SDA u Čapljini odavno ne postoji - postoji samo Omer Čevra - Enes Ratkušić, Ljiljan, 1999.

Veoma se često Čapljinci znaju požaliti da ih mediji zaobilaze. Analiza bi zasigurno pokazala tačnost takvog stava. U odnosu na Stolac, primjera radi, Čapljina je doista medijski, u neku ruku, čak i politički marginalizirana. Za takav odnos, sudeći prema svemu, pored onih objektivnih razloga, koji se prvenstveno očituju u specifičnostima Stoca, kao područja koje ima svojevrstan civilizacijski kontinuitet i bošnjačku prepoznatljivost, postoje i oni subjektivni razlozi. O tim razlozima odlučio je progovoriti Hivzo Šarić, zamjenik predsjednika Općinskog vijeća Čapljine.

Više je puta Šarić predstavnike vrha SDA Bosne i Hercegovine pokušao upozoriti na neodgovoran odnos Općinskog odbora ove stranke, bolje rečeno njegovog predsjednika, spram ukupne političke situacije u ovoj općini. Posljednje je pismo Šarić na ruke predsjednika Alije Izetbegovića uputio 14. aprila ove godine. Spomenuto pismo dobili su gospoda Ejup Ganić, Edhem Bičakčić i Halid Genjac. S pismom je upoznat i Hamo Masleša, guverner Hercegovačko-neretvanskog kantona. No, reakcija, kao ni u prethodnim slučajevima, nije bilo. "Oglušili su se i pojedini mediji kojima sam pismo, također poslao", istiće Šarić. U pismu, adresiranom na već spomenutu gospodu, Šarić ističe da je u toku svog devetogodišnjeg "postojanja" održana samo jedna Skupština SDA Čapljine, i to ona osnivačka, u septembru 1990. godine. Prva i posljednja?! "To je svojevrstan politički skandal bez presedana", ističe Šarić. S druge strane, Čapljina je valjda jedina općina u BiH gdje čak ni 1997. godine nije održana izborna skupština. Da nismo morali potvrditi kandidaturu sadašnjem ministru za socijalnu politiku Hercegovačko-neretvanskog kantona Musairu Penavi, vjerovatno se Izvršni odbor prošle godine ne bi nijednom sastao. No, i ti rijetki sastanci služe isključivo da bi se glasalo za kandidate za koje se opredijelio Omer Čevra, predsjednik SDA Čapljine, koji je u stranci uzurpirao cjelokupno pravo na odlučivanje, praveći od stranke vlastiti posjed u kojem se samo on ima pitati. Čevra, s druge strane, obnaša toliko funkcija da je to egzemplar političke patologije. On je predsjednik SDA Čapljine, predsjednik stranke Hercegovačko-neretvanskog kantona, poslanik je u Parlamentu Kantona, predsjednik je Kluba vijećnika Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH istog parlamenta, član Doma naroda Federalnog parlamenta, predsjednik Upravnog odbora Fonda "Počitelj" i preduzeća "Merčap". Potpredsjednik Općinskog vijeća, također ističe da, i pored upornih insistiranja članova Izvršnog odbora stranke, Čevra još nije podnio finansijski izvještaj o utrošenim donacijama. Preciznije rečeno, prije dvije godine Čevra je, prema njegovim riječima, članovima Izvršnog odbora podnio izvještaj koji nije prihvaćen, jer se sastojao od šest cifri, po sistemu "toliko došlo - toliko otišlo". Zbog potpune neobaviještenosti o utrošku finansijskih sredstava, ranije je bilo niz problema. Nekolicina ljudi, u vrijeme ultimativnih insistiranja na podnošenju finansijskog izvještaja, zakovala je vrata tadašnjeg Ratnog predsjedništva, ne dozvoljavajući ulaz nikome dok se taj izvještaj ne podnese. "Problem je", kaže Šarić, "prevaziđen na zagonetan način. Izvještaj nije podnesen, a vrata su otkovana!"   

Šarić, također, ističe da, zbog potpune uzurpacije vlasti od jednog čovjeka, ne funkcionira ni Općinsko vijeće, mada su bošnjačkim predstavnicima u vlasti, pored mjesta potpredsjednika Vijeća, pripala i dva rukovodna mjesta. Ljudi koji su počeli obavljati funkcije na koje ih je, prema Šarićevim riječima, bez bilo kakvih konsultacija s članovima Izvršnog odbora stranke, također, postavio Čevra na njegovu su inicijativu, nakon ubistva povratnika u Tasovčićima, povučeni. Jedan je otišao u ministre, drugii u Fond "Počitelj". Bošnjački poslanici na dvije, od posljednje tri sjednice Općinskog vijeća, nisu prisustvovali. Poslanici bi samo koji minut prije polaska od predsjednika SDA obavještavani da je on tako dogovorio.

"Primjer posljednje sjednice Općinskog vijeća je najilustrativniji. Čevra je bez znanja potpredsjednika Općinskog vijeća, odnosno mene, ali i većine vijećnika, obavijestio predstavnike međunarodne zajednice i predsjednika Općinskog vijeća Miroslava Đevenicu da vijećnici Koalicije CDBiH neće prisustvovati sjednici. Mi smo o svemu obaviješteni pred polazak." Zahvaljujući takvom odnosu, hrvatska strana, prema riječima potpredsjednika Općinskog vijeća, može činiti šta joj je volja.

"Zbog nefunkcioniranja svih institucija vlasti, ali i onih drugih, kulturnih itd., te nepostojanja bilo kakve saradnje s medijima, javnost nema pojma šta se sve na području općine Čapljina događa", kaže Šarić.

