PLANIRANI HAOS 1990 - 1996 (1)
Datum: 23.03.2008 23:00
Autor: N.N.
Kada se sjetim vremena i vlastite naivnosti kada je u Sarajevu održana osnivačka skupština SDA početkom maja 1990. godine, sam se sebi smijem, jer je prevara bila zastrašujuća
Ibran Mustafić iz Potočara kod Srebrenice političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora, postaje poslanik u Vijeću opština tadašnje Skupštine Republike BiH. Pored toga, obavljao je dužnost predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica i bio je jedan od ključnih ljudi tokom rata sve do pada Srebrenice u julu 1995. godine. Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Mustafića su izvršena tri atentata, koje je preživio pukom slučajnošću. Poslije pada Srebrenice bio je zarobljen i proveo je u pritvoru sve do 1996. godine, kada je razmijenjen za pukovnika Aleksu Krsmanovića.
U poslijeratnom periodu izabran je za predsjednika Izvršnog odbora organizacije "Majke Srebrenice i Podrinja".
VELIK DOŽIVLjAJ
O početku političkog djelovanja Ibran Mustafić u svojoj knjizi "Planirani haos", između ostalog, piše:
- Početkom maja 1990. godine krenule su aktivnosti na organizaciji osnivačke skupštine SDA. Od Muhameda Čengića sam dobio deset svečanih pozivnica da bih mogao pozvati svoje ljude za koje ocijenim da bi trebali prisustvovati ovom, tada za mene, najuzvišenijem činu. Osnivačka skupština je bila zakazana za 26. maj 1990. godine u kongresnoj dvorani hotela "Holidej in" u Sarajevu. Ponovo sam otišao u Srebrenicu i uručio poziv Hamedu Efendiću, Hamedu Salihoviću i mom bratu Samidu, te im rekao da ostatak poziva uruče ljudima po ličnom nahođenju za koje smatraju da bi mogli predstavljati dio našeg tima u narednom periodu. Po povratku iz Srebrenice u Sarajevo željno sam iščekivao 26. maj. Nikada u životu nisam doživio svečaniji dan. Po biblioteci sam hodao sa bedžom. Konačno sam dočekao da i ja mogu neko obilježje prikačiti na rever. Tog 26. maja ustao sam rano, jer od uzbuđenja nisam mogao spavati. Kako od garderobe nisam imao ništa, osim teksasa, od daidžića sam pozajmio neku bijelu košulju i sako. Kada se približilo vrijeme polaska, ja, daidžići Gaibija i Mefail Ćatić krenuli smo sa Skenderije pješke preko Marindvora do "Holidej ina". Grad je bio sablasno prazan.
SILNI APLAUZI
Pred hotelom nas je čekao Ibe. Nismo odmah ušli, jer smo čekali moga brata i prijatelje iz Srebrenice. Nažalost, niko se nije pojavio, što me je rastužilo. Brat nije mogao da dođe sam, dok je kod ostalih očito prevladao oprez. Kada smo ušli u kongresnu dvoranu, sala je bila dupke puna. Na ulaznim vratima u dvoranu ponovo sam se sreo sa Rasimom Ljajićem. Sa njim je stajao momak crnog tena i plavkastih očiju. Srdačno sam se pozdravio sa Rasimom i pitao ga jesu li njegovi došli iz Sandžaka? Upoznao me je sa momkom koji je stajao sa njim. Bio je to Sulejman Ugljanin. Program je počeo. Ni sam ne znam odakle su mi tolike suze navirale? Svaki govor je i bez moje volje završavao suzama.
