Stratfor Assessment: Unyielding Serb Nationalism in Bosnia, 8 May 2001

https://worldview.stratfor.com/article/unyielding-serb-nationalism-bosnia

Summary

A cornerstone ceremony in Banja Luka May 7 was to inaugurate the reconstruction of the renowned medieval Ferhadija mosque. But with 3,000 Bosnian Serbs in attendance, Serb nationalists, opposed to the rebuilding of Ferhadija, assaulted ethnic Muslims, set fire to diplomatic vehicles, overwhelmed police and trapped international dignitaries inside for several hours. The riots drew condemnations from the United States, the United Nations, the European Union and the Organization for Security and Cooperation in Europe and raised fears that Serb nationalism in Bosnia is unyielding and that the Bosnian-Serb leadership is to blame.

Analysis

U.S. and British ambassadors to Bosnia are accusing the Bosnian-Serb leadership of organizing a protest 7 May where top Western diplomats, including U.N. Ambassador Jacques Klein, were trapped in a building by rioting Serb nationalists. The rioters pelted Muslim refugees and officials with tear gas grenades, stones and eggs to protest the reconstruction of a medieval mosque, Ferhadija, in Banja Luka.

The charge marks the height of Western cynicism toward the Bosnian Serb leadership of the Republika Srpska, led by the Serb Democratic Party, SDS. Moreover, it suggests an end game in Bosnia where donor nations ultimately give up on the multiethnic integration of Bosnia and abandon efforts to cooperate with Bosnian-Serb officials, including moderate Prime Minister Mladen Ivanic.

The assaults against international dignitaries at the Ferhadija ceremony illuminated the problem of Bosnian-Serb nationalism.

U.S Ambassador Thomas Miller quickly fled and British Ambassador Graham Hand took refuge in the Muslim Community Center, joining Klein and Bosnian Foreign Minister Zlatko Lagumdzija, along with 300 Muslim visitors and religious and political leaders. Protestors pelted them all with bottles and rocks when bodyguards evacuated them from the building.

Bosnian-Serb officials, including Republika Srpska President Mirko Sarovic from the ruling SDS and Bosnian Serb Presidency chair Zivko Radisic, attempted to disperse the crowd but also came under attack. Bosnian-Serb Prime Minister Mladen Ivanic arrived on the scene late to attempt intervention, but he also failed.

The ceremony, to commemorate reconstruction of the 16th-century mosque destroyed in 1993 during the Bosnian war, was also to celebrate the normalization of post-war relations among Muslims and Bosnian Serbs, but instead the event brought tensions to the fore.

In the aftermath, Ambassadors Miller and Graham, in no uncertain terms, blamed the SDS leaders for the riot.

“The planned ceremony, which should have been a symbol of peace and reconciliation, has been destroyed by actions of a violent and unruly crowd. Such acts cannot and must not go unpunished,'' Miller said in a statement published by Reuters.

OSCE High Commissioner Wolfgang Petritsch resounded similar accusations and called the riot a terrorist attack against the stability of the state. Every other brand of non-ethnic Serb party leader fell in line with Petritsch.

Republika Srpska leaders Sarovic, Radisic and Ivanic apparently have finally lost whatever tenuous support they had in the international community.

This marks the end of a near 18-month-long campaign to put a new face on the SDS, regularly touted abroad as the founding party of war criminal Radovan Karadzic. Prime Minister Ivanic, considered among the most moderate leaning of Bosnian-Serb nationalists, tried in vain to establish himself and the SDS as nationalist in spirit while reform-minded in practice.

Though the international leaders accuse the Bosnian-Serb leadership of organizing the protest, the charge is inflated. Radical activists have operated with impunity in the Republika Srpska, disrupting parliamentary and presidential elections last year and regularly terrorizing Muslim returnees repatriated to their homes by the U.N. High Commissioner for Refugees.

In fact, the Sarajevo daily Dnevni Avaz attributed the Ferhadija protest, as well as earlier protests in Trebinje, to expelled politicians loyal to the extremist Nikola Poplasen. Poplasen leads the banned Serb Radical Party and is the champion of the Greater Serbia principle in Republika Srpska.

The strain of nationalism among Bosnian Serbs is tremendous. But it is a momentum that SDS leaders have attempted to resist in an effort to court the favor of donor nations. Whether their commitment to reform was genuine remains uncertain, but the attempt to resist nationalist associations was hard and politically costly.

By abandoning Ivanic, casting him in the same light as a rabid nationalist like Poplasen, U.S., UK and OSCE leaders will lose their capacity to weaken the position of radicals in Republika Srpska.

Ivanic has exhibited a willingness to shed the wartime associations of the SDS as a singular, nationalist party at a time when it has been politically unpopular to do so. The nationalist option is demonstrably the easiest in Bosnia, and the SDS was elected to office last November on the pretense of being a nationalist party. SDS has used its popularity to appeal to donor nations, though to little effect. With declining signals of cooperation from the United States, the United Kingdom and the European Union, SDS is likely to retract its strategy and return to carry the more staid, nationalist sentiments of the population.

What's more, with no reason to believe support from Western-donor nations is coming, Ivanic will forget his attempt to play moderate before an international public. Miller, Hand and Petritsch have made their intentions clear that Ivanic cannot win their sympathy, and they have withdrawn the carrot. As a result, the experiment by the SDS to turn moderate is over.

Nationalists will seize the momentum shown at the Trebinje and Ferhadija protests in the past week. Prime Minister Ivanic, now without potential partners among key donor nations, is either going to revert to nationalist tendencies or risk becoming politically irrelevant. Moreover, genuinely nationalist officials in the Republika Srpska will jockey to do the same and are likely to succeed.

Reactions to the Banja Luka Incident, State-Sponsored Fascism 15 May 2001 (AIM Sarajevo)

Copyright: All those wishing to use or publish AIM texts are welcome to do so, provided that they indicate the source and inform the AIM office in Paris which is interested to receive comments and reactions on the information it provides. AIM, 17 rue Rebeval, 75019 Paris, France, admin@aimpress.org

