Arhiva DANI 165
LIJEPE FABRIKE LIJEPO GORE
| Iz cetiri najvece bosanskohercegovacke firme, negdje i uz pomoc IFOR-a, tokom reintegracije Sarajeva Srbi su odnijeli masine i opremu u vrijednosti od najmanje milijardu i po maraka. Radnici se ljute, Vlada uglavnom suti, a u OHR-u tvrde kako oni ne prave razliku izmedju steta nastalih od ratnih dejstava i onih do kojih je doslo tokom reintegracije, kada su topovi uveliko zasutjeli. Je li posrijedi tajni dejtonski dogovor po kojem je Sarajevo pripalo Bosnjacima, a sva pokretna imovina sarajevskih tvornica Srbima? |
Pise: Amer Kapetanovic
|
| “Hrle, nemoj svasta pricat’...” A Zeljezara? |
"Nikada necemo u potpunosti shvatiti zasto je medjunarodna zajednica mirno posmatrala masovnu pljacku opreme iz nasih tvornica i nije poduzela nista… Mozda je sve to vec bilo dogovoreno u Daytonu?" Ovako, pak, razmisljaju radnici Pretisa, Energoinvesta, Famosa, Tasa… koji su prije rata radili za oko hiljadu maraka mjesecno, a sada su na cekanju i nisu u stanju prehraniti svoje porodice. Da su Srbi sprijeceni u nosenju vrijedne opreme iz dijelova ovih kompanija koji su nakon Daytona vraceni svojim maticnim kucama, vjerovatno bi danas mnogi od njih razmisljali drugacije. "Ne bi bilo onoliko posla kao prije rata, ali bi sigurno bilo puno vise uposlenih nego danas", gotovo uglas govori grupa radnika koju je ekipa Dana zatekla u ociglednom dokolicarenju na ulazu u Pretis. "Posla nema ni za lijeka", porucuju onako usput, psujuci rat, mir, drzavu, direktore, potencijalne strane partnere kojih nema… U preduzecima metalne industrije lociranim na podrucju Sarajeva, prije rata radilo je 50.000 radnika, i to najveci dio u spomenutim tvornicama. Trenutno ih radi oko dvije i po hiljade, dok ih je blizu deset hiljada na cekanju. Ostali su sretniju buducnost potrazili sirom Evrope, SAD-a, Kanade…, ili su zauvijek odlucili promijeniti djelatnost i okusati se u nekom drugom poslu. Vogosca, mala sarajevska opcina, u miru je bila poznata po "golfovima", a u ratu po sistematskim silovanjima i mucenjima Bosnjaka. Prije rata bila je jedna od najrazvijenijih opcina u cijeloj BiH, ako nista, a ono barem po vrijednosti i sirem drustvenom znacaju tvornica koje su locirane na njenoj teritoriji. Preko 15.000 ljudi radilo je u Pretisu, koji je tada imao najsavremenije masine u Evropi; preko 3.500 radilo ih je Tasu, koji je jedini proizvodio vozila Volkswagena i bio njegov ovlasteni distributer za cijelu SFRJ; nekoliko hiljada u UTL-u, gdje su se proizvodili lezajevi tako kvalitetno da je poznati svedski proizvodjac lezajeva SKF ulozio svoj novac u zajednicku proizvodnju. Danas, jedva da ih se u svim nabrojanim tvornicama moze skupiti hiljada. Reintegracija okupiranih podrucja Sarajeva i njihovo vracanje tamo gdje pripadaju bio je najslozeniji i najtraljavije izveden zadatak kojeg je medjunarodna zajednica preuzela na sebe nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. "Druze Tito, mi ti se kunemo…" Preduzece Tito - Sarajevo, puni je naziv Pretisa, koji je, po mnogim pokazateljima, bio najveca tvornica namjenske industrije u bivsoj Jugoslaviji. Valjalo je zasluziti Titovo ime! No, Pretis nije bio poznat samo ratnicima. Njegov originalni izum pretis-lonac (lonac za ekspres kuhanje) osvojio je svojevremeno srca i novcanike hiljadama domacica sirom bivse nam domovine. Nakon svega, u tvornickom kompleksu dugom 11 kilometara ostao je samo grafit s likom druga Tita ispod kojeg velikim slovima pise:TITOV PUT - NAS PUT. Nazalost, tek obicni grafit jedina je konstanta u tvornici koja je prije rata pravila milion granata godisnje u skladu sa onom Titovom "Zivimo kao da ce vjecno biti mir, naoruzavajmo se kao da ce sutra izbiti rat". Danas se proizvodi tek nekoliko stotina celicnih "kosulja" granata za Austrijance. Pretis je bukvalno razoruzan preko noci. Kada su vogoscanski Srbi saznali za Holbrookeovu dilemu s pocetka price, panicno odvozenje svega sto vrijedi je pocelo. Vogosca je reintegrirana u cik zore, 22. februara 1996. godine. Avdu Hebiba, tadasnjeg ministra unutarnjih poslova Federacije BiH koji je na zgradu svake reintegrisane sarajevske opcine svojom rukom zakacio grb sa ljiljanima, u Vogosci su to jutro docekale puste ulice, pokoji autobus prepun civila srpske nacionalnosti koji su panicno bjezali i potpuno opljackane tvornice. Samo koji dan ranije, jer su mnogi Srbi u Vogosci do posljednjeg dana vjerovali da se Holbrooke sali, u Pretisu su se jos pravile granate za Vojsku Republike Srpske, a u Tasu sklapali preostali golfovi za mnogobrojnu "rodbinu" SDS-a. Sto se nije moglo odnijeti, unisteno je na licu mjesta, "da ne bi palo u ruke mrskog neprijatelja". Prije rata u ovoj tvornici radilo je pet hiljada radnika, a granate i druga vojna oprema izvozene su kao lude u Irak, nesvrstane zemlje i drugdje po svijetu gdje su diktatori kupovali svoj mir. Samo od izvoza zaradjivalo se 140 miliona dolara godisnje. Tada je Pretis bio jedno, a danas je podijeljen na dvoje, namjensku i civilnu industriju sa jedva dvije stotine radnika. Niksic Hilmija, ratni direktor Pretisa, zajedno sa pomalo vec zaboravljenim medjunarodnim koordinatorom za obnovu Sarajeva Williamom Eagltonom, posjetio je pogone ove tvornice 7. februara 1996. godine, nekoliko dana prije reintegracije. "Bilo je maglovito jutro, u krugu je bilo malo radnika, ali puno kamiona. Sreo sam svog dojucerasnjeg komsiju Zivka Terzica kako komanduje velikim viljuskarom kojim su na kamion tovarili jednu od velikih masina. Javio sam mu se, ali je on samo odmahnuo rukom", kaze Niksic. Vise nije uspio vidjeti jer su ga, kako rece, zajedno sa Eagltonom izbacili iz kruga tvornice policajci Jovan Mangafic i Brano Djordjic. Sa jedne od najvecih proizvodnih hala Srbi su skinuli 3.000 metara kvadratnih krova kako bi helikopterima mogli izvuci velike masine. Baterija za kovanje LASKO 1250 t bila je jedna od najsavremenijih masina u Evropi za proizvodnju granata i dijelova za Mercedes i FAP. Bogami, i jedna od najvecih, jer su svojevremeno prvo postavili masinu pa tek onda zidali zgradu. Nestala je neposredno pred reintegraciju Vogosce, a 1985. godine njena trzisna cijena bila je oko 13 miliona maraka. Ovo je samo jedna od ukupno 21 masine odnesene iz ove firme, a cija trzisna vrijednost se tokom 80-ih kretala izmedju nekoliko stotina hiljada i desetinu miliona maraka. Da se Srbi nisu tako ponasali prema imovini koju su i sami godinama stvarali, danas bi vrijednost Pretisa bila veca