"Ne mislim ovdje samo na grad, koji krase isključivo hrvatska obilježja. Mislim na Dubravsku visoravan, gdje smo do rata činili 19 posto u ukupnom stanovništvu. Dubrave danas izgledaju potpuno drugačije. Šuškovo Selo, Bobanovo Selo i druga naselja koja se grade mijenjaju etničku sliku prostora na kome smo činili većinu. No, o tome se šuti.  No, o tome se šuti. S druge strane, mi naše povratnike nedovoljno stimuliramo. Na prostoru Čapljine jedva je obnovljeno oko stotinu kuća. Jedan primjer posebno je ilustrativan. Izbjeglice s našeg područja koje se nalaze u Njemačkoj prikupile su sredstva, nabavile dva kamiona i cisternu za vodu i dali ih "Merhametu", s jasno naglašenim ciljem da ta donacija ima služiti isključivo povratnicima. Čevra je, međutim, došao na ideju da tu donaciju pretvori u transportno preduzeće, što je i učinio, i za direktora firme postavi sedamdesetogodišnjeg starca bez ikakvog radnog iskustva i nezavršenom osnovnom školom.Danas ta firma "Merčap", s "Merhametu" poklonjenim vozilima, povratnicima vodu dostavlja po većoj cijeni od mostarskog vodovoda, što je apsurd. Da apsurd bude veći, troškove prijevoza plaća opet naša organizacija - Fond "Počitelj"! "Šarić smatra da će, nastavi li se ovako, Bošnjaci s teritorija općine Čapljina doći u daleko goru poziciju, povratnici posebno, s obzirom na to da su sve negativnosti u pravilu reflektirale na povratnike.

SDA Čapljine, koja s predstavnicima HDZ-a nema bilo kakvu komunikaciju, neće, prema Šarićevim riječima, ništa postići. "Nas organizirano, baš zbog koncentracije vlasti u rukama jednog čovjeka, nigdje nema. Evo, Holanđani su raspoloženi da se u naselju Opličići izgrade školu za djecu naših povratnika. Ali, kako mi u organima vlasti praktički i ne postojimo, niti u tom smislu pokazujemo bilo kakvu volju, od te inicijative nema ništa, a školska godina će brzo. Nikakve razgovore, kad je taj problem  u pitanju, s hrvatskim predstavnicima nismo imali. Da ne govorim o zapošljavanju, elektrifikaciji povratničkih naselja itd."

Šarić smatra da se problemi u stranci, o kojima je odlučio progovoriti, a koji se reflektiraju na ukupnu političku situaciju, mogu riješiti. Prvi uvjet za to jeste da djelovanje stranke, prije svega, treba učiniti transparentnijim. S druge strane, o pitanjima od značaja za cjelokupnu bošnjačku populaciju bi, prema Šarićevim riječima, morali odlučivati svi, a ne samo jedan čovjek.

"Očekujem da će vodeći ljudi stranke, čiji sam član od njenog osnivanja, shvatiti nužnost uključivanja u problem. Isuviše bi neodgovorno u ovom trenutku bilo ostati po strani", ističe Šarić.

(1999.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.

Miroslav Tuđman najbolje zna ko je "Zagrepčanina" Ahmeda Zuhaira Handalu poslao u Mostar - Enes Ratkušić, STAV, 2017.

Prvi se put  dio medija, bosanskohercegovačkih i hrvatskih, o terorizmu udostojio progovoriti unoseći nevjericu u opservacije Miroslava Tuđmana o mudžahedinima, njihovim upotrebama i zloupotrebama u vrijeme rata u BiH, pogotovo o ulozi Alije Izetbegovića, omiljenoj zabavi “bh. honoraraca”, plaćenika spremnih isključivo na suicidna objašnjenja prema kojima su BiH i njeno rukovodstvo krivi za sve što se događalo u ovoj zemlji.

Za Miroslava Tuđmana kasno je da se ujeda za jezik. Računajući na “bosansku zaboravnost”, zaglibio je spominjući teroristički napad u Mostaru iz 1997. godine, naivno računajući da bi na taj način mogao osnažiti vlastite optužbe. Očito je da se prevario, kao i Ivo Lučić, njegov sufler i zamjenik u istom poslu. Nema dileme da je Ahmed Zuhair, zvani Handala, izvršilac spomenutog terorističkog akta. Ali, u čijem interesu i pod čijim pokroviteljstvom, pitanje je za diskusiju. Za interes islama zasigurno nije, kao što niti jedan drugi nije, a bilo ih je da im se broja ne zna, kako prije 11. septembra, dok se takav koncept uvježbavao u manjim sredinama poput Mostara, tako i poslije kada su ubojitost bombi trebali osjetiti i stanovnici svjetskih metropola.

Kada je BiH u pitanju, treba podsjetiti na neke činjenice koje, uprkos tome što ih mahom svi znamo, nerado izgovaramo jer razbijaju stereotipna tumačenja terorizma kao planetarnog problema. Da, mudžahedina je bilo u redovima Armije RBiH. Dakako da ih je bilo. To je neporecivo. Ali, kako su došli u zemlju, to je već tema o kojoj se oduvijek nerado govorilo, iako odgovor baš svako ko nije ostao bez pameti vrlo dobro zna. Jedina taksi-služba koja je u to vrijeme funkcionirala bio je UNPROFOR, a jedina destinacije preko koje su dolazili bila je Hrvatska. Više nego indikativan oblik saradnje. A šta se nameće kao zaključak? Tuđman ih otpremio za Bosnu, UNPROFOR ih dopremio, a Alija kriv što je paket dopremljen?!

Radi boljeg razumijevanja, pogotovo uvida u filozofiju obmanjivanja za kojom poseže Miroslav Tuđman, slučaj s autobombom koji se dogodio 18. septembra u Mostaru na najbolji način o tome svjedoči. Bilo je u to u vrijeme kada je koordinirano obmanjivanje javnosti, bez ulaženja u motive, bilo više nego očito. Samo zbog nezgodnih pitanja u tekstu koji sam u Ljiljanu objavio nakon mostarskog slučaja, redakcija je od strane međunarodnih asocijacija dobila oštar ukor, uz obrazloženje da je novinar izašao iz okvira profesionalnog pristupa događaju i zašao u tada očito zabranjenu sferu komentiranja. A šta sam pitao? Pitao sam se, naravno, odkud se Handala tako jednostavno, kad to ni Hrvati iz Hercegovine nisu bili u stanju, skrasio kao novopečeni Zagrepčanin? Dakle, pitao sam ono što danas, nakon dvije decenije, problematizirajući Tuđmanove opservacije, pitaju svi mediji. No, ono što je dušebrižnike iz međunarodnih ustanova daleko više zabrinjavalo i što, u kontekstu boljeg razumijevanja, neizostavno treba ponoviti, bilo je pitanje posljedica eksplozije autobombe.