TUE, 15 MAY 2001 14:27:02 GMT Reactions to the Banja Luka Incident State-Sponsord Fascism AIM Sarajevo, May 8, 2001 "After Trebinje, Even Worse Happens in Banja Luka," "Fascists Encouraged by RS Authorities," "Chetnik Gangs Set Buses Ablaze," "Dozens of Bosniaks Injured," "Thousands of Serbs Prevent Start of Ferhadija's Reconstruction," "Fascism in Banja Luka's Streets," "Mob Attacks RS Officials As Well," "Who Is behind Serb Nationalist Rampage in Banja Luka," "Ferhadija Destroyed Once More," were among the headlines that appeared on the front pages of newspapers in Sarajevo on May 8. Reactions to the failure of the ceremony, whose holding was announced quite some time ago and which was to mark the beginning of the reconstruction of Ferhadija Mosque in Banja Luka have been numerous and boil down to the conclusion that it was caused by an uncivilized rampage that accomplished nothing good for either side. "I am shocked that Republika Srpska is still a place where there is no rule of law, no civilized behavior, and no freedom of religion. Small groups of extremists are allowed to spread ultranationalism, intolerance and violence. I believe that the authorities are responsible for this horrifying state of affairs," the international community's high representative in Bosnia and Herzegovina, Wolfgang Petritsch, told journalists, and the tone of an official press release from the Office of the High Representative (OHR) was similar. On May 7, the release said, Petritsch twice spoke with RS Premier Mladen Ivanic, asking that all measures be taken to bring the situation in Banja Luka under control. Although aware that RS President Mirko Sarovic, Vice President Dragan Cavic, and RS Assembly Speaker Dragan Kalinic tried to calm the demonstrators, Petritsch believes that "their appeal was belated, and it does not absolve the RS authorities of responsibility for inadequately responding to similar violence in Trebinje on Saturday, May 5." U.S. Ambassador to Bosnia Thomas Miller also blamed the RS authorities for the violence in Banja Luka. "I am extremely disappointed and horrified. We saw what happened in Trebinje on Saturday; therefore there is no excuse for their failure to anticipate something like this. I think there are many good people in Republika Srpska, but there are also those who support violence," Miller told the Banja Luka Nezavisne Novine, adding that he will continue to insist on the start of the reconstruction of Ferhadija, and that RS is being harder on itself than anyone else could. He believes it is a disgrace that the RS authorities failed in guaranteeing safety and leading their people, which is their foremost duty. British Ambassador to Bosnia Graham Hand, commenting on the May 7 events in Banja Luka said he does not blame any individual but the Serb Democratic Party, "which clearly orchestrated the event." According to Jacques Klein, U.N. special envoy for Bosnia, it is a shame that a small group of extremists was allowed to represent the entire Serb people in Bosnia-Herzegovina. "Once again the Serbs terrorized innocent old women and men. What sort of heroism is that?" he asked. Bosnian government representatives, citizens' associations, non-government organizations and numerous public figures also commented on the brutal action to prevent the beginning of the reconstruction of Banja Luka's famed Ferhat-Pasha Mosque, destroyed in the recent war. Bosnian Presidency member Beriz Belkic was late for the Banja Luka "ceremony," and instead visited Doboj yesterday. According to him, a Presidency session will be held in Sarajevo on his initiative today, at which the dismissal of RS Interior Minister Perica Bundalo will be demanded. According to a BHP report carried by the Oslobodjenje newspaper, at a special session of the RS government held last night, Bundalo and Banja Luka police chief Vladimir Tutus offered their resignations. "The nationalists and chauvinists should be told that their fascist ideology is doomed to failure," said Jozo Krizanovic, Croatian member of the Bosnian Presidency. He added that he was sure RS citizens understood that their interests, as well as the interests of all other citizens of Bosnia-Herzegovina, are endangered by such incidents. "All those who stand in the way of peace, mutual respect, tolerance, rebuilding of trust and developing a modern and civilized Bosnia and Herzegovina should be stopped," said a press release issued by Krizanovic's cabinet. Bosnia-Herzegovina Foreign Minister Zlatko Lagumdzija, the last to be evacuated from the Islamic Community building in Banja Luka, said that the latest events in that town show that fascism has not been defeated in Bosnia. "The ghosts of the past, which continue to live in such fascist actions, are stronger than the institutions of the state," said Lagumdzija, adding that by entering the Islamic Community building Mladen Ivanic showed great courage. "Ivanic made up for his failure to take precautions while organizing the ceremony by entering the center and organizing the evacuation, which was carried out by a small special police unit." Premier Ivanic said that "the events in Trebinje and Banja Luka will seriously shake Republika Srpska's international position. We did not need that. The RS government is determined that the law has to apply to everybody equally. I am quite certain that the international community's response to this will be very strong." Karlo Filipovic, president of the Muslim-Croat Federation, expected that, after the May 5 events in Trebinje, the RS government and international factors would do everything in their power to ensure security at the Banja Luka ceremony. "It is beyond comprehension that such an escalation of violence was possible in the streets of Banja Luka six years after the war, that there are so many people who are against the reconstruction of religious buildings destroyed in the war and against the return of refugees," Filipovic said. Alija Behmen, premier of the Federation, also termed the Banja Luka incident "a fascist rampage aimed at slowing down the return of people, the reconstruction of destroyed facilities, and preservation of the status quo." He added that this, however, should not make people hesitate in struggling for a better future in Bosnia and Herzegovina. RS Assembly Deputy Speaker Sulejman Tihic said that the international community was equally to blame for the Banja Luka incident. Religious dignitaries also responded to the incident. Islamic community Reis Ul Ulema Mustafa Ceric did not have an opportunity to speak at the Banja Luka ceremony, but on the same afternoon held a press conference in Sarajevo. Later that evening he appeared on TV 99 and said that "Serb fascism is alive and very stubborn, and that we (Bosniaks) are reliving the events of 1992." He ironically added that "in several years we will again watch BBC series explaining how international representatives wanted to do something but simply could not. They should either let us defend ourselves, or defend us themselves. We should remain patient, although we are somewhat tired of doing so, because for many years we have shown nothing but patience," Ceric added. According to him, Radisic and Sarovic should immediately resign. Banja Luka Roman Catholic Archbishop Franjo Komarica strongly condemned the violence in Banja Luka. "Banja Luka did not need that. Residents of Banja Luka do not behave in such a manner. I am afraid that those who allowed this to happen are to blame for everything. But we have to go on," Komarica said. "The violence shows that retrograde trends still exist in Bosnia and Herzegovina, preventing the country from having a normal life," said Jadranko Prlic, chairman of Croat Coordination. The Serb Civic Council of Bosnia and Herzegovina said in a press release that the event was a fascist and Chetnik incident. The incident in Banja Luka was also condemned by two parties that until recently were in power in the Muslim-Croat Federation -- the Party of Democratic Action and the Croatian Democratic Union. The former said in a press release that extremists have no future in Bosnia-Herzegovina. The party expressed the hope that after the events in Trebinje and Banja Luka international community representatives will stop repeating the same story that all three sides were equally to blame for the war. A Croatian Democratic Union announcement said that "all those who are abusing the reconstruction of religious facilities for their own goals should be punished." The party called on Ivanic and his partners from the Alliance for Change to take concrete steps and prove they are capable of ensuring peace and order in accordance with what they promised and the trust placed in them by the international community. What happened in Banja Luka has prompted reactions from numerous parties, citizens' associations and individuals. They have shown that on certain occasions even completely opposed political factions can agree, because no organization or person even tried to find a single word of justification. The only one who remained silent was Zivko Radisic, the Serb member of the Presidency of Bosnia and Herzegovina. Adriana Kuci (AIM Sarajevo)

Omča za svaki demokratski vrat - Enes Ratkušić, Ljiljan, 2002.

