BiH - Hrvatska: Zašto je objavljivanje 501.666 imena branitelja domovinskog rata u Hrvatskoj bitno za BiH
Spavači u Registru branitelja
Spisak branitelja domovinskog rata u Hrvatskoj, objavljen na internetu prošle sedmice, u kojem se pojavljuju i mnoga imena visokih dužnosnika iz BiH, ali i haških kandidata, ponovo otvara pitanje odgovornosti pojedinaca koji su činili politički i vojni vrh tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kako za zločine počinjene na njenim prostorima, tako i za pljačku miliona maraka koji su iz Hrvatske stizali kao pomoć Hrvatima Bi
Objavljivanje 501.666 imena branitelja, zajedno s podacima o jedinicama u kojima su bili za vrijeme domovinskog rata, u Hrvatskoj je izazvalo pravu aferu. Spisak niko od zvaničnika nije niti demantirao niti potvrdio, no ekspresno je pokrenuta istraga kako bi se utvrdilo ko je Registar branitelja stavio na internet. Objavljeno je da se kao korisnici vojnih penzija i drugih beneficija u Hrvatskoj u Registru mogu naći hrvatski zvaničnici iz BiH, među kojima su imena Dragana Čovića, Martina Raguža, Vinka Zorića, Damira Ljubića, Zvonke Jurišića, Jerke Ivanovića Lijanovića, Nike Lozančića... Iz HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 demantirali su ove informacije, tako da je zasad jedino sigurno da je Niko Lozančić, zamjenik predsjednika HDZ-a BiH i dopredsjednik Predstavničkog doma Parlamenta BiH, proteklih godina primao vojnu penziju oko čega je u Hrvatskoj još prošle godine pokrenuta istraga.
Među braniteljima iz BiH su i imena haških optuženika generala Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, zatim generala Nedeljka Neđe Obradovića, Ante Jelavića, generala Stanka Sopte, jednog od zapovjednika Kažnjeničke bojne, Ivice Primorca, bivšeg šefa hercegovačkog SIS-a, kao i Branka Kvesića, još jednog SIS-ovca... Osim što spisak branitelja potvrđuje ulogu Hrvatske u proteklom ratu u BiH, otvara i pitanje odgovornosti nekadašnjih tvoraca i prvih ljudi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna u okviru koje su počinjeni etničko čišćenje i brojni zločini. Ali i milionske pljačke.
Ostvarenje vjekovnog sna U vrijeme dok je predsjedavao Predsjedništvom BiH i pitao se za vanjsku politiku, odnosno imenovanja ambasadora, Dragan Čović, prvi čovjek HDZ-a, 2003. pripremao je "povjerljivo" diplomatsko rješenje za jednog od odanih vojnika HDZ-a o kome su tih dana stizale informacije da bi mogao postati gost Tribunala u Haagu. Naime, Čović je planirao otvaranje konzulata BiH u Frankfurtu i Chicagu u kojima će HDZ instalirati konzule, a konzul u Chicagu trebao je biti ni manje ni više nego Nedeljko Obradović, ratni zapovjednik jedinice HVO-a Knez Domagoj, koji se povezuje s ratnim zločinima na prostoru Stoca i Čapljine čime se bavio i Tribunal, a tadašnja tužiteljica Carla del Ponte tražila je nekoliko dodatnih provjera u tom slučaju. Predmet broj 0146557gb7rr 244 od 25. 4. 2001. s oznakom C bio je glavni razlog Čovićeve hitne odluke o otvaranju konzulata BiH u Chicagu. Među dokazima koje posjeduje Tribunal je i Obradovićeva zapovijed iz aprila 1993. prema kojoj "sve pripadnike Armije BiH koji nose oznake Armije treba odmah uhapsiti i pritvoriti 15 dana". Danas je Obradović "samo" savjetnik premijera u Hercegovačko-neretvanskom kantonu!?
O onome što će se dešavati u Stocu, kao i drugim dijelovima BiH s hrvatskom većinom, odluka je donesena još 1991. kada je Savjet sigurnosti HDZ-a 18. septembra, a zatim Predsjedništvo HDZ-a i Republičkog kriznog štaba (raniji Savjet) donijelo zaključke koji su predstavljali "osnovne smjernice za organiziranje i dalji rad, zatim odnose prema Predsjedništvu, muslimanskom narodu i SDA i posebno odnose prema Republici Hrvatskoj s tendencijom njihovog povezivanja na svim nivoima". Tadašnje aktivnosti HDZ-a bile su usmjerene ka formiranju kriznih štabova u travničkoj, hercegovačkoj i posavskoj regiji.