Upravo je zato neophodno spomenuti nekoliko činjenica. Naime, autobomba, koju su u Mostar dopremili i s Handalom aktivirali Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahreina i Nebil Ali Hil, poznatiji kao Abu Jemen, eksplodirala je u najprometnijem dijelu grada?! Sve se, dakle, zbilo u samom centru, u neposrednoj blizini policijske uprave, bolnice i stambenog kompleksa. Eksplozija autobombe, koja se dogodila dvadeset minuta prije ponoći, što je prema ljetnom kalendaru najpodesnije vrijeme za šetnju, napravila je krater širine gotovo dva i po metra i metar dubine, potpuno je uništila 56 stanova i 46 automobila i… niko nije poginuo?!

Naravno, graniči s nevjerovatnim. Takav epilog događaja kao i druge okolnosti u velikoj mjeri ostale su nejasne, ali je još manje jasnije zbog čega je pod zabranu stavljen svaki oblik snebivanja i čuđenja i zbog čega su takva vrsta pitanja tretirana sugestivnim, samim tim i stranim novinarskom komentaru događaja.

Miroslava Tuđmana, također, treba podsjetiti da bezočno laže iznoseći optužbe da BiH nije pokazala spremnost na kažnjavanje mudžahedina, navodeći mostarski slučaj za primjer. Bilo bi bolje da je takvu opservaciju uopće nije potkrepljivao primjerom, iz prostog razloga što je javnosti, bez obzira na kratka pamćenja, poznato da Ali Ahmed Ali Hamad dobio osam, a Nebil Ali Hil pet godina zatvora. Što se tiče Handale, glavnog izvođača radova, Tuđman i Lučić zasigurno najbolje znaju kako je i gdje pobjegao, pogotovo ako je na sigurno sklonjen od samog početka rata već spomenutim sredstvima prijevoza. Građanin Hrvatske na koncu nije mogao postati bez njihove saglasnosti. Ko mu je omogućio prijevoz i bjekstvo, javnosti barem za sada nije poznato, a što se BiH i njenog odnosa spram terorista, Handali je u odsustvu presuđeno deset godina zatvora.

(2017.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.

Hoće li hercegovački franjevci popustiti - Enes Ratkušić, Ljiljan, 1999.

Najnoviji unutarcrkveni sukob na relaciji redovni katolički kler - franjevci potisnuo je, snagom medijske znatiželje, čak i najnovija politička događanja koja se iscrpljuju u HDZ-ovim traženjima "trećeg entiteta". Mada su još u nedjelju 21. februara, dijecezanski svećenici, prema dekretu "Romanis Pontificibus", trebali preuzeti patronat nad župama u Grudama, Crnču, Blagaju, Nevesinju, Jablanici, Gracu i Tepčićima, do sada do toga nije došlo. Ni vatikanski autoriteti Stephan Ottenbreit, generalni vikar "Male braće", i Mario Cassari, otpravnik poslova "ad interim" Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini, nisu pomogli biskupu mostarsko-duvanjskom Ratku Periću u provođenju ovog "višestoljetnog nauma".

Ono što se iz šturih saopćenja  Biskupskog ordinarijata može saznati jeste činjenica da katolički puk ne želi tu pastoralnu promjenu. Pored crkvi u Hercegovini, u kojima djeluju franjevci, organizirane su i straže kako bi se takve namjere silom osujetile. Sukob o kojem je riječ, međutim, isuviše je star da bi se van konteksta osnovnih povijesnih znanja o njegovoj genezi mogao razumjeti. Koliko je sukob, ako se to tako može reći, između hercegovačkih franjevaca i dijecezanskih svećenika na prostoru Hercegovine star, najbolje se da zaključiti iz povijesnih činjenica. Fra Jerko Mihaljević, tako u knjizi Hercegovački slučaj, štampanoj još 1976. godine, objašnjava razloge tog sukoba. Kritizirajući tvrdnje mostarskog biskupa mons. Petra Čule, da su franjevci još prije dolaska Turaka iz Bosne protjerali dijecezanske svećenike, odnosno svjetovni kler, on tvrdi da tako nešto ne može biti istina. Navodeći primjere da je i onaj malobrojni dio svećenika uglavnom podlegao utjecaju bosanskih krstjana, Mihaljević, nasuprot Čuli tvrdi: "(...) u ondašnjoj bosanskoj državi nije bilo ni svjetovnih ni drugih katoličkih svećenika kad je osnovana Bosanska franjevačka vikarija (1340.god.)", zaključujući: "Ako ih uopće nije bilo, onda ih franjevci nisu mogli ni protjerati" (str.11).

U istoj je knjizi Mihaljević, citirajući autoritete Rimske crkve, osporio i biskupove teze, da su franjevci, uz pomoć Turaka, onemogućili povratak dijecezanskim svećenicima u BiH. Austrougarske vlasti, nakon okupacije BiH, zatražile su zavođenje redovne crkvene hijerarhije. Akciju je, u tom smislu, vodio biskup Strossmayer. Uvažavajući, međutim, misionarski doprinos franjevaca, te činjenicu da je formalno Turska još uvijek imala suverenitet nad Bosnom, kardinali su odlučili da se uspostavljanje redovnog klera odgodi na neko vrijeme. Ipak, Sveta stolica, istina, u nešto reduciranoj formi, bez ograničavanja dalje misionarske službe franjevcima, 1881. godine uspostavila je redovnu katoličku hijerarhiju u Bosni. Pitanje župa i dalje, međutim, bilo je otvoreno. Da je i sam Vatikan ulogu franjevaca cijenio, svjedoči i činjenica da su iz njihovih redova, suprotno kanonskim propisima, promovirana i dva biskupa; fra Paškal Buconjić i fra Alojzije Mišić.