za, najmanje, 600 miliona maraka, ne uzimajuci u obzir cijenu svakog radnog mjesta koje je izgubljeno, te stete od NATO zracnih udara po srpskim polozajima tokom 1995. godine "Ne mogu da vjerujem da IFOR nije vidio da oni helikopterima odnose velike masine", cudi se Nerkez Tanovic, jedan od direktora danasnjeg Pretisa. IFOR je, ocigledno, progledao kroz prste i oprema Pretisa zavrsila je u Kadinom Selu, Mjesna zajednica Mokro, opcina Pale. Da budemo jos precizniji, oprema vrijedna 600 miliona maraka dijelom je ugradjena u pogone etnicki ciste firme Pretis-Holding Srpsko Sarajevo, ciji pogon Alatnica se nalazi u krugu bivsih fabrika Gumitehnika i Zoimerc. Uz nesebicnu pomoc Vlade Republike Srpske u zavrsnoj fazi je izgradnja objekta u kojem ce se, uz pomoc opreme odnesene iz Vogosce, proizvoditi hidraulicni cilindri. Dobar dio opreme, pak, hrdja po okolnim livadama i skoro da je neupotrebljiv. Dani posjeduju dokument namijenjen SFOR-u, te entitetskim ministarstvima odbrane u kojem bivsi direktor "srpskog Pretisa" Milorad Motika, koji je rukovodio delozacijom masina iz Vogosce, pljacku tesku 600 miliona maraka naziva ovako: "Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma preduzece Pretis je promijenilo lokaciju na podrucju Srpsko Sarajevo, Pale - Mokro. Veci dio proizvodno-tehnoloskih kapaciteta je dislociran na novu lokaciju." Dani su pokusali kontaktirati Motiku, ali nam je receno da on vise nije direktor. Novog direktora, gospodina Ljubu Mrdu, Dani su upitali kako onda objasnjava cinjenicu da se gotovo 200 radnika koji su "dislocirali" opremu iz Vogosce sada prijavilo za povratak u istu tu Vogoscu i u stari Pretis. "Nazalost, ne mogu odgovoriti ni na jedno vase pitanje jer ja sam tek preuzeo funkciju i bojim se da ne ispustim nesto znacajno. Milorad Motika je kompetentniji da govori na ovu temu", bile su Mrdine rijeci. Esdeesomobili Prije rata, svake cetiri minute iz Tvornice automobila Sarajevo (TAS) izlazio je po jedan automobil. Otprilike istom tom dinamikom je u ratu razduzivan vozni park od oko 2.166 gotovih automobila koje je SDS-ova "demokratska" vlast, na nesrecu, zatekla u fabrickom krugu. Ako uzmemo da je svaki automobil (uglavnom "golfovi") u prosjeku kostao oko 17.000 maraka, onda se lako moze izracunati da je SDS, samo u automobilima, podijelio 37 miliona maraka. Pored toga, ostalo je na stotine automobila koji su trebali biti sklopljeni i isporuceni kupcima, hiljade komada rezervnih dijelova… Kompletna linija za proizvodnju i montiranje auto-kablova prenesena je u Rudo. Informacije do kojih su dosli Dani govore da ta oprema sada lezi potpuno beskorisna, jer se tehnologija u proizvodnji auto-kablova potpuno promijenila. Da je ostala u Tasu, vjerovatno bi vise koristila, jer bi se mogla tehnoloski doraditi. Za razliku od ostalih reintegrisanih sarajevskih tvornica, stete u sarajevskoj tvornici automobila mjere se u broju odvezenih vozila i "dislociranih" rezervnih dijelova. "Automobili iz Tasa nisu se odvozili samo prije reintegracije. Rasipanje nase imovine pocelo je onog momenta kada ga je preuzela srpska vlast. Medjutim, upravna zgrada unistena je potpuno, neposredno prije reintegracije. U urgentne opravke krova i minimalno osposobljavanje