Malo je ko u samo nekoliko rečenica tako sjajno opisao suštinu nasilja partijsko-policijske države kao što je to učinio pjesnik Dobriša Cesarić. Da bi njegova ironija bila veća, pjesmi je dao naziv Domovina.

"O, zemljo moja, ti si kao bara/ Kad koja glava iz mulja izviri/ Ne viri dugo, ima ko se stara/ Da dotučena zauvijek se smiri."

Danas se ova zemlja nakon toliko uvezenog zla suočava s najrealnijom opasnosti da se, nakon toliko demokratskih pokušaja, ponovo suoči s užasima političko-partijskog nasilja. Nesreća je, zapravo, u činjenici da se s tim zlom već suočavamo.

Nekoliko sudskih procesa koji se trenutno vode u zemlji, preciznije u dijelu gdje većinu čini jedan narod, odnosno Bošnjaci, da ne bi bilo nedoumica, neodoljivo podsjeća na najcrnja vremena bez kojih jedna politika i njeni sljedbenici, jednostavno, ne mogu živjeti. Riječ je, naravno, o mostarskim granatama, Pogorelici, ali i najnovijem masovnom ugrožavanju elementarnih ljudskih prava, također, u Mostaru. U sva tri slučaja indicije predstavljaju jedan jedini argument da bi se dokazalo nešto što se dokazati ne može.

Hasan Čengić, nekadašnji ministar odbrane, uz različite medijske opservacije u vezi s njegovim službenim putovanjem, odnosno nepojavljivanjem na sudu pretprošle sedmice, nakon višesatnog svjedočenja, očito je razoružao sve one koji su mu ovim suđenjem prijetili kao najodgovornijoj osobi za više od devet hiljada granata koje su pripadnici SFOR-a iznijeli iz podzemnih skladišta triju mostarskih poduzeća. Čak je i Faruk Balijagić, branilac Jusufa Piralića, jednog od optuženih, po izlasku iz zgrade, pred velikim brojem okupljenih novinara, izgledao zbunjeno. On je najprije rekao da Čengić nije odgovorio na njegovo ključno pitanje koje mu je on tokom svjedočenja postavio, naglašavajući da se ono ticalo same proizvodnje granata. Neshvatljivo, bez obzira na Balijagićevu očitu zbunjenost, s obzirom na to da je cijeli proces pokrenut ne zbog njihove proizvodnje nego zbog mogućih opasnih posljedica u vezi s njihovim lagerovanjem, odnosno uskladištenjem. Balijagić se doimao još zbunjenijim nakon izrečene konstatacije da je cijeli slučaj, odnosno sudski proces, otišao u krivom smjeru. Uslijedilo je novinarsko pitanje da se pojasni koji je to pravi smjer. Na potpuno logično pitanje, koje je inicirao sam Balijagić, novinari nisu dobili odgovor. Balijagić je samo odgovorio da više nema šta reći.

Za razliku od advokata, koji ovog puta nije dominirao ispred predstavnika sedme sile, Čengić se nije dao zbuniti. "Ovaj slučaj je politički potpuno providan i on je balans za ono što su Ministarstvo odbrane i Vlada uradili, a to je prodaja oružja Izraelu. Zbog toga on ima toliku medijsku pažnju", rekao je Čengić. Jedno od brojnih pitanja odnosilo se i na moguće posljedice na koje je ukazivao SFOR, od čega je Mostar, navodno, mogao stradati gore nego u vrijeme rata. "Pitajte SFOR zašto to nije rekao 1997. godine, kad su imali informacije da se tu nalaze granate", bio je Čengićev odgovor. Dokumenti o znanju SFOR-a za granate u Vrapčićima su objelodanjeni. Ostaje samo nejasno zbog čega tadašnji general Multinacionalnih snaga nije crtao koncentrične krugove niti plašio stanovništvo mogućim eksplozijama koje bi razorile jedan već razoreni grad."

Bivši ministar odbrane nije se libio odgovoriti ni na pitanje kome ovo suđenje treba. "Faktorima koji su prodali oružje Izraelu, faktorima koji su dali predizborna obećanja pa ih nisu ispunili, faktorima koji uporno, namjerno i sistematski krše ljudska prava., Ustav i Zakon o krivičnom postupku i koji polahko na mala vrata uvode policijsku državu na prostor Federacije Bosne i Hercegovine." Posljednja Čengićeva konstatacija, svakako, zaslužuje posebnu pažnju s obzirom na to da sve veći broj ljudi jasno osjeća da je politički pritisak najsnažniji argument s kojim se ovdje nastupa. Javnost, nakon objavljivanja jasnih dokumenata da su o skladištima bili informirani, ne treba posebno uvjeravati, bezmalo, svi koji su morali biti informirani, ne treba posebno uvjeravati da cijeli slučaj ima političku pozadinu. Da li je stvar lova na predizborne bodove ili stvar nekih međusobnih razračunavanja, to je manje važno. No, konstatacija da se smrad policijske države osjeća je nepobitna, pogotovo nakon medijskih kvalifikacija da se radi o najvažnijem sudskom sporu u zemlji, koje je dva puta u istom prilogu izrekla novinarka Federalne televizije Sanela Prašović. Prema kojoj, osim boljševičko-policijskoj logici, slučaj mogućeg zla može biti važniji od realiziranog zla? Po čemu je to odgovornost od moguće eksplozije, koja se ionako više i ne može dogoditi, za jednu zemlju opasnija od realiziranog zla? Zar sudski proces za ubistvo doministra Joze Leutara, realizirani zločin, može biti manje važan od iracionalnog zločina koji je, realno gledajući, izvan sfere mogućeg? Prevedemo li sve to i na slučaj Pogorelice, dobit ćemo isti rezultat. Nisu samo bivši funkcioneri AID-a na meti. Razračunavanja su počela i na lokalnim razinama, gdje zbog obuke u Pogorelici, koju, dakako, svaki službenik jedne obavještajne službe mora proći, najobičniji službenici ostaju bez posla. Njihove kolege koje su tu obuku prošle u Dretelju ili Heliodromu nemaju tih problema.  