Sada, sa ove vremenske distance ne znam da li bih se tom vremenu smijao ili bih plakao, ali sa potpuno drugim motivima? Tada sam zaista trebao plakati, ali ne od sreće, već od vremena i situacije koja će uslijediti. Ipak, s obzirom na vremena u kojima smo se tada nalazili, bila je neminovnost reći da postojimo. Za vrijeme govora dr Halida Čauševića ruke su mi doslovce bile obamrle od silnih aplauza. Suze su toliko navirale na oči da me je jednog trenutka bilo stid. Uslijedio je referat Alije Izetbegovića. Ponovo suze, aplauzi, divljenje... U tim trenucima zaista sam osjećao da mi je duh i srce veće od tijela. Nacionalni ponos je opijum koji obara i djeluje puno jače od alkohola. Alkohol, droga i seks su tri koplja ispod njega, a ispod njega, bar jedno koplje, je i vjera. Poslije govora Alije Izetbegovića više se i ne sjećam ko je bio sljedeći. Ja sam bio dovoljno van sebe da mi više niko nije ni trebao. Na kraju se pristupilo inauguraciji rukovodstva stranke. Za predsjednika stranke je predložen i izabran Alija Izetbegović. Prvi potpredsjednik Adil Zulfikarpašić, drugi potpredsjednik Salim Šabić, ako me dobro pamćenje služi, treći potpredsjednik Mirsad Ćeman. Mislim da je Behmen bio samo član Izvršnog odbora stranke. Prethodnike sam, osim Šabića, izuzetno dobro znao ali tog Ćemana - nisam. Neki ljudi u sali čestitali su na izboru čovjeku koji je sjedio ispred mene. Tad sam tek vidio da se radi o Mirsadu Ćemanu iz Tešnja. Na toj osnivačkoj skupštini je iznesen podatak da u Tešnju ima oko 1.400 članova stranke. Do danas ne znam da li su ti podaci uistinu bili tačni, jer smatram da na taj dan 1.400 ljudi u cijeloj BiH objektivno nije znalo da će se održati osnivačka skupština SDA. Za generalnog sekretara stranke je izabran Muhamed Čengić.
ROĐACI I PRIJATELjI
S obzirom na to da iz rata nisam iznio nijednu fotografiju, a, kamoli, bilo kakav dokument, ovu knjigu zaista pišem na osnovu sjećanja. Nadam se da sam mnoge činjenice dobro zapamtio. Na kraju krajeva, da li je uopšte i bitna činjenica koje se čovjek ne sjeća? Treba pisati o onom što se do smrti ne zaboravlja.
Nakon svih govora, dobili su priliku i gosti. Posebno će mi trajno u sjećanju ostati govor dr Brozovića (Dalibor, pr. r.) iz Zagreba, a naročito kada je rekao da je interes hrvatskog naroda granica na Drini. Tada sam mislio da uistinu imamo saveznike na koje se možemo osloniti. Moji rođaci i prijatelji su me počeli nagovarati da se i ja prijavim za kratak govor. Poslije dugog oklijevanja, napisao sam svoje ime na ceduljici i predao na protokol. Nakon nekoliko izlaganja, voditeljica programa je pročitala moje ime i pozvala me da se obratim skupu. Srce mi je stalo. Nisam nikada osjetio veću tremu. Krenuo sam prema govornici, ali bih bio puno sretniji da me je neko zadržao i odvratio od izlaska. Ipak, povratka nije bilo. Bio je to moj prvi javni politički istup. Kad sam izašao za govornicu, imao sam osjećaj da sam zanijemio, usta se ukočila; grlo osušilo. Svi ispred mene su mi se učinili kao neki gorostasi ili, još gore, kao porotnici koji mi trebaju suditi. Ipak, krajnjim naporom uspio sam da progovorim:
LjUDI IZ EMIGRACIJE
"Dolazim iz Srebrenice, opštine koju Srbi, zbog njihovog navodnog iseljavanja pod pritiskom, već proglasiše bh. Kosovom. Ja se, uz Božiju pomoć, nadam da će SDA odbraniti i sačuvati to bosanskohercegovačko Kosovo."
Aplauz se prolomio, a ja sam krenuo iza govornice. Bože, sada kada se sjetim tih riječi, ostanem bez teksta.