ulozili smo tri miliona maraka", kazu u Tasu, koji danas uposljava jedva dvadesetak ljudi. Ova firma zvanicno se gasi 30. juna 2001. godine, a svu njenu imovinu vec je preuzela njemacko-bosanska kompanija Volkswagen - Sarajevo. Suradnik Dana svojim je ocima vidio bogatu dokumentaciju, koja bi vjerovatno koristila i Haskom tribunalu, iz koje nedvojbeno proizilazi zakljucak: za pljacku Tasa najodgovorniji su: Radovan Karadzic, Nikola Poplasen, ratni direktor Tasa Milan Stokuca, Jovan Tintor, te nekadasnji predsjednik srpske opcine Vogosca Rajko Koprivica… Predstavnici Tasa nisu bili voljni ustupiti dio dokumentacije kako se ne bi "poremetili odnosi sa njemackim partnerom". U dokumentu kojeg je potpisao Radovan Karadzic trazi se dodjela cetiri "golfa" za potrebe Komisije RS-a koja istrazuje genocid nad srpskim narodom. Nikola Poplasen, povjerenik srpskog predsjednistva za Vogoscu, potezom pera dodjeljuje jednog "golfa" gospodjici Biljani Plavsic, a Jovan Tintor sa racuna Tasa isto tako prebacuje 500 miliona ondasnjih dinara i rasporedjuje ih samo on zna gdje. Potom, jedan od dokumenata pokazuje kako je Poplasen izuzeo dvije gume s felgama, pa rezervne dijelove koji su otisli za potrebe Vogoscanske brigade VRS… Dovoljno je kazati da ovakvih dopisa ima na stotine pa da se shvati s kolikom ozbiljnoscu se razduzivao Tas. Famosna pljacka Fabrika motora Sarajevo (FAMOS) jos jedan je od giganata sarajevske reintegracije. Bolje receno, ova firma je uistinu bila gigant sve dok nije dosla reintegracija. Od ukupne ratne stete procijenjene na 480 miliona maraka, cak 85 posto napravljeno je nakon rata, tokom reintegracije. Procjenu stete uradila je njemacka firma Projektierungs und Gutroling Gesellschaft mBH - Dresden. A da bi se shvatilo o kakvoj pljacki se radi, najbolje je zaviriti u internu statistiku. Ovaj holding (posebna vrsta dionickog preduzeca) prije rata je zaposljavao 12.000 radnika u dvanaest fabrika sirom BiH, a cak polovina ih je bila zaposlena u proizvodnom kompleksu u Hrasnici kod Sarajeva. Savremene masine, koje se sada nalaze na privremenom radu u SR Jugoslaviji, izradjivale su dizel-motore, mjenjace, spojnice, oklopna borbena vozila, alate… Godisnja prodaja bila je vrijedna 400 miliona dolara, a svake godine zaradjivano je petnaest miliona dolara samo od prodaje motora i dijelova Mercedes-Benzu. Sve to je lijepo rastavljeno, potrpano na kamione i odvezeno u Republiku Srpsku prije 12. marta 1996. godine, kada je Sarajevu zvanicno vracena opcina Ilidza. "Francuski vojnici u sastavu IFOR-a pomagali su Srbima u odvozenju opreme. O tome svjedoce i videosnimke koje su pohranjene u Arhivu Cetvrte motorizirane brigade Vojske Federacije… Nisu nam dali da pridjemo ni blizu hala sve dok i posljednja masina nije rasklopljena i odvezena. Pojedinim dijelovima fabrickih hala nismo mogli prici ni do 12. maja jer je dejtonska linija razgranicenja bila povucena tako da polovi Famos u Hrasnici. Kasnije je nekim dogovorima i taj dio vracen Federaciji. Cak su nas natjerali da cekamo tri dana duze, kako bi Srbima dali vremena da odnesu sve i uniste ono sto nisu mogli odnijeti", kaze generalni direktor danasnjeg Famosa Safet Daut. On veli kako su u noci 11/12. marta Srbi