Tekst
don Željka Majića, čelnog čovjeka Caritasa biskupija Mostar-Duvno i
Trebinje-Mrkan objavljen u Crkvi na kamenu u kojem 2017. godine slavi
Slobodana Praljka. Podsjetimo se - Caritasom BiH predsjedava Vinko
kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski i metropolit. Don Željko Majić je
inače uzdanica don Ratka Perića koji je život posvetio beatifikaciji
nažalost neosuđenog ratnog zločinca Alojzija Stepinca. Majić i Perić su
slavni u Hercegovini po zalaganju protiv Istanbulske konvencije koja
ima za cilj sprječavanje nasilja, zaštitu žrtava i "okončavanje
nekažnjivosti počinitelja", koju predstavljaju kao "trojanskog konja"i
rak koji se predstavlja da štiti žene od nasilja u obitelji. Citiram: "A
budući da je u tu konvenciju ugrađen „rod“, iz kojega proizlazi da se
može muško za muško udati, a da se žena ženom može oženiti, onda se time
žena ne brani i ne štiti od nasilja nego se nad njom vrši nasilje u
njezinoj naravi, u njezinoj naravnoj ženskoj ulozi supruge i zadaći
majke. Vidiš li da je to rak protiv kojega se naravno boriš i u sebi, i u
svojoj kući, i u svome razredu, i u svome društvu. Neka nam u tome
pomogne Duh Sveti koji želi da budemo njegovi, po-Božjem zakonu, po
zakonu koji je Bog ugradio u našu ljudsku – mušku i žensku narav, a ne u
besmisleni „rod“ da možeš stati pred matičara i reći da si žensko, a ti
muško!" Biskup Perić je poznat kao negator ukazanja djevice Marije u
Međugorju, kao i po tome što se nije odazvao pozivu da bude prisutan na
svečanom otvorenju Starog mosta. Perić je napisao Mati Bobanu,
predsjedniku HZ H-B 27.08.1993.: "Molim Boga da uspostava i proglašenje
Hrvatske Republike Herceg-Bosna budu protumačeni i u našem hrvatskom
narodu i drugdje kao autentičan izraz ostvarenja njegovih višestoljetnih
opravdanih težnji za vlastitom državnom suverenošću na prostorima Bosne
i Hercegovine (...) U pouzdanoj nadi da će slične uspostave Republika
susjednih naroda što prije omogućiti prestanak krvave be-ha krize i
navijestiti zoru željena mira, pozdravljam cio Skup hrvatskih
zastupnika." (Pismo Mati Bobanu, u Za pravedan mir, Biskupski
ordinarijat Mostar u ratnoj drami 1990-1994., Mostar 1995., str.
198.-199.). Prema pisanju portala Novosti, biskup Ratko Perić,
franjevački provincijal fra Ivan Sesar i Vatikan devet godina krili su
od javnosti i policije prijavu za pedofiliju u dječjem domu ‘Ivan Pavao
II’ u Čitluku.
https://www.cnak.ba/kolumne/pod-povecalom/hrvatski-sokrat-a-ne-goring/?fbclid=IwAR3z7cczVn-snEKlZHoEyr5vnH9oLV_A5pdT-f3Jzj4R08k95l_1KSUjxls
Svakomu tko se laća pera i otvara knjigu
da pročita koje suvislo slovo poznata je sudbina Sokrata, Platonova
učitelja, koji je živio prije skoro dvije i pol tisuće godina (Atena,
469.-399. prije Krista). Velik filozof, etičar, a u mladosti i hrabar
atenski ratnik, cijeli je svoj život posvetio pitanju razludžbe dobra i
zla. Optužen da kvari mladež, osuđen je na smrt. Dok je čekao izvršenje
presude, iako su mu neki predlagali bijeg, on je sam sebi presudio; uzeo
je smrtonosan otrov.