Problem je ponovo aktueliziran 1968. godine, kada su redovnici trebali preuzeti pet župa u Hercegovini. Samo je župa Grljevići mirno dočekala svećenika redovnog klera, dok je u ostalim župama vjernički puk pružio fizički otpor, nakon čega je biskup Čule svećenicima svih okolnih župa izdao nalog da s teritorija župa koje su odbile primiti svećenike odbiju krstiti djecu, opremati bolesnike itd., bez odobrenja Biskupskog ordinarijata u Mostaru. Inače je, kako se u Čulinom pismu navodi, počinio svetogrđe. U maju iste godine franjevačke župe, po naredbi Svete stolice, uprkos otporima, date su na upravljanje mjesnom ordinarijatu. Problem daljeg preuzimanja preostalih župa u Hercegovini, u kojima djeluju franjevci, zaoštren je ponovo 1995. godine. Do preuzimanja, međutim, nije došlo. Rim je zasigurno imao debele razloge za storniranje ovog dekreta. Vrijeme za njegovo provođenje, s obzirom na rat, još je uvijek bilo rizično. Dakako, sa stanovišta mogućih podjela unutar katoličke populacije. Dovoljan razlog za takvu procjenu bio je potez čapljinskih vjernika koji su zazidali ulazna vrata u crkvu. Bolji poznavaoci prilika smatraju da će do preuzimanja osam hercegovačkih župa ipak doći. Prvo zato što se general franjevačkog reda, koji je u pravilu Italijan, složio s tom odlukom Rima. Ne protivi se ni provincijal fra Tomislav Pervan, niti fra Petar Anđelović, ili se bar javno, u tom smislu, ne oglašavaju. Posebne buke ne pravi ni Međugorje, a ni Humac, što je sa stanovišta provođenja vatikanskog dekreta, veoma značajno. Ono što se posebno, kad je otpor u pitanju, da primijetiti jeste činjenica da lučonoše otpora provođenju vatikanskih dekreta predstavlja mladi fratarski kadar. 

Nema u toj činjenici, naravno, ništa čudnog, pošto istina, nakon provođenja dekreta, slijedi premještaj u nepoznato. Logično je, bez obzira na misionarsku ulogu koja karakterizira njihovo djelovanje, da će se, nakon višegodišnjeg boravka u jednoj Čapljini, mladi fratri teže, u odnosu na one starije, primiti dalje službe u nekom selu kod Vareša ili tome slično. Glavni razlog za provođenje vatikanskog dekreta zasigurno leži u činjenici da je potreba za misionarstvom na području Hercegovine definitivno dokinuta. Katolički puk, nakon odolijevanja različitim povijesnim izazovima, definitivno je homogen. Opasnost od islamizacije ili pravoslavne indoktrinacije stvar je prošlosti. Zato i potreba za misionarstvom ili, jednostavnije rečeno, propagiranjem katoličanstva više ne postoji. A kako su misionari franjevci, njima na prostorima dokle je katoličanstvo učvrstilo granice nema mjesta. Oni, shodno vlastitoj ulozi, moraju dalje.

(1999.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.

"Herceg-Bosna" između simpatija i nemilosti Svete stolice - Enes Ratkušić, Ljiljan 1995

Ma koliko se crkveni autoriteti revnosno trudili oko dokazivanja kako se sve ovo ratno vrijeme, posebno u periodu eskalacije vojnih neprijateljstava između HVO-a i Armije R BiH, Katolička crkva držala "po strani", veoma će teško u tu činjenicu bilo ko iskreno povjerovati. Veoma teško, makar se u pogledu tog dokazivanja angažirao i sam kardinal. Samo ljudi naivna duha spremni su povjerovati u činjenicu kako se hegemonistička politika hercegbosanske i hrvatske vrhuške vodila isključivo izvan crkvenih institucija. Lapidaran pogled na zbivanja u Hercegovini 1993. godine jasno će pokazati da se tako stravičan egzodus Bošnjaka nije mogao dogoditi bez aminovanja dobrog dijela Katoličke crkve. Historija će, uostalom, o tome dati svoj sud. Glupo je također vjerovati da su inicijative Zapada, u pogledu obnavljanja hrvatsko-bošnjačkog savezništva, kreirane bez odgovarajućih konsultacija sa Vatikanom. Ako ništa drugo, ono iz praktičnih razloga. Svjetski politički faktori uvijek su znali iskoristiti moć Crkve i njezin ugled u narodu.

Ne bi se moglo reći da na "hercegbosansku" politiku, na samom početku rata, Vatikan nije gledao s neskrivenim simpatijama. No, sve je "upropastio" Mate Boban, izdižući se iznad same Crkve. Prisjetimo se samo njegovog "skandaloznog" pisma koje je u "nedostatku bosanskog kardinala", uputio na ruke kardinalu Franji Kuhariću. Naviknut na kosovsko-udbaški način komuniciranja, Mate Boban je, na sebi svojstven način, gazeći temeljna načela crkvenog saobraćanja, udario tamo gdje nije smio udariti. Takvu oštrinu i drskost u obraćanju jednom kardinalu povijest Crkve u Hrvata nije prije vidjela. Posebna je priča to što sto su neki crkveni krugovi tadašnje ponašanje Bobana povezivali s djelovanjem satanske organizacije "Valpurgina noć", koja ima dosta pristalica u Zapadnoj Hercegovini. Nedugo poslije toga bilo je evidentno da Bobanovo političko muziciranje nije po ukusu Vatikana. Crkva je svoj posao počela raditi na sebi svojstven, konspirativan način, bez pompe karakteristične za političke uspone i padove. Navikli, međutim, na spektakularne igre, promocije i rušenja političkih lidera, čelnici ekstremno separatističke struje u Hercegovini, oličene u čelništvu tzv. HR HB, nisu s dovoljno ozbiljnosti procijenili namjere Vatikana prema Bosni, bolje rečeno, bitne korekcije tog odnosa.

Svećenici, pa ni sam puk, koji je svoje ponašanje usklađivao s na misama mu predočenim obrascima ponašanja, nisu smatrali za shodno da bi se bilo šta u tom pogledu trebalo korigirati. Upozorenja Svete stolice od grmljavine topova i galame bojovnika, jednostavno nisu se čula. Bobanovo smjenjivanje zato je i shvaćeno kao "kontinuitet hrvatske politike", a ne zaokret na kome će Zapad zajedno s Vatikanom nešto kasnije ultimativnije insistirati. To se jasno pokazalo na konvenciji HDZ-a u Mostaru, održanoj neposredno poslije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u dvorani "Stjepan Vukčić Kosača". Uz frenetične aplauze i histerije prisutnih, Boban je, pojavivši se za govornicom, bio nedvosmislen: "Ja sam tu da vam jasno poručim da ću uvijek biti s nama, s vama i u vama!" Bile su to jasno izrečene "prijetnje" onima koji bi se u pogledu novoponuđenih okvira budućeg života u Bosni mogli eventualno zaletjeti.