Tada toliko ushićenja, a da sam znao sa kakvim lupežima imam posla, logičnije bi bilo da sam donio koju bombu i bacio na taj skup. Ne da pomogoše u odbrani, naprotiv, svojim odnosom i direktnim učešćem dopriniješe da Srebrenica bude grad genocida nad bošnjačkim narodom, a nakon genocida potpisaše "tapiju" da je Srebrenica "drevni srpski grad". Sjeme im se zatrlo!
Vratio sam se iza govornice potpuno preznojen. Program se polako privodio kraju. U holu, ispred dvorane, već je atmosfera ličila na veliki brifing neformalnih razgovora i međusobnog upoznavanja. Popunjavale su se pristupnice, davali dobrovoljni prilozi i sklapala prva poznanstva. Ne mogu a da ne spomenem upoznavanje sa jednim dobrim i meni jako dragim Muhamedom iz Visokog. Oko jednog čovjeka se okupila gomila ljudi. Od ljudi koji su bili u mojoj blizini čuo sam da je neko došao iz Sjedinjenih Američkih Država. Poslije nekoliko decenija emigracije, prvi put se obreo u Bosni i Hercegovini. Pričao je da iza nas stoji naša emigracija, da su u stanju pomoći i uraditi za nas mnoge stvari, da će finansijske pomoći biti u izobilju. Mislim da se radilo o Nedžibu Šaćirbegoviću. Sada sam ubijeđen da je iz SAD došao na poziv KOS-a, kako bi za nas, obične smrtnike, bila još ubjedljivija najveća istorijska prevara koja će moju državu i muslimanski narod odvesti u propast. Zaista, prevara je bila uspješna. I sam sam, kao neki bašak, gledao u Šaćirbegovića, zamišljajući ga kao vanzemaljca koji je došao u Bosnu. Doduše, nekako po izgledu je više i podsjećao na vanzemaljca, nego na ovozemaljsko biće. Čudan i uvijek namrgođen.
PLEMENITA STVAR
"Vidi, iza nas stoji naša emigracija sa Zapada!", ubjeđivao sam sebe, praveći se odvažan.
Kada se sjetim tih vremena i sopstvene naivnosti, sam se sebi smijem. Ipak, ne mogu da sam sebe toliko osuđujem. Prevara je stvarno bila zastrašujuća! Mislim da takvu prevaru nije mogla da smisli ni Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU). I oni su za takvu briljantnu prevaru morali da potraže sugestije i prijedloge sa strane. Kada sam prišao stolu, da bih dao dobrovoljni prilog i zvanično popunio pristupnicu, mada sam to uradio prije dva mjeseca, tog istog momenta za susjednim stolom je to isto radio rahmetli prof. dr Fuad Muhić, što me izuzetno obradovalo i davalo neko dodatno samopouzdanje.
Uzeo sam bedž SDA, okačio ga o sako, uzdignuta čela napustio dvoranu sa svojim daidžićima i Ibetom, te krenuo u šetnju po Sarajevu sabirajući utiske o "najsrećnijem" danu u dotadašnjem životu.
Više nije bilo stajanja. Stalno sam putovao na relaciji Sarajevo - Srebrenica, i obratno. Ubijeđen da radim najsvetiju i najplemenitiju stvar, počeo sam nesvjesno da varam sebe i svoj narod. Ono što je najcrnje, prepoznao sam prevaru. Narod je umirao u prevari, a dosta preživjelih nisu uvidjeli najveću istorijsku zabludu, tako da imam osjećaj da sad narod vara mene, ne znajući, u stvari, da vara sebe do sopstvenog samoubistva.