Uslijedili su zaključci HDZ-a od 12. novembra 1991. prema kojima "hrvatski narod u BiH mora konačno povesti odlučnu aktivnu politiku koja treba dovesti do realizacije hrvatskog vjekovnog sna - zajedničke hrvatske države". Uslijedio je zaključak o formuliranju i objavljivanju "pravnih i političkih akata kao prve faze na putu konačnog rješenja hrvatskog pitanja i stvaranja suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim granicama". Kako bi se zaključci i ostvarili, odlučeno je da se "pokrenu sve političke i pravne akcije na unutrašnjem i međunarodnom planu uz jako vojno osposobljavanje svih onih snaga koje će proces stvaranja slobodne hrvatske države pokušati zaustaviti..."
Ove zaključke potpisali su: Mate Boban, dopredsjednik HDZ-a BiH, Jozo Marić, predsjednik Skupštine općine (SO) Grude, Vladimir Šoljić, predsjednik SO Bugojno, Božo Raić, predsjednik HDZ-a Kupres, Mijo Tokić, predsjednik SO Tomislavgrad, Ivan Šarić, predsjednik HDZ-a Gornji Vakuf, Milan Lovrić, predsjednik SO Čitluk, Zdravko Šagolj, Krizni štab HDZ-a Konjic, Milan Šimić, predsjednik SO Ljubuški, Ante Bilić, dopredsjednik HDZ-a Busovača, Ante Stipac, dopredsjednik HDZ-a i član komisije Busovača, Stjepan Tuka, član Općinskog odbora HDZ-a Fojnica, Bruno Šušnja, dopredsjednik Općine Busovača, Dario Kordić, predsjednik Travničke regionalne zajednice, Mirko Baković, Željko Raguž, predsjednik Općine Stolac, Ivan Bender, predsjednik SO Neum, Jadran Topić, dopredsjednik OO HDZ-a Mostar, Anđelko Mikulić, predsjednik OO HDZ-a Široki Brijeg, Pero Marković, predsjednik SO Čapljina i Milivoj Gagro, predsjednik SO Mostar.
Osnivanje i ustroj HZ HB Prema popisu iz 1991., na području koje je obuhvatila HZ HB bilo je 419.139 Hrvata, Muslimana 293.635, Srba 103.138, Jugoslavena 36.464 i ostalih 15.143. Prema jednoj od odluka Predsjedništva HZ HB, koje su uslijedile, oduzima se imovina državljana Srbije i Crne Gore koju oni imaju na teritoriji HZ HB jer se "smatraju okupatorima".
U Grudama je 18. novembra 1991. zvanično proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, a u njen sastav ušla su područja općina Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac, Trebinje (Ravno). Sjedištem HZ HB određen je Mostar, dok su vlast činili "predstavnici hrvatskog naroda u općinskoj vlasti, prvi po funkciji ili predsjednici općinskih odbora HDZ-a", a kasnije, nakon izmjene, "predsjednici općinskog Hrvatskog vijeća obrane". Za predsjednika HZ HB izabran je Mate Boban. U zvaničnom proglašenju HZ HB nije bilo Posavine.
Predsjedništvo HZ HB je osmog aprila 1992. donijelo Odluku o formiranju Hrvatskog vijeća obrane kao "vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda u HZ HB". Prema toj odluci, osnovni zadatak HVO-a bio je "obrana suvereniteta prostora HZ HB i zaštita hrvatskog naroda kao i drugih naroda u ovoj zajednici napadnutih od bilo kojeg agresora". Već u maju 1992. Predsjedništvo HDZ-a donosi Statutarnu odluku o privremenom ustrojstvu izvršne vlasti i uprave na području HZ HB na osnovu koje je za obavljanje izvršne vlasti i uprave ustrojen HVO, a odlukom HVO-a ove poslove obavljaju predstojnici odjela. U okviru HVO-a HZ HB formirani su Odjel obrane, Odjel unutarnjih poslova, Odjel za opću upravu, Gospodarski odjel, Odjel za finansije i Odjel društvenih djelatnosti.
