From The Patriot Magazine - www.patriotmagazin.com/arhiva/0125/media/007.htm
By Mladen Stojanović
Poslije presuda u aferi "Orao":
Osuđeni – neće da budu žrtve
Sva četvorica sada osuđenih rukovodilaca
napominju da su indirektnim kanalima pri kraju suđenja do njih došli komentari
članova krivičnog vijeća koji su, kako im je prezentovano, tada bili mišljenja
da ne postoje osnove za donošenje osuđujuće presude. Radilo se, kako kažu, o
usputnim komentarima iskazanim bilo pri preuzimanju predmeta suđenja, bilo u
slobodnom razgovoru sa pojedincima u sudu. Šta se u međuvremenu desilo,
okrivljeni, kažu, ne mogu da shvate, jer su i sami bili ubijeđeni da nije
dokazano nijedno krivično djelo po kojem bi mogli biti osuđeni
piše: Mladen Stojanović
"Ukoliko presuda ostane ovakva i mi odemo u zatvor, za
godinu, dvije, pet ili deset, svejedno, kad god se steknu uslovi, pokrenućemo
proces i tražiti rehabilitaciju, a državu tužiti za nanesenu štetu. Ne osjećamo
se krivim i nismo uradili ništa što se kosilo sa tadašnijim zakonima. Ne
odustajemo od traženja oslobađajuće presude i samo u tom slučaju nećemo
preduzimati nikave dalje korake", poru čuju u izjavi za Patriot osuđeni
bivši direktor VZ Orao
Milan Prica i njegovi pomoćnici za ekonomska pitanja Vukašin Lale, za pravne
poslove Milenko Elez i tehničke poslove Teodosije Kecman. Sva četvorica su
iskreno ubijeđena da su žrtve političkih igara moćnih koji žele razna
prekrajanja na nivou BiH, i političkih igrica onih koji su, čuvajući sebe i
svoje fotelje, ponudili njih za žrtvu. Trenutnu presudu Osnovnog suda u
Bijeljini vide kao novu zamku koju je samo sebi spremilo pravosuđe Srpske
dajući skriveni as u rukavu nekome ko će ga, poput recepta primijenjenog u
slučaju "Orao",
jednog dana samo spustiti na sto tražeći neke nove ustupke.
Osuda i zasluge
Sva četvorica sada osuđenih rukovodilaca napominju da su
indirektnim kanalima pri kraju suđenja do njih došli komentari članova
krivičnog vijeća koji su, kako im je prezentovano, tada bili mišljenja da ne
postoje osnove za donošenje osuđujuće presude. Radilo se, kako kažu, o usputnim
komentarima iskazanim bilo pri preuzimanju predmeta suđenja, bilo u slobodnom
razgovoru sa pojedincima u sudu. Šta se u međuvremenu desilo, okrivljeni, kažu,
ne mogu da shvate, jer su i sami bili ubijeđeni da nije dokazano nijedno
krivično djelo po kojem bi mogli biti osuđeni. Pod utiskom su da je presuda
donesena znatno prije kraja suđenja i da je bila "naručena". Od koga
i zašto – ne znaju.
Još neshvatljivija im je varijanta po kojoj je prihvaćeno
svako slovo optužnice iako u njoj postoji niz nelogičnosti. Teodosije Kecman u
prvi plan ističe formulaciju "nedozvoljena proizvodnja i promet
naoružanja". "Kako nedozvoljena proizvodnja? U vrijeme koje obuhvata
optužnica, ono što proizvodi 'Orao'
bilo je na LB režimu, dakle, ni naoružanje ni vojna oprema. Ali i ako hoće da
kažu da je to i tada bilo, kako će napisati 'nedozvoljena proizvodnja'? Pa
Zavod ima sve dozvole za rad za sve čime se bavi i čime se bavio od 1944. do danas.