Korekciju, bolje rečeno, saglasnost sa stavovima Zapada u pogledu buduće pozicije Bosne, odnosno njezinog opstanka u međunarodno priznatim granicama, Vatikan je pokazao i slanjem papskog nuncija u BiH sredinom 1993. godine. Ni to eminentno "crkveno upozorenje" nije, od onih koji se u tzv. Herce-Bosni pitaju, bilo adekvatno shvaćeno, pa se Sveta stolica odlučila i na izricanje "posljednje opomene", realizirane činom promocije Vinka Puljića u kardinala. Vatikan se tim aktom jasno odredio u pogledu priznavanja Bosne kao samostalne i suverene države, razuvjerivši sve one koji su u smislu jasnoće tog odnosa spram Bosne bili skeptični. Veliki dio klera, franjevci pogotovo, kao i sami vrh tzv. Herceg-Bosne, međutim, nastavili su po starom, čekajući valjda lično uvjeravanje samog Svetog oca, koji, i pored očigledne želje i nastojanja, nije uspio posjetiti Sarajevo. Isuviše je naivno, u navedenom kontekstu, misliti kako je dekret biskupa Perića, kojim se franjevcima zabranjuje pastoralni rad u pet župa, pa i samom Mostaru, stvar lične inicijative, kako to oni javnosti hoće objasniti, podsjećajući svoje sljedbenike na kontinuitet tih sukoba koji su još šezdesetih godina kulminirali u Grudama. Te su godine, naime, pošto je biskup prognao tadašnjeg fratra iz Gruda, vjernici, uz povike da, "ako ne mogu imati fratra, neće ni popa", zazidali vrata koja su odzidana tek po odobrenju biskupa da se fratar može vratiti. Ovog se puta, međutim, o takvoj vrsti sukoba, očito, ne radi.

Ne treba ni na trenutak posumnjati da Perićeve inicijative imaju svoju "vatikansku pozadinu", čiji je on eksponent. Ukoliko, naravno, dosljedno poštuje crkvenu hijerarhiju, kao temelj postojanja crkvene organizacije, slagalo se to s "njegovom unutarnjom intimom" ili ne. Za narod, koga su do jučer franjevački svećenici bitno drukčije instruirali, takve odluke predstavljaju "neshvatljiv zaokret". Tu masu, stoga, nije ni bilo teško pokrenuti da bijes prema biskupovoj odluci pokaže i na ulici. Dobro obrađena, podgrijana i naprosto rasplakana govorima fratara, koji su tog jutra (19. marta) održali svoje posljednje mise u Mostaru, masa od nekoliko hiljada ljudi, uzvikujući parole: "Popovi, lopovi"; "Gdje su naši sinovi" i slične, krenula je u pravcu Katedrale. Teži incident spriječili su policajci Evropske uprave, postavljajući se između Katedrale i demonstranata.

Bitno drukčiji odnos Zapada, kojem je sam Vatikan dao jednodušnu podršku, politički materijaliziran u konceptu federacije, ne nailazi na razumijevanje franjevaca, kao i velikog broja ekstremno orijentiranih protivnika svakog oblika zajedničkog života, koji se otkrivaju kroz djelatnost i saopćenje Udruženja hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata, organizacije koja u hercegovačkim prilikama frizira oficijelno razmišljanje puka. Cijeli problem, međutim, franjevci vide u statusu Međugorja kao mjesta Gospina ukazanja.

"Ovo je suđenje Međugorju", ističe fra Jozo Zovko, glasoviti hercegovački franjevac, dodajući da je sam sotona preko ovog hercegovačkog konflikta pokušao baciti sjenu na Međugorje. Nijedno dosadašnje ukazanje u povijesti Crkve nije bilo podvrgnuto tako strogim ispitivanjima, mada između provedenih eksperimenata, teološko-filozofske razine i rezultata nema sukoba. Čitajući između reda Zovkine misli, moglo bi se veoma lahko zaključiti da je sotonina baza Rim, koji i pored svih nastojanja franjevaca odbija priznati Međugorje. Vatikan će se na takav potez, i pored činjenice da je problem Međugorja prilično star, teško odlučiti.

Shvatajući realnu opasnost od sličnih pojava i čuda, a koje bi mogle zamračiti "pogled" puka usmjerenog prema Rimu kao središtu katoličanstva, Vatikan se o pitanju Gospinog ukazanja u Međugorju nikad nije pozitivno odredio, Rim jasno izbjegava blagosloviti pojavu bilo kakvog alternativnog središta koje bi na račun već postojećeg mogao odvratiti pažnju vjerničke populacije.

Navedeni razlog i činjenica da se čudo o kojem je riječ javilo unutar podneblja opasno izraženog i latentno prisutnog unutar crkvenog separatizma, karakterističnog za Hercegovinu, bili su i ostali glavnim razlozima da se Rim, i "pored tog sklada u pogledu eksperimentalnih i filozofsko-teoloških dokaza", o kojima fra Zovko govori, nije odlučio priznati Međugorje. Bilo kako bilo, pred Crkvu i njene autoritete postavljeni su veoma teški i složeni zadaci koje, opet, isključivo Crkva može riješiti. Političke i druge svjetovne institucije taj veliki posao bez njezine saradnje ne mogu uspješno dovršiti.

(1995.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019. 