Branko Kvesić imenovan je za predstojnika Odjela unutarnjih poslova HVO-a HZ HB 15. maja 1992. i bio je na toj dužnosti do 20. novembra 1993. kada je na to mjesto imenovan Valentin Ćorić, dotadašnji zapovjednik Uprave vojne policije HVO-a pri Odjelu obrane. Prema izjavama svjedoka, pripadnici policije, kojom je rukovodio Kvesić, tokom 1993. su pljačkali, ubijali i hapsili bošnjačko stanovništvo odvodeći ih u logore Silos i Đački dom u Čapljini, sabirne centre TGA i SSC u Stocu, Đački dom, Dretelj i Heliodorom u Mostaru, itd. U svemu su aktivno učestvovali zapovjednici policijskih stanica u Mostaru Karlo Džeba i Nedeljko Lebo, u Stocu Pero Raguž i Josip Matić, u Čapljini Nikola Zovko i Pero Prndelj... Istražujući ulogu Kvesića u zločinima koji su se dešavali u Hercegovini, Haški tribunal je novembra 1999. za njega dao oznaku A. Osim Kvesića, za određivanje lokacija logora bili su zaduženi predstojnik Odjela za obranu i pravosuđe, Bruno Stojić i Zoran Buntić.
Haški učinak U optužnici Haškog tribunala protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića navodi se da je "više osoba pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela Velike Hrvatske".
Prema optužnici, u udruženom zločinačkom poduhvatu učestvovalo je više osoba, a među njima su bili: Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, Gojko Šušak, tadašnji ministar obrane Republike Hrvatske, Janko Bobetko, general u Vojsci Republike Hrvatske, Mate Boban i šest osoba iz optužnice. Optuženima se stavlja na teret da su, zajedno s drugim čelnicima i pripadnicima vlasti i snaga Herceg-Bosne/HVO-a, podsticali i raspirivali politički, etnički ili vjerski razdor, podjelu i mržnju, primjenjivali silu, zastrašivanje i teror, oduzimali i uništavali imovinu, zatvarali, prisilno premještali i deportirali te tjerali na prisilni rad. Suđenje Prliću, Stojiću, Praljku, Petkoviću, Ćoriću i Pušiću počelo je 26. aprila 2006. i još uvijek traje.
Jadranko Prlić je bivši predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Bruno Stojić bio je predstojnik Odjela obrane HVO-a. Slobodan Praljak je visoki časnik Hrvatske vojske, pomoćnik ministra obrane i viši predstavnik Ministarstva obrane Hrvatske pri Vladi i oružanim snagama Herceg-Bosne/HVO-a. Milivoj Petković je bio vojni zapovjednik oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, zatim na funkciji načelnika Glavnog stožera HVO-a, a od kraja jula 1993. zamjenik vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a. Valentin Ćorić, načelnik Uprave vojne policije u okviru Odjela, kasnije Ministarstva obrane HVO-a, u novembru 1993. imenovan je za ministra unutarnjih poslova HR HB. Berislav Pušić bio je na zapovjednom položaju u vojnoj policiji i oficir za vezu HVO-a s UNPROFOR-om, zatim načelnik Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba, predsjednik komisije kojoj je povjerena uprava nad svim zatvorima i objektima za zatočenje u Herceg-Bosni/HVO-u u kojima su držani ratni zarobljenici i član Komisije HVO-a za razmjenu zarobljenika.
U dosadašnjim haškim procesima osuđeni su: Zlatko Aleksovski, upravnik logora u Kaoniku, Busovača, sedam godina zatvora; Ivica Rajić zbog napada na bošnjačko selo Stupni Do u kojem je poginulo 37 osoba, 12 godina; Paško Ljubičić zbog zločina u Ahmićima, 10 godina; Drago Josipović, 12 godina; Miroslav Bralo, 20 godina; Mario Čerkez zbog zločina u Vitezu, šest godina; Anto Furundžija, 10 godina; Mladen Naletilić Tuta za zločine počinjene u Mostaru i Jablanici, 20 godina; Vinko Martinović, 18 godina; Dario Kordić za zločine nad Bošnjacima u srednjoj Bosni, 25 godina; Tihomir Blaškić za zločine protiv čovječnosti u Lašvanskoj dolini, devet godina i Vladimir Šantić osuđen je na 18-godišnju zatvorsku kaznu za progon, ubojstva i druga nehumana djela zbog sudjelovanja u pokolju više od stotinu muslimanskih civila u aprilu 1993. u Ahmićima. U čak četiri postupka, Aleksovski, Blaškić, Naletilić i Martinović, utvrđivan je i potvrđen međunarodni konflikt.