INICIJATIVNI ODBORI
Bio sam čest gost Muhameda Čengića. Zaduživao sam na revers prve propagandne materijale, bedževe, majice, pristupnice i razvijao inicijativu na području opštine Srebrenica i Bratunac. Sve što je od propagandnog materijala bilo na prodaju, uredno sam plaćao. Iako još za opštinu Srebrenica i Bratunac nije formiran ni inicijativni odbor, odziv građanstva za pristupanje stranci je bio iznad svih očekivanja. Pri jednom odlasku u Tešanjsku 4a susreo sam se sa Hasanom Bećirovićem iz Sućeske kod Srebrenice, koji je došao u Sarajevo interesujući se za aktivnosti stranke. Poslije našeg prvog poznanstva, krenuli smo zajedno autobusom za Srebrenicu. Iz autobusa je izašao u Milićima, jer mu je to bila najbliža stanica za njegovo selo. Dao sam mu određenu količinu propagandnog materijala, a poslije toga smo se često sastajali.
Uporedo sa svim ovim aktivnostima, pripremao sam diplomski rad.
Kada sam početkom jula odbranio diplomski rad, definitivno sam poslije toga bio stalno vezan za Srebrenicu i političke aktivnosti. Odmah sam se zaposlio u UNIS-ovu fabriku "Feros" u Potočarima. Moje aktivnosti su počinjale u šest, a završavale u 24 sata. Počelo se definitivno raditi na formiranju inicijativnog odbora za opštinu Srebrenica.
(Nastaviće se)
PRVO PRIZNANjE
Feljton je napravljen prema knjizi Ibrana Mustafića "Planirani haos" (1990-1996). Pored detaljnog opisa događaja, prije i poslije pada Srebrenice, u režiji bošnjačkih lidera u Sarajevu, autor, prvi put iz bošnjačkih izvora, govori o organizovanim napadima na srpska sela u Podrinju i stravičnim zločinima nad Srbima u Srebrenici.
"Glas Srpske" će objaviti dijelove iz knjige o političkoj i vojnoj situaciji tokom rata u Srebrenici, kao i o zločinima koje su počinile jedinica Nasera Orića
Datum: 23.03.2008 23:00
Autor: N.N.
Kada se sjetim vremena i vlastite naivnosti kada je u Sarajevu održana osnivačka skupština SDA početkom maja 1990. godine, sam se sebi smijem, jer je prevara bila zastrašujuća
Ibran Mustafić iz Potočara kod Srebrenice političku karijeru započeo je u aprilu 1990. kao jedan od prvih aktivista SDA na prostorima BiH. Nakon prvih višestranačkih izbora, postaje poslanik u Vijeću opština tadašnje Skupštine Republike BiH. Pored toga, obavljao je dužnost predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Srebrenica i bio je jedan od ključnih ljudi tokom rata sve do pada Srebrenice u julu 1995. godine. Zbog neslaganja sa načinom vođenja politike i rata u Srebrenici, na Mustafića su izvršena tri atentata, koje je preživio pukom slučajnošću. Poslije pada Srebrenice bio je zarobljen i proveo je u pritvoru sve do 1996. godine, kada je razmijenjen za pukovnika Aleksu Krsmanovića.
U poslijeratnom periodu izabran je za predsjednika Izvršnog odbora organizacije "Majke Srebrenice i Podrinja".
VELIK DOŽIVLjAJ
O početku političkog djelovanja Ibran Mustafić u svojoj knjizi "Planirani haos", između ostalog, piše:
- Početkom maja 1990. godine krenule su aktivnosti na organizaciji osnivačke skupštine SDA. Od Muhameda Čengića sam dobio deset svečanih pozivnica da bih mogao pozvati svoje ljude za koje ocijenim da bi trebali prisustvovati ovom, tada za mene, najuzvišenijem činu. Osnivačka skupština je bila zakazana za 26. maj 1990. godine u kongresnoj dvorani hotela "Holidej in" u Sarajevu. Ponovo sam otišao u Srebrenicu i uručio poziv Hamedu Efendiću, Hamedu Salihoviću i mom bratu Samidu, te im rekao da ostatak poziva uruče ljudima po ličnom nahođenju za koje smatraju da bi mogli predstavljati dio našeg tima u narednom periodu. Po povratku iz Srebrenice u Sarajevo željno sam iščekivao 26. maj. Nikada u životu nisam doživio svečaniji dan. Po biblioteci sam hodao sa bedžom. Konačno sam dočekao da i ja mogu neko obilježje prikačiti na rever. Tog 26. maja ustao sam rano, jer od uzbuđenja nisam mogao spavati. Kako od garderobe nisam imao ništa, osim teksasa, od daidžića sam pozajmio neku bijelu košulju i sako. Kada se približilo vrijeme polaska, ja, daidžići Gaibija i Mefail Ćatić krenuli smo sa Skenderije pješke preko Marindvora do "Holidej ina". Grad je bio sablasno prazan.