Kako objasniti stavove da veću opasnost za zemlju, njenu stabilnost i prosperitet predstavljaju ljudi koju su nešto nezakonito ili opasno kanili napraviti, nego oni koji su tako nešto već izveli? Zar su suđenja za indicije u ovoj zemlji zaista važnija od toliko počinjenih zločina? Zar ova zemlja nema snage da konačno sahrani famozni član 133.?

U tom kontekstu, neizostavno se valja podsjetiti da su tri ministra ove zemlje, Jozo Leutar, Irfan Ljubijankić i Hakija Turajlić, svirepo ubijena. Ko nakon toga ima pravo kvalificirati slučajeve nedogođenog kao važnije? Niko osim ljubitelja policijske države, zaljubljenika u politički montirane procese, gdje se pjevaju ode i aplaudira vlastima koje budno kontroliraju svaku pojedinačnu i kolektivnu pamet i blagovremeno, za dobrobit svijetle budućnosti, kažnjavaju potencijalne unosioce nereda.

Najnoviji slučaj, na koji niko, osim Jedinstvene organizacije boraca Mostara, nije reagirao, zorno pokazuje koliko je strah, kao forma vladavine, uzeo maha. Nevjerovatno je da ovakve stvari ne izazivaju logičan demokratski bunt. O čemu je riječ? Više stotina bivših pripadnika Armije R BiH, odnosno 4. korpusa, na osnovu u vrijeme rata podignute optužnice tereti se za podrivanje ustavno-pravnog poretka Herceg-Bosne. Zbog te optužnice, odnosno podrivanja državno-pravnog subjekta, koje je kako domaće, tako i međunarodno zakonodavstvo okarakteriziralo paradržavnim, masa građana Mostara danas ne može dobiti pasoš i druge dokumente. Zijad Mušić, predsjednik JOB-a, s čuđenjem konstantira: "Apsurdno je da mnogi vojnici ove paradržave, čiji se dosjei nalaze u ladicama Haškog tribunala, slobodno hodaju ovom zemljom. Mnogi od njih, poput nekadašnjeg predsjednika Vlade Herceg-Bosne Jadranka Prlića i Nevena Tomića, te jednog od osnivača Milana Lovrića, imaju diplomatske pasoše i obavljaju odgovorne dužnosti." Bivši pripadnici Armije, odnosno članovi Odbora za zaštitu prava učesnika odbrambeno-oslobodilačkog rata, namjeravaju angažirati advokatski tim za zaštitu vlastitih prava i utvrđivanje odgovornosti svih onih koji su pripadnike Armije doveli u ponižavajući položaj. Sama inicijativa je na mjestu. Ipak, potraga za pravdom ovakvim vrstama veza, gdje bi jednu tako brojnu populaciju branio advokatski tim, angažiran na ovakav način, direktno govori u kakvom se pravno-političkom okruženju nalazimo. Okruženju koje je, kako stvari stoje, pripremilo omču za svaki demokratski vrat željan da se iščupa iz podarene mu tjeskobe.

(2002.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.

SDA u Čapljini odavno ne postoji - postoji samo Omer Čevra - Enes Ratkušić, Ljiljan, 1999.

Veoma se često Čapljinci znaju požaliti da ih mediji zaobilaze. Analiza bi zasigurno pokazala tačnost takvog stava. U odnosu na Stolac, primjera radi, Čapljina je doista medijski, u neku ruku, čak i politički marginalizirana. Za takav odnos, sudeći prema svemu, pored onih objektivnih razloga, koji se prvenstveno očituju u specifičnostima Stoca, kao područja koje ima svojevrstan civilizacijski kontinuitet i bošnjačku prepoznatljivost, postoje i oni subjektivni razlozi. O tim razlozima odlučio je progovoriti Hivzo Šarić, zamjenik predsjednika Općinskog vijeća Čapljine.

Više je puta Šarić predstavnike vrha SDA Bosne i Hercegovine pokušao upozoriti na neodgovoran odnos Općinskog odbora ove stranke, bolje rečeno njegovog predsjednika, spram ukupne političke situacije u ovoj općini. Posljednje je pismo Šarić na ruke predsjednika Alije Izetbegovića uputio 14. aprila ove godine. Spomenuto pismo dobili su gospoda Ejup Ganić, Edhem Bičakčić i Halid Genjac. S pismom je upoznat i Hamo Masleša, guverner Hercegovačko-neretvanskog kantona. No, reakcija, kao ni u prethodnim slučajevima, nije bilo. "Oglušili su se i pojedini mediji kojima sam pismo, također poslao", istiće Šarić. U pismu, adresiranom na već spomenutu gospodu, Šarić ističe da je u toku svog devetogodišnjeg "postojanja" održana samo jedna Skupština SDA Čapljine, i to ona osnivačka, u septembru 1990. godine. Prva i posljednja?! "To je svojevrstan politički skandal bez presedana", ističe Šarić. S druge strane, Čapljina je valjda jedina općina u BiH gdje čak ni 1997. godine nije održana izborna skupština. Da nismo morali potvrditi kandidaturu sadašnjem ministru za socijalnu politiku Hercegovačko-neretvanskog kantona Musairu Penavi, vjerovatno se Izvršni odbor prošle godine ne bi nijednom sastao. No, i ti rijetki sastanci služe isključivo da bi se glasalo za kandidate za koje se opredijelio Omer Čevra, predsjednik SDA Čapljine, koji je u stranci uzurpirao cjelokupno pravo na odlučivanje, praveći od stranke vlastiti posjed u kojem se samo on ima pitati. Čevra, s druge strane, obnaša toliko funkcija da je to egzemplar političke patologije. On je predsjednik SDA Čapljine, predsjednik stranke Hercegovačko-neretvanskog kantona, poslanik je u Parlamentu Kantona, predsjednik je Kluba vijećnika Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH istog parlamenta, član Doma naroda Federalnog parlamenta, predsjednik Upravnog odbora Fonda "Počitelj" i preduzeća "Merčap". Potpredsjednik Općinskog vijeća, također ističe da, i pored upornih insistiranja članova Izvršnog odbora stranke, Čevra još nije podnio finansijski izvještaj o utrošenim donacijama. Preciznije rečeno, prije dvije godine Čevra je, prema njegovim riječima, članovima Izvršnog odbora podnio izvještaj koji nije prihvaćen, jer se sastojao od šest cifri, po sistemu "toliko došlo - toliko otišlo". Zbog potpune neobaviještenosti o utrošku finansijskih sredstava, ranije je bilo niz problema. Nekolicina ljudi, u vrijeme ultimativnih insistiranja na podnošenju finansijskog izvještaja, zakovala je vrata tadašnjeg Ratnog predsjedništva, ne dozvoljavajući ulaz nikome dok se taj izvještaj ne podnese. "Problem je", kaže Šarić, "prevaziđen na zagonetan način. Izvještaj nije podnesen, a vrata su otkovana!"   