Ko je jamio, jamio je Paralelno s uspostavom političke i vojne vlasti u HZ HB tekao je proces bogaćenja pojedinaca koji su zahvaljujući pozicijama na kojima su se našli, kako u vojsci tako i u politici, stvarali imperije i jačali svoju moć, kako u Hercegovini tako i u susjednoj Hrvatskoj. Njihovo bogatstvo se zasnivalo upravo na izdašnoj pomoći koju je Hrvatska slala Hrvatima BiH, ali kasnije i na švercu i poslovima s naftom, cigaretama, građevinskim poslovima, privatizacijom koja je uslijedila po okončanju sukoba, bankarskim i poslovima osiguranja..., a sve isprepleteno s političkim, vojnim, policijskim i obavještajnim strukturama.
Jedna od "poznatijih" hercegovačkih firmi izraslih u ratu svakako je Monitor. Ironija je da je upravo ova tvrtka poslije rata postala predmetom prve sukcesijske rasprave između hrvatske države i HDZ-a BiH. General Ljubo Ćesić Rojs (iz Posušja) - prije rata bio je šofer Croatia busa na liniji za München, a od 1991. službeni vozač ministra obrane Republike Hrvatske Gojka Šuška (iz Širokog Brijega). Nadimak Rojs dobio je kad je svoj prvi automobil (Ford) bojom prekrstio u Rolce Royce, po čemu su ga prepoznavali u Posušju i šire. Od 1992. vodio je logistički centar u Grudama. Osnivač je tvrtke Monitor, a od 1996. radio je i kao pomoćnik ministra obrane Republike Hrvatske. Svojom izjavom: "Ko je jamio, jamio je", najbolje je opisao šta se u Hercegovini dešavalo tokom i u godinama poslije rata kada je pokrenuta priča oko desetina miliona maraka koje je Hrvatska upućivala Herceg-Bosni kao pomoć hrvatskom narodu u BiH, a koji su završavali u privatnim džepovima.
Kako je došlo do formiranja Monitora, Rojs je ispričao prije nekoliko godina u jednom intervjuu: "Godine 1992. udružili smo snage, dakle ljude i opremu Rudnika boksita iz Posušja, Rudnika boksita Široki Brijeg i Energoinvesta Mostar. Organizirali smo posao, probijali prometnice i radili mnoge druge poslove za vojsku. Formirana je Inžinjerijsko-pontonjerijska bojna u sastavu HVO-a, koja je sve do 1995. funkcionirala na taj način…"
Istina je da je građevinska tvrtka Monitor postala vlasnikom strojeva bivše 66. inžinjerijske pukovnije HV-a, kojom je komandovao Ćesić, vrijedne 20-ak miliona njemačkih maraka. Sve što je vrijedilo u toj postrojbi, kao poklon MORH-a završilo je u Hercegovini, odnosno u firmi koju su kontrolirali Ćesić i Ante Jelavić, ratni logističar HVO-a, odnosno zapovjednik logističkog centra smještenog u Grudama u koji se slijevala sva finansijsko-materijalna pomoć iz Hrvatske. Upravo ta logistika bila je jedan od izvora finansijske moći koju će Jelavić u godinama poslije rata, paralelno s političkom moći, koju je dobio postajanjem prvog čovjeka HDZ-a i ulaskom u Predsjedništvo, obilato iskoristiti.