Pa ako je bila nedozvoljena dvijehiljadite, onda je i danas. Što onda ne
zatvore Zavod ako radi nedozvoljeno? Kaže se dalje 'nedozvoljeni promet', a
optuže mene kao pomoćnika za tehničke poslove, ali ne i direktora sektora
prodaje? Kako to? Ili , recimo, u dijelu
presude se kaže da smo iz zemlje iznijeli opremu, materijal i dijelove za koje
smo znali da će biti upotrijebljeni za proizvodnju i upotrebu borbenih
sredstava čija prodaja građanima nije dozvoljena. Ali mi nismo radili nikada
kao građani, fizička lica, već je sve poslove obavljao Zavod. Okrivljuju nas za
kršenje rezolucije UN-a, a sva roba koja je prodata SDPR-u isključivo je
transportovana do granice sa Jugoslavijom, gdje je preuzimana od nas. Kako smo
mi to onda poslovali sa Irakom", ističe Kecman u izjavi za Patriot .
Za bivšeg direktora Pricu sve je tragikomično i ispunjeno
ružnim osjećajem nemoći pred ogromnim pritiskom izuzetno moćnih. Ružno je,
ističe, i ono što se desilo carinicima. Oni su samo kontrolisali da li je sve u
skladu sa zakonom, a bilo je čim je postojalo direktno odobrenje Ministarstva
za ekonomske odnose sa inostranstvom. Njihov posao i egzistencija su direktno
ugroženi presudom koja govori o krivičnom djelu kojeg u stvarnosti nema. Za
sebe kaže da mu je neshvatljivo da svaki dnevni, mjesečni, tromjesečni, i svi
drugi izvještaji budu u redu, svaki pravilnik, svaki plan proizvodnje, svaki
plan putovanja, svaki izvještaj sa puta, da su nadležni za sve to davali zeleno
svjetlo i da je sve bilo u redu. Za primjer. Dok se nije desila navodna afera. Sada je dovedeno u
pitanje ne samo njegovo zaposlenje u "Orlu", jer presudom dužom od
tri mjeseca svi automatski gube radni odnos, već i kako saznaje, i penzija, za
koju se opredijelio još prije izbijanja afere.
"Sedam dana prije 24. oktobra 2002. bili smo u
Banjaluci Mijatović, Kecman i ja. Sastanku kod Ivanića prisustvovao je i
tadašnji pomoćnik šefa Carine RS Đuro Bulić i šef Poreske uprave Milica Bisić,
te zamjenik ministra vojnog general Nikola Delić. Ivanić je pitao da li je bilo
kršenja sankcija. Bulić je, gledajući spisak robe, odgovorio negativno istučući
da je sva na režimu slobodne prodaje, dakle da nije oružje i vojna oprema.
Bisićka je samo kratko odgovorila – ne, a ja sam im predložio da izvrše
provjeru svih faktura i svih tokova novca. Ako smo šta krivi, da nas kazne.