SILNI APLAUZI
Pred hotelom nas je čekao Ibe. Nismo odmah ušli, jer smo čekali moga brata i prijatelje iz Srebrenice. Nažalost, niko se nije pojavio, što me je rastužilo. Brat nije mogao da dođe sam, dok je kod ostalih očito prevladao oprez. Kada smo ušli u kongresnu dvoranu, sala je bila dupke puna. Na ulaznim vratima u dvoranu ponovo sam se sreo sa Rasimom Ljajićem. Sa njim je stajao momak crnog tena i plavkastih očiju. Srdačno sam se pozdravio sa Rasimom i pitao ga jesu li njegovi došli iz Sandžaka? Upoznao me je sa momkom koji je stajao sa njim. Bio je to Sulejman Ugljanin. Program je počeo. Ni sam ne znam odakle su mi tolike suze navirale? Svaki govor je i bez moje volje završavao suzama.
Sada, sa ove vremenske distance ne znam da li bih se tom vremenu smijao ili bih plakao, ali sa potpuno drugim motivima? Tada sam zaista trebao plakati, ali ne od sreće, već od vremena i situacije koja će uslijediti. Ipak, s obzirom na vremena u kojima smo se tada nalazili, bila je neminovnost reći da postojimo. Za vrijeme govora dr Halida Čauševića ruke su mi doslovce bile obamrle od silnih aplauza. Suze su toliko navirale na oči da me je jednog trenutka bilo stid. Uslijedio je referat Alije Izetbegovića. Ponovo suze, aplauzi, divljenje... U tim trenucima zaista sam osjećao da mi je duh i srce veće od tijela. Nacionalni ponos je opijum koji obara i djeluje puno jače od alkohola. Alkohol, droga i seks su tri koplja ispod njega, a ispod njega, bar jedno koplje, je i vjera. Poslije govora Alije Izetbegovića više se i ne sjećam ko je bio sljedeći. Ja sam bio dovoljno van sebe da mi više niko nije ni trebao. Na kraju se pristupilo inauguraciji rukovodstva stranke. Za predsjednika stranke je predložen i izabran Alija Izetbegović. Prvi potpredsjednik Adil Zulfikarpašić, drugi potpredsjednik Salim Šabić, ako me dobro pamćenje služi, treći potpredsjednik Mirsad Ćeman. Mislim da je Behmen bio samo član Izvršnog odbora stranke. Prethodnike sam, osim Šabića, izuzetno dobro znao ali tog Ćemana - nisam. Neki ljudi u sali čestitali su na izboru čovjeku koji je sjedio ispred mene. Tad sam tek vidio da se radi o Mirsadu Ćemanu iz Tešnja. Na toj osnivačkoj skupštini je iznesen podatak da u Tešnju ima oko 1.400 članova stranke. Do danas ne znam da li su ti podaci uistinu bili tačni, jer smatram da na taj dan 1.400 ljudi u cijeloj BiH objektivno nije znalo da će se održati osnivačka skupština SDA. Za generalnog sekretara stranke je izabran Muhamed Čengić.