Izvod iz knjige: Milan Kučan, prvi predsjednik Slovenije (autor: Božo Repe) o prodaji oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini - (preuzeto sa fb stranice Udruženja za modernu historiju Sarajevo)

Šta je Milan Kučan znao o prodaji oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom rata? O tome svakako treba čitati u knjizi Bože Repea, koju je u prijevodu objavilo Udruženje za modernu historiju. 
Ono što je sigurno je slijedeće: "Kriminal i politika su se šetali, držeći se za ruke".
Knjiga se može kupiti u knjižari Svjetlost, u Sarajevu, ili poručiti kod izdavača izravno slanjem e-maila na umhissarajevo@gmail.com. Cijena knjige je 35,00 KM 
Ovdje donosimo samo mali izvod

(preuzeto sa fb stranice Udruženja za modernu historiju Sarajevo)

Prodaja oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
U krhko političko primirje koje je trajalo tokom procesa osamostaljivanja i koliko-toliko podnošljive političke podjele, u najmračnijem periodu slovenačke tranzicije, izbila je 1993. prva „afera oružje“. Prodaja oružja stranama upletenim u ratove na teritoriji bivše Jugoslavije nakon osamostaljenja dobila je potpuno druge dimenzije i sve manje je bila povezana sa interesima Slovenije. Oko prodaje oružja, koja nije imala pokriće u odlukama Predsjedništva RS, vrtile su se ogromne svote novca. Tu trgovinu Kučan je nazvao „mati svih afera“.
Novinari Blaž Zgaga i Matej Šurc, koji su istraživali aferu trgovine oružjem, o njoj su napisali trilogiju „U ime države“, ocjenjuju da je zarada od prodaje oružja Hrvatskoj i BiH bila oko 140 miliona tadašnjih njemačkih maraka. U državni budžet je stiglo 10.000 maraka.
Prodaja oružja Hrvatskoj i BiH je, uistinu, polazila od principijelne odluke slovenačkog vođstva da Slovenija pomogne Hrvatskoj (a od aprila 1992. godine i BiH) oružjem koje njoj samoj nije potrebno, ali samo do granice do koje ta pomoć ne ugrožava odbrambene sposobnosti Slovenije. Po ocjeni Savjeta za odbranu pri Predsjedništvu u ljeto 1991, to je bio najbolji način i za odbranu Slovenije, koja je još uvijek bila u nesigurnom položaju. 
Neposredno pred mirovnu konferenciju u Haagu, koja je započela 7. septembra 1991. godine, SAD su, kako je informirao slovenački ambasador u Americi, Ernest Petrič, preko Cyrusa Vancea obaviještene da Slovenija uvozi oružje iz Mađarske i Austrije, kako za sebe, tako za Hrvatsku i tako krši embargo na trgovinu oružjem. Vance je zahtijevao uvođenje ekonomskih sankcija protiv Slovenije, a posebno protiv Srbije embargo na snabdijevanje naftom, jer Srbija ne poštuje primirje. Po njegovom mišljenju, bilo kakvo priznanje Slovenije potpuno je isključeno. 
Janša je negirao da Slovenija bilo šta uvozi, ili dozvoljava tranzit iz Austrije i Mađarske. Po njegovom mišljenju, te informacije širi jugoslavenska diplomatija i ocijenio da Slovenija ne može biti optužena za kupovinu, a da Austrija i Mađarska istovremeno ne budu optužene zbog prodaje oružja. Na Kučanovo insistiranje priznao je da Slovenija „ipak stalno“ uvozi oružje, jer joj to, kako je rekao, ne zabranjuje ni jedna mađunarodna rezolucija, ne zabranjuje ni Brionska deklaracija. Kada Slovenija bude međunarodno priznata i član OUN, odnosno u postupku odlučivanja o priznanju, tada bi to bilo mnogo delikatnije i Slovenija ne bi imala nikakav valjan izgovor. Cijela stvar je odložena za narednu sjednicu Predsjedništva, ali se rasprava dugo nije nastavila, iako je međunarodna zajednica tada već uvela embargo na prodaju oružja državama nastalim na teritoriji nekadašnje SFRJ. Prema Hrvatskoj i BiH embargo je bio veoma nepravedan, pošto su se morali boriti protiv veoma dobro naoružane i opremljene srpske (jugoslavenske) vojske, sposobne za dugogodišnji rat.
Iako su prodaja i tranzit oružja bili velik napor za Sloveniju još od oktobra 1991, trgovanje nije prestalo, nego se, naprotiv, razmahalo. Slovenačke trgovce oružjem ništa nije zaustavilo, ni ulazak Slovenije u OUN u maju 1992. godine, ni nastojanja za priključenje u EU i u druge različite svjetske organizacije. To im je omogućavao i novi Ustav usvojen u decembru 1991. godine, kao i odluka Ustavnog suda, kojim je rukovodio Peter Jambrek, od 23. decembra 1993. godine, da se ukine Savjet za odbranu pri predsjedniku Republike. Time su još više okrnjena ovlaštenja predsjednika Republike. Članovi Demosa su na svaki način, željeli ograničiti Kučanov uticaj, oružane snage izvući ispod njegove kontrole, mimo Parlamenta i Vlade ih podrediti isključivo Ministarstvu odbrane. 
Predsjednik Odbora za nadzor embarga Savjeta bezbjednosti OUN je u novembru 1992, upravo u vrijeme izborne kampanje za predsjedničke izbore i pola godina nakon što je Slovenija primljena u OUN, zahtijevao objašnjenja o sedam kršenja embarga, o kojima ga je obavijestila Savezna Republika Jugoslavija. Tek to je natjeralo Sloveniju da u januaru 1993. zaključi da više neće dozvoljavati transfer oružja za Hrvatsku i BiH preko svoje teritorije. Ministarstva za odbranu i unutrašnje poslove su se obavezala da će se odmah pobrinuti za striktno poštovanje te odluke. Kučan, koji je od decembra bio predsjednik Republike, a ne, kao ranije predsjednik Predsjedništva bi Tuđmanu i Izetbegoviću povodom eventualne molbe za transfer, objasnio u kakve velike probleme bi zbog toga ušla Slovenija, ali da se Slovenija, upravo zbog toga, intenzivno zalaže za ukidanje embarga za Hrvatsku i BiH, kojima je oružje neophodno za odbranu pred srpskom agresijom. Njegovoj odluci su kumovale i napetosti između Hrvatske i BiH, pošto su u oktobru bili prvi oružani sukobi, koji su se pojačavali u prvim mjesecima 1993. godine.
Službeni slovenački stav bio je, na Kučanov prijedlog, da od prijema Slovenije u OUN, preko slovenačkog teritorija nije bilo ni jednog transfera oružja. Kučanovi sagovornici su, takođe, negirali da su se bošnjački vojnici obučavali u Sloveniji. Odluku o pomoći Hrvatskoj i BiH donijelo je Predsjedništvo Republike u proširenom sastavu, a odluku o obustavljanju pomoći mora donijeti Predsjednik Republike kao nasljednik Predsjedništva, razmišljao je Kučan. Uprkos odluci, prihvaćenoj na sastanku kod predsjednika Republike, prodaja oružja Hrvatskoj i BiH nije prestala do ljeta 1993. godine. 
Već u januaru 1993. godine u javnost su prodrle prve informacije o aferama u trgovini oružjem. Prve vijesti o tome objavila je Mladina u novembru 1992. godine. Mladina je sistematično pratila ilegalnu trgovimu oružjem. Pokušavala je otkriti i njenu pozadinu. Pisala je i o neuspješnom kidnapovanju grčkog trgovca oružjem. Radilo se o „privatnoj akciji“ četverice specijalaca Ministarstva unutrašnjih poslova, nakon čega su, zbog objektivne odgovornosti, ostavke podnijeli ministar unutrašnjih poslova, Ivan Bizjak i komandant specijalne policijske jedinice, Vinko Beznik.
Sve jasnije je postajalo da će se principijelna odluka, da Slovenija, zbog vlastite ugroženosti, neće više oružjem pomagati Hrvatskoj i BiH, zloupotrijebiti za veoma profitabilne privatne biznise i to, pomoću saradnje i sa znanjem kako Ministarstva odbrane tako i Ministarstva unutrašnjih poslova i osoba, koje su u različitim ulogama bile povezane sa njima. Novac od prodaje oružja je nestao, a da niko ne zna kuda, upleteni pojedinci su se obogatili, sve glasnije se zahtijevalo da se afere raščiste. Poslanik Zdužene liste, Jože Jagodnik je Vladi, koju je tada vodio Janez Drnovšek, postavio 27 pitanja. 
U prvom odgovoru poslanicima, u junu 1993. godine, Vlada je odgovorila da Ministarstvo za odbranu nije trgovalo oružjem, nego je samo brinulo za najneophodnije snabdijevanje Teritorijalne odbrane i poboljšanje borbene spremnosti, s obzirom na sukobe u neposrednoj blizini. Ministarstvo za odbranu je od maja 1990. evidentiralo veći broj pojedinaca i preduzeća koji su (samoinicijativno) nudili oružje i vojnu opremu. U odgovoru je Vlada još navela da je kriminalistička policija, nakon osamostaljenja, poklonila „dodatnu pažnju“ nedozvoljenoj trgovini oružjem i uložila više krivičnih prijava, između ostalih i protiv preduzeća Orbis i Ivana Draušbahera. 
Izgovor da Ministarstvo odbrane, navodno, nije znalo ništa o prodaji oružja nego je isključivo radilo na osnovu odluka Predsjedništva i Savjeta za odbranu i Vlade, bio je, i kasnije, konstanta u Vladinim odgovorima. Zatim se odgovornost dodatno sužavala. Janez Drnovšek, predsjednik Vlade najednom je počeo negirati da je Vlada bilo šta znala i imala bilo kakvu ulogu u trgovini oružjem. Između Vlade, kabineta predsjednika Republike, Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva odbrane započelo je dugogodišnje dopisivanje, čiji temelj su činili zahtjevi (koje je potpisivao Drnovšek), da Predsjedništvo, za potrebe izrade Vladinog, odnosno izvještaja oba ministarstva, dostavi dokumente o prodaji oružja.
Cijelu situaciju tada je Janša okrenuo protiv Kučana. Kao snažnu metodu političkog pritiska na svoje političke saveznike, kada je riječ o trgovini oružjem, iskoristio je različite interese: interes Slovenije da ne bi, pred različitim forumima bila optužena za preprodaju oružja, interes za prikrivanje trgovine oružjem i sa njom povezanim profitima, svjesnu politiku predsjednika Vlade Janeza Drnovšeka da se ne raščisti problem trgovanja oružjem, pošto bi to za njega moglo imati političke i lične posljedice. U prodaju oružja, naime, bio je upleten njegov vozač, Anton Koščak.