Sedam dana kasnije Vlada zauzima stav da je 'Orao' kršio embargo i ja se sada pitam pod
kakvim su oni tada pritiskom bili da tako brzo promijene mišljenje. A
naglašavam da mi nemamo nijedan ugovor sa Irakom i da smo radili za potrebe
SDPR-a, te svu robu transportovali samo do granice sa Jugoslavijom. Dvadeset i
četvrtog sam došao da radim sa Komisijom u vezi sa konačnim izvještajem o tome
je li bilo kršenja sankcija ili ne. Rečeno mi je da čekam, a zatim i da
vjerovatno neću prisustvovati tom sastanku. Na putu kući u autu sam saznao da
sam smijenjen. Sumnjam ponovo na pritiske kojim su bili izloženi. U kontaktu sa
članovima GŠ VRS pitali su me šta ja u stvari hoću. Rekao sam – u penziju. Do
danas je nisam dobio", kaže Prica, razočaran što je na kraju karijere i
ogorčene bitke da VZ "Orao"
ostane u Srpskoj, da njoj donosi dohodak i da radnici ostanu na ovom prostoru,
doživio ovakvo poniženje. Priznaje da mu teško padaju današnji prijekori
radnika, bivših kolega iz Zavoda što 1992. nije pristao da fabrika bude
dislocirana u Srbiju. Danas bi, smatraju, tamo mnogo lakše živjeli jer je
ondašnja politika mnogo elegantnije i bezbolnije riješila pitanje afere SDPR-a
sa Irakom. Da nije bilo radnika "Orla" u Rajlovcu, pitanje je kako bi
taj dio fronta bio održan. Činjenica da je 26 radnika poginulo, o tome najbolje
svjedoči. "Orao"
danas živi u neizvjesnosti. Dobar dio partnera se povukao, dio poslova je na
ledu. Čak i sada nakon privođenja medijske torture kraju, obnavljanje saradnje
sa stranim partnerima ide veoma sporo. Nema plata od januara. Pokušavaju se
nekako isplatiti bar tri zaostale. Prvi veliki posao je sa Libijom, koji je
"aminovao" Savjet ministara BiH, ali koji je ranije počela ugovarati
upravo garnitura Prica, Kecman, Santrač. Sada je tek realizovan. Kecman u neformalnom
razgovoru priznaje da i danas, gledajući stanje u Zavodu, iako je osuđen, šalje
pisma, kontaktira sa starim prijeteljima, kolegama sa fakulteta, moleći ih da
nađu bilo kakav vredniji posao, da utiču na Vojsku Srbije i Crne Gore,
"Rols Rojs", Francuze i druge firme da se vrate starom partnerstvu.
Utisak je da skoro po automatizmu svaki od ovih ljudi i dalje misli o
"Orlu" i za "Orao".
Ne mogu, kažu, mirno da gledaju kako stvari idu naopako. Pričaju i o naporu
preseljenja iz Rajlovca, stalnim pritiscima politike, ali kažu da upravo
zahvaljujući tome što nisu podlegli pritisku, sada, za razliku od drugih firmi
namjenske proizvodnje, imaju i kadar i mašine i znanje i uvode nove
tehnologije. Podsjećaju se na vrijeme prelaska iz Rajlovca i kako su
preduzimane stroge kazne za krađu. Tako su dvojica radnika zbog krađe nekoliko
kilograma elektroda prenesenih iz Rajlovca, koje su zatrebale u određenom
trenutku, a nigdje ih nije bilo, dobili otkaz...
Istraga
Pomoćnik direktora za ekonomska pitanja dr Vukašin Lale u
izjavi za Patriot pojašnjava i dio za koji u izvještaju SFOR-a u vezi
sa "Orlom" stoji da ga tek treba rasvijetliti. On tvrdi da se svi
tokovi novca znaju i da su potpuno transparentni. "SDPR je davao Banka
jugoistočne Erope. Morali smo imati više računa, kao rezervu u slučaju blokade,
da ne ostanemo bez svih sredstava. Dakle, naša roba ide do granice sa
Jugoslavijom za potrebe naručioca SDPR-a, a SDPR prebacuje novac iz svoje banke
na naše račune. Sve potpuno otvoreno i provjerljivo, sa fakturama, izvodima,
računima", kaže Lale. Partneri u inostranstvu su, čuvši za provjere
poslovanja, počeli da se povlače iz kontakata sa "Orlom", uz stalno
traženje objašnjenja zašto se policija interesuje i šta su to kriminalno
uradili. Dovoljno za stvaranje nepovjerenja. Istovremeno, nije bilo ništa od
navodnih tajnih računa. Prouzrokovana je ogromna šteta.