zapalili pet objekata, a francuski vojnici njemu i kolegama nisu dali da pridju ni blizu kako bi ugasili pozar koji je progutao vrijednu dokumentaciju i kancelarijsku opremu. Preseljenjem Famosa, kako veli Daut, rukovodio je Miroslav Berjan, koji je kasnije poginuo u saobracajnoj nesreci, a pomagali su njegovi najblizi suradnici: Risto Dabic,Zarko Elez, Zdravko Zirojevic, Dusan Stjepanovic i Dusan Siljegovic. Suradnik Dana pokusao je stupiti u kontakt s nekim od nabrojanih, ali bezuspjesno. "Pisao sam Visokom predstavniku Carlu Bildtu. Molio sam ga da zaustavi ociglednu pljacku, ali nikada nisam dobio odgovor, niti je bilo sta ucinjeno." Postoji bezbroj dokaza da je vecina masina iz Hrasnice zavrsila u srpskom Famosu u Lukavici kraj Sarajeva, ali je dobar dio otpremljen u susjednu SR Jugoslaviju u tvornice: "21. maj" iz Beograda, FAP iz Priboja, "14. oktobar" iz Krusevca, Crvena zastava iz Kragujevca, Zeljezara iz Niksica…. "Kada sam 1999. godine predvodio delegaciju Sindikata BiH u posjeti sindikalcima Srbije, bio sam u prilici da posjetim i sindikalce Crvene zastave. Tada mi je bio zabranjen ulazak u prostorije gdje se nalaze proizvodni pogoni. Kasnije sam doznao da je jedini razlog bio da ne prepoznam postrojenja opljackana iz Sarajeva i odnesena u Srbiju tokom rata", kaze predsjednik Sindikata BiH Sulejman Hrle, koji je svojevremeno i sam trazio od OHR-a da poduzmu nesto. Dani posjeduju dokument koji na najbolji nacin potvrdjuje glasine o tome da se Famosove masine nalaze u Jugoslaviji. Iako su, vjerovatno, unistene tokom zracnih udara NATO snaga po tvornicama namjenske industrije u SR Jugoslaviji, to nikoga ne amnestira od odgovornosti za ociglednu pljacku Sarajeva. Jedan od Famosovih partnera iz Slovenije poslao je u Sarajevo papir koji je raznim prijateljskim kanalima stigao cak od njemackog proizvodjaca masina Klingelberg. Naime, predstavnici "21. maja" iz Beograda trazili su od ove njemacke kompanije da im isporuci rezervne dijelove za nekoliko masina, medju kojima Gratomat 300 HG, koji je prije petnaestak godina kostao dva miliona maraka. Da bi znali o kojem rezervnom dijelu se radi, Nijemci su trazili da im se posalje registarski broj masina. Kada su ih, nakon kraceg ustezanja, dobili i provjerili u svojoj arhivi, shvatili su da su to masine koje su tokom osamdesetih isporucili sarajevskom Famosu. Tat-aratira Energoinvest je imao ni manje ni vise nego 150 hektara pokrivene povrsine sa preko 60 objekata razlicite namjene na Stupu, naselju na zapadnom prilazu Sarajevu. Najveci dio, oko 50 hektara, pripadao je Tvornici termoaparata (TAT). Nema te rafinerije, benzinskog ili gasnog terminala, hidro i termoelektrane na podrucju bivse Jugoslavije i sire a da u njih nije ugradjen barem jedan dio napravljen u TAT-u. Sve sto je bilo glomazno, komplikovano i na neki nacin specificno, proizvodilo se u ovoj tvornici. Tamo se nekada proizvodila i oprema za nuklearne elektrane, sto je kasnije potaknulo razne price o tome kako Jugoslavija pravi atomsku bombu. Fabrika je neposredno pred rat zaposljavala hiljadu i dvjesto radnika i biljezila izvozni bilans od 110 miliona dolara (!) godisnje. Imali su sve, pa cak i Momcila Krajisnika za direktora finansija. Jest da je Momo