Malo je ko u samo nekoliko rečenica tako sjajno opisao suštinu nasilja partijsko-policijske države kao što je to učinio pjesnik Dobriša Cesarić. Da bi njegova ironija bila veća, pjesmi je dao naziv Domovina.
"O, zemljo moja, ti si kao bara/ Kad koja glava iz mulja izviri/ Ne viri dugo, ima ko se stara/ Da dotučena zauvijek se smiri."
Danas se ova zemlja nakon toliko uvezenog zla suočava s najrealnijom opasnosti da se, nakon toliko demokratskih pokušaja, ponovo suoči s užasima političko-partijskog nasilja. Nesreća je, zapravo, u činjenici da se s tim zlom već suočavamo.
Nekoliko sudskih procesa koji se trenutno vode u zemlji, preciznije u dijelu gdje većinu čini jedan narod, odnosno Bošnjaci, da ne bi bilo nedoumica, neodoljivo podsjeća na najcrnja vremena bez kojih jedna politika i njeni sljedbenici, jednostavno, ne mogu živjeti. Riječ je, naravno, o mostarskim granatama, Pogorelici, ali i najnovijem masovnom ugrožavanju elementarnih ljudskih prava, također, u Mostaru. U sva tri slučaja indicije predstavljaju jedan jedini argument da bi se dokazalo nešto što se dokazati ne može.
Hasan Čengić, nekadašnji ministar odbrane, uz različite medijske opservacije u vezi s njegovim službenim putovanjem, odnosno nepojavljivanjem na sudu pretprošle sedmice, nakon višesatnog svjedočenja, očito je razoružao sve one koji su mu ovim suđenjem prijetili kao najodgovornijoj osobi za više od devet hiljada granata koje su pripadnici SFOR-a iznijeli iz podzemnih skladišta triju mostarskih poduzeća. Čak je i Faruk Balijagić, branilac Jusufa Piralića, jednog od optuženih, po izlasku iz zgrade, pred velikim brojem okupljenih novinara, izgledao zbunjeno. On je najprije rekao da Čengić nije odgovorio na njegovo ključno pitanje koje mu je on tokom svjedočenja postavio, naglašavajući da se ono ticalo same proizvodnje granata. Neshvatljivo, bez obzira na Balijagićevu očitu zbunjenost, s obzirom na to da je cijeli proces pokrenut ne zbog njihove proizvodnje nego zbog mogućih opasnih posljedica u vezi s njihovim lagerovanjem, odnosno uskladištenjem. Balijagić se doimao još zbunjenijim nakon izrečene konstatacije da je cijeli slučaj, odnosno sudski proces, otišao u krivom smjeru. Uslijedilo je novinarsko pitanje da se pojasni koji je to pravi smjer. Na potpuno logično pitanje, koje je inicirao sam Balijagić, novinari nisu dobili odgovor. Balijagić je samo odgovorio da više nema šta reći.
Za razliku od advokata, koji ovog puta nije dominirao ispred predstavnika sedme sile, Čengić se nije dao zbuniti. "Ovaj slučaj je politički potpuno providan i on je balans za ono što su Ministarstvo odbrane i Vlada uradili, a to je prodaja oružja Izraelu. Zbog toga on ima toliku medijsku pažnju", rekao je Čengić. Jedno od brojnih pitanja odnosilo se i na moguće posljedice na koje je ukazivao SFOR, od čega je Mostar, navodno, mogao stradati gore nego u vrijeme rata. "Pitajte SFOR zašto to nije rekao 1997. godine, kad su imali informacije da se tu nalaze granate", bio je Čengićev odgovor. Dokumenti o znanju SFOR-a za granate u Vrapčićima su objelodanjeni. Ostaje samo nejasno zbog čega tadašnji general Multinacionalnih snaga nije crtao koncentrične krugove niti plašio stanovništvo mogućim eksplozijama koje bi razorile jedan već razoreni grad."