Otkriće oružja na mariborskom aerodromu
Prve konstrukte „Civilne inicijative“ Janša je 21. jula 1993. nadzidao „otkrićem“ oružja (120-180 tona), na mariborskom aerodromu. U svojoj knjizi „Okopi“ iz 1994. godine, zapisao je da je to „nepobitan dokaz za postojanje dobro organizirane, politički čvrsto usidrene i zaštićene udbomafije kod nas, koja za širenje svog podzemnog imperija koristi svoje stare veze i poznanstva u svijetu.“ Na konferenciji za štampu, nakon „pronalaženja“ oružja, istakao je da je vlasnik oružja Silvo Komar, šef Sigurnosno-informativne službe (Varnostno-informativne službe - VIS) za Štajersku i nekadašnji Kučanov saradnik u CK SKS. Oružje je, tako je uzgred nabacio, bilo namijenjeno za izvođenje državnog udara. U hronologiji je zapisao da je „Ministarstvo odbrane proslijedilo dokumente Ministarstvu unutrašnjih poslova u kojima se pominje Silvo Komar, što bi moglo poslužiti kao dokaz da je oružje bilo pod neposrednom kontrolom VIS.“
U julu 1994. Parlamentarna istražna komisija saslušala je, kao svjedoka, bosanskog funkcionera Hasana Čengića, koji je bio glavni posrednik u slovenačkoj prodaji oružja Bosni i Hercegovini. Nabrojao je slovenačke političare i državne službenike sa kojima je bio u kontaktu u vezi sa slovenačkom pomoći Bosni i Hercegovini. Rekao je da je kontaktirao sa Igorom Bavčarom, Mihom Brejcem, koji je tada rukovodio Sigurnosno-obavještajnom službom i Janezom Janšom. Naveo je i imena operativaca koji su učestvovali u realizaciji dogovorenog. Rekao je da se sreo i sa Milanom Kučanom. 
Sa Čengićem se Kučan susreo dva puta, 7. 10. 1992. i 17. 2. 1992. godine. Čengić mu je bio predstavljen kao član delegacije za vrijeme posjete predsjednika Izetbegovića Sloveniji, koja je započela 1. oktobra, ali ga tada nije zapamtio. U dogovoru sa slovenačkim domaćinima, Izetbegović je produžio boravak u Sloveniji i nakon isteka službenog dijela i u tom periodu Kučan je primio Čengića kao službenog predstavnika BiH. Naime, u Sloveniju je tada dolazila masa ljudi koji su se predstavljali kao predstavnici BiH, iako, najčešće, nije bilo jasno koga su predstavljali. Bavčar i Janša su Kučanu predložili da sa Izetbegovićem razgovara o tome ko je, ustvari, vjerodostojni predstavnik BiH.
„Sa Hasanom Čengićem nisam nikad razgovarao o bilo kakvoj konkretnoj stvari. Kod mene je samo želio dobiti rješenja za nesmetan prelazak granice. Uglavnom je tada živio i radio u Zagrebu. Tamo je imao svoju bazu. Njegova želja bila je razumljiva, jer je često dolazio u Sloveniju i iz Slovenije odlazio dalje. O tome sam razgovarao sa ministrom unutrašnjih poslova, Bavčarom, koji se, zatim, dogovarao sa svojim podređenim.“ 
Istražna parlamentarna komisija prestala je djelovati neposredno nakon Čengićevog svjedočenja. Nije podnijela niti zaključni, niti intervalni izvještaj.
„Kolateralna žrtva“ Janšinog obračunavanja sa Kučanom bio je Silvo Komar, koji je uhapšen nakon otkrivanja oružja, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. O svemu je prvi put progovorio 2008. na Radiju Maribor. Objasnio je da je Slovenija oružjem pomagala BiH, a izgovor je bila humanitarna pomoć. Drugačije nije išlo, a sam nije znao sve pojedinosti, pošto mu je rukovodstvo VIS zadalo samo zadatke logike i zaštite. „Odlučivali su nadležni organi na osnovu molbi drugih država“ rekao je, „što je sve bilo u redu. Kod nas nije bilo nikakvog i ničijeg novca, svi dokumenti su slani Vladi RS, mi smo, kao operativa, samo brinuli za zaštitu i kontraobavještajno pokriće, da ne dođe do kakvih neprijatnosti i štete za državu. Brejc, šef VIS mi je garantirao da za oružje znaju svi nadležni organi u Sloveniji.“ 
Dvije godine kasnije, Silvo Komar je upozorio na odluku Vlade da se omogući prevoz humanitarne pomoći za BiH. Njegova služba nije znala da je oružje u pošiljci. „To se kasnije pokazalo, kada je nakon Čengićevog svjedočenja postalo jasno da se radilo o oružju namijenjenom Bošnjacima. Na aerodromu u Mariboru ostalo je zato što je došlo do sukoba između Bošnjaka i Hrvata, pa su Hrvati zabranili prevoz oružja preko svog teritorija. Najvjerovatnije su šefovi VIS, pod Brejčevim vođstvom, sve to znali, ako to nisu znali svi, sa Janšom na čelu, koji je „otkrio“ to oružje. S obzirom na kasniju karijeru koju je Brejc napravio, slobodno mogu pretpostaviti, da su sve to napravili u dogovoru.“ 
Optužbe o trgovini oružjem i o tome da je oružje namijenjeno bivšim komunistima za izvođenje državnog udara, Silvo Komar je prvi put čuo 23. jula 1993. na konferenciji za štampu iz usta Janeza Janše. Niko nije odgovorio na te apsurdne tvrdnje, ni predsjednik Vlade Janez Drnovšek u čijoj Vladi je Janša bio ministar.
Rudolf Moge je vodio drugu parlamentarnu istražnu komisiju u vezi sa oružjem pronađenim na mariborskom aerodromu. Njegova komisija je najdalje došla u prikupljanju podataka. „Komisija je usvojila izvještaj o dotadašnjem radu, Državni zbor ga je potvrdio. Još nismo mogli utvrditi šta je bilo sa novcem. Zatim je došla Bajukova, pa Janšina Vlada, kojoj se pridružio Podobnik. Taj je vodio Državni zbor, tako da naš izvještaj nikad nije došao na dnevni red. Kriminal i politika su se šetali, držeći se za ruke.“