Snađeni generali Monitor, čija je vrijednost procjenjivana na 50 miliona, ugašen je nakon rata, a njegov pravni sljedbenik Hercegovina gradnja postala je dio neformalnog Hercegovina Holdinga u koji su spadali Hercegovačka banka, Hercegovina osiguranje, te naftna kompanija Croherc. U sve tri ove tvrtke kao dioničar se pojavljivao Monitor koji je direktno povezivan s Ćesićem i Jelavićem. A "zaslužni" ratni kadrovi su kontrolirali sve te tvrtke: general Miroslav Rupčić, u to vrijeme direktor i dioničar Hercegovina osiguranja, bio je i suvlasnik Eroneta, a spominjan je i kao suvlasnik Monitora, kao i general Ivan Medić, jedan od bliskih Jelavićevih suradnika iz klana bivšeg logističkog centra u Grudama, koji je bio jako utjecajan u Hercegovačkoj banci. Upravo taj klan je kasnije činio okosnicu HDZ-ovog "biznisa" u Hercegovini. Osim velikih bankovnih računa, još prije desetak godina govorilo se o njihovoj ogromnoj imovini: Jelavićevom stanu u Splitu, vrijednom više od pola miliona njemačkih maraka, dok je u prizemlju iste zgrade gospođa Jelavić vlasnica fitness-centra. Miroslav Prce je na Cavtatu kupio imanje i antiknu vilu za nekih pola miliona maraka...
Svakako u ovom društvu bivših zapovjednika, koji su se "snašli" u HVO-u, nikako ne treba zaboraviti (generala) Stanka Soptu, koji je prije rata, prema pisanju hrvatskih medija, krao automobile, o čemu postoje zabilješke u splitskoj policiji, a poslije rata bio u Jelavićevom kabinetu savjetnik za unutrašnju politiku i nacionalnu sigurnost. I paralelno suvlasnik kompanije Soldo.
No, kad se spominje Soptin angažman često se zaboravlja da je u ratu bio jedan od najvažnijih zapovjednika HVO-a koji je, između ostalog, bio i osnivač i jedan od komandanata u Kažnjeničkoj bojni kojom je zapovijedao Mladen Naletilić Tuta. Ta jedinica je učestvovala u etničkom čišćenju i progonu bošnjačkog naroda, te zlostavljanju, pljačkanju i ubistvima civilnog stanovništva. Prema izjavama svjedoka, pripadnici ove jedinice bili su poznati po okrutnom ponašanju prema civilima, naročito logorašima koje su dovodili na Heliodrom odakle su ih odvodili na prinudni rad i u žive štitove gdje su mnogi i poginuli. Ovaj general HV-a i HVO-a povezivan je sa zločinima u Grahovu i Glamoču, ali nikad zbog toga nije odgovarao ni pred jednim sudom.
Zajedno s Stanislavom Soldom, intendantom brigade u kojoj je Sopta komandovao, postao je, kako su pisali hrvatski mediji, vlasnik četiri poslovna prostora i peterosobnog stana u elitnom zagrebačkom Importanne centru plaćenih kešom - dva miliona maraka. U Zagrebu je završio Ratnu školu Ban Josip Jelačić diplomirajući na temu Zaštita nacionalnih interesa Hrvata u BiH - s naglaskom na potrebu osnivanja trećeg entiteta. Poslije rata je slovio za jednog od najutjecajnijih Hrvata u Hercegovini koji je pod kontrolom držao sve važnije finansijske izvore. U strahu od njega i njegovih bojovnika godinama su bili mnogi privrednici koji su im bili prisiljeni plaćati reket. Osim toga, Sopta je imao velikog utjecaja u Službi nacionalne bezbjednosti i hercegovačkoj tajnoj policiji koja je pripremala teren za održavanje tzv. hrvatske samouprave.
Viši interesi Još jedan izuzetno utjecajan finansijsko-obavještajni lobi činili su Lučići i Stojić koji su se, osim obavještajnim poslovima i kontrolom ove službe, bavili s još nekoliko unosnih biznisa. No, činjenica je i da su oni zajedno sa Slobodanom Praljkom blisko surađivali s Jelavićem i Rojsom. Početkom 2001. dok je Alijansa vladala u ostatku Federacije, najavljujući promjene i bolju budućnost, moćni hercegovački lobiji dogovarali su strategiju jačanja HDZ-a i preuzimanje finansijske kontrole.