Bivši ministar odbrane nije se libio odgovoriti ni na pitanje kome ovo suđenje treba. "Faktorima koji su prodali oružje Izraelu, faktorima koji su dali predizborna obećanja pa ih nisu ispunili, faktorima koji uporno, namjerno i sistematski krše ljudska prava., Ustav i Zakon o krivičnom postupku i koji polahko na mala vrata uvode policijsku državu na prostor Federacije Bosne i Hercegovine." Posljednja Čengićeva konstatacija, svakako, zaslužuje posebnu pažnju s obzirom na to da sve veći broj ljudi jasno osjeća da je politički pritisak najsnažniji argument s kojim se ovdje nastupa. Javnost, nakon objavljivanja jasnih dokumenata da su o skladištima bili informirani, ne treba posebno uvjeravati, bezmalo, svi koji su morali biti informirani, ne treba posebno uvjeravati da cijeli slučaj ima političku pozadinu. Da li je stvar lova na predizborne bodove ili stvar nekih međusobnih razračunavanja, to je manje važno. No, konstatacija da se smrad policijske države osjeća je nepobitna, pogotovo nakon medijskih kvalifikacija da se radi o najvažnijem sudskom sporu u zemlji, koje je dva puta u istom prilogu izrekla novinarka Federalne televizije Sanela Prašović. Prema kojoj, osim boljševičko-policijskoj logici, slučaj mogućeg zla može biti važniji od realiziranog zla? Po čemu je to odgovornost od moguće eksplozije, koja se ionako više i ne može dogoditi, za jednu zemlju opasnija od realiziranog zla? Zar sudski proces za ubistvo doministra Joze Leutara, realizirani zločin, može biti manje važan od iracionalnog zločina koji je, realno gledajući, izvan sfere mogućeg? Prevedemo li sve to i na slučaj Pogorelice, dobit ćemo isti rezultat. Nisu samo bivši funkcioneri AID-a na meti. Razračunavanja su počela i na lokalnim razinama, gdje zbog obuke u Pogorelici, koju, dakako, svaki službenik jedne obavještajne službe mora proći, najobičniji službenici ostaju bez posla. Njihove kolege koje su tu obuku prošle u Dretelju ili Heliodromu nemaju tih problema.
Kako objasniti stavove da veću opasnost za zemlju, njenu stabilnost i prosperitet predstavljaju ljudi koju su nešto nezakonito ili opasno kanili napraviti, nego oni koji su tako nešto već izveli? Zar su suđenja za indicije u ovoj zemlji zaista važnija od toliko počinjenih zločina? Zar ova zemlja nema snage da konačno sahrani famozni član 133.?
U tom kontekstu, neizostavno se valja podsjetiti da su tri ministra ove zemlje, Jozo Leutar, Irfan Ljubijankić i Hakija Turajlić, svirepo ubijena. Ko nakon toga ima pravo kvalificirati slučajeve nedogođenog kao važnije? Niko osim ljubitelja policijske države, zaljubljenika u politički montirane procese, gdje se pjevaju ode i aplaudira vlastima koje budno kontroliraju svaku pojedinačnu i kolektivnu pamet i blagovremeno, za dobrobit svijetle budućnosti, kažnjavaju potencijalne unosioce nereda.
Najnoviji slučaj, na koji niko, osim Jedinstvene organizacije boraca Mostara, nije reagirao, zorno pokazuje koliko je strah, kao forma vladavine, uzeo maha. Nevjerovatno je da ovakve stvari ne izazivaju logičan demokratski bunt. O čemu je riječ? Više stotina bivših pripadnika Armije R BiH, odnosno 4. korpusa, na osnovu u vrijeme rata podignute optužnice tereti se za podrivanje ustavno-pravnog poretka Herceg-Bosne. Zbog te optužnice, odnosno podrivanja državno-pravnog subjekta, koje je kako domaće, tako i međunarodno zakonodavstvo okarakteriziralo paradržavnim, masa građana Mostara danas ne može dobiti pasoš i druge dokumente. Zijad Mušić, predsjednik JOB-a, s čuđenjem konstantira: "Apsurdno je da mnogi vojnici ove paradržave, čiji se dosjei nalaze u ladicama Haškog tribunala, slobodno hodaju ovom zemljom. Mnogi od njih, poput nekadašnjeg predsjednika Vlade Herceg-Bosne Jadranka Prlića i Nevena Tomića, te jednog od osnivača Milana Lovrića, imaju diplomatske pasoše i obavljaju odgovorne dužnosti." Bivši pripadnici Armije, odnosno članovi Odbora za zaštitu prava učesnika odbrambeno-oslobodilačkog rata, namjeravaju angažirati advokatski tim za zaštitu vlastitih prava i utvrđivanje odgovornosti svih onih koji su pripadnike Armije doveli u ponižavajući položaj. Sama inicijativa je na mjestu. Ipak, potraga za pravdom ovakvim vrstama veza, gdje bi jednu tako brojnu populaciju branio advokatski tim, angažiran na ovakav način, direktno govori u kakvom se pravno-političkom okruženju nalazimo. Okruženju koje je, kako stvari stoje, pripremilo omču za svaki demokratski vrat željan da se iščupa iz podarene mu tjeskobe.
(2002.)
Kompilacija članaka Enesa Ratkušića koje je pisao tokom perioda 1992. - 2018. objavljena je u knjizi "Bosna je veća od Evrope", CIF BiH, Stolac, 2019.
Nema komentara:
Objavi komentar