ROĐACI I PRIJATELjI
S obzirom na to da iz rata nisam iznio nijednu fotografiju, a, kamoli, bilo kakav dokument, ovu knjigu zaista pišem na osnovu sjećanja. Nadam se da sam mnoge činjenice dobro zapamtio. Na kraju krajeva, da li je uopšte i bitna činjenica koje se čovjek ne sjeća? Treba pisati o onom što se do smrti ne zaboravlja.
Nakon svih govora, dobili su priliku i gosti. Posebno će mi trajno u sjećanju ostati govor dr Brozovića (Dalibor, pr. r.) iz Zagreba, a naročito kada je rekao da je interes hrvatskog naroda granica na Drini. Tada sam mislio da uistinu imamo saveznike na koje se možemo osloniti. Moji rođaci i prijatelji su me počeli nagovarati da se i ja prijavim za kratak govor. Poslije dugog oklijevanja, napisao sam svoje ime na ceduljici i predao na protokol. Nakon nekoliko izlaganja, voditeljica programa je pročitala moje ime i pozvala me da se obratim skupu. Srce mi je stalo. Nisam nikada osjetio veću tremu. Krenuo sam prema govornici, ali bih bio puno sretniji da me je neko zadržao i odvratio od izlaska. Ipak, povratka nije bilo. Bio je to moj prvi javni politički istup. Kad sam izašao za govornicu, imao sam osjećaj da sam zanijemio, usta se ukočila; grlo osušilo. Svi ispred mene su mi se učinili kao neki gorostasi ili, još gore, kao porotnici koji mi trebaju suditi. Ipak, krajnjim naporom uspio sam da progovorim:
LjUDI IZ EMIGRACIJE
"Dolazim iz Srebrenice, opštine koju Srbi, zbog njihovog navodnog iseljavanja pod pritiskom, već proglasiše bh. Kosovom. Ja se, uz Božiju pomoć, nadam da će SDA odbraniti i sačuvati to bosanskohercegovačko Kosovo."
Aplauz se prolomio, a ja sam krenuo iza govornice. Bože, sada kada se sjetim tih riječi, ostanem bez teksta.
Tada toliko ushićenja, a da sam znao sa kakvim lupežima imam posla, logičnije bi bilo da sam donio koju bombu i bacio na taj skup. Ne da pomogoše u odbrani, naprotiv, svojim odnosom i direktnim učešćem dopriniješe da Srebrenica bude grad genocida nad bošnjačkim narodom, a nakon genocida potpisaše "tapiju" da je Srebrenica "drevni srpski grad". Sjeme im se zatrlo!
Vratio sam se iza govornice potpuno preznojen. Program se polako privodio kraju. U holu, ispred dvorane, već je atmosfera ličila na veliki brifing neformalnih razgovora i međusobnog upoznavanja. Popunjavale su se pristupnice, davali dobrovoljni prilozi i sklapala prva poznanstva. Ne mogu a da ne spomenem upoznavanje sa jednim dobrim i meni jako dragim Muhamedom iz Visokog. Oko jednog čovjeka se okupila gomila ljudi. Od ljudi koji su bili u mojoj blizini čuo sam da je neko došao iz Sjedinjenih Američkih Država. Poslije nekoliko decenija emigracije, prvi put se obreo u Bosni i Hercegovini. Pričao je da iza nas stoji naša emigracija, da su u stanju pomoći i uraditi za nas mnoge stvari, da će finansijske pomoći biti u izobilju. Mislim da se radilo o Nedžibu Šaćirbegoviću. Sada sam ubijeđen da je iz SAD došao na poziv KOS-a, kako bi za nas, obične smrtnike, bila još ubjedljivija najveća istorijska prevara koja će moju državu i muslimanski narod odvesti u propast. Zaista, prevara je bila uspješna. I sam sam, kao neki bašak, gledao u Šaćirbegovića, zamišljajući ga kao vanzemaljca koji je došao u Bosnu. Doduše, nekako po izgledu je više i podsjećao na vanzemaljca, nego na ovozemaljsko biće. Čudan i uvijek namrgođen.
