Hoće li hercegovački franjevci popustiti - Enes Ratkušić, Ljiljan, 1999.

Najnoviji unutarcrkveni sukob na relaciji redovni katolički kler - franjevci potisnuo je, snagom medijske znatiželje, čak i najnovija politička događanja koja se iscrpljuju u HDZ-ovim traženjima "trećeg entiteta". Mada su još u nedjelju 21. februara, dijecezanski svećenici, prema dekretu "Romanis Pontificibus", trebali preuzeti patronat nad župama u Grudama, Crnču, Blagaju, Nevesinju, Jablanici, Gracu i Tepčićima, do sada do toga nije došlo. Ni vatikanski autoriteti Stephan Ottenbreit, generalni vikar "Male braće", i Mario Cassari, otpravnik poslova "ad interim" Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini, nisu pomogli biskupu mostarsko-duvanjskom Ratku Periću u provođenju ovog "višestoljetnog nauma".

Ono što se iz šturih saopćenja  Biskupskog ordinarijata može saznati jeste činjenica da katolički puk ne želi tu pastoralnu promjenu. Pored crkvi u Hercegovini, u kojima djeluju franjevci, organizirane su i straže kako bi se takve namjere silom osujetile. Sukob o kojem je riječ, međutim, isuviše je star da bi se van konteksta osnovnih povijesnih znanja o njegovoj genezi mogao razumjeti. Koliko je sukob, ako se to tako može reći, između hercegovačkih franjevaca i dijecezanskih svećenika na prostoru Hercegovine star, najbolje se da zaključiti iz povijesnih činjenica. Fra Jerko Mihaljević, tako u knjizi Hercegovački slučaj, štampanoj još 1976. godine, objašnjava razloge tog sukoba. Kritizirajući tvrdnje mostarskog biskupa mons. Petra Čule, da su franjevci još prije dolaska Turaka iz Bosne protjerali dijecezanske svećenike, odnosno svjetovni kler, on tvrdi da tako nešto ne može biti istina. Navodeći primjere da je i onaj malobrojni dio svećenika uglavnom podlegao utjecaju bosanskih krstjana, Mihaljević, nasuprot Čuli tvrdi: "(...) u ondašnjoj bosanskoj državi nije bilo ni svjetovnih ni drugih katoličkih svećenika kad je osnovana Bosanska franjevačka vikarija (1340.god.)", zaključujući: "Ako ih uopće nije bilo, onda ih franjevci nisu mogli ni protjerati" (str.11).

U istoj je knjizi Mihaljević, citirajući autoritete Rimske crkve, osporio i biskupove teze, da su franjevci, uz pomoć Turaka, onemogućili povratak dijecezanskim svećenicima u BiH. Austrougarske vlasti, nakon okupacije BiH, zatražile su zavođenje redovne crkvene hijerarhije. Akciju je, u tom smislu, vodio biskup Strossmayer. Uvažavajući, međutim, misionarski doprinos franjevaca, te činjenicu da je formalno Turska još uvijek imala suverenitet nad Bosnom, kardinali su odlučili da se uspostavljanje redovnog klera odgodi na neko vrijeme. Ipak, Sveta stolica, istina, u nešto reduciranoj formi, bez ograničavanja dalje misionarske službe franjevcima, 1881. godine uspostavila je redovnu katoličku hijerarhiju u Bosni. Pitanje župa i dalje, međutim, bilo je otvoreno. Da je i sam Vatikan ulogu franjevaca cijenio, svjedoči i činjenica da su iz njihovih redova, suprotno kanonskim propisima, promovirana i dva biskupa; fra Paškal Buconjić i fra Alojzije Mišić.

Problem je ponovo aktueliziran 1968. godine, kada su redovnici trebali preuzeti pet župa u Hercegovini. Samo je župa Grljevići mirno dočekala svećenika redovnog klera, dok je u ostalim župama vjernički puk pružio fizički otpor, nakon čega je biskup Čule svećenicima svih okolnih župa izdao nalog da s teritorija župa koje su odbile primiti svećenike odbiju krstiti djecu, opremati bolesnike itd., bez odobrenja Biskupskog ordinarijata u Mostaru. Inače je, kako se u Čulinom pismu navodi, počinio svetogrđe. U maju iste godine franjevačke župe, po naredbi Svete stolice, uprkos otporima, date su na upravljanje mjesnom ordinarijatu. Problem daljeg preuzimanja preostalih župa u Hercegovini, u kojima djeluju franjevci, zaoštren je ponovo 1995. godine. Do preuzimanja, međutim, nije došlo. Rim je zasigurno imao debele razloge za storniranje ovog dekreta. Vrijeme za njegovo provođenje, s obzirom na rat, još je uvijek bilo rizično. Dakako, sa stanovišta mogućih podjela unutar katoličke populacije. Dovoljan razlog za takvu procjenu bio je potez čapljinskih vjernika koji su zazidali ulazna vrata u crkvu. Bolji poznavaoci prilika smatraju da će do preuzimanja osam hercegovačkih župa ipak doći. Prvo zato što se general franjevačkog reda, koji je u pravilu Italijan, složio s tom odlukom Rima. Ne protivi se ni provincijal fra Tomislav Pervan, niti fra Petar Anđelović, ili se bar javno, u tom smislu, ne oglašavaju. Posebne buke ne pravi ni Međugorje, a ni Humac, što je sa stanovišta provođenja vatikanskog dekreta, veoma značajno. Ono što se posebno, kad je otpor u pitanju, da primijetiti jeste činjenica da lučonoše otpora provođenju vatikanskih dekreta predstavlja mladi fratarski kadar. 

Nema u toj činjenici, naravno, ništa čudnog, pošto istina, nakon provođenja dekreta, slijedi premještaj u nepoznato. Logično je, bez obzira na misionarsku ulogu koja karakterizira njihovo djelovanje, da će se, nakon višegodišnjeg boravka u jednoj Čapljini, mladi fratri teže, u odnosu na one starije, primiti dalje službe u nekom selu kod Vareša ili tome slično. Glavni razlog za provođenje vatikanskog dekreta zasigurno leži u činjenici da je potreba za misionarstvom na području Hercegovine definitivno dokinuta. Katolički puk, nakon odolijevanja različitim povijesnim izazovima, definitivno je homogen. Opasnost od islamizacije ili pravoslavne indoktrinacije stvar je prošlosti. Zato i potreba za misionarstvom ili, jednostavnije rečeno, propagiranjem katoličanstva više ne postoji. A kako su misionari franjevci, njima na prostorima dokle je katoličanstvo učvrstilo granice nema mjesta. Oni, shodno vlastitoj ulozi, moraju dalje.

(1999.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.