(

"U julu 1994. Parlamentarna istražna komisija saslušala je, kao svjedoka, bosanskog funkcionera Hasana Čengića, koji je bio glavni posrednik u slovenačkoj prodaji oružja Bosni i Hercegovini. Nabrojao je slovenačke političare i državne službenike sa kojima je bio u kontaktu u vezi sa slovenačkom pomoći Bosni i Hercegovini. Rekao je da je kontaktirao sa Igorom Bavčarom, Mihom Brejcem, koji je tada rukovodio Sigurnosno-obavještajnom službom i Janezom Janšom. Naveo je i imena operativaca koji su učestvovali u realizaciji dogovorenog. Rekao je da se sreo i sa Milanom Kučanom.

Sa Čengićem se Kučan susreo dva puta, 7. 10. 1992. i 17. 2. 1992. godine. Čengić mu je bio predstavljen kao član delegacije za vrijeme posjete predsjednika Izetbegovića Sloveniji, koja je započela 1. oktobra, ali ga tada nije zapamtio. U dogovoru sa slovenačkim domaćinima, Izetbegović je produžio boravak u Sloveniji i nakon isteka službenog dijela i u tom periodu Kučan je primio Čengića kao službenog predstavnika BiH. Naime, u Sloveniju je tada dolazila masa ljudi koji su se predstavljali kao predstavnici BiH, iako, najčešće, nije bilo jasno koga su predstavljali. Bavčar i Janša su Kučanu predložili da sa Izetbegovićem razgovara o tome ko je, ustvari, vjerodostojni predstavnik BiH.")

Časopis Europa, (april, 2011.) - uključuje članak o Drugom memorandumu SANU

Lessons learned from the 2015-2016 migration situation in the Western Balkan region by Zoran Drangovski (May, 2019)