PLEMENITA STVAR
"Vidi, iza nas stoji naša emigracija sa Zapada!", ubjeđivao sam sebe, praveći se odvažan.
Kada se sjetim tih vremena i sopstvene naivnosti, sam se sebi smijem. Ipak, ne mogu da sam sebe toliko osuđujem. Prevara je stvarno bila zastrašujuća! Mislim da takvu prevaru nije mogla da smisli ni Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU). I oni su za takvu briljantnu prevaru morali da potraže sugestije i prijedloge sa strane. Kada sam prišao stolu, da bih dao dobrovoljni prilog i zvanično popunio pristupnicu, mada sam to uradio prije dva mjeseca, tog istog momenta za susjednim stolom je to isto radio rahmetli prof. dr Fuad Muhić, što me izuzetno obradovalo i davalo neko dodatno samopouzdanje.
Uzeo sam bedž SDA, okačio ga o sako, uzdignuta čela napustio dvoranu sa svojim daidžićima i Ibetom, te krenuo u šetnju po Sarajevu sabirajući utiske o "najsrećnijem" danu u dotadašnjem životu.
Više nije bilo stajanja. Stalno sam putovao na relaciji Sarajevo - Srebrenica, i obratno. Ubijeđen da radim najsvetiju i najplemenitiju stvar, počeo sam nesvjesno da varam sebe i svoj narod. Ono što je najcrnje, prepoznao sam prevaru. Narod je umirao u prevari, a dosta preživjelih nisu uvidjeli najveću istorijsku zabludu, tako da imam osjećaj da sad narod vara mene, ne znajući, u stvari, da vara sebe do sopstvenog samoubistva.
INICIJATIVNI ODBORI
Bio sam čest gost Muhameda Čengića. Zaduživao sam na revers prve propagandne materijale, bedževe, majice, pristupnice i razvijao inicijativu na području opštine Srebrenica i Bratunac. Sve što je od propagandnog materijala bilo na prodaju, uredno sam plaćao. Iako još za opštinu Srebrenica i Bratunac nije formiran ni inicijativni odbor, odziv građanstva za pristupanje stranci je bio iznad svih očekivanja. Pri jednom odlasku u Tešanjsku 4a susreo sam se sa Hasanom Bećirovićem iz Sućeske kod Srebrenice, koji je došao u Sarajevo interesujući se za aktivnosti stranke. Poslije našeg prvog poznanstva, krenuli smo zajedno autobusom za Srebrenicu. Iz autobusa je izašao u Milićima, jer mu je to bila najbliža stanica za njegovo selo. Dao sam mu određenu količinu propagandnog materijala, a poslije toga smo se često sastajali.
Uporedo sa svim ovim aktivnostima, pripremao sam diplomski rad.
Kada sam početkom jula odbranio diplomski rad, definitivno sam poslije toga bio stalno vezan za Srebrenicu i političke aktivnosti. Odmah sam se zaposlio u UNIS-ovu fabriku "Feros" u Potočarima. Moje aktivnosti su počinjale u šest, a završavale u 24 sata. Počelo se definitivno raditi na formiranju inicijativnog odbora za opštinu Srebrenica.
(Nastaviće se)
PRVO PRIZNANjE
Feljton je napravljen prema knjizi Ibrana Mustafića "Planirani haos" (1990-1996). Pored detaljnog opisa događaja, prije i poslije pada Srebrenice, u režiji bošnjačkih lidera u Sarajevu, autor, prvi put iz bošnjačkih izvora, govori o organizovanim napadima na srpska sela u Podrinju i stravičnim zločinima nad Srbima u Srebrenici.
"Glas Srpske" će objaviti dijelove iz knjige o političkoj i vojnoj situaciji tokom rata u Srebrenici, kao i o zločinima koje su počinile jedinica Nasera Orića
Nema komentara:
Objavi komentar