"Umjesto da se utvrdi politička odgovornost, daju
određene ostavke i time priča privede kraju, ovdje se kršenje sankcija pokušava
kazniti članovima krivičnog zakona koji nemaju veze sa učinjenim. Međunarodni
faktor pomno prati i rad suda i tužilaštva i bojim se da, ako se nastavi sa
povredama pravnog sistema RS, činiće se samo loša usluga sebi. To su nam rekli
i svi advokati sa kojima smo kontaktirali, ali i dio fakultetskih profesora, od
kojih neki imaju i karijeru sudija Vrhovnog suda. Rekli su nam: ako vas osude
po ovim djelima koja nisu regulisana domaćim zakonodavstvom, direktno će ući u
rušenje pravnog sistema i dati novi adut koji će možda nekada neko to povući
kao kec iz rukava, kao što je povukao priču o 'Orlu' za reformu odbrane. To se
može postaviti i kao pitanje pravne sigurnosti i sigurnosti institucija.
Krediti za stanove su obligaciono-pravni odnos, nisu krivično djelo i gone se
putem građanskog prava, tužbom, pljenidbom imovine itd. Ovdje je to podvedeno
kao zloupotreba ovlaštenja. Bankari sa kojima sam kontaktirao u Hipo,
Rajfajzen, Razvojnoj, Novoj banjalučkoj, Novoj banci, kažu, već se osjećaju
nesigurno jer se plaše krivičnog progona zato što nikome od dužnika nisu
stavili hipoteku u identičnom slučaju", ističe u prvi plan Lale.
Pomoćnik direktora za pravne poslove Milenko Elez ističe da
mu se na teret stavlja da je navodno "propustio da izvrši radnju"
stavljanja hipoteke. "Kažu mi da sam propustio da izvršim radnju, a ja po
zakonu nisam ni bio dužan da je vršim. Kako sam onda mogao da je propustim.
Trenutno nema nikakve štete i nema posljedice, a hipoteke su stavljene kada su
se stekli zakonski uslovi i važeće su. Bankari upotrebljavaju formulaciju –
staviće se hipoteka kada se steknu zakonski uslovi, a ja sam rekao – dužan je
staviti hipoteku. I to je to", ističe Elez. Na upozorenje Laleta o mogućim
posljedicama po pravni sistem, Elez kratko odgovara: "Lale, ovo ti je
Balkan, nemoj zaboraviti, Balkan."
Plej of
Sva četvorica su sada usmjerena ka Okružnom sudu i
predstojećoj žalbi. Kažu da su im se još ranije nudili advokati Ilija
Radulović, o kojem je Vuk Drašković napisao roman Sudija i advokat
Jovanović, da ih potpuno besplatno zastupaju uz garanciju da će ih osloboditi.
Tada su mislili da nema potrebe, danas ne znaju hoće li imati ponovo priliku za
postupak pred sudom. Ako okružni sudija bude imao integriteta, nadaju se
oslobađajućoj presudi, ako ne, idu na Vrhovni sud RS, a potom i u Strazbur.
Nakon oslobađanja, u koje su sigurni, u krajnoj instanci slijedi tužba za
odštetu i zahtjev za rehabilitaciju. Kecman rezignirano kaže da će tužiti i
političare za koje misli da su upetljani. "Sjećam se, kada je počinjala afera, kaže mi jedan
francuski partner: 'Zašto ćutite. Tužite ambasadora Bonda i sve koji su vas
okrivili za kršenje sankcija. Za to odgovara država, dakle Savjet ministara
BiH.' Ja dođem u 'Orao'
i kažem šta mi je rečeno, a onda svi graknu na mene. Jesi li, vele, normalan,
tužiti Ameriku. I odlučimo da ćutimo", kaže iskreno Kecman. Svi ostaju pri
tvrdnjama da je svih 40 motora za koje su osuđeni još 1992. napustilo RS, da im
zvanični organi BiH kao članice UN-a nikada nisu dostavili tekst Rezolucije, da
se nikada prije afere nisu tretirali kao pogon za proizvodnju oružja, da prije
nije postojalo ni bilo kakvo kažnjavanje u krivičnom zakonu za trgovinu sa
zemljama pod sankcijama, da su u Irak putovali zbog naplate duga, da su sa
SDPR-om sarađivali oduvijek i da su samo obavljali poslove koje im je ovaj
naručivao, uključujući i odlazak radnika u druge zemlje za rad na remontima
određenih postrojenja za koja nikad nisu pitali da li su vojna ili ne... kao i
pri svim drugim tačkama svoje odbrane.