kasnije zaglavio u zatvoru zbog finansijskih malverzacija, ali je vrlo brzo rehabilitiran i vracen na odgovornu funkciju. TAT je docekala rat sa svjetskim referencama, opremom vrijednom 130 miliona maraka i Krajisnikom na funkciji predsjednika Skupstine SR BiH. Nakon reintegracije njena vrijednost procijenjena je na oko 50 miliona maraka. Direktna steta na gradjevinskim objektima krece se negdje oko osam miliona maraka. Nije tesko izracunati da su Srbi tokom reintegracije odnijeli, delozirali, dislocirali masine, repromaterijal i dokumentaciju u vrijednosti od oko 70 miliona maraka. Gdje? Od dijela te opreme formiran je srpski TAT u Lukavici pokraj Sarajeva, nesto je zavrsilo u Srbiji, a nesto pak zahrdjalo na livadama oko vojnog kompleksa bivse JNA u Lukavici. "Bio sam prosle godine u tom srpskom TAT-u i vidio dosta nase opreme. Puno toga lezi na okolnim livadama, a vecinu nisam ni mogao vidjeti, jer nisu dali", kaze direktor TAT-a Muamer Mulovic, koji danas rukovodi ekipom od nekih 250 zaposlenih. Srbi su dobili masine, Bosnjaci zemlju i srusene zgrade. Svi su dobili nesto, samo je TAT izgubio sve. Partnere u inostranstvu, velike poslove, prestiz, milionski prihod. Posla nemaju ni oni sto su odnijeli masine, a ni oni sto su dobili staru lokaciju. Srbi koji su ucestvovali u odnosenju opreme, sada koriste blagodati clana 143. federalnog Zakona o radu i traze otpremninu od "muslimanskog TAT-a", kako ovu tvornicu i danas zovu. Da bi TAT sada profunkcionirao punim kapacitetom, a, kazu, imali bi gdje prodati svoje proizvode, potrebna je investicija od nekih 30 miliona maraka. Taman polovina od onoga sto je odneseno, ili mozda bas onoliko koliko je zahrdjalo po livadama. Na kraju price namece se sasvim jednostavno pitanje: koliko je kostala reintegracija Sarajeva? Tacan odgovor na ovo pitanje ne moze dati niko ziv, jer koliko god je reintegracija bila kompleksna politicko-diplomatska zavrzlama, toliko je, a mozda jos i vise, elemenata koji bi se mogli ubrojati kao direktna i indirektna steta. Ko je pazljivo procitao ovaj prilog, mogao je i sam izracunati da je u najboljem slucaju reintegracija Sarajeva, u samo cetiri firme, kostala najmanje milijardu i po maraka, ili skoro dva godisnja budzeta Federacije BiH. I to pod uslovom da se u tu cifru ne uracunaju sve gradjevinske stete, potom stete na preduzecima koja nisu obuhvacena ovim istrazivanjem, zatim izgubljena radna mjesta i izgubljena trzista. Ako bi se napravila tako siroka kalkulacija, a mogla bi, onda bi cijena "prodaje" sarajevskih tvornica presla fantasticnu sumu od pet milijardi maraka koje je medjunarodna zajednica obecala za ekonomski i socijalni oporavak cijele BiH. Ostaju pitanja na koje jos dugo niko nece naci odgovora. Medju njima i pitanje svih pitanja: da li je u Daytonu dogovoreno da Srbi tokom reintegracije ponesu sve sto se ponijeti moze i stvore svoj, paralelni, "metalni svijet"? Kakav god da je odgovor, medjunarodna zajednica, a mozda i bh. pregovaraci u Daytonu, ne mogu biti amnestirani od odgovornosti za pljacku zbog koje hiljade ljudi u Sarajevu danas nemaju posla, a niti ce ga imati u dogledno vrijeme. |
|
|
Objavljeno u broju 165 DANA, 28. juli / srpanj 2000.
Nema komentara:
Objavi komentar