radnika.
Privati zacija na štetu radnika
Privatizaciju preduzeća u Bijeljini obilježilo je i neslaganje radnika da svoje zaostale plate poklone bilo državi bilo budućim vlasnicima. Najzanimljivija je tužba oko 250 radnika protiv AD "Panafleks" iz Bijeljine. Na osnovu pravosnažne presude 19. jula će biti sprovedena licitacija za prodaju hale i dijela opreme. Ukupna suma koju treba ostvariti je 1.250.000 maraka. Novi vlasnik oko 30% državnog kapitala Vojin Mitrović (vlasnik preduzeća "Oktan promet") nije uspio osporiti presudu. Sem Mitrovićevih tvrdnji da je za tužbu i već gotovu presudu saznao tek nakon kupovine, kuriozitet je da je i bivši direktor Dragan Mićić (odgovoran za poslovanje preduzeća i, prema tome, neredovnu isplatu plata u periodu od 1992. do 2004), videći da su radnici dobili spor, zajedno sa još pedesetak prvobitnih skeptika podnio tužbu za naplatu i svojih "zaostalih primanja". Sa kamatom, naravno. Zanimljivo je i da je pogon "Panafleksa" u Janji iseljen, iako su njegovi radnici prvi dobili pravo naplate prodajom imovine, jer je Mitrović u međuvremenu uspio isposlovati osporavanje presude zbog toga što je pravnik preduzeća zastupao firmu, ali i tražio svoje plate. Ipak, hala u Janji, koja još uvijek nije demontirana, prema izvorima Patriota , nosi na sebi hipoteku od 700 hiljada maraka. Tu nije kraj priče, jer je Mitrovićevu ponudu – "posao u zamjenu za odustajanje od zaostalih plata" – prihvatilo i potpisalo oko 120 radnika. Drugih 106 je odbilo da mu vrati svojih i do 15 hiljada maraka po pojedincu, zbog čega su se, tvrde u gradskom sindikatu, našli na spisku "tehnološkog viška". Međutim, sud i pored dostavljenog spiska nije prihvatio trampu, već je naložio punu isplatu svih dužnika. Sada će, kažu sindikalci, biti zanimljivo vidjeti hoće li radnici, kada dobiju deset i više hiljada maraka, odoljeti iskušenju da novac ipak zadrže prije nego ga vrate u kasu preduzeća, jer im niko ne može garantovati da će firma u budućnosti raditi. Nezadovoljni radnici protestuju zbog činjenice da je Mitrović najvjerovatnije krenuo u nabavku mašina za proizvodnju armaturnih mreža po cijeni približnoj iznosu njihovih ukupnih potraživanja, kao i da nije pristao prodati oko dva hektara neizgrađenog fabričkog zemljišta ponovo po istoj cijeni. I na kraju, šlag na tortu je da su radnici, većina sa srednjom školom i fakultetima, vlasnici više od 40% akcija, a da je Vojin Mitrović u početku kontrolisao oko 30%. Međutim, fondovi su uz njega i, naravno, radnici su razjedinjeni, tako da su skoro počeli prodavati akcije po nekoliko maraka, pa po marku, da bi, prema posljednjim pričama, pristajali i na nekoliko desetina pfeniga. Trideset posto kapitala je kupljeno sa 137 hiljada maraka, uglavnom stare devizne štednje, tvrdi izvor iz sindikata, a vrijednost imovine firme je je procijenjena na petnaestak miliona. Slična situacija je i u Fabrici konfekcije "Kurjak", čija imovina je početkom privatizacije procijenjena na četiri miliona maraka, a Vlatko Jeftić je oko 29% kapitala kupio za 11.000 maraka. Samo radnici za neisplaćene plate tužbom potražuju 1.600 hiljada maraka. Očekuje se odluka suda. Oko 70 radnika još uvijek ne zna svoju sudbinu. Misteriozna i za sindikalce i za bivše zaposlene, ostala je presuda u slučaju Fabrike obuće "Zenit". Njeni radnici su, tvrdi sagovornik, prvi dobili presudu, ali je ostalo nerazjašnjeno zašto nije izvršena. Fabrika je trenutno pod kontrolom porodice Dimić. Dio od 265 zaposlenih trenutno radi u dijelu pogona u Ugljeviku, ili kod novog vlasnika. Ostali su kući. Čeka se i rasplet u vezi sa Robnom kućom "Bijeljina". Kao firme koje kontrolišu ovo preduzeće spominju se "Sloboprom" iz Lončara i još neke kompanije. Prema saznanjima Patriota iz sindikata ove firme, prvog avgusta slijedi zatvaranje i renoviranje objekta u najužem centru grada. Problem je što će radnici dobiti otkaze, a dio ih je u vrijeme zapošljavanja dao oko 3.200 maraka na ime "učešća za otvaranje radnih mjesta". Sada potražuju 12.000 sa kamatama. Dobijaju po 5.000. Problem su i otpremnine ostatka radnika.
Fabrika namještaja "Stolar" je pod blokadom poreznika i očekuje se njena rasprodaja radi namirenja dugova. Novi vlasnici "Sloboprom" i "LD" iz Bijeljine su prihvatili, ali nisu ispunili prijedloge sindikata da se prevaziđe kriza. Sedamdesetak radnika je ostalo bez posla. Prema procjenama u AD "Evako" Bijeljina, u fabrici šina vođica za liftove i armaturnih mreža trenutno radi 483 radnika, a prema procjenama optimalno je 250 – 300 radnika.
Šta sa viškom radne snage? Samo ih izbaciti na ulicu, ili dati mogućnost za besplatnu prekvalifikaciju ili povoljna sredstva za pokretanje sopstvenog biznisa. Bijeljini treba ozbiljan i sprovodiv socijalni program, pogotovu ako se ima u vidu broj izbjeglih koji se "prilio" na ovo područje.
Nema komentara:
Objavi komentar