Lik generala
Slobodana Praljka i čin kojim je zaključio ovozemnu trku neodoljivo
podsjećaju da je sebi zasigurno priskrbio naziv hrvatski Sokrat. Čovjek
sa završena tri fakulteta, hrvatski ratnik i general, nakon ubitačnih 13
godina i 8 mjeseci borbe za istinu i pravdu, kada je shvatio da je
istina sudskom presudom nepovratno smrskana, pred očima cijeloga
svijeta, iako je prema pravilima suda ubrzo mogao “uživati” lažan mir i
slobodu, popio je otrov i domalo preminuo. Scena iz haške sudnice, iako
je predsjedavajući sudskoga vijeća istom hladnoćom kojom je obrazlagao
njegovu “krivnju” i potvrdivši mu već dosuđenih 20 godina zatvora, da se
sakrije što se u tom trenutku u sudnici zbiva, naredio da se usred
drame “spusti zastor”, ostat će trajno urezana ne samo u srce hrvatskih
domoljuba nego u savjesti sudaca, tužitelja i njihovih nalogodavaca te
ući u knjige kaznenoga zakonodavstva, sudskih praksa i političke
instrumentalizacije sudova, jednako nacionalnih i međunarodnih.
Posljednji generalski prijavak: “Suci! Slobodan Praljak nije ratni
zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!”, popraćen drhtavim
ispijanjem supstance još će dugo, pa i kada nas ne bude, odzvanjati ne
samo sudskim hodnicima nego i na katedrama pravnih fakulteta. I, gle
apsurda, upravo će to ostati kao trajno obilježje haškoga 24-godišnjega
sudovanja. I pojedinačna pravda, koje je bilo, ostat će u sjeni ove
velike nepravde u kojoj se General ubio a sud samoubio. Zaboravit će se,
a već su se i zaboravila, mnoga imena koja su pred sudom prodefilirala
bilo kao optuženici bilo kao pravi ili lažni svjedoci, odvjetnici,
tužitelji i sudci raspravnoga ili prizivnoga vijeća. General će Praljak
ostati. Njegov završni čin i krik te još više snaga dokaza, kada dođe
vrijeme da se sine ira et studio bude vrjednovao rad suda,
vjerujemo, otvorit će vrata istine koja je na strani Generala. Stoga su u
pravu oni koji kažu da smrt generala Praljka nije besplodna. Istina će
nas osloboditi od svih političkih dogovora i zakulisnih igara. Stoga i
poziv obitelji i svim poštovateljima Generalova života i djela, svemu
hrvatskom narodu koji je ovom presudom na poseban način pogođen, da
dignu glavu jer će nam istina, i samo istina dati istinsku slobodu. I
ona će zasjati u svome sjaju.
Haško
je tužiteljstvo generala Praljka usporedilo sa zloglasnim visokim
dužnosnikom – drugim čovjekom nacističke Njemačke i Hitlerovim
dogovorenim nasljednikom Hermanom Wilhelmom Göringom (1893.-1946.), koji
je u poraću, pod optužbom za ratne zločine i zločine protiv
čovječnosti, na Nürnberškom procesu pobjednika, osuđen na smrt
vješanjem. No, u noći prije izvršenja presude popio je tabletu
smrtonosna cijanida. Ovom usporedbom kao da su tužitelji sugerirali kako
bi trebao i general Praljak završiti. Ali sam im je General u završnoj
riječi, 21. veljače 2011., na ovu poredbu uzvratio ovim usporedbama: “Pa
da opišem ulogu Göringa, s kojim likom bih, po tužiteljstvu, ja trebao
biti sukladan.
– Taj je ‘Göring’ smjestio svoje ‘Židove’ [Muslimane] u svoju vikendicu i brinuo se o njima.
– Smjestio je svoje ‘Židove’ u stan u Zagrebu, hranio i liječio.
– Išao je na snajpersku vatru kod vojarne JNA u Grabovini [kod Čapljine] kako bi spasio žene svojih neprijatelja.
– Tijelom zaštitio zarobljene vojnike JNA i brinuo se da sretno stignu svojim kućama.
– Izvukao zarobljene civile Srbe iz logora u Dretelju prijetnjom
oružja. Ne sam. Logor su držali pripadnici HOS-a – pretežno Muslimani.
– Izvlačio ranjene ‘Židove’ – Muslimane iz bolnice u istočnom Mostaru. Ne sam.
– Organizirao izvlačenje i prebacivanje i smještaj 15 tisuća ‘Židova’ –
Muslimana iz Stoca i Dubravske visoravni splavi preko Neretve.
– Prevezao ranjenu Muslimanku – ‘Židovku’ helikopterom iz istočnog Mostara u Split. Ne sam.
– ‘Židovsku’ [muslimansku] obitelj s djetetom oboljelim od leukemije
preuzeo kod Uskoplja i prebacio u Split na liječenje. Omogućio im
stjecanje hrvatskog državljanstva kako bi na teret hrvatskog proračuna
mogli otputovati u Švicarsku na liječenje. Ne sam.”