Bruno Stojić, prije rata je bio pomoćnik ministra za finansije i logistiku, a Sarajevo je napustio s većim brojem materijalno-tehničkih sredstava (ali i dosjea), preuzetih od specijalnih postrojbi SUP-a. Bio je prvi ministar obrane Herceg-Bosne, i poslije Mate Bobana vjerovatno osoba od najvećeg službenog utjecaja u HVO-u. Nakon Daytona, zajedno s bratom Matom (bivšim ugostiteljem i vlasnikom lanca robnih kuća u BiH), koji slovi za jednog od najbogatijih ljudi u Hercegovini, pokreće poslovno ujedinjenje s obitelji Lučić. Prethodno su obje obitelji participirale u osiguravajućoj tvrtki Euroherc, iz koje su skupa i izašli. Prvi zajednički poslovni projekt bio im je Dubrovačka banka Mostar, potom preuzimanje Energopetrola. Početkom 1999. Stojići napuštaju Dubrovačku banku i Energopetrol; direktor banke postaje Zdenko Lučić, a Bruno Stojić okreće se drugom biznisu - navodno posjeduje ribogojilište.
Neposredno nakon rata, Branko Kvesić je radio kao direktor Energopetrola Mostar d.d., tvrtke koja je bila u većinskom vlasništvu obitelji Lučić. Tvrtka se bavila uvozom i distribucijom nafte, imala 17 benzinskih pumpi, a najveći konkurent su joj bili Croherc (naftna tvrtka u sklopu Hercegovina holdinga - drugi po veličini uvoznik nafte u BiH) i Radoslav Dodig, naftaš iz Ljubuškog kojeg navodno iz sjene podržava Jadranko Prlić, čije se ime još u ratu vezivalo za velike poslove s naftom (i to s Karadžićevom vladom).
Najpoznatiji od braće Lučić svakako je Ivo, bivši načelnik SIS-a HVO-a i bivši pomoćnik šefa hrvatskog HIS-a. Pred rat je bio mladi pravnik, s dvogodišnjim iskustvom u SDB-u Mostar, a rat je dočekao kao načelnik SDB-a. Za vrijeme rata bio je šef Vojne obavještajne službe SIS kada postaje bliski prijatelj Miroslava Tuđmana. Spominjala se kasnije gradnja Tuđmanove vile na Braču, no istina je da je nisu gradili Lučići već inženjerci Ljube Ćesića Rojsa. Do sukoba između klanova Lučić-Stojić i Ante Jelavića došlo je poslije rata zbog trgovine s HVO-om jer je Jelavić lobirao za Stipu Gabrića Jambu, zadirući tako na teritorij Lučića koji su već imali poslove s HVO-om preko svoje tvrtke Hermes iz Ljubuškog. No, zarad "viših" interesa, sukobi su zaboravljeni.
Gospodarsko čudo Među braniteljima koji su se, prije svega, zalagali za te "više" interese je i Slobodan Praljak, dragovoljac domovinskog rata u Hrvatskoj koji je čin generala dobio neposredno prije odlaska u BiH, gdje je zapovijeda Glavnim stožerom HVO-a. Trenutno je u Haagu gdje mu se sudi za ratne zločine, uključujući ubistva, silovanja i druga djela, a u historiji će sasvim sigurno ostati zapamćen ne kao branitelj i dragovoljac, već kao neko ko je naredio rušenje Starog mosta u Mostaru.
Finansijska policija FBiH je 1996. godine otkrila da je general Slobodan Praljak u čapljinskoj fabrici duhana ilegalno pakirao cigarete Tvornice duhana Zagreb čime je BiH izgubila milione KM kroz neplaćene poreze. Nakon što je prijava proslijeđena tužilaštvu nekadašnje Herceg-Bosne, ovom predmetu se gubi trag. U međuvremenu, Praljak je prepisao svu imovinu na svog brata Zorana Praljka i sina Nikolu Babića Praljka, koji su danas među najbogatijim građanima Hrvatske.
Najbolju definiciju gospodarskog čuda u Hercegovini svojedobno je dao Krešimir Zubak prokomentiravši: "Dok je vojska primala 60 posto plaće, generali i političke vođe ljetovali su u najboljim ljetovalištima, zimovali u najboljim zimovalištima." Međutim, osim pojedinaca vojnog i političkog vrha osuđenog u Haagu zbog ratnih zločina, nikad niko od hrvatskih "branitelja" koji su stekli bogatstva boreći se za "nacionalne" interese u Hercegovini, milionima maraka pomognute iz Hrvatske, nije odgovarao što su te pare završile na privatnim računima.
BH Dani