Šarić, također, ističe da, zbog potpune uzurpacije vlasti od jednog čovjeka, ne funkcionira ni Općinsko vijeće, mada su bošnjačkim predstavnicima u vlasti, pored mjesta potpredsjednika Vijeća, pripala i dva rukovodna mjesta. Ljudi koji su počeli obavljati funkcije na koje ih je, prema Šarićevim riječima, bez bilo kakvih konsultacija s članovima Izvršnog odbora stranke, također, postavio Čevra na njegovu su inicijativu, nakon ubistva povratnika u Tasovčićima, povučeni. Jedan je otišao u ministre, drugii u Fond "Počitelj". Bošnjački poslanici na dvije, od posljednje tri sjednice Općinskog vijeća, nisu prisustvovali. Poslanici bi samo koji minut prije polaska od predsjednika SDA obavještavani da je on tako dogovorio.

"Primjer posljednje sjednice Općinskog vijeća je najilustrativniji. Čevra je bez znanja potpredsjednika Općinskog vijeća, odnosno mene, ali i većine vijećnika, obavijestio predstavnike međunarodne zajednice i predsjednika Općinskog vijeća Miroslava Đevenicu da vijećnici Koalicije CDBiH neće prisustvovati sjednici. Mi smo o svemu obaviješteni pred polazak." Zahvaljujući takvom odnosu, hrvatska strana, prema riječima potpredsjednika Općinskog vijeća, može činiti šta joj je volja.

"Zbog nefunkcioniranja svih institucija vlasti, ali i onih drugih, kulturnih itd., te nepostojanja bilo kakve saradnje s medijima, javnost nema pojma šta se sve na području općine Čapljina događa", kaže Šarić.

"Ne mislim ovdje samo na grad, koji krase isključivo hrvatska obilježja. Mislim na Dubravsku visoravan, gdje smo do rata činili 19 posto u ukupnom stanovništvu. Dubrave danas izgledaju potpuno drugačije. Šuškovo Selo, Bobanovo Selo i druga naselja koja se grade mijenjaju etničku sliku prostora na kome smo činili većinu. No, o tome se šuti.  No, o tome se šuti. S druge strane, mi naše povratnike nedovoljno stimuliramo. Na prostoru Čapljine jedva je obnovljeno oko stotinu kuća. Jedan primjer posebno je ilustrativan. Izbjeglice s našeg područja koje se nalaze u Njemačkoj prikupile su sredstva, nabavile dva kamiona i cisternu za vodu i dali ih "Merhametu", s jasno naglašenim ciljem da ta donacija ima služiti isključivo povratnicima. Čevra je, međutim, došao na ideju da tu donaciju pretvori u transportno preduzeće, što je i učinio, i za direktora firme postavi sedamdesetogodišnjeg starca bez ikakvog radnog iskustva i nezavršenom osnovnom školom.Danas ta firma "Merčap", s "Merhametu" poklonjenim vozilima, povratnicima vodu dostavlja po većoj cijeni od mostarskog vodovoda, što je apsurd. Da apsurd bude veći, troškove prijevoza plaća opet naša organizacija - Fond "Počitelj"! "Šarić smatra da će, nastavi li se ovako, Bošnjaci s teritorija općine Čapljina doći u daleko goru poziciju, povratnici posebno, s obzirom na to da su sve negativnosti u pravilu reflektirale na povratnike.

SDA Čapljine, koja s predstavnicima HDZ-a nema bilo kakvu komunikaciju, neće, prema Šarićevim riječima, ništa postići. "Nas organizirano, baš zbog koncentracije vlasti u rukama jednog čovjeka, nigdje nema. Evo, Holanđani su raspoloženi da se u naselju Opličići izgrade školu za djecu naših povratnika. Ali, kako mi u organima vlasti praktički i ne postojimo, niti u tom smislu pokazujemo bilo kakvu volju, od te inicijative nema ništa, a školska godina će brzo. Nikakve razgovore, kad je taj problem  u pitanju, s hrvatskim predstavnicima nismo imali. Da ne govorim o zapošljavanju, elektrifikaciji povratničkih naselja itd."

Šarić smatra da se problemi u stranci, o kojima je odlučio progovoriti, a koji se reflektiraju na ukupnu političku situaciju, mogu riješiti. Prvi uvjet za to jeste da djelovanje stranke, prije svega, treba učiniti transparentnijim. S druge strane, o pitanjima od značaja za cjelokupnu bošnjačku populaciju bi, prema Šarićevim riječima, morali odlučivati svi, a ne samo jedan čovjek.

"Očekujem da će vodeći ljudi stranke, čiji sam član od njenog osnivanja, shvatiti nužnost uključivanja u problem. Isuviše bi neodgovorno u ovom trenutku bilo ostati po strani", ističe Šarić.

(1999.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.

Miroslav Tuđman najbolje zna ko je "Zagrepčanina" Ahmeda Zuhaira Handalu poslao u Mostar - Enes Ratkušić, STAV, 2017.

Prvi se put  dio medija, bosanskohercegovačkih i hrvatskih, o terorizmu udostojio progovoriti unoseći nevjericu u opservacije Miroslava Tuđmana o mudžahedinima, njihovim upotrebama i zloupotrebama u vrijeme rata u BiH, pogotovo o ulozi Alije Izetbegovića, omiljenoj zabavi “bh. honoraraca”, plaćenika spremnih isključivo na suicidna objašnjenja prema kojima su BiH i njeno rukovodstvo krivi za sve što se događalo u ovoj zemlji.

Za Miroslava Tuđmana kasno je da se ujeda za jezik. Računajući na “bosansku zaboravnost”, zaglibio je spominjući teroristički napad u Mostaru iz 1997. godine, naivno računajući da bi na taj način mogao osnažiti vlastite optužbe. Očito je da se prevario, kao i Ivo Lučić, njegov sufler i zamjenik u istom poslu. Nema dileme da je Ahmed Zuhair, zvani Handala, izvršilac spomenutog terorističkog akta. Ali, u čijem interesu i pod čijim pokroviteljstvom, pitanje je za diskusiju. Za interes islama zasigurno nije, kao što niti jedan drugi nije, a bilo ih je da im se broja ne zna, kako prije 11. septembra, dok se takav koncept uvježbavao u manjim sredinama poput Mostara, tako i poslije kada su ubojitost bombi trebali osjetiti i stanovnici svjetskih metropola.