I
tako redom činjenicu za činjenicom ispaljivao je General. I mogao je
toga još više. Ali, pola sata predviđenih da kaže tko je zapravo on i
kako se ponašao u ratu brzo je isteklo.
Haški
sud, a i mnogi zagovornici ove, po mišljenju mnogih, sramotne presude,
ništa od toga nisu htjeli čuti, istinitost provjeriti ili svjedoke koji
bi to sve potvrdili preslušati. Zato su čuli da se ne odriče dr. Franje
Tuđmana, prvoga hrvatskog predsjednika, težnje hrvatskoga naroda za
slobodom i potrebom obrane u kojoj je dao neprocjenjiv prinos; čuli su,
ako je težnja za slobodom i domoljublje nacionalizam, da je on
nacionalist! I, ne samo da se čini, to je u fantomskoj konstrukciji
udružena zločinačkog pothvata bilo presudno te je sud, “pogrješnom
primjenom spoznaja nekih od društvenih znanosti učinio da postane moguće
ono što nije bilo moguće, jednostavno ono što nije jednostavno”,
presudio po političkoj odluci i sili a ne po istini i pravdi. A on je, u
velikoj samosvijesti da nije kriv, “ne prema osjećaju nego hladno,
racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta”,
dopuštajući da njegov “zaključak može biti pogrješan i poštujući pravo
opovrgljivosti svakoga zaključka ili stava”, pozvao sud da mu se dokaže
osobna krivnja uz obećanje da će on sam, otvoreno i hrabro, preispitati
svoje stajalište o vlastitoj odgovornosti te “ako spoznam pogrešku,
izdržati kaznu jer se radi o pravičnom sudu te izdržavajući kaznu i sam
vidjeti gdje, kako i kada je mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i
propustom”. Ovaj njegov dramatičan vapaj za istinom i pravdom od svih
sudaca, jednako raspravnoga i prizivnoga vijeća, čuo je samo sudac
Antonetti, predsjednik raspravnoga vijeća. Stoga su u pravu oni koji
kažu da toga žalosnog dana na prežalosnu sudu suicid nije dramatski
izvršio general Praljak nego haški sud i tzv. međunarodna pravda,
izrekavši mu tragedijski finale.
Oni
koji su bili u redovitu kontaktu s generalom Praljkom svjedoče da je u
posljednje vrijeme znao češće citirati ovaj Shakespeareov sonet:
Umoran vapim ja za smrću trajno,
Kad vidim prâvû Zaslugu u Bijedi,
I jadno Ništa odjevèno sjajno,
I čistu Vjernost čija riječ ne vrijedi,
I zlatnu čast na krîvo dátu mjestu,
I djevičànsku čednost kao drolju,
I Savršenstvo ukaljano često,
I Moć što Slabost uzima joj volju,
I Znanje što mu Vlasti vežu usta,
I Ludost koja nadzirat Um zna,
I Iskrenost što tek je Glupost pûsta,
I Dòbro što je rob u službi Zla:
Umoran rado ù smrt bih i tamu,
Kad ljubav ne bih tim pustio samu.
Na
žalost, umoran i razočaran u čovjeka, u sud i njegovu pravičnost i
pravdu, koji pravu Zaslugu vidi u Bijedi, a Znanje u Vlasti što mu veže
usta, i Ludost znade nadzirati Razum i Dobro robovat u službi Zla,
napustio je ljubav prema ovozemnom životu upirući prstom u vječnu istinu
i pravdu koja je moćna dati novi život. Učinio je ono što je kao vojnik
i general smatrao časnim poput Hanibala: ne dati se u ruke dušmana. Po
kršćanskom nauku i katoličkoj moralci ovaj se čin ne može smatrati Bogu
milom žrtvom. Zato i naše molitve za pokoj njegove duše; da mu milosrdan
Otac bude istinit i pravedan Sudac, dobro nagradi a zlo oprosti,
istinom ga obasja i ljubavlju zagrli; obitelji bude utjeha i snaga;
njegovim suuznicima i supatnicima u Haagu i drugim pritvorima i
kazamatima kao i svima živima poziv da uvijek težimo za istinom i
pravdom, mirom i ljubavlju, tim stupovima blagoslovljene sadašnjosti,
sretne budućnosti i vječne sreće na nebesima.
Don Željko Maj
