Prvi se put dio medija, bosanskohercegovačkih i hrvatskih, o terorizmu udostojio progovoriti unoseći nevjericu u opservacije Miroslava Tuđmana o mudžahedinima, njihovim upotrebama i zloupotrebama u vrijeme rata u BiH, pogotovo o ulozi Alije Izetbegovića, omiljenoj zabavi “bh. honoraraca”, plaćenika spremnih isključivo na suicidna objašnjenja prema kojima su BiH i njeno rukovodstvo krivi za sve što se događalo u ovoj zemlji.
Za Miroslava Tuđmana kasno je da se ujeda za jezik. Računajući na “bosansku zaboravnost”, zaglibio je spominjući teroristički napad u Mostaru iz 1997. godine, naivno računajući da bi na taj način mogao osnažiti vlastite optužbe. Očito je da se prevario, kao i Ivo Lučić, njegov sufler i zamjenik u istom poslu. Nema dileme da je Ahmed Zuhair, zvani Handala, izvršilac spomenutog terorističkog akta. Ali, u čijem interesu i pod čijim pokroviteljstvom, pitanje je za diskusiju. Za interes islama zasigurno nije, kao što niti jedan drugi nije, a bilo ih je da im se broja ne zna, kako prije 11. septembra, dok se takav koncept uvježbavao u manjim sredinama poput Mostara, tako i poslije kada su ubojitost bombi trebali osjetiti i stanovnici svjetskih metropola.
Kada je BiH u pitanju, treba podsjetiti na neke činjenice koje, uprkos tome što ih mahom svi znamo, nerado izgovaramo jer razbijaju stereotipna tumačenja terorizma kao planetarnog problema. Da, mudžahedina je bilo u redovima Armije RBiH. Dakako da ih je bilo. To je neporecivo. Ali, kako su došli u zemlju, to je već tema o kojoj se oduvijek nerado govorilo, iako odgovor baš svako ko nije ostao bez pameti vrlo dobro zna. Jedina taksi-služba koja je u to vrijeme funkcionirala bio je UNPROFOR, a jedina destinacije preko koje su dolazili bila je Hrvatska. Više nego indikativan oblik saradnje. A šta se nameće kao zaključak? Tuđman ih otpremio za Bosnu, UNPROFOR ih dopremio, a Alija kriv što je paket dopremljen?!
Radi boljeg razumijevanja, pogotovo uvida u filozofiju obmanjivanja za kojom poseže Miroslav Tuđman, slučaj s autobombom koji se dogodio 18. septembra u Mostaru na najbolji način o tome svjedoči. Bilo je u to u vrijeme kada je koordinirano obmanjivanje javnosti, bez ulaženja u motive, bilo više nego očito. Samo zbog nezgodnih pitanja u tekstu koji sam u Ljiljanu objavio nakon mostarskog slučaja, redakcija je od strane međunarodnih asocijacija dobila oštar ukor, uz obrazloženje da je novinar izašao iz okvira profesionalnog pristupa događaju i zašao u tada očito zabranjenu sferu komentiranja. A šta sam pitao? Pitao sam se, naravno, odkud se Handala tako jednostavno, kad to ni Hrvati iz Hercegovine nisu bili u stanju, skrasio kao novopečeni Zagrepčanin? Dakle, pitao sam ono što danas, nakon dvije decenije, problematizirajući Tuđmanove opservacije, pitaju svi mediji. No, ono što je dušebrižnike iz međunarodnih ustanova daleko više zabrinjavalo i što, u kontekstu boljeg razumijevanja, neizostavno treba ponoviti, bilo je pitanje posljedica eksplozije autobombe.
Upravo je zato neophodno spomenuti nekoliko činjenica. Naime, autobomba, koju su u Mostar dopremili i s Handalom aktivirali Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahreina i Nebil Ali Hil, poznatiji kao Abu Jemen, eksplodirala je u najprometnijem dijelu grada?! Sve se, dakle, zbilo u samom centru, u neposrednoj blizini policijske uprave, bolnice i stambenog kompleksa. Eksplozija autobombe, koja se dogodila dvadeset minuta prije ponoći, što je prema ljetnom kalendaru najpodesnije vrijeme za šetnju, napravila je krater širine gotovo dva i po metra i metar dubine, potpuno je uništila 56 stanova i 46 automobila i… niko nije poginuo?!
Naravno, graniči s nevjerovatnim. Takav epilog događaja kao i druge okolnosti u velikoj mjeri ostale su nejasne, ali je još manje jasnije zbog čega je pod zabranu stavljen svaki oblik snebivanja i čuđenja i zbog čega su takva vrsta pitanja tretirana sugestivnim, samim tim i stranim novinarskom komentaru događaja.
Miroslava Tuđmana, također, treba podsjetiti da bezočno laže iznoseći optužbe da BiH nije pokazala spremnost na kažnjavanje mudžahedina, navodeći mostarski slučaj za primjer. Bilo bi bolje da je takvu opservaciju uopće nije potkrepljivao primjerom, iz prostog razloga što je javnosti, bez obzira na kratka pamćenja, poznato da Ali Ahmed Ali Hamad dobio osam, a Nebil Ali Hil pet godina zatvora. Što se tiče Handale, glavnog izvođača radova, Tuđman i Lučić zasigurno najbolje znaju kako je i gdje pobjegao, pogotovo ako je na sigurno sklonjen od samog početka rata već spomenutim sredstvima prijevoza. Građanin Hrvatske na koncu nije mogao postati bez njihove saglasnosti. Ko mu je omogućio prijevoz i bjekstvo, javnosti barem za sada nije poznato, a što se BiH i njenog odnosa spram terorista, Handali je u odsustvu presuđeno deset godina zatvora.
(2017.)
Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.
Nema komentara:
Objavi komentar