Kada je BiH u pitanju, treba podsjetiti na neke činjenice koje, uprkos tome što ih mahom svi znamo, nerado izgovaramo jer razbijaju stereotipna tumačenja terorizma kao planetarnog problema. Da, mudžahedina je bilo u redovima Armije RBiH. Dakako da ih je bilo. To je neporecivo. Ali, kako su došli u zemlju, to je već tema o kojoj se oduvijek nerado govorilo, iako odgovor baš svako ko nije ostao bez pameti vrlo dobro zna. Jedina taksi-služba koja je u to vrijeme funkcionirala bio je UNPROFOR, a jedina destinacije preko koje su dolazili bila je Hrvatska. Više nego indikativan oblik saradnje. A šta se nameće kao zaključak? Tuđman ih otpremio za Bosnu, UNPROFOR ih dopremio, a Alija kriv što je paket dopremljen?!

Radi boljeg razumijevanja, pogotovo uvida u filozofiju obmanjivanja za kojom poseže Miroslav Tuđman, slučaj s autobombom koji se dogodio 18. septembra u Mostaru na najbolji način o tome svjedoči. Bilo je u to u vrijeme kada je koordinirano obmanjivanje javnosti, bez ulaženja u motive, bilo više nego očito. Samo zbog nezgodnih pitanja u tekstu koji sam u Ljiljanu objavio nakon mostarskog slučaja, redakcija je od strane međunarodnih asocijacija dobila oštar ukor, uz obrazloženje da je novinar izašao iz okvira profesionalnog pristupa događaju i zašao u tada očito zabranjenu sferu komentiranja. A šta sam pitao? Pitao sam se, naravno, odkud se Handala tako jednostavno, kad to ni Hrvati iz Hercegovine nisu bili u stanju, skrasio kao novopečeni Zagrepčanin? Dakle, pitao sam ono što danas, nakon dvije decenije, problematizirajući Tuđmanove opservacije, pitaju svi mediji. No, ono što je dušebrižnike iz međunarodnih ustanova daleko više zabrinjavalo i što, u kontekstu boljeg razumijevanja, neizostavno treba ponoviti, bilo je pitanje posljedica eksplozije autobombe.

Upravo je zato neophodno spomenuti nekoliko činjenica. Naime, autobomba, koju su u Mostar dopremili i s Handalom aktivirali Ali Ahmed Ali Hamad iz Bahreina i Nebil Ali Hil, poznatiji kao Abu Jemen, eksplodirala je u najprometnijem dijelu grada?! Sve se, dakle, zbilo u samom centru, u neposrednoj blizini policijske uprave, bolnice i stambenog kompleksa. Eksplozija autobombe, koja se dogodila dvadeset minuta prije ponoći, što je prema ljetnom kalendaru najpodesnije vrijeme za šetnju, napravila je krater širine gotovo dva i po metra i metar dubine, potpuno je uništila 56 stanova i 46 automobila i… niko nije poginuo?!

Naravno, graniči s nevjerovatnim. Takav epilog događaja kao i druge okolnosti u velikoj mjeri ostale su nejasne, ali je još manje jasnije zbog čega je pod zabranu stavljen svaki oblik snebivanja i čuđenja i zbog čega su takva vrsta pitanja tretirana sugestivnim, samim tim i stranim novinarskom komentaru događaja.

Miroslava Tuđmana, također, treba podsjetiti da bezočno laže iznoseći optužbe da BiH nije pokazala spremnost na kažnjavanje mudžahedina, navodeći mostarski slučaj za primjer. Bilo bi bolje da je takvu opservaciju uopće nije potkrepljivao primjerom, iz prostog razloga što je javnosti, bez obzira na kratka pamćenja, poznato da Ali Ahmed Ali Hamad dobio osam, a Nebil Ali Hil pet godina zatvora. Što se tiče Handale, glavnog izvođača radova, Tuđman i Lučić zasigurno najbolje znaju kako je i gdje pobjegao, pogotovo ako je na sigurno sklonjen od samog početka rata već spomenutim sredstvima prijevoza. Građanin Hrvatske na koncu nije mogao postati bez njihove saglasnosti. Ko mu je omogućio prijevoz i bjekstvo, javnosti barem za sada nije poznato, a što se BiH i njenog odnosa spram terorista, Handali je u odsustvu presuđeno deset godina zatvora.

(2017.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.

Hoće li hercegovački franjevci popustiti - Enes Ratkušić, Ljiljan, 1999.

Najnoviji unutarcrkveni sukob na relaciji redovni katolički kler - franjevci potisnuo je, snagom medijske znatiželje, čak i najnovija politička događanja koja se iscrpljuju u HDZ-ovim traženjima "trećeg entiteta". Mada su još u nedjelju 21. februara, dijecezanski svećenici, prema dekretu "Romanis Pontificibus", trebali preuzeti patronat nad župama u Grudama, Crnču, Blagaju, Nevesinju, Jablanici, Gracu i Tepčićima, do sada do toga nije došlo. Ni vatikanski autoriteti Stephan Ottenbreit, generalni vikar "Male braće", i Mario Cassari, otpravnik poslova "ad interim" Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini, nisu pomogli biskupu mostarsko-duvanjskom Ratku Periću u provođenju ovog "višestoljetnog nauma".

Ono što se iz šturih saopćenja  Biskupskog ordinarijata može saznati jeste činjenica da katolički puk ne želi tu pastoralnu promjenu. Pored crkvi u Hercegovini, u kojima djeluju franjevci, organizirane su i straže kako bi se takve namjere silom osujetile. Sukob o kojem je riječ, međutim, isuviše je star da bi se van konteksta osnovnih povijesnih znanja o njegovoj genezi mogao razumjeti. Koliko je sukob, ako se to tako može reći, između hercegovačkih franjevaca i dijecezanskih svećenika na prostoru Hercegovine star, najbolje se da zaključiti iz povijesnih činjenica. Fra Jerko Mihaljević, tako u knjizi Hercegovački slučaj, štampanoj još 1976. godine, objašnjava razloge tog sukoba. Kritizirajući tvrdnje mostarskog biskupa mons. Petra Čule, da su franjevci još prije dolaska Turaka iz Bosne protjerali dijecezanske svećenike, odnosno svjetovni kler, on tvrdi da tako nešto ne može biti istina. Navodeći primjere da je i onaj malobrojni dio svećenika uglavnom podlegao utjecaju bosanskih krstjana, Mihaljević, nasuprot Čuli tvrdi: "(...) u ondašnjoj bosanskoj državi nije bilo ni svjetovnih ni drugih katoličkih svećenika kad je osnovana Bosanska franjevačka vikarija (1340.god.)", zaključujući: "Ako ih uopće nije bilo, onda ih franjevci nisu mogli ni protjerati" (str.11).