Za teoriju generala Zeca da kazni ne bi bilo da je "Orao" ranije " sve
priznao" i Amerikancima predao detaljan spisak šta je izvozio za SDPR, a
preko njega je to vjerovatno završavalo u Iraku, kažu da "ne drži baš
vodu" jer je sam SDPR odmah sve "priznao" i predao detaljne
spiskove i za "Orao".
Potom je to učinio i Generalštab, pa tek na kraju i "Orao". Sada se, kažu,
plaše da će "Orao",
nakon što oni definitivno odu, a otići će, ostati bez njihovih poslovnih
kontakata, izbora tehnologije, obuke kadrova, samostalnosti u radu. Ova firma
je, prema procjenama FON-a iz Beograda i inostranih partnera, radila sa
zastarjelom opremom, ali je imala kadrove, znanje, tehnologiju i iskustvo i
vrijedila i do dvije milijarde dolara. Danas ne može da sklopi posao vredniji
od 100.000 maraka. Ako odu kadrovi i razori se dio tehnološkog procesa rada,
vrijednost će otići u bescijenje. Slično su prošli "Čajavec",
"Kosmos", "Pretis", "Jelšingrad" i drugi...
Što je dosta, dosta je
Porodice, supruge i djeca, u ove dvije godine trajanja medijske
torture, gledanja kako njih četvorica, svaki pojedinačno, sami proživljavaju
sve što im se dešava i kako od uglednih stručnjaka i rukovodilaca postaju
glavni državni neprijatelji i najobičniji kriminalci, prolazili su kroz svoje
traume i doživljavali svoju razočaranost. "Dovoljno smo kažnjeni ovim što
nam se do sad desilo. Istražnim postupkom, pritvorom, suđenjem, napadima u
medijima i srozavanjem javnog ugleda. Ne treba nam još i zatvor. To je već
previše. Ali ako nas oslobode, ne treba nam obeštećenje za ovo što su do sada
učinili, samo neka nas puste na miru", zajednički je stav svih. Na pitanje
Patriota kuda će dalje, bez obzira na presudu, sva četvorica
sagovornika ističu da im je dosta svega, da su potpuno razočarani i da
jednostavno žele sve ostaviti iza sebe.
Bez načinjanja institucija BiH
Advokati odbrane su tokom postupka postavili logičnu tezu
za koju se nije "zakačio" ni sud ni mediji. Ukoliko je "Orao" kriv za kršenje
sankcija, a nije imao priliku da se upozna sa tekstom Rezolucije, pitanje je da
li su organi BiH ikada distribuirali taj akt u skladu sa važećim zakonima na
niže nivoe, odnosno sa njima upoznali svoje građane na propisan način. Ukoliko
ne, a sud to treba ispitati, a pošto za kršenja sankcija može biti odgovorna
samo članica UN-a, na nivou vrhovne vlasti logično se postavlja pitanje
odgovornosti tadašnjih čelnika MIP-a, odnosno Savjeta ministara. To bi, smatra
odbrana, bila jedna od pravih adresa za izricanje sankcija i traženje
odgovornosti. Međutim, ko smije dirnuti u institucije na nivou BiH i optužiti
ih za nerad, opstrukciju i kršenje sankcija. Mnogo je to učiniti nekom tamo
"Orlu" i njegovim rukovodiocima, a onda ih prepustiti domaćem
pravosuđu i čekati... www.patriotmagazin.com/arhiva/0125/media/007.htm
Nema komentara:
Objavi komentar