U istoj je knjizi Mihaljević, citirajući autoritete Rimske crkve, osporio i biskupove teze, da su franjevci, uz pomoć Turaka, onemogućili povratak dijecezanskim svećenicima u BiH. Austrougarske vlasti, nakon okupacije BiH, zatražile su zavođenje redovne crkvene hijerarhije. Akciju je, u tom smislu, vodio biskup Strossmayer. Uvažavajući, međutim, misionarski doprinos franjevaca, te činjenicu da je formalno Turska još uvijek imala suverenitet nad Bosnom, kardinali su odlučili da se uspostavljanje redovnog klera odgodi na neko vrijeme. Ipak, Sveta stolica, istina, u nešto reduciranoj formi, bez ograničavanja dalje misionarske službe franjevcima, 1881. godine uspostavila je redovnu katoličku hijerarhiju u Bosni. Pitanje župa i dalje, međutim, bilo je otvoreno. Da je i sam Vatikan ulogu franjevaca cijenio, svjedoči i činjenica da su iz njihovih redova, suprotno kanonskim propisima, promovirana i dva biskupa; fra Paškal Buconjić i fra Alojzije Mišić.

Problem je ponovo aktueliziran 1968. godine, kada su redovnici trebali preuzeti pet župa u Hercegovini. Samo je župa Grljevići mirno dočekala svećenika redovnog klera, dok je u ostalim župama vjernički puk pružio fizički otpor, nakon čega je biskup Čule svećenicima svih okolnih župa izdao nalog da s teritorija župa koje su odbile primiti svećenike odbiju krstiti djecu, opremati bolesnike itd., bez odobrenja Biskupskog ordinarijata u Mostaru. Inače je, kako se u Čulinom pismu navodi, počinio svetogrđe. U maju iste godine franjevačke župe, po naredbi Svete stolice, uprkos otporima, date su na upravljanje mjesnom ordinarijatu. Problem daljeg preuzimanja preostalih župa u Hercegovini, u kojima djeluju franjevci, zaoštren je ponovo 1995. godine. Do preuzimanja, međutim, nije došlo. Rim je zasigurno imao debele razloge za storniranje ovog dekreta. Vrijeme za njegovo provođenje, s obzirom na rat, još je uvijek bilo rizično. Dakako, sa stanovišta mogućih podjela unutar katoličke populacije. Dovoljan razlog za takvu procjenu bio je potez čapljinskih vjernika koji su zazidali ulazna vrata u crkvu. Bolji poznavaoci prilika smatraju da će do preuzimanja osam hercegovačkih župa ipak doći. Prvo zato što se general franjevačkog reda, koji je u pravilu Italijan, složio s tom odlukom Rima. Ne protivi se ni provincijal fra Tomislav Pervan, niti fra Petar Anđelović, ili se bar javno, u tom smislu, ne oglašavaju. Posebne buke ne pravi ni Međugorje, a ni Humac, što je sa stanovišta provođenja vatikanskog dekreta, veoma značajno. Ono što se posebno, kad je otpor u pitanju, da primijetiti jeste činjenica da lučonoše otpora provođenju vatikanskih dekreta predstavlja mladi fratarski kadar. 

Nema u toj činjenici, naravno, ništa čudnog, pošto istina, nakon provođenja dekreta, slijedi premještaj u nepoznato. Logično je, bez obzira na misionarsku ulogu koja karakterizira njihovo djelovanje, da će se, nakon višegodišnjeg boravka u jednoj Čapljini, mladi fratri teže, u odnosu na one starije, primiti dalje službe u nekom selu kod Vareša ili tome slično. Glavni razlog za provođenje vatikanskog dekreta zasigurno leži u činjenici da je potreba za misionarstvom na području Hercegovine definitivno dokinuta. Katolički puk, nakon odolijevanja različitim povijesnim izazovima, definitivno je homogen. Opasnost od islamizacije ili pravoslavne indoktrinacije stvar je prošlosti. Zato i potreba za misionarstvom ili, jednostavnije rečeno, propagiranjem katoličanstva više ne postoji. A kako su misionari franjevci, njima na prostorima dokle je katoličanstvo učvrstilo granice nema mjesta. Oni, shodno vlastitoj ulozi, moraju dalje.

(1999.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.

"Herceg-Bosna" između simpatija i nemilosti Svete stolice - Enes Ratkušić, Ljiljan 1995

Ma koliko se crkveni autoriteti revnosno trudili oko dokazivanja kako se sve ovo ratno vrijeme, posebno u periodu eskalacije vojnih neprijateljstava između HVO-a i Armije R BiH, Katolička crkva držala "po strani", veoma će teško u tu činjenicu bilo ko iskreno povjerovati. Veoma teško, makar se u pogledu tog dokazivanja angažirao i sam kardinal. Samo ljudi naivna duha spremni su povjerovati u činjenicu kako se hegemonistička politika hercegbosanske i hrvatske vrhuške vodila isključivo izvan crkvenih institucija. Lapidaran pogled na zbivanja u Hercegovini 1993. godine jasno će pokazati da se tako stravičan egzodus Bošnjaka nije mogao dogoditi bez aminovanja dobrog dijela Katoličke crkve. Historija će, uostalom, o tome dati svoj sud. Glupo je također vjerovati da su inicijative Zapada, u pogledu obnavljanja hrvatsko-bošnjačkog savezništva, kreirane bez odgovarajućih konsultacija sa Vatikanom. Ako ništa drugo, ono iz praktičnih razloga. Svjetski politički faktori uvijek su znali iskoristiti moć Crkve i njezin ugled u narodu.

Ne bi se moglo reći da na "hercegbosansku" politiku, na samom početku rata, Vatikan nije gledao s neskrivenim simpatijama. No, sve je "upropastio" Mate Boban, izdižući se iznad same Crkve. Prisjetimo se samo njegovog "skandaloznog" pisma koje je u "nedostatku bosanskog kardinala", uputio na ruke kardinalu Franji Kuhariću. Naviknut na kosovsko-udbaški način komuniciranja, Mate Boban je, na sebi svojstven način, gazeći temeljna načela crkvenog saobraćanja, udario tamo gdje nije smio udariti. Takvu oštrinu i drskost u obraćanju jednom kardinalu povijest Crkve u Hrvata nije prije vidjela. Posebna je priča to što sto su neki crkveni krugovi tadašnje ponašanje Bobana povezivali s djelovanjem satanske organizacije "Valpurgina noć", koja ima dosta pristalica u Zapadnoj Hercegovini. Nedugo poslije toga bilo je evidentno da Bobanovo političko muziciranje nije po ukusu Vatikana. Crkva je svoj posao počela raditi na sebi svojstven, konspirativan način, bez pompe karakteristične za političke uspone i padove. Navikli, međutim, na spektakularne igre, promocije i rušenja političkih lidera, čelnici ekstremno separatističke struje u Hercegovini, oličene u čelništvu tzv. HR HB, nisu s dovoljno ozbiljnosti procijenili namjere Vatikana prema Bosni, bolje rečeno, bitne korekcije tog odnosa.

Svećenici, pa ni sam puk, koji je svoje ponašanje usklađivao s na misama mu predočenim obrascima ponašanja, nisu smatrali za shodno da bi se bilo šta u tom pogledu trebalo korigirati. Upozorenja Svete stolice od grmljavine topova i galame bojovnika, jednostavno nisu se čula. Bobanovo smjenjivanje zato je i shvaćeno kao "kontinuitet hrvatske politike", a ne zaokret na kome će Zapad zajedno s Vatikanom nešto kasnije ultimativnije insistirati. To se jasno pokazalo na konvenciji HDZ-a u Mostaru, održanoj neposredno poslije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u dvorani "Stjepan Vukčić Kosača". Uz frenetične aplauze i histerije prisutnih, Boban je, pojavivši se za govornicom, bio nedvosmislen: "Ja sam tu da vam jasno poručim da ću uvijek biti s nama, s vama i u vama!" Bile su to jasno izrečene "prijetnje" onima koji bi se u pogledu novoponuđenih okvira budućeg života u Bosni mogli eventualno zaletjeti.

Korekciju, bolje rečeno, saglasnost sa stavovima Zapada u pogledu buduće pozicije Bosne, odnosno njezinog opstanka u međunarodno priznatim granicama, Vatikan je pokazao i slanjem papskog nuncija u BiH sredinom 1993. godine. Ni to eminentno "crkveno upozorenje" nije, od onih koji se u tzv. Herce-Bosni pitaju, bilo adekvatno shvaćeno, pa se Sveta stolica odlučila i na izricanje "posljednje opomene", realizirane činom promocije Vinka Puljića u kardinala. Vatikan se tim aktom jasno odredio u pogledu priznavanja Bosne kao samostalne i suverene države, razuvjerivši sve one koji su u smislu jasnoće tog odnosa spram Bosne bili skeptični. Veliki dio klera, franjevci pogotovo, kao i sami vrh tzv. Herceg-Bosne, međutim, nastavili su po starom, čekajući valjda lično uvjeravanje samog Svetog oca, koji, i pored očigledne želje i nastojanja, nije uspio posjetiti Sarajevo. Isuviše je naivno, u navedenom kontekstu, misliti kako je dekret biskupa Perića, kojim se franjevcima zabranjuje pastoralni rad u pet župa, pa i samom Mostaru, stvar lične inicijative, kako to oni javnosti hoće objasniti, podsjećajući svoje sljedbenike na kontinuitet tih sukoba koji su još šezdesetih godina kulminirali u Grudama. Te su godine, naime, pošto je biskup prognao tadašnjeg fratra iz Gruda, vjernici, uz povike da, "ako ne mogu imati fratra, neće ni popa", zazidali vrata koja su odzidana tek po odobrenju biskupa da se fratar može vratiti. Ovog se puta, međutim, o takvoj vrsti sukoba, očito, ne radi.

Ne treba ni na trenutak posumnjati da Perićeve inicijative imaju svoju "vatikansku pozadinu", čiji je on eksponent. Ukoliko, naravno, dosljedno poštuje crkvenu hijerarhiju, kao temelj postojanja crkvene organizacije, slagalo se to s "njegovom unutarnjom intimom" ili ne. Za narod, koga su do jučer franjevački svećenici bitno drukčije instruirali, takve odluke predstavljaju "neshvatljiv zaokret". Tu masu, stoga, nije ni bilo teško pokrenuti da bijes prema biskupovoj odluci pokaže i na ulici. Dobro obrađena, podgrijana i naprosto rasplakana govorima fratara, koji su tog jutra (19. marta) održali svoje posljednje mise u Mostaru, masa od nekoliko hiljada ljudi, uzvikujući parole: "Popovi, lopovi"; "Gdje su naši sinovi" i slične, krenula je u pravcu Katedrale. Teži incident spriječili su policajci Evropske uprave, postavljajući se između Katedrale i demonstranata.

Bitno drukčiji odnos Zapada, kojem je sam Vatikan dao jednodušnu podršku, politički materijaliziran u konceptu federacije, ne nailazi na razumijevanje franjevaca, kao i velikog broja ekstremno orijentiranih protivnika svakog oblika zajedničkog života, koji se otkrivaju kroz djelatnost i saopćenje Udruženja hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata, organizacije koja u hercegovačkim prilikama frizira oficijelno razmišljanje puka. Cijeli problem, međutim, franjevci vide u statusu Međugorja kao mjesta Gospina ukazanja.

"Ovo je suđenje Međugorju", ističe fra Jozo Zovko, glasoviti hercegovački franjevac, dodajući da je sam sotona preko ovog hercegovačkog konflikta pokušao baciti sjenu na Međugorje. Nijedno dosadašnje ukazanje u povijesti Crkve nije bilo podvrgnuto tako strogim ispitivanjima, mada između provedenih eksperimenata, teološko-filozofske razine i rezultata nema sukoba. Čitajući između reda Zovkine misli, moglo bi se veoma lahko zaključiti da je sotonina baza Rim, koji i pored svih nastojanja franjevaca odbija priznati Međugorje. Vatikan će se na takav potez, i pored činjenice da je problem Međugorja prilično star, teško odlučiti.

Shvatajući realnu opasnost od sličnih pojava i čuda, a koje bi mogle zamračiti "pogled" puka usmjerenog prema Rimu kao središtu katoličanstva, Vatikan se o pitanju Gospinog ukazanja u Međugorju nikad nije pozitivno odredio, Rim jasno izbjegava blagosloviti pojavu bilo kakvog alternativnog središta koje bi na račun već postojećeg mogao odvratiti pažnju vjerničke populacije.

Navedeni razlog i činjenica da se čudo o kojem je riječ javilo unutar podneblja opasno izraženog i latentno prisutnog unutar crkvenog separatizma, karakterističnog za Hercegovinu, bili su i ostali glavnim razlozima da se Rim, i "pored tog sklada u pogledu eksperimentalnih i filozofsko-teoloških dokaza", o kojima fra Zovko govori, nije odlučio priznati Međugorje. Bilo kako bilo, pred Crkvu i njene autoritete postavljeni su veoma teški i složeni zadaci koje, opet, isključivo Crkva može riješiti. Političke i druge svjetovne institucije taj veliki posao bez njezine saradnje ne mogu uspješno dovršiti.

